U Srbiji se odvija istorija. To je činjenica. Za više od godinu i po otkako je pala nadstrešnica u Novom Sadu i usmrtila šesnaestoro ljudi – još uvek niko nije odgovarao. To je takođe činjenica. Vlastodršci i njihovi kerberi lomili su ruke, noge, butne kosti, vilice; gazili su ljude kolima, otimali ih i trpali u kombije i odvozili bestraga; hapsili, pendrečili, vadili pištolje, pretili silovanjem, držali u tamnicama mesecima; palili autobuse, bušili gume na kolima, razbijali lokale; upadali na fakultete, u škole i druge ustanove; slali su hohštapleriju na sve moguće strane; držali ljude danima i nedeljama na svojim propagandnim poternicama; vrteli po svim televizijskim kanalima imena i prezimena, njihove intimne i privatne stvari, bljuvali po njima ognjenu vatru; pretili porodicama, prijateljima, svađali bližnje jedne s drugima; dovodili ljude do poslednjih granica izdržljivosti, pokušavali da ih gurnu na put bez povratka; sve su probali da zaustave cunami koji im preti, ali, bez obzira na sve njihove dijabolične pokušaje, ljudi su 23. maja na Slaviji u Beogradu ponovo došli u ogromnom broju.
Iako je taj miting bio po svim svojim principima i postulatima najobičniji, on je u sebi nosio veću dozu progresivnosti, jer je i nakon osamnaest meseci žar u ljudima i dalje tu, ali ne samo za smenom jedne vlasti, već čitavog sistema, šta god on u njihovom pojmovnom aparatu značio. Ono što se 23. maja izlilo na Slaviju bila je manifestacija pomešanih osećanja, ali i iskonske potrebe da se otkloni trulež u ovoj državi. Očigledno je da puca naprednjačka brana iza koje su se taložile godine i godine poniženja, batina, straha, pretnji i gaženja ljudskog dostojanstva.
Pobunjenicima nije bilo dovoljno da se samo okupe na Slaviji; gnev koji se osećao prema paramilitarnom kampu usred Beograda morao je da provali. Sa jedne strane kordoni policije, štitovi, marice, stranačke falange i čitava divizija psihopata, ubica, secikesa i razbojnika, a sa druge strane široki front mladih i starih kojima je dosta SNSrbije.
Pokušaj da se sravni Ćacilend, što se moglo videti po fotografijama i snimcima od te noći, da se razori do temelja taj groteskni vašarski simbol naprednjačkog kiča, bahatosti i okupacije javnog prostora nije još uspeo, ali to nije bio zaista nikakav hir razularene mase, kako su to režimski megafoni pokušavali da predstave. Tu se mora biti jasan i nedvomislen, bez imalo fantaziranja i poetske nadgradnje, ali da – bio je to simbolički pokušaj da se makar na trenutak razvali matriksovska fatamorgana u kojoj živimo već više od decenije.
Moramo takođe ovde da podvučemo da je skup 23. maja bio mnogo važniji nego što se na prvi pogled činilo. Bez obzira na to što je došlo mnogo ljudi (Arhiv javnih skupova procenjuje oko 190.000), tog dana postalo je očigledno da faktor vremena više ne radi nužno za režim. Mesecima su pokušavali da umore ljude, da ih razvuku, da ih ubede kako je sve uzalud, da će protesti postati rutina i apatija, međutim, dogodilo se suprotno – bes se sedimentirao i u potpunosti utemeljio u okvire trenutka u kojem živimo. Bez njega se više nigde ne ide.
Spasavanje redova Vučića
Ipak, koliko god mi mislili da se na Andrićevom vencu (gde stoluje predsednik Srbije) dešavaju panični napadi, naš vođa svih srpskih naroda Aleksandar Vučić ne časi časa, niti sedi skrštenih ruku, već juri na sve strane kako bi zadržao svoj gvozdeni presto. Samo u poslednjim danima, on je uspeo da otrči do Pekinga kako bi mu kineski predsednik Si Điping, između ostalog, uručio Orden prijateljstva, te se o tome trubilo na sve strane, kako u propagandnim glasilima Srpske napredne stranke, tako i u nezavisnim i onima medijima koji pretenduju na profesionalnost. Međutim, izgubilo se negde u tom vihoru, da Srbija i NATO imaju zajedničke vojne vežbe nadomak Bujanovca u vojnoj bazi Jug, koje traju dve nedelje. Takođe, naš glavni gonič robova sitnu knjigu je ispisao predsedniku Sjedinjenih Američkih Država, Donaldu Trampu, u kojoj govori o „refleksivnom antiamerikanizmu koji je zarazio veći deo Evrope“, o tome kako bi on voleo da gospodin Tramp dođe u Srbiju, kako je Srbija, bog te maz’o, najveća im saveznica i kako, eto, kmetski rečeno, radite nam šta hoćete – samo pomozite Vučićevoj ekipi da se izvuče iz ovog blata.
Da podsetimo da je i evropska komesarka za prošenje Marta Kos, nakon što je jedno vreme ljuto kritikovala ovaj režim, relativno skoro pohvalila nove kozmetičke promene naših zakona, da ne ulazimo u sitne detalje koje i kakve, te i od Brisela će utihnuti hladan vetar. Ne moramo valjda da podsećamo kako se naprednjački režim krvavim kandžama drži za izraelsko-američki istrebljivački pohod u Zapadnoj Aziji, te na sva zvona i svuda se hvale kako snabdevaju municijom Netanjahuove krvave poduhvate.
Da prevedemo na narodski jezik, ono što naprednjački režim može trenutno da spasi jeste međunarodni faktor – iz Brisela, Vašingtona, Pekinga ili Kremlja, nebitno – Aleksandar Vučić kao lice i naličje tog stabilokratskog broda koji tone pokušava da igra simultanku sa čitavim svetom, i to na način koji je bio zaštitni znak njegove vladavine. Dabome, u Pekingu govori o čeličnom prijateljstvu i zajedničkoj budućnosti; u Briselu bulazni o evropskim reformama, stabilnosti i regionalnoj saradnji; Vašingtonu šalje ljubavna pisma o savezništvu i halucinira zajedničke vrednosti; Moskvi preko tabloida i svojih ruskodomaških ispostava namiguje vernošću – a u Izraelu, kao najvećem čvorištu svih tih centara, saučestvuje u najvećem zločinu XXI stoleća. Šta očekivati onda od ove i ovakve vlasti?
Niti će Brisel spasavati demokratiju ovde, niti će Vašington rušiti Vučića zbog vladavine terorom, niti će Moskva ili Peking mnogo lupati glavu da li Vučić baš mnogo ide ka Zapadu – sve dok je sposoban da balansira interese, protoke kapitala i održava privid kontrole, Srpska napredna stranke će za mnoge međunarodne aktere ostati faktor stabilnosti, ma koliko ta stabilnost bila natopljena našom krvlju i vapajima, što nam samo govori da je pobuna u Srbiji prepuštena sebi, a to uopšte nije loša stvar. Naprotiv, to je šansa da se pronađe sopstveni put!
Cveta trešnja u pokretu
Opravdane su sumnje i skepse u Studentski pokret, ukoliko gledaš iz susednih država. Batrga se ova pobuna po svim svojim ideološkim stranputicama. Ono što je možda delovalo kao zamor, rasulo ili političko lutanje, zapravo je bio proces transformacije, a verovatno je i dalje.
Za godinu i po dana taj Pokret je prošao kroz sve moguće faze: moralnog šoka nakon pada nadstrešnice, spontanog bunta, preko dijagnosticiranja zakržljalosti liberalne i predstavničke demokratije, intuitivnog prepoznavanja malignosti kapitalizma kao korupcije sistema – iako nužno nije tako nazvano – pa posle toga i liberalno-građanskog zanosa, pa sve do ozbiljnijih pokušaja političkog artikulisanja i organizovanja na terenu.
Nema spora, Pokret je u jednom trenutku otišao udesno, a opet postao i liberalniji u identitetskom smislu. Pitanja nacije, Kosova i ostalih ezoterija postala su mnogo prisutnija nego na samom početku protesta, ali istovremeno, i tu leži paradoks koji mnogi odbijaju da vide, praksa na terenu često je ostajala progresivnija od same retorike.
Zborovi građana, samoorganizovanje po opštinama, selima, naseljima i ostalim mestima koja nisu znala da mogu da se tako politički organizuju, masovna politizacija mnoštva ljudi, uzajamna pomoć, horizontalno povezivanje ljudi, ravnopravno stavljanje mnogih mesta poput Novog Pazara u prvi plan, pokušaji da se javni prostor vrati zajednici – sve su to donekle elementi koji daleko više podsećaju na emancipatorske i solidarne političke prakse nego na klasični desni populizam koji možemo da čujemo neretko sa bine. Naravno da konfuzija postoji zbog raznolikih četničkih obeležja i parola „Ne damo Kosovo“, ali postoji i nešto mnogo važnije – iskustvo kolektivnog delovanja i izgradnje stepenika solidarnosti.
I nije ovo prvi put u istoriji da se jedan društveni pokret razvija kontradiktorno, haotično i ideološki neujednačeno. Samo malo da se pročačka po istoriji i videće se da nijedna velika pobuna nije nastajala iz savršeno čistih političkih programa i unapred definisanih teorijskih pozicija. Pobogu, ljudi ne izlaze na ulicu kao hodajuće brošure političke filozofije, nego kada više ne mogu da izdrže uslove u kojima žive.
I partizanski pokret u Jugoslaviji tokom Drugog svetskog rata nije od prvog dana bio homogena revolucionarna armija sa kristalno jasnom svešću svih svojih učesnika. Ljudi su se uključivali u pokret iz različitih razloga – neko zbog okupacije, neko zbog gladi, neko zbog osvete, neko zbog ideje socijalne pravde, a vala neko jednostavno zato što više nije imao gde. Tek je kroz iskustvo zajedničke borbe nastajala politička svest koja je prevazilazila početne motive.
Ono što je u Srbiji sistematski uništavano decenijama – od ratova, privatizacije i nacionalizma devedesetih, pa do naprednjačkog modela potpune depolitizacije društva kroz propagandu, strah i pretvaranje građana u robove u ovoj kolonijalnoj jami – sada konačno uzvraća udarac. Iskustvo da si makar jednom zajedno sa drugima uspeo da probiješ osećaj nemoći – pa, to ostaje u kolektivnom iskustvu čak i onda kada se čini da je sve propalo.
Antibiotik za Epstinovu koaliciju
Prizori iz Srbije u prethodnih godinu i po kose se sa svakodnevnicom sveta koji nam redovno šalje slike i snimke leševe žena, dece i muškaraca u Gazi. U trenutku kada se čini da je čitav svet definitivno prepušten militarizmu, fašizmu, hegemoniji korporacija, silovitošću najmorbidnijih politika, u Srbiji se, paradoksalno, još pojavljuju ljudi spremni da izađu na ulicu i da kažu da više ne pristaju na uslove tog i takvog sveta. Vučić upravo dolazi iz te najmračnije utrobe ultrakapitalističke hidre; dobro, ne samo on, već svi oni koji ga podržavaju – aktivno ili pasivno – u svom širenju takve jeresi. Borba protiv njegovih harambaša jeste i borba protiv čitave Epstinove koalicije, pisali smo o tome na ovom mestu mnogo puta, i zato ovaj ustanak je odavno prerastao lokalnu priču – iako mnogi u mejnstrimu, svetskom i regionalnom, sve vreme žele da ga izoluju i predstave isključivo kao udarac na mahnitog faraona. Pobunjenici u Srbiji se, zapravo, sudaraju sa čitavim poretkom koji proizvodi ovakve režime širom sveta.
Ako se vratimo unazad, videćemo da slični momenti nikada nisu bili izolovani; parisko leto 1968. godine, primera radi, bilo je direktan sudar sa tada već učvršćenim postratnim kapitalizmom zapadne Evrope, ali ne moramo ni tu da se zadržimo. Otiđimo do drugog kontinenta. U Latinskoj Americi tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, različiti talasi otpora protiv vojnih hunta i autoritarnih režima jesu bile i nacionalne borbe, ali su takođe bili i nedvosmisleni okršaji sa globalnim lancima koji su održavali te režime. Pa, valjda svi znamo da je Čile pod Pinočeom bio najveća ekspozitura Prvog sveta u datom trenutku ili je i to bio samo incident u istoriji?
Današnja situacija u Srbiji stoga i jeste pre svega simptom šireg sveta u kojem su liberalnodemokratske forme zadržane, ali suštinski sadržaj odluka sve više je izmešten u vrlo mračne i opskurne sfere interesa i kapitala, jedva da može da pronikne u paučinama usko zatvorenih bezbednosnih aparata i međunarodnih dilova izvan domašaja javnosti, što se vidi po naprednjačkim akrobacijama na svim stranama planete Zemlje.
Ipak, bunt u Srbiji možda još uvek nema jasno artikulisanu političku sintezu, polako, doći ćemo i do toga, ali poseduje nešto što je istorijski često bilo presudnije u ranim fazama velikih promena, a to je da se prekida sa kontinuitetom nemoći i apatičnosti. To je možda i jače od bilo kakve već uveliko poznate i iznađale identitetske politike, jer u tom procepu društvo prestaje da sebe tačerovski doživljava kao zbir izolovanih pojedinaca i počinje da se ponaša kao kolektiv koji ima makar minimalni osećaj zajedničkog interesa.
Upravo u toj napetosti sveta koji vrlo nemo posmatra istrebljivački pokolj palestinskog stanovništva, jedno društvo na periferiji pokušava da ponovo uspostavi osnovnu ideju da politika pripada ljudima. Ništa više i ništa manje, ali očigledno je za mnoge nezamislivo i nemoguće. Osim nama, ovde i sada.