Priče iz susjedstva
„Gospodo drugovi, Jugoslavije više nema. Jugoslavija je mrtva. Hrvatski čovjek je živ i uvijek će biti za svoj dom spreman“. Citat je to iz nešto malo dužeg obraćanja pjevača iz Hrvatske, poznatog po nadimku što je i naziv jedne puške, na još jednom nedavnom mega koncertu – ovaj put mu je poprište bio hipodrom u Sinju, noć uoči službenog obilježavanja tridesete godišnjice vojno-redarstvene akcije „Oluja“ – koji su za hrvatske nacionaliste uvijek puno više od glazbenih događanja. Za njih su to smotre, mitinzi na kojima se do kraja, bez zadrške, manifestira prava nacionalna istina. I možda su u pravu, možda to doista može izgledati tako, ali samo djelomično, jer oko tih vrijednosnih pitanja u Hrvatskoj, srećom, nikad neće biti uspostavljen homologan konsenzus.
Uvijek je zanimljivo primijetiti koliko je toga moguće izreći u svega dvije-tri proste proširene rečenice, a još je interesantnije koliko se iz toga može iščitati. Fascinantno je pritom kako ti uspije na tako maloj jedinici prostora otvoriti nekoliko velikih tema. Prvo konstatiraš ono notorno, da je zemlja koja je službeno prestala postojati prije skoro tri i pol decenije, doista mrtva. Bravo za takav uvod i uvid. Potom imenuješ adresata svog iskaza, a to su neimenovani drugovi, ovdje pritom cinično „počašćeni“ etiketom gospode.
Prevedemo li općenitost pojma drugovi koji ima paletu značenja, u pripadajući kontekst, to bi bile sve one domaće „aveti“ – Jugoslaveni, komunjare, Srbi i slični – što odstupaju od kanona čistog hrvatskog nacionalnog bića. A nije se ni etiketa gospode našla tu tek tako. Ona bi trebala implicirati status urbanih građanskih elita, ili „glasne manjine“ u Hrvatskoj, kako je to izrazio Puški vrijednosno-ideološki blizak lik, izbornik nogometne reprezentacije Hrvatske Zlatko Dalić.
Takvi „izrodi“ na primjerima performansa, simbola, gesti i poruka koji preplavljuju Puškine koncerte već decenijama – valjda za razliku od, u izjavi gordo spomenutog, „hrvatskog čovjeka“ – ne vide iskaze domoljublja, patosa naciji, državi i obrambenim ratom izvojevanoj slobodi, kako glasi službeni narativ, već jasnu i nedvosmislenu promociju desnih, nacističkih i neofašističkih ideologija. Baš onako kako to vide i razumiju brojni drugi u Evropi i svijetu, iz nekih razloga zainteresirani za društveno-politička zbivanja u ovom našem kutku svijeta. Napokon, na kraju očekivano ne izdržiš, pa kratki iskaz završiš sintaksički tek neznatno transformiranim nacifašističkim pozdravom, onom poznatom ustaškom inačicom njemačkog „Siegh Heil“, ili ukrajinskog „Slava Ukraini“. Na taj način upadneš u vlastitu zamku, te indirektno priznaš da su „drugovi“, naravno, ipak u pravu.
***
Ipak, bilo bi pogrešno citiranu izjavu isključivo interpretirati iz perspektiva kritičke analize diskursa i teorijske psihoanalize. Takve analize nužno moraju uključivati i elemente marksističke kritike političke ekonomije kapitalizma koja i u ovom primjeru nalazi prostor za svoju primjenu. Jer politička je desnica, kako ova „naša“, tako i ona inostrana, uvijek i bezuvjetno na strani kapitala. A do takvog razarajućeg spoja nacifašizma i kapitalizma, posreduje liberalno-demokratska elita, sve u obrani svojih klasnih interesa.
No prije nastavka na tom tragu, još par otvorenih pitanja. Otkud se i kako ta nesretna socijalistička Jugoslavija, ni kriva ni dužna, po tko zna koji put opet našla na tapeti ovdašnjih nacističkih tlapnji? Kada će tu već odavno mrtvu državu pustiti na miru? Hoće li ikada završiti ta nekrofilna orgija? Kada će Jugoslavija prestati biti predmetom opsesije, interesnih potkusurivanja i revizionističkih podmetačina, ali i očitih podsvjesnih perverznih fascinacija svih varijanti političke desnice u tzv. regionu?
Pokušajmo kratko odgovoriti. Socijalistička Jugoslavija za hrvatsku, ali i regionalnu političku desnicu, ne smije umrijeti barem zbog dva međusobno tijesno povezana razloga. Prvo, jer takvi nemaju ideja, kreacija i sadržaja koje bi mogli ponuditi, limitirani su već na prvoj razini nekritičkog i fetišističkog slavljenja Domovine, Nacije i Vjere kojima nominalno pripadaju. Tu počinju i tu završavaju svoju priču. Sve izvan tih strogo zadanih i ograničenih kanona, za njih je podložno sumnjama i nepovjerenju, a vrlo moguće, poslože li se ekonomsko-političke i historijske okolnosti, i izloženo silama mržnje i razaranja. Stoga im bauk odavno mrtve države koji sami kreiraju – jer ideje i pokušaji praktične rekonstrukcije nekog tipa Jugoslavije, već dugo nisu dio programskih agendi niti jedne relevantne političke opcije – dođe kao vječni alibi za stvaranje panike i etiketiranje imaginarnih neprijatelja, onih spomenutih Jugoslavena, komunjara, Srba i sličnih.
Drugo, regionalna desnica očito je zahvaćena sindromom kolektivne podsvjesne traume. Takva se trauma formira u vidu kratkog spoja zbog nemogućnosti da se racionalno prihvate notorne historijske činjenice. Koje i kakve su to historijske činjenice? U najkraćem, socijalistička Jugoslavija – za razliku od iskustava svih njenih republika-sljednica, pa tako i Hrvatske, a danas „nezavisnih“ država – simbolizira historijski period ovdašnjeg snažnog razvoja, društvene i obrazovne emancipacije, modernizacije, proizvodne industrijalizacije, urbanizacije, općeg napretka i progresa.
Političke, ekonomske i ideološke stranputice s kojima se socijalistička Jugoslavija, kao uostalom i svaka druga moderna (više)nacionalna država bilo kada i bilo gdje, nosila – na primjer, u vidu selektivnih povremenih progona političkih neprijatelja, relativno visoke razine nezaposlenosti, ili većih kreditnih zaduživanja i posljedičnog rasta duga u 1970-im i 1980-im – ne mogu umanjiti praktične domete vizionarstva i entuzijazma jugoslavenskih komunista i socijalista, baštinjenih na tradiciji velike partizanske antifašističke pobjede u Drugom svjetskom ratu. Ukratko, živa i djelatna utopijska misao krasila je doba jugoslavenskog socijalizma, a distopije su ono što smo nakon njegovog sloma dobili.
Prosperitet su posebno osjetili tzv. obični, „mali“ ljudi koji su zahvaljujući ekonomsko-političkom modelu jugoslovenskog samoupravnog socijalizma u svega jednoj ili dvije generacije napravili životno-standardni iskorak što se vrijednosno-vremenski nerijetko mjeri i prati u rangu stoljeća, a ne desetljeća. I ništa od izrečenog nije posljedica autorske ideološke orijentacije i proizvoljnosti, već rezultat ozbiljnih ekonomsko-političkih, historiografskih, socioloških, antropoloških i kulturoloških istraživanja koja su napravljena i prezentirana. Tko želi, do relevantne literature će lako i jednostavno doći.
Za razliku od takvih činjenica, sve su bivše jugoslavenske republike – naravno uz manje i veće razlike, ali ipak uključujući i najprosperitetniju Sloveniju – u proteklih nekoliko decenija postale tek (polu)periferije današnje kapitalističke Evrope, margine za neokapitalističku eksploataciju ljudi, rada i resursa. Za razliku od ovdašnjih desničara čiji se krajnji dometi ogledaju u servilnim služenjima stranom kapitalu, dok se njihove elite traže i pronalaze u funkcijama kompradora, kolonijalnih upravitelja, ili naprosto izvršitelja „prljavih“ poslova na terenu, jugoslavenski su ljevičari gradili autentičnu socijalističku samoupravnu priču, usprkos svim otežavajućim okolnostima svoga vremena s kojima su se nosili.
Krajnja bilanca, ono što su jugoslovenski socijalistički neimari gradili četrdeset i pet godina, nacionalističke desničarske hulje krčme do dana današnjeg. I pritom se mrtve države od koje su naslijedili ono što ni okrečiti ne znaju, podsvjesno boje.
***
No nisu Puška i njemu slični ni naivni, a ni glupi, barem u smislu vulgarne pučke pragmatičnosti. Materijalna nezajažljivost i financijska pohlepa, ona su prava istina koja se krije iza velikih domoljubnih narativa, svih tih oda Naciji, Domovini, Braniteljima, Domovinskom ratu i Vjeri predaka, a zapravo kulisa Potemkinovih sela koje su u službi vrlo lukrativnih osobnih materijalnih interesa. Takvi emocije prema Domovini mjere proporcionalno prilikama koje im se pružaju za osobno okorištavanje. To je prava mjera takve „ljubavi“, pa i po cijenu da tu istu Voljenu potkradaš, redovito joj recimo uskraćuješ porezne prihode od kojih Domovina živi.
Voliš ju takva kakva je, dok ti koristi takva kakva jest. Ili kao što kaže poznata vizualno-narativna metafora: čuvaj se blizine lika čiji je dlan desne ruke na srcu dok se intonira nacionalna himna, budi siguran da mu u istom tom trenutku ljevica švrlja i po tvom džepu. Na rubovima takvih slika i prilika otprilike završavaju i sve ove aktualne desničarske tlapnje o Jugoslaviji i gospodi drugovima. Pričam ti priče za malu djecu.