Dragi moji,
Odlučio sam da vam napišem pismo. Pokušaću što jasnije da vam predočim ono što se trenutno u Srbiji dešava. To nećete čuti i videti u mejnstrim medijima. Nije zbog toga što vlada neka cenzura, već zato što se odavde sve posmatra kroz poteze vladajućeg režima, pa se onda ova zemlja i njeno društvo prikazuju uvek u najgorem mogućem svetlu. Nećete to pročitati ni od onih koji sa svojih himalajskih visina grme gromove morala i profitiraju na stvaranju jaza između naših naroda i narodnosti. Nećete se napojiti istine ni sa izvora svetskih medija, jer će kod njih uvek postojati samo jedna dimenzija svega ovoga što se ovde dešava.
Nažalost, ništa od ovoga što se u Srbiji odvija nećete ni od mene moći da saznate, jer rečima ne može da se prepriča, osim ako se ne dođe, ne oseti i svojim očima ne vidi, zajedno sa svima nama. Jedino što mogu sa sigurnošću i punom odgovornošću da kažem jeste da narod u Srbiji nije isto što i vladajuća klasa u njoj.
Po prvi put u ovom vijeku, dragi moji, u Srbiji se dešava istorija. Dešava se ona prava istorija, a ne ona tamna, iskrivljena i rugobna u odrazu. Odmotava se klupko naših života koji su bili zamotani godinama i decenijama. Sve one potonule generacije pre nas počinju da izviru iz provalije u koju su gurnute. A sve je počelo kada je šesnaest života u Srbiji ugašeno pod ruševinama nadstrešnice u Novom Sadu.
Neću da lažem. Bio sam nepoverljiv na početku ove bune protiv naprednjačkih dahija. Jesam učestvovao u minutima ćutanja, jesam bio na svakom protestu, svuda gde sam mogao i gde je trebalo, ali sam sve vreme na ovo gledao očima prethodnih iskustava. Sve sam nešto očekivao da će da propadne. Čak sam pompezno smatrao, i to više puta, da je ovo samo prolazna epizoda. I svaka moja prognoza, koliko god samouverena i puna sebe bila, pala je u vodu.
Nakon toga sam zaćutao. Očigledno se dešavalo nešto izvan domašaja mog shvatanja, znanja i iskustva. Morao sam tada, dragi moji, malo da umuknem, da se uvučem u sebe i čitam što više kako bih bolje razumeo svet oko mene. Bilo me je sramota da tako mnogo grešim i tako malo shvatam.
Filozof Boris Buden je sve ovo u Srbiji nazvao šesnaest minuta tišine u Srbiji omenom. Novosadska nadstrešnica je za njega simbol svega što nam se dešava na ovim prostorima. Zato je i govorio da mladi koji su tada izašli na ulicu traže alternativu ovom sistemu. Traže je izvan ovih ustaljenih i nasleđenih okvira.
Pa sam čitao druga Ivana Cingela, koji je temeljno objašnjavao da se u Srbiji odvija klasni rat. Nazivao je ovo ovde Istočnim frontom. Video je u Srbiji najslabiju kariku koja je pukla u ovom delu sveta i razotkrila sve njegove probleme.
Pa, čekaj malo, kako ovi iz Hrvatske i Nemačke vide bolje od mene, pomislio sam. Jesam li toliko ogrezao u cinizam i defetizam da mi se preko očiju navukla mrena? Je l’ me moje iskustvo, ovo skromno životno iskustvo, toliko bacilo u malodušje da ne vidim očigledno? Ne vidim sve dimenzije promena u ovom društvu koje je četiri decenije u vrtlogu beskrajnih ratova, tranzicija, depresije, apatije i borbe.
A onda mi se čitav kosmos prilika i procesa sa svim svojim konstelacijama ukazao pred očima.
Video sam odakle je ova pobuna krenula. Video sam tu crnu rupu, taj najdublji ponor u koji smo uterani, a da toga očigledno nismo ni bili svesni. Erupcija gneva i očaja, a sada euforije i ushićenja, bila je taložena decenijama. Pod pritiskom njihovih krvavih ručerdi više nismo imali kuda nego u izbavljenje. Pad nadstrešnice bio je samo naš istorijski momentum koji nas je poterao ka izlazu iz ove pećine u kojoj smo proveli živote gledajući samo senke.
Naravno, bilo je dana kada sam telefonom razgovarao sa ljudima iz Bosne, čak i sa drugom Edinom Zubčevićem, glavnim čovekom na ovom mediju, da im objasnim, koliko god mogu i koliko god mogu da mi poveruju, da ovo što se zbiva ovde nije ništa nalik onome što je bilo devedesetih, iako je bilo dana kada je sve na to ličilo. Da, naravno da ima nacionalističko-populističkih skretanja, ali se i to radilo kako bi se narativ oteo iz kandži Kartela. Bilo je i uspona i padova. Vakuumirani smo bili već skoro dve godine. Greške su neizbežne u takvom procesu. Čekalo se na proklete izbore, čekalo se da šejtan u naprednjačkoj odori se ohrabri i krene u finalni okršaj sa pobunjenim narodom. Mada smo se plašili, moram iskren da budem, da je energija splasnula, da su se svi vratili u pasivna stanja i močvaru nezainteresovanosti. Mislio sam da će biti teško ljude naterati da se vrate u akciju.
Opet se širio neprijatan miris poraza.
Oh, kako opet nismo bili u pravu, dragi moji, tako smo slatko u mnogočemu pogrešili! Sve je opet eksplodiralo. Cela zemlja je opet stala na noge i počela da zbija redove. Ponovo se u vazduhu osetio miomiris one jeseni i zime iz 2024. i 2025. godine. Ponovo malo spavamo, svuda idemo i pokušavamo jedni drugima, gde god možemo, da pomognemo. Odjednom se iznova oseća zajedništvo. Nevidljive niti povezanosti su se opet učvrstile.
Ljudi na ulicama pevaju, vesele se, šenluče, grle se i plaču, a tek je počeo predizborni proces. Čekali smo satima u dugim redovima kako bi dali svoj potpis za Studentski pokret. A samo za predavanje izborne liste, što je inače birokratski čin, došlo je deset hiljada ljudi. Deset hiljada građana je, ponedeljkom, radnim danom, došlo da preda za listu. Došli su i trubači. Ljudi su igrali kolo. Ljudi iz Novog Pazara bili u Beogradu. Mladi i stari. Svi zagrljeni i radosni. Osmesi na licima i suze u očima. To je razglednica iz naše zemlje.
Nikoga više nije briga šta će Vučić i njegovi jahači na crnim konjima crnih potkovica reći. Svi znaju da je njihovo vreme prošlo. Čak i oni znaju, ili slute. Pitanje je samo kako će proći.
Nađe duše napušta mrtvilo u koje smo se, zbog njih svih, u prethodne četiri decenije zavalili. Voleo bih da to ljudi izvan naše zemlje mogu da vide. Voleo bih da barem delić ovoga što sam napisao mogu da shvate kad već ne mogu da osete.
Biti trenutno u Srbiji znači biti u epicentru istorije.
Smrt fašizmu – sloboda narodu!
Drug Krle