Pobune u Albaniji i Srbiji
U Srbiji se od 1. novembra 2024, uz sve uspone i padove manjeg ili većeg intenziteta, vodi borba protiv naprednjačkog režima koji se personifikuje u liku Aleksandra Vučića. Ona je počela nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu, kada je poginulo šesnaestoro ljudi, a tragedija je postala okidač za mnogo šire i dublje društveno nezadovoljstvo. S druge strane, u Albaniji su pre nekoliko meseci započeli masovni protesti protiv vlasti Edija Rame. Povod je bilo protivljenje projektu izgradnje luksuznog turističkog kompleksa u zaštićenom prirodnom području, na koje se nameračila porodica Tramp, ali su se demonstracije vrlo brzo proširile na šire zahteve koji se tiču borbe protiv korupcije, transparentnosti vlasti i ostavke premijera.
Iako su neposredni povodi različiti, oba pokreta otpora pokazuju kako jedan konkretan događaj može postati katalizator dugotrajnog nezadovoljstva koje se godinama akumulira u društvu. U oba slučaja pobunjenici upiru prstom na način upravljanja državom, koncentraciju političke moći, sve veći klasni jaz, rasprodaju javnih dobara i sveopštu devastaciju, te vrlo neposredno i jasno udaraju u temelje postojećeg poretka, iako nemaju jasnu predstavu kako bi drugačiji sistem trebao izgledati.
Koliko god ovi protesti bili proizvod različitih istorijskih, političkih i kulturnih okolnosti, u svojoj suštini dele mnogo zajedničkih obeležja. Posmatrano kroz prizmu kapitalističkog svetskog sistema, i Srbija i Albanija predstavljaju (polu)periferne države koje se već decenijama predstavljaju kao zemlje u tranziciji ka demokratiji i takozvanom humanijem kapitalizmu. Međutim, upravo su ovi protesti pokazali da su problemi sa kojima se suočavaju daleko sličniji nego što se na prvi pogled čini.
Pokušaću da ukažem na neke od ključnih strukturnih sličnosti između revolta u Srbiji i Albaniji. Neću ulaziti u dnevnopolitičke razlike, niti u specifičnosti pojedinačnih događaja, fokus će biti na širem društveno-političkom i ekonomskom okviru koji je u obe zemlje proizveo skoro identične obrasce nezadovoljstva i otpora.
Policija nam nije prijatelj
Postoji već izvesno vreme legenda, ma već godinama unazad, da se policija odnarodila i da je krajnje vreme da pređe na stranu naroda. To nije rezervisano samo za ovo područje, to ljudi širom sveta misle. Uz sve to, razumljivo je i ljudski, postoje slike i snimci kako ljudi policajcima u oklopu daju cveće, čokoladice, šalju im poljupce, pokušavaju da ih zagrle, poručuju im da skinu šlem i bace štit, ali svaki put, čim oklopnici dobiju naređenja iz centrale, koliko god poslastice bile slatke, pendrek završava na leđima tih koji su im delili slatkiše i poljupce. Naravno, ovde se ne radi o policajcima partikularno, ima svakakvih ljudi među njima, i dobrih, i loših. Policiju posmatrajmo kao totalitet, kao poslušnike što imaju svoje gospodare kojima služe.
Policija se deklarativno predstavlja kao neutralni medijator, ali ona u biti nikada to nije ni bila, niti će biti u kapitalističkom sistemu, kao što nije bila ni u socijalistčkom. Njena primarna uloga jeste da bude prva linija, ali i hitna pomoć u odbrani vladajuće klase i njene tiranije. Bilo gde i bilo kada.
Bit će, u pravilu, uz postojeći poredak, jer njena institucionalna funkcija jeste da održava društveni poredak i državu, i režim koji je trenutna vlast uspostavila. Da ne bude iznenađenja, biće ista takva i nakon pada Vučića i Rame, ma koliko god sada mlatila i hapsila te koji se bune protiv njih dvojice.
Takođe, ne postoje tobožnje civilizovane zemlje u kojima policija ne sprovodi represiju nad pobunjenim i nepodobnim građanima, to se čini od Los Anđelesa i Londona, preko Berlina i Moskve, sve do Tel Aviva.
Sumnja u elite
Klasna podela je odavno zastala u tmini zaborava otkako se srušilo komunističko carstvo na ovoj planeti, pa su mnogi problemi odjednom postali univerzalni, a mnogi sukobi predstavljeni kao pitanje identiteta, kulture ili vrednosti, umesto društvenih odnosa i raspodele moći. Političke, vjerske i akademske elite počele su da govore u ime svih građana iliti u ime naroda, dok istovremeno zastupaju interese tankog sloja ljudi koji od postojećeg poretka imaju najveću korist. Klasni sukob je u potpunosti nestao kao tema, i nije dio mejnstrima, ali on se u biti sve vreme odvija, samo ljudi ne mogu i ne umeju više da ga prepoznaju, usled nedostatka (anatemisanog, skoro zabranjenog) teoretskog znanja.
Posebno je tragično što se radnička klasa, koja bi istorijski trebalo da bude nosilac promene, centar zbivanja i odlučivanja, decenijama sistematski uništava i fragmentira, pa umesto organizovanog kolektiva, kapitalizam periferije stvara ljušture atomizovanih pojedinaca koji se bore za golo preživljavanje.
No, u slučaju Srbije i Albanije protesti su vrlo brzo prerasli svoje neposredne povode. Bes se rasplamsao prijeteći čitavoj političkoj klasi koja se, bez obzira na stranačko-ideološka opredeljenja, sve češće doživljava kao zatvorena kasta. Pored potpunog nepoveranja u vladajuće elite, u Srbiji je ko iz gejzira izletela potreba da se politika artikuliše odozdo kroz zborove i plenume, da se mase politizuju i da ukažu kako je zakržljala predstavnička demokratija nemoćna protiv korupcije te se povećala ionako velika distanca i rezervisanost prema većem delu opozicije, medija, nevladinog sektora, različitih vrsta eksperata i akademskih stručnjaka koji se predstavljaju kao neutralni arbitri, dok ih pobunjenici prepoznaju kao zupčanike i klipove vladajuće mašinerije koje se samoreproducira.
Korporacije nisu tu zbog nas
Vlast često predstavlja strane investicije kao sinonim ekonomskog napretka i razvoja, otvaranja novih radnih mesta i rasta životnog standarda. Ipak, iza te propagandne projekcije najčešće se krije to da država javnim novcem subvencioniše privatni strani kapital, ustupa zemljište, prilagođava zakone njihovim interesima, ustupa infrastrukturu i prirodne resurse, dopušta degradaciju prava radnika, pravi se slepa pred zagađenjem i vrlo otvoreno ignoriše zahteve i upozorenja lokalne zajednice. Naravno, to nije tipično samo za Albaniju i Srbiju, već za sve zemlje periferije, ali se u ove dve, na tlu Evrope, sada najviše ogoljava ljigavo licemerje tranzicione modernosti koju nam predstavljaju kao napredak, budući da se deo, najveći deo, stvorene vrednosti odliva prema Imperijalnom Centru.
Vlade služe kapitalu
Ovo se može reći da je opšte mesto, ali se mora imati u vidu vladavina krupnog kapitala koja, zapravo, određuje strateške ciljeve ne samo zemalja periferije, već i država centra. No, na periferiji, pogotovo u ove naše dve zemlje, vlastodršci, koliko god autokratsko nastrojeni bili i zli gospodari bili, oni jesu poslušne sluge kolonizatorskih kompanija i njihovih čelnika.
Koliko god se zaklinjali u nacionalni suverenitet i borbu protiv svakojakih stranih sila, te se deklarativno zalažu za zaštitu državnih interesa i bore za narod, iste te vladajuće družbe vrlo spremno, kompradorski otvaraju vrata stranim investitorima i njihovim interesima, na štetu interesa svojih građana.
Međunarodna zajednica ima svoje interese
Vrlo često se misli da će takozvana međunarodna zajednica, dolazila ona sa Zapada ili Istoka, uleteti ko konjica Rohana i pomoći pobunjenim braniteljima u obračunu sa karakondžulama oko prestola. Međutim, u vrlo presudnom trenutku u Srbiji, u onom prvom naletu pobune, srpskonaprednjačke efendije dobijaju nedvosmislenu podršku od Vašingtona, Moskve, Pekinga i Brisela. S druge strane, međunarodna zajednica je gluha i nema za proteste u Tirani, budući da su tamošnja vlast i opozicija dosledno prozapadno orijentisane za razliku od srbijanske, koja je podređena vrlo često suprotnim i kontradiktornim interesima i tokovima kapitala, te je njena multi-kolonijalnost još komplikovanija.
Priče o demokratiji i vladavini prava su suštinski uslovljene dominacijom stranog kapitala. Primera radi, kako je Zapad ravnodušan pred rovarenjem Rio Tinta u Srbiji, tako je glasan zbog kineskih kompanija u istoj zemlji. Posmatrano kroz teoriju svet-sistema Imanuela Volerstajna, podrška ili kritika određenih režima zavisi od njihove funkcije u međunarodnoj podeli rada, stoga i moralizatorski diskurs o demokratiji često postaje prutić političkog pritiska kojim se tretira tur države kad odstupe od dominantnih geopolitičkih i ekonomskih interesa.
Nacionalni simboli nisu odraz nacionalizma
Balkan je od vajkada prepun ratova i krvoprolića, pa se često nacionalna simbolika na protestima čita kao nužno nacionalistička ili pak šovinistička. Ipak, u ovakvom sistemu i takoreći borbi protiv kolonijalnih upravnika i konglomerata koji stoje iza njih, nacionalne zastave, pesme, gestikulacije i simboli mogu da budu više činioci oko kojeg se najšire mase okupljaju u borbi protiv eksploatatorskih ekspozitura.
Ukoliko konsultujemo Franca Fanona, videćemo da su antikolonijalne borbe često koristile nacionalni okvir kao sredstvo mobilizacije potlačenih naroda protiv kolonijalne dominacije, pogotovo u situacijama gde je kolonijalna vlast pokušavala da predstavi sopstvenu dominaciju kao civilizacijsku misiju, njoj su upravo nacionalni simboli bili odraz otpora.
To, naravno, ne znači da nacionalni simboli sami po sebi imaju progresivan karakter, niti da su imuni na zloupotrebu (videćemo u sledećoj tački da je to moguće), nego da njihovo značenje nije unapred određeno i zavisi od političkog sadržaja borbe u kojoj se pojavljuju.
Nacionalizam vladajuće klase ubija
Nacionalizam, onaj koji najviše poznajemo u javnom prostoru, zapravo je nacionalizam iliti nacional-šovinizam vladajućih struktura koji služi kao alatka za gušenje klasne borbe. Naime, imaju snažan interes da pitanje klasnog položaja zamene pitanjem identiteta.
Kada se nacionalizam vladajuće strukture spusti na različite načine među mase, dobijamo onda brojanje krvnih zrnaca, geografske odrednice da li Velike Srbije ili Velike Albanije, nasušne potrebe plemenske pripadnosti i neprestano baljezganje o ugroženosti nacije, koje apsolutno služi da suštinske probleme ekonomske prirode zamaskira u nacionalna ludila.
Očita je odvojenost pobuna u Srbiji i Albaniji. Višedecenijska nacionalistička proizvodnja neprijateljstva učinila je gotovo nezamislivim povezivanje tih borbi, iako pobunjeni ljudi u Srbiji i Albaniji imaju sličniji društveni položaj nego sa sopstvenim elitama. Njihove svakodnevne probleme određuje isti odnos prema kapitalu, radu i eksploataciji, ali ih, nažalost, nacionalizam uporno uči da je njihov glavni protivnik onaj s druge strane ogledala, s druge strane fiktivne barikade.
Javni narativi pokušavaju da izoluju problem
Od samog početka, primećuje se po svetskim medijima da se pobune u Srbiji i u Albaniji izoluju i da se prikazuju kao događaji u nekom međuprostoru. Zašto je to tako? Upravo zato što su pobune nastale nad temeljima da ovaj periferni sistem ne ume i ne može da bude bolji budući da je u podređenom kolonijalnom položaju.
Posmatrano kroz spomenutu teoriju svet-sistema i teoriju zavisnosti, države periferije jesu delovi globalne hijerarhije u kojoj se ekonomska i politička moć nejednako raspoređuju, zato bi pobune u Srbiji i Albaniji trebalo promatrati kao frakture koje otkrivaju šire protivrečnosti eksploatatorskog i profiterskog sistema.
Dublje istraživanje, o pobuni koja se dešava, bi pokazalo da ovaj problem jeste lančani simptom uveliko gangrenoznog kapitalističkog pipka, koji se najčešće raspada tamo gde je najslabiji. Personalizacijom problema kroz Vučića ili Ramu se neće doći do rešenja, nego do smirivanja, a problem će se samo prerušiti i sve će opet biti kao što je bilo.
Čija zemlja?
Ovo je vrlo važno pitanje na koje nas često podseća dr Aleksandar Matković šta je zaista i materijalno više naše u ovoj zemlji, ukoliko uzmemo u obzir da je apsolutno sve u kandžama stranih kapitalista. Mi možemo da moralizujemo i predstavljamo naše apstraktne predstavke o svetu i borbi protiv nepravde kao nečemu poetičnom i uzvišenom, ali i dalje izostaje odgovor šta je ovde, zapravo, naše. Marks je još odavno ukazivao da pitanje slobode jeste pitanje materijalnih uslova u kojima ljudi žive. Pobunjeni ljudi ne poseduju skoro apsolutno ništa u sopstvenoj državi, ali se često vraćaju na to da je potrebno da se zemlja vrati u ruke naroda.
Upravo ta strukturna uslovljenost i zavisnost jeste nešto čime bi trebalo da se bavimo, jer ona nam suštinski donosi onu pravu slobodu, dok je ovo sve zaista samo simulacija toga. Konkretno, ako banke nisu naše, ako fabrike nisu naše, ako rudnici nisu naši, ako plaže nisu naše, ako zemljišta nisu naša, ako krovovi nad glavama nisu naši, ako apsolutno više ništa nije naše, onda se postavlja razumno pitanje – pa, čija je onda ovo zemlja za koju se borimo da je oslobodimo od ovih domaćih tlačitelja? Šta će nam sutra ostati?
Mladost protiv korupcije
Vrlo često se korupcija na ovim prostorima doživljava kao neka vrsta ekonomskog izopačenja, kao endemska pošast protiv koje se društva neprestano bore, ali nikako da je se oslobode. To je, naravno, zamka. Ona se predstavlja kao posledica pohlepe pojedinaca ili nedostatka dovoljno jakih institucija, ali mladi ljudi koji izlaze na ulice često na vrlo intimnom i intuitivnom nivou osećaju nešto mnogo dublje, da to nije trenutni problem.
Mada, problem jeste što se taj osećaj nepravde, bez određenog teorijskog i iskustvenog znanja, najčešće prepoznaje samo kao korupcija, pa zato neretko završavamo u slepim ulicama tražeći izlaz iz toga. Naravno da mladi vide posledice svega toga kroz privilegovane pojedince, kriminalne veze, zloupotrebu položaja, bogaćenje preko noći, ali često ne vide strukturu koja takve pojave omogućava i reprodukuje, te i sami misle da će čistim rušenjem nečega neuhvatljivog i apstraktnog izbrisati tu pojavu.
Liberalna mantra glasi da je antikorupcijska borba put ka uređenju postojećeg sistema, a takva predstava često liči na borbu protiv vetrenjača, jer glavni problem nije u pojedincu koji prima kovertu. Na periferiji kapitalističkog sistema korupcija je često jedan od načina na koji se pravila sprovode, te je postala mehanizam preko kojeg se javno pretvara u privatno i uz pomoć koje se bogatstvo koncentriše u rukama manjine. Odatle i dolazi vapaj građanstva koje gubi pravo nad svime time, ali i dalje ne vidi da korupcija jeste oblik kapitalističkog vladanja na ovim prostorima.
Pobuna mladih protiv korupcije jeste važna, mada bi njihovo pravo pitanje trebalo da ide mnogo dublje, te da istraže zašto je sistem u kojem živimo toliko i tako pogodan za stalnu i rasprostranjenu krađu. Lociranje i sankcionisanje moralnih padova pojedinaca ili čitavih grupa i dalje ne rešava ništa ukoliko se ne budemo bavili odnosima moći i vlasništva koji sve to omogućavaju.
Umesto zaključka
To što su u poslednje vreme Studenti u blokadi zapali u tripoznu halucinaciju misleći da mogu bolje da reše enigmatična nacionalna pitanja od najuspešnijeg mutanta liberalne demokratije u ovom kazamatu, Aleksandra Vučića, verovatno će doći po svoju naplatu u nekom momentu, ali to i dalje ne znači da sve ono što je ostalo nakon njihove erupcije i borbe nije već veliki uspeh, ali i preduslov svega što tek u budućnosti dolazi.
S druge strane, pravo je pitanje dokle će moći albanski pobunjenici, protiv Rame i Trampa, da iznesu ovu borbu i na koji način će se ona završiti, jer se takođe radi o jednom vrlo lukavom tranzicionom mufljuzu za kojeg se takođe lako može reći da je uspešni eksperiment s periferije.
Prođimo kroz istoriju protesta i uvidimo da samo masovno prisustvo na ulicama nije dovoljno. Protesti širom Evrope protiv genocida u Pojasu Gaze, kao i višemilionske demonstracije početkom dvehiljaditih protiv agresije na Irak i Avganistan, nisu uspeli da promene tok događaja. Masakri su nastavljeni, jer su protesti uglavnom ostajali na nivou moralnog apela i performativnog izražavanja nezadovoljstva. Nasuprot tome, direktna akcija i organizovanje koji zadiru u svakodnevno funkcionisanje poretka i protoka kapitala uvek su imali veću mogućnost da nešto promene, makar i to bilo ograničeno i određeno različitim aspektima i okolnostima.
Ostaje pomalo tužan ali donekle razumljiv izostanak, barem deklarativne, međusobne podrške i solidarnosti između pobune u Srbiji i pobune u Albaniji, ali je i to, već smo rekli, rezultat višedecenijske antagonizacije vladajućih klasa na ovom prostoru.
Eho ustanka iz obe zemlje imaće svoj efekat u budućnosti. Kao i sve pobune koje su im prethodile, možda neće odmah promeniti svoj svet, ali će ostaviti pukotine kroz koje će se kasnije čuti i videti ono što je Kraken pokušavao sakriti – da je ovo jedan te isti svet i jedna te ista borba.