foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: Nezaustavljiv galop depopulacije

Priče iz susjedstva

Iako su demografski trendovi poznati već godinama, pa i vidljivi golim okom, reakcije su bile burne: ovo je nevjerojatno, katastrofa, nacionalni poraz, propast… Takvi su otprilike bili opći komentari u javnosti i medijima na dugo vremena iščekivane rezultate prošlogodišnjeg popisa stanovništva u Hrvatskoj koji su konačno objavljeni prošle sedmice. Popis je protekao u otežanim okolnostima zbog korona virus pandemije, održan je u nekoliko ciklusa i produžavan nekoliko puta. Bilo je gotovo izvjesno da će se brojka spustiti ispod psihološkog praga koji je u ovom slučaju iznosio 4 miliona, samo je bilo pitanje koliko će ići ispod.

Opće brojke i statistika

I saznalo se. Prema sada službenim podacima, Hrvatska trenutno ima 3.888.529 stanovnika. To je skoro 400 hiljada manje ljudi nego prije deset godina, kada je napravljen zadnji popis stanovništva prije ovog, odnosno 9,25% od ukupne populacije. Razumljivo, smanjio se i broj domaćinstava, za 5,31%, odnosno 80.615 ih je manje danas u odnosu na 2011. Usporedbe radi, popis stanovništva iz 2011. pokazao je pad broja stanovnika od 3,4% u odnosu na popis iz 2001., a taj je pak zabilježio minus od 7,25% u odnosu na zadnji predratni popis iz 1991.

Ovime se Hrvatska danas približila broju stanovnika koliko ih je imala netom nakon kraja Drugog svjetskog rata, što je zaprepašćujući trend. Naime, 1948. taj je broj iznosio 3,75 miliona. I rastao je kontinuirano sve do 1991. kada se Hrvatska, još uvijek socijalistička republika u sklopu Jugoslavije, s 4,78 miliona stanovnika našla na svojim historijskim demografskim vrhuncima. Znamo da nam statistika vrijedi onoliko koliko je prikladno smjestimo i interpretiramo u pripadajućim joj kontekstima. Upravo će nam spomenuti statistički omjer, da je stanovništvo u Hrvatskoj u razdoblju socijalizma naraslo za više od milion ljudi, da bi potom taj broj opao za 900 hiljada tokom postsocijalističke tranzicije, biti ključan parametar i putokaz za nešto kasnije interpretacije ovih brojki.

No prije toga još nekoliko podataka i pokazatelja. Samo tri hrvatska grada, Zagreb, Split i Rijeka, imaju više od 100 hiljada stanovnika, a tek je osam gradova s više od 50 hiljada žitelja. Od ukupno 400 hiljada ‘nestalih’ ljudi u Hrvatskoj kroz zadnju deceniju, oko 165 hiljada odnosi se na negativan prirodni priraštaj, to jest omjer rođenih i umrlih, a ostalih oko 230 hiljada se iselilo iz zemlje. 110 hiljada je registriranih i 120 hiljada neregistriranih iseljenika. To je otprilike minimalno 150 ljudi manje na dnevnoj bazi, odnosno, ako si to želimo slikovito predstaviti, 3 autobusa dnevno u kojima svi putnici imaju kartu u jednom smjeru… Spomenuti odljev stanovništva donekle je i očekivan uzevši u obzir ulazak Hrvatske u EU 2013. i posljedični nestanak bilo kakvih administrativnih ograničenja za preseljenja unutar Evrope. Prije svega važno je bilo ukidanje radnih viza u nizu zapadnoevropskih država u kojima su radno-socijalne prilike privlačne za mnoge, a pogotovo za mlade.

U kontekstu zemalja Evropske unije, Hrvatska se po demografskom kriteriju nalazi u društvu Litve, Latvije, Bugarske i Rumunjske. Sve ove zemlje, povezuje ih socijalistička prošlost i današnja periferna pozicija u EU, bilježe kontinuirani pad broja stanovnika tokom zadnjih trideset godina. Za istu ovu grupu evropskih zemalja vrijede i najcrnja demografska predviđanja. Očekuje se da će sve one do kraja ovog vijeka imati više od 30% pada stanovništva.

Vukovar kao simptom

Najlošije su, opet predvidljivo, prošle najsiromašnije regije i krajevi u Hrvatskoj. To su uglavnom ruralni dijelovi u unutrašnjosti države, Slavonija, Baranja, Srijem, Lika i Moslavina, koji u nekim dijelovima izgledaju poput napuštene puste zemlje. Gledajući stanje po županijama, najporaznije rezultate ima Vukovarsko-srijemska županija u kojoj minus u odnosu na deceniju ranije doseže skoro petinu stanovništva (19,54%), a nju slijede Sisačko-moslavačka (18,49%), Brodsko-posavska (17,53%) i Požeško-slavonska županija (17,4%). Iako svi veći gradovi i sve županije bilježe pad, on je ipak najmanji u Zagrebu, gdje sada živi 2,54% manje ljudi nego 2011., odnosno oko 20 hiljada.

Izuzetak od ovakvog trenda je četrdesetak manjih gradova i mjesta koji imaju blago pozitivne, uzlazne demografske pokazatelje. U medijima su proteklih dana u tom kontekstu naročito spominjani gradići Sveta Nedjelja i Dugo Selo, oba nedaleko od Zagreba, a u interpretacijama njihovog relativnog uspjeha znakovito je apostrofirana tehnokratsko-projektna umješnost lokalnih politika na vlasti i administrativna učinkovitost.

Najgore stanje je u Vukovaru. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, u Vukovaru je bilo 27.683 stanovnika, dok je aktualni popis pokazao smanjenje broja Vukovaraca za 13,6 posto (sada ih je 23.915). Vukovar je višestruko zanimljiv i važan primjer i u ovom kontekstu. Naime, rezultati popisa stanovništva imaju izravne posljedice na primjenu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, posebno u odnosu na pravo na ravnopravnu službenu upotrebu jezika i pisma pripadnika nacionalne manjine koji čine najmanje trećinu stanovnika jedinice lokalne samouprave.

Prema prethodnom popisu iz 2011., u Vukovaru je živjelo 15.881 Hrvata i 9.654 Srba (34,9% od ukupne populacije grada). Stoga je srpska nacionalna manjina u Vukovaru imala spomenuta prava, ali ona nisu bila implementirana u Statut grada. I ne samo da nisu implementirana u Statut grada, već su svi pokušaji da se neka od tih prava realiziraju, recimo postavljanja tzv. dvojezičnih tabli s ćiriličnim pismom na zgrade institucija u gradu, nailazili na žestok otpor i nasilne prosvjede u orkestraciji HDZ-a i braniteljskih udruga. Ustavni sud je, i to nakon četiri godine čekanja, 2019. donio odluku o ocjeni ustavnosti Statuta Grada Vukovara te zaključio da je on neustavan i naložio da se u službene dokumente i službenu upotrebu ravnopravno s latinicom uvede i ćirilično pismo.

Ta je odluka Ustavnog suda naišla na velik otpor, posebno kod gradonačelnika Vukovara Ivana Penave – radikalnog desničara, nekadašnjeg HDZ-ovca, a danas predsjednika stranke Domovinski pokret – koji ju je konstantno odbijao provesti u djelo. Iako ti podaci još nisu objavljeni, zbog osjetnog pada ukupnog broja stanovnika Vukovara, realno je očekivati da će proporcionalno tome pasti i procent tamošnjih Srba. Procjene govore da bi se on mogao kretati između 25-30%. Time će i Penavi – koji očito manje mari za činjenicu da se stanovništvo Vukovara, bez obzira na nacionalnu pripadnost, masovno osipa – pasti kamen sa srca, jer je ovim povodom izjavio: „Ovaj put očekujemo da će rezultati popisa biti puno realniji i da će ta brojka biti ne samo ispod trećine ukupnog broja stanovnika Vukovara nego i ispod 30 posto. Od 25 do 28 posto je realan broj Srba u Vukovaru, ali je trebalo proći puno godina, trauma i potrošene energije da utvrdimo da su takvi omjeri u strukturi stanovništva“.

Ne brine, dakle, Penavu da su očito i Hrvati, zajedno sa Srbima, nezadovoljni životom u današnjem Vukovaru, pa iz njega masovno odlaze. Jer u gradu koji je jako opterećen statusom žrtve – štoviše mjesto je permanentne i opscene političko-ideološke nekrofilije, nacionalizma i huškačke propagandne retorike, o čemu smo nedavno u ovoj kolumni već pisali – gotovo nije moguće planirati i realizirati neki uobičajen, stabilan život dostojan čovjeka. Nekad jedan od najbogatijih i najprosperitetnijih gradova u Jugoslaviji, s respektabilnom izvoznom industrijom i visokom stopom zaposlenosti, danas je jedan od najsiromašnijih gradova u Evropskoj uniji, čiji su stanovnici, tih sadašnjih 20+ hiljada koji su iz nekog razloga u Vukovaru ostali, sretni ako imaju bilo kakav posao. Zato je u interpretaciju statističkih podataka iz ovog svježeg popisa stanovništva u Hrvatskoj, možda najbolje krenuti upravo iz perspektive koju otvara simbolika Vukovara. Ona pokazuje što tzv. obični Vukovarci, kako Srbi, tako i Hrvati, misle o politikama koje su odavno napustile razvojne ekonomsko-socijalne strategije i zamijenile ih demagogijom, neproduktivnim konzervativnim, domoljubno-ideološkim i nacionalističko-patriotskim tlapnjama.

Interpretativni okviri: nekad i sad

A interpretacije podataka dobivenih ovim popisom razlikuju se ovisno o mjestu s kojeg se izgovaraju. Vladajuća politika, a i crkveni vrh sa Kaptola, naglasak očekivano stavljaju na reproduktivne aspekte problema. Tako premijer Plenković u svome komentaru rezultata popisa stanovništva izvlači podatak da je 1948. u Hrvatskoj bilo 95 hiljada novorođenih, a 2021. šezdeset hiljada manje, tek 35 hiljada novih beba. U neizgovorenom je to suglasju s nedavnom izjavom nadbiskupa Katoličke crkve u Hrvatskoj, kardinala Josipa Bozanića. On je u svome obraćanju kudio one u današnjem modernom konzumerističkom društvu koji navodno zbog vlastite životne ugodnosti, sebično žrtvuju potomstvo zbog vlastitog komfora.

Udobno se osjećajući u kontroliranim uvjetima koje mu garantira bespogovorno servilan HRT, opleo je premijer po neimenovanim akterima u hrvatskom društvu koji navodno kontinuirano i permanentno šire svakojaki negativizam, uz poantu da se „fetu po fetu provodi demontaža države“. Ovakva konstatacija razumljivo je rezultirala velikim interesom medija zadnjih dana, opetovanim upitima upućenim Plenkoviću da jasno imenuje one koje smatra „demonterima države“, no odgovora do danas nema. Predsjednik Milanović je pak oko ove situacije s demografijom manje zabrinut. On smatra da ovo „nije kraj Hrvatske, naše države, to nije kraj hrvatstva. To je naprosto jedna situacija, neću je čak nazvati niti krizom. Neće Hrvatice i Hrvati izumrijeti“.

Premijer je također primijetio jednu notornu činjenicu, da se ono što je nazvao „kulturom života“ značajno promijenilo u proteklih sedamdesetak godina. Naravno da se svijet, pa tako i Hrvatska s njime, od početka druge polovine prošlog vijeka do danas intenzivno mijenja, osuvremenjuje, tehnologizira, premrežava obilježjima potrošačke kulture i društva… Time se i mijenja profil suvremene porodice. Nekadašnje predmoderno malo ‘pleme’ s čoporom djece, zamijenio je model tzv. nuklearne obitelji („mama, tata, pas i kravata“, pjevalo je još davno Prljavo kazalište, u svojim soft punk počecima). To su sve neupitne okolnosti.

No ono što je Plenković pritom ‘zaboravio’ spomenuti jest i historijska činjenica da se Hrvatska upravo u razdoblju 1948-1991 najbrže razvijala u cjelokupnoj svojoj povijesti. Intenzivno se industrijalizirala, urbanizirala i modernizirala, ekonomski, infrastrukturno i komunikacijski ojačavala. Prosječan godišnji rast BDP-a u Jugoslaviji tokom prvog desetljeća nakon „raskida sa Staljinom“, dakle period 1950-1961, iznosio je preko 10%, što je bio drugi najviši rast na svijetu u to vrijeme, odmah iza Japana. Pritom su se najbrže razvijali upravo sjeverni dijelovi federacije, Slovenija i Hrvatska. Izračun je da je samo u jednoj poslijeratnoj generaciji (1945-1965) napravljen razvojni skok usporediv s prethodnih 200-250 godina kumulativno. Sredinom 1960-ih Jugoslavija se prema indeksima razvijenosti već uspoređivala s Portugalom i južnom Italijom.

Drugim riječima, Jugoslavija, a s njom i Hrvatska, samo je u jednoj generaciji napravila iskorak iz zaostalog srednjovjekovlja, područja s kasnofeudalnim karakteristikama, u moderno tehnologizirano društvo protkano obilježjima tržišne ekonomije, koji su na specifičan način bili uklopljeni u jugoslavensku verziju samoupravnog socijalizma. A sve se to naprosto moralo odraziti i na demografiju, pa je ista bez obzira na spomenute okolnosti promjene obličja obitelji pred naletima modernosti – ili onog što današnji hrvatski premijer naziva „kulturom života“ – nezaustavljivo rasla. I to bez obzira na nekoliko također važnih činjenica kojih se trebamo prisjetiti: jugoslavenske se granice otvaraju sredinom 1960-ih, potpisuju se prvi međunarodni sporazumi sa zapadnim zemljama o izvozu/uvozu radne snage, te započinje gastarbajterski val iseljavanja. Napisasmo već na početku teksta, milion stanovnika više u razdoblju 1948-1991! Jer, kada nezanemariv dio stanovništva dijeli osjećaje radno-životne sigurnosti i prosperiteta, otvorene horizonte nadanja i očekivanja, tada i drugačije planira svoj život i familiju, a preseljenje u inozemstvo nije nužno na vrhu prioriteta, osim u slučaju nužde.

Svi su se ti trendovi promijenili – ma šta promijenili, obrnuli su se naglavačke – od 1991. naovamo. Rat naravno stoji kao traumatična tačka na početku, ali i u vrijednosnoj sredini, cijelog ovog tzv. tranzicijskog perioda. No taj rat, u Hrvatskoj ga se službeno naziva domovinskim, pokazat će se tek kao kulisa za sve one ključne ekonomsko-političke i socijalne tranzicijske procese iz drugog plana, a čija će jedna od direktnih posljedica biti i ovakav demografski potop. Pa nabrojimo ih još jednom, da se ne zaboravi: katastrofalna pretvorba i kriminalna privatizacija nekad društvenog, a potom i državnog vlasništva, odnosno radikalno društveno razvlaštenje; sistematična deindustrijalizacija zemlje i nestanak stotina hiljada radnih mjesta koja nisu adekvatno nadomještena; svođenje nacionalne ekonomije na krhku i nestabilnu granu turizma, odnosno na dijapazon sezonskih i slabije plaćenih poslova u uslužno-servisnim djelatnostima; ovisnost o rentijerstvu; korupcija, klijentelizam i stranačko-rođački nepotizam; nefunkcionalni pravosuđe i sudstvo…

U takvim višedesetljetnim okolnostima, nepovjerenje građana u institucije sistema i države sasvim je razumljiva rezultanta. Istovremeno egzistencija za mnoge postaje permanentno nesigurna, život je izložen stalnim improvizacijama, a bilo kakvo planiranje nemoguća je misija. Stoga je tih ‘nestalih’ 900 hiljada ljudi iz Hrvatske tokom protekle tri decenije, možda još i relativno mali broj uzevši sve ključne kontekste u obzir.

Kako dalje?

Stručnjaci demografi svjesni su naravno svih ovih okolnosti, pa se njihove interpretacije jasno razlikuju od političkih. Svi oni gotovo unisono – premda imaju različita vrijednosna stajališta, pa im se shodno tome i interpretacije podataka donekle razlikuju – naglašavaju da je ovakva demografska slika u Hrvatskoj posljedica nedostatka vizije i dugoročne strategije razvoja države i društva. Primjerice, plan nacionalne populacijske politike donesen je 2006., ali je praktički do danas ostao mrtvo slovo na papiru, nikada se nije krenulo u njegovu konkretnu provedbu. Potom naglašavaju loše gospodarenje, odnosno upravljanje postojećim nacionalnim resursima. To se tiče onog već spomenutog nedostatka ekonomske vizije.

Općenito, svi se slažu da je potrebna korjenita promjena. I da te mjere moraju biti sistematične, provedive na dugi rok. No umjesto toga, umjesto stvaranja dugoročnih i održivih uvjeta za demografsku revitalizaciju društva, pojavljuju se ishitrene, paušalne mjere. Takav svjež primjer je tek par sedmica stara odluka Plenkovićeve vlade da se jednokratni poticaj za povratak mladih u Hrvatsku, koji su se u međuvremenu preselili u inostranstvo, povisi sa 150 na 200 hiljada kuna. Trebalo bi se doista namučiti da bi se uopće zamislilo čovjeka od 25, 30 ili 35 godina, koji je otišao u Irsku ili Njemačku i tamo se zaposlio, kako se zbog mizernih 200 hiljada kuna vraća u Hrvatsku da bi u nekom njenom zabačenom ruralnom dijelu krenuo u poljoprivredni mikro biznis, te na nekoj takvoj farmi započinje širiti svoju familiju.

Gotovo je nevjerojatno i tužno da se ovako male države poput Hrvatske, s brojem stanovnika koliko ih ima neki veći kvart u Tokiju, São Paulu ili Pekingu, desetljećima ne uspijevaju funkcionalnije organizirati i time postati privlačnija mjesta za život. A nešto će se morati napraviti ili će scenarij neumitno crno završiti. Plenković kaže i da država trenutno nije u situaciji da izlaz iz ovakve demografske situacije traži u promjeni migracijske politike – „da te trendove kompenzira useljavanjem“ – to jest da ne može raditi na jačem privlačenju ljudi iz inostranstva koji bi bili spremni potražiti svoju životnu sreću u Hrvatskoj, u nju doći, ostati i osnovati obitelj.

No zašto bi tome bilo tako, gdje su prepreke za neku takvu politiku koja bi bila otvorena za imigraciju, koja bi proizvodila administrativne, ekonomske i društvene okolnosti zbog kojih bi stranci poželjeli doći u Hrvatsku, u njoj ostati, živjeti i raditi? Radi li se tu o nekakvim ustupcima? Ako da, kome i zbog čega? Direktan odgovor na ovakva pitanja politika s vrha nam ne daje, niti im se ona postavljaju, ali se dosta toga ne baš dobrog može iščitati iz indirektnog opravdavanja ovakve politike: „Vi kada pogledate najveći broj ljudi koji se rađa u mnogim zapadnim zemljama, kad gledate porijeklo djece, onda ćete vidjeti da su mnogi od njih djeca useljenika. Znači, to su sve činjenice koje treba staviti na stol bez nekakvog opravdavanja“, izgovorio je Plenković, a mi se skamenili sučeljeni s takvim stavom.

Dok se nešto na planu ideologije i ekonomije ne promijeni, ostaju nam nemilosrdne procjene koje kazuju da bi broj stanovnika u Hrvatskoj do kraja ove decenije mogao pasti ispod 3,5 miliona, znači dodatnih 400 hiljada ljudi manje. Prema istim projekcijama, Hrvatska bi 2100. mogla imati svega oko 2,7 miliona stanovnika. Otprilike onoliko koliko danas, prema neslužbenim procjenama, doista ljudi živi u Bosni i Hercegovini i za koju su dugoročne demografske prognoze još gore nego za Hrvatsku. Inače, od država s prostora nekadašnje Jugoslavije, samo Slovenija uspijeva održati donekle stabilnu demografsku sliku, a u ostalima je situacija slična ovoj u Hrvatskoj.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice
Hromadžić: Hladna zima