Još uvek čovečanstvo nije izumilo vremeplovnu mašinu, pa da možemo komotno da plovimo po prošlosti i budućnosti i istražujemo kojekakva čudesa. Tako bismo mogli, primera radi, da otputujemo tamo negde na početak devedesetih kako bismo se prisetili i ponovo uverili svojim očima i ušima šta su kojekakvi mistici i okultnici velikosrpske pošasti trabunjali na svim stranama ovog prostranstva.
Pa, eto, ko bi rekao da će Dragoslav Bokan – nekada osuđeni pljačkaš, jedan od osnivača i ideologa državne formacije “Beli orlovi”, koja je zločinački harala po Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Kosovu tokom ratova poslednje decenije XX stoleća, reditelj, a danas samo jedan od mnogobrojnih pesnica naprednjačkog režima Aleksandra Vučića – stajati na braniku velikoizraelske otadžbine i držati odstupnicu pred hordama onih koji žele da ugroze to manijačko prijateljstvo između Srbije i Izraela?
Ko bi rekao, jelte, pitamo se svi; pa rekla bi možda faktografija i identična linija velikosrpskog nacionalizma koja se ovih dana simbiotično spaja sa cionističkim paklom. Naime, dotični nije sada toliko bitan kao ličnost u SNSrbiji pošto je to samo još jedan zlokobni lakrdijaš u ovom cirkusu nakaza, ali njegova simbolička uloga da se izgovore stvari koje zvaničnici ne mogu i ne smeju – zapravo govori mnogo više o tome šta se dešava u pozadini vlastodržaca.
Pakao po srpskoj meri
No, da se spustimo na realan teren, reditelj Bokan je napisao tekst pod opskurnim naslovom “Izrael po srpskoj meri”, objavljen 4. juna u drevnom propagandnom listu “Politika”, u kojem napada nevidljive neprijatelje i brani saučesništvo srbijanskog režima u istrebljivačkom pohodu nad palestinskim stanovništvom u Pojasu Gaze.
Veli on već u prvoj rečenici teksta da se mnogo piše i govori o skorašnjim primerima približavanja Srbije Izraelu. I, nažalost, pretežno se (pre)oštro i zlurado kritikuje, kazuje on, ovo aktuelno približavanje naše dve zemlje: konkretno Vučića i Netanjahua.
To približavanje Vučića i Netanjahua nije nikakva ljubavna romansa u pariskoj noći, već prebacivanje municije iz Beograda za Tel Aviv zarad tobožnje borbe protiv terorizma. Ako Bokan preskače fakte, mi ovde to nećemo učiniti; dakle, uprkos optužbama za genocid svih mogućih organizacija ovog sveta, vlastela iz Srpske napredne stranke (SNS) opredelila se da pomogne izraelskom režimu da očisti prostor od palestinske dece, žena i muškaraca.
Novinar Saša Dragojlo iz BIRN-a je već uveliko izvestio javnost da je Srbija u prvoj polovini 2025. u Izrael izvezla municiju vrednu oko 55,5 miliona evra, više nego tokom cele 2024. godine, kada je izvoz dostigao rekordnih 47,9 miliona evra. Među kupcima municije je moćna izraelska firma koju je izvestiteljka UN-a Frančeska Albaneze u svom izveštaju označila kao “profitera genocida koji traje” u Gazi.
Takođe, iz iste redakcije je stigla informacija krajem aprila ove godine da su hitno usvojeni bezbednosni sporazumi Srbije i Izraela o tajnim podacima u sektoru odbrane, koji predviđaju povremene dolaske izraelskih bezbednjaka u inspekciju, te da se to odnosi i na privatne i državne firme i njihove zaposlene, a da će se svi eventualni sporovi rešavati van domaćih ili međunarodnih sudova.
Prava bezbednosno-vojna ljubav cveta između Vučića i Netanjahua, reklo bi se, ali očigledno gospodinu Bokanu to uopšte ne smeta, pošto se u državnim jaslama najslađe spava.
Erotika na zločinački način
Kaže on dalje da te optužbe prema njihovoj ljubavi dolaze od, kako on piše, zapadnih levičara (šta li kažu istočni?, prim. aut) koji jadnu izraelsku vladu prozivaju da je desničarska, a da su za civilne žrtve – kao “primer genocida” (njegova zagrada; prim. aut) – odgovorni isključivo Benjamin Netanjahu i njegova družba. Naravno, Bokan traži krivca u Hamasu i leleče zašto se ta organizacija ne spominje kada se traži odgovornost za žrtve.
Pošto desničari poput Bokana vole brojke kada je u pitanju smrt, čudo da je autor zaboravio da svoje plakanje potkrepi barem nekim brojem, ali ta stara dobra selektivnost huškača i brojača krvnih zrnaca se i ovde ispoljava, no, dobro, pomoći ćemo mu i u tome.
Prema UNRWA i OCHA, od 7. oktobra 2023, kada je genocid zvanično započeo, pa do 29. aprila 2026, 72.599 Palestinaca je ubijeno, a 172.411 je povređeno i osakaćeno.
Zanimljivo je da ovaj veliki patriota zaboravlja u svom napisu da spomene teško mučenje, gladovanje, proterivanje, silovanje, egzekucije, tamničenje, prekidanje dotoka vode, struje i ostalih osnovnih namirnica, što, zapravo, doprinosi potpunom uništenju i uklanjanju palestinskog tkiva iz te oblasti. No, to njemu nije bitno, jer u sledećim rečenicama progovara Andrićev venac (sedište predsednika Srbije).
Bilo jednom u Bosni
Trbuhozbori on sledeće: „Neću previše vremena trošiti da naglasim šta sve Srbija dobija (a tek šta potencijalno može da dobije) ovakvim približavanjem, pa ću pomenuti samo da tako praktično ostvarujemo najbolju moguću podršku u dijalogu sa moćnom Amerikom i u vezi sa statusom Kosova i Metohije i kad je reč o sudbini Republike Srpske (o tretmanu ‘dešavanja u Srebrenici’ da i ne govorimo). Malo li je?“
I tu dolazimo do suštine – progovara konačno nedićevska, kvislinška misao. Prvo, kakva li su to dešavanja u Srebrenici? Da nije možda i tamo genocid počinjen, ali, dabome, pod navodnicima? Dobro, ni ne misli autor ovog teksta da će Bokan hteti da prizna Dešavanje u Bosni; kako to da čini kada je učestvovao u ideološkoj izgradnji tog inferna, bio je u prvim redovima kod Radovana Karadžića i Biljane Plavšić, ali se u ovom delu, zapravo, još jednom pokazuje i potvrđuje da srpskonaprednjačke dahije pokušavaju da opstanu na svom gvozdenom prestolu tako što će pomoći Riđokosom Zlu i Bliskoistočnom Kasapinu. Trabunjarije o Kosovu i Republici Srpskoj su samo paravani za sprovođenje buržoaskih interesa, kao što su oduvek i bili; ovde se ne radi apsolutno ni o čemu drugom osim o spasavanju organizovane kriminalne grupe na vlasti. I ništa drugo.
Elem, Bokanova mudrost teče dalje da smo “tako nečemu već prisustvovali, nažalost, kad je reč o izdajničkom petokolonaškom zaustavljanju gradnje Trampove kule u centru Beograda i zaustavljanju neočekivanog snaženja naših veza s vlašću u Vašingtonu.”
Šta li kaže Bokan za petokolonaše u Albaniji? Je l’ i tamo zapadni levičari rade protiv srpske vlasti pa ne dozvoljavaju da se američko-cionistička pošast proširi? Vučićev kolega, Edi Rama, optužio je Iran da sprovodi proteste u njegovoj zemlji. Strašne stvari se dešavaju Vučiću i Rami, očigledno putujuća svita dežurnih demonstranata ne daje mira balkanskim elitama da nas odvedu u lepšu i bolju budućnost.
Genocid na zrnu graška
Da ne dužimo više, Bokan nastavlja da poredi Srbiju i Izrael, da opet pogrešno, kao, biramo “bolje rat nego pakt”, da brani Izrael od zlog Zapada koji ga sada kudi (jer se genocid počeo prelivati na sve strane, pa ne mogu baš ishendluju toliko poplavu; prim. aut), da bi na kraju dodao da je “dovoljno samo da prestanemo da se ponašamo kao (levičarska) ‘princeza na zrnu graška’ i da, umesto priče o tome ‘ko je za šta kriv u svetskoj politici’, počnemo da razmišljamo logikom ‘šta je dobro za Srbiju i srpski narod’, logikom naših nacionalnih i državnih interesa”.
Očigledno je najbolje za Srbiju i srpski narod, po gospodinu Bokanu, da Izrael pobije još ljudi, kako bismo mi mogli ovde da povratimo Kosovo. To je ta fantastična logika naše desnice.
Naravno da će se desničar poput Bokana uplesti u sopstvenu paukovu mrežu ispletenu od svakojakih halucinacija u kojoj tobože Zapad napada Izrael, dok istovremeno taj neki drugi Zapad, jelte, podržava Izrael. Od desničara će ljudi uvek slušati razne bajke i trabunjarije o dubokim državama, tajnim društvima i nepojamnim silama koje vuku konce i pletu mreže, pa se sada i jadan Izrael očigledno našao na tom putu, a verovatno i Donald Tramp.
Međutim, u toj magli mitova i teorija zavere krije se jedna veoma prosta činjenica – desnica može da kritikuje Zapad na kulturnom, moralnom ili identitetskom planu, može da kuka nad propadanjem tradicionalnih i izvornih vrednosti, kako sve odlazi u dekadenciju i multikulturalizam ili čega god se ovih dana dosete, ali kada dođe trenutak da se odredi prema stvarnim centrima moći, onim gde se akumuliraju moć i novac, gde kuca crno srce kapitala, ona će, bez pardona i po pravilu da stane uz njih.
I to se može vrlo prosto objasniti otkud sada Bokanu ovoliki izliv ljubavi prema Izraelu i SAD; dakle, desnica nikada i apsolutno nikada ne dovodi u pitanje poredak privatnog vlasništva, hijerarhije i ubiranja viška vrednosti, stoga će svaki njen navodni bunt protiv Zapada ponizno završiti pred kapijama Imperijalnog centra, jer njihov antiamerikanizam ili općenito antizapadnjaštvo – kada nastupe krize, ratovi i društveni lomovi, kao što smo svedoci ovih aktuelnih – počinje da pada u vodu i kreće da se razglaba o real-politici jer im od tog pitanja i zavisi ideološki opstanak.
Ukratko – nacionalističke elite na periferiji uopšte nisu protiv globalnog kapitalizma, naprotiv, samo se bore da zauzmu povoljniji položaj, ali se predstavljaju kao da se bore protiv čitavog prvosvetaškog kosmosa, dok istovremeno ponizno rade za njega.
Dobošari zla
„I odmah će nam sve biti jasno, do poslednjeg detalja i najmanje sitnice“, zaključuje duboko Bokan na kraju svog teksta.
Šta će nam biti jasno? Hoće li nam biti jasnije da se naša vlast, nakon godinu i po od početka ustanka usled pada nadstrešnice u Novom Sadu, sada čupa svim sredstvima jer ponor ništavila počinje da vapi za njom? Možda će nam biti jasnije da gospodin Bokan – iako je on ovde samo lutak – igra jednu od ključnih uloga u naprednjačkom kazalištu proimperijalističkih ciljeva.
Gospodinu Bokanu možda još niko nije javio, ali cionizam je trenutno ubedljivo najčudovišnije sredstvo za ostvarivanje imperijalizma, što se u zapadnoj Aziji najviše ispoljava. Ne moramo da se bavimo moralizmom i humanizmom, pa da tražimo bilo kakvu empatiju od dotičnog, ali njegova pozicija, zapravo, otkriva čitavu desničarsku morbidariju zarad kapitalističkih šerifa.
Ono što Vučićev režim misli, to Bokan i slični njemu dobošari progovaraju. Kako su devedesetih bljuvali vatru i sipali otrove po čitavom jugoslovenskom prostoru, tako i sada apologiraju saučesništvo u genocidu u Gazi, agresiji na Iran i razaranju Libana.
Tu se i razgolićuje sva beda desničarske politike koja navija za stalno vanredno stanje, homogenizaciju po etničkim, verskim i drugim osnovama, da stalno budemo u grču od senki koje nam rade o glavi, te glumi antiimperijalizam i antiglobalizam, iako sve vreme igra kao duboki spavač u timu Imperije i štakorski brani opljačkani imetak velikaša i vrhovnog vladara.
Ovim Dragoslavovim zapisom imamo činjenični dokaz da se iza ovog naprednjačkog košmara krije stara, nakazna matrica koja je i ovaj prostor pretvorila u masovnu grobnicu. Naravno da je kontekst drugi, naravno da su dijalektički aspekti u potpunosti drugačiji, ali se vidi linija kontinuiteta u ovom njegovom tekstu, u kojem je najvažnije da se utera u glavu da su naši nacionalni interesi iznad svega ostalog, a u ovom konkretnom slučaju iznad ljudskih života koje u Pojasu Gaze neprestano i neumorno gase.