foto: Dženat Dreković/NOMAD

Krstić: Od sumraka do svitanja

Ponekada u potpunosti oguglamo na silno svakodnevno ludilo u Srbiji pa zaboravimo kako se isto takvo, u grandioznijoj, turobnijoj i grozomornijoj meri, odvija i u svetu. Samo više od godinu i po vakuumske borbe protiv Aleksandra Vučića i SNSekte ostavilo nas je u nekom međuprostoru, između nade da nam stiže možda nešto Novo i potpunog zamora i zebnje da će se Staro ponoviti. Vrtimo se u krug, tapkamo u mestu, predugo, svi u ovom kazamatu, kao u točku za hrčke. Životarimo između osećaja da se nešto konačno mora promeniti i poražavajuće spoznaje koliko je duboko trulo ono što pokušavamo promeniti.

U Srbiji svakako ništa novo. Na vlasti su i dalje najgori od najgorih; izbori se čekaju kao milo sunce, ali je ono zubato. Studenti u blokadi drže odstupnicu i čekaju svaki potez vlasti, a parlamentarna opozicija se drži noktima za Studente, misleći da će oni da ih prihvate u svoj tabor ili će da potonu kao Titanik, a čamaca za spasavanje nema za sve.

U toj borbi, kako ovih godinu i po, tako i svega što je prethodilo, nasilje je svakodnevno, svuda i svugde, u različitim oblicima.

Mnogi ljudi u ovoj zemlji trpe različite vrste nasilja. Neko svakog prvog u mesecu dok  računa hoće li plata trajati do kraja meseca i šta će morati ovog meseca da žrtvuje kako bi mogao da opstane. Neko kada zatvori vrata stana i ostane sama sa nasilnikom i razmišlja kako da preživi do sledećeg jutra. Neko to čini kada na poslu ćuti jer zna da će već sutra biti zamenjen ako se usudi da bilo šta kaže a kod kuće ga čekaju gladna usta. Neko nasilje oseća kada zbog svog porekla ili boje kože svakog dana iznova dokazuje da zaslužuje isto ono što drugi dobijaju rođenjem. Ekonomsko nasilje, nasilje u porodici, klasno nasilje, rodno zasnovano i homofobno nasilje, nasilje na verskoj, nacionalnoj i rasnoj osnovi, nasilje na poslu, na ulici, u prodavnici, u školi, na stepenicama i u gradskom prevozu – čitav spektar svakog dana.

Njih nećemo videti ni čuti da se žale, jer je to njihova stvarnost i svakodnevnica. Čak ni oni ga ne vide kao takvo. Nije nikakvo spektakularno otkriće da se nekom negde tako nešto desilo, ali nikako da se uhvatimo u koštac sa tim zašto i zbog čega se tako i  toliko dešava. Previše je pojednostavljen i banalan odgovor da je to jer su na vrhu vlasti ubice i kriminalci ili, eto, neko to čini samo zato što se takav rodio ili ga mama nije kao malog volela, a niko ga nije grlio, ili je to sve samo nama stiglo sa Zapada ili Istoka.

Najmoćnija persona na ovom svetu, Donald Tramp, bez problema će izaći i predati Boginju u ruke španskih šampiona u svetskom fudbalu, a da te iste sekunde, hiljadama kilometara daleko, njegova armada razara i ubija civile u Iranu. Hoćemo li o tome da pričamo? Hoćemo li da pričamo o kasapnici ljudskog mesa u Ukrajini? Dokle ćemo taj horor tolerisati? Pitamo li se mi uopšte za bilo šta? Da ne pričam o istrebljenju palestinskog stanovništva koje gledamo kao fubalsku utakmicu u kojoj samo jedna ekipa bjesomučno izvodi sve vreme penale, a brani golman svezanih ruku i nogu. Nije dovoljno što je genocid u Pojasu Gaze arhiviran slikama i svedočenjima, nego se i danas, bogo moj, pitamo odakle ovoliki pakao na Zemlji. Rijeke krvi plave Sudan ali to je predaleko od naših očiju, to kao da je na drugoj planeti; ni mrtvi Gaze nisu nam dovoljno uverljivi kako bismo shvatili bilo šta. Ili bilo šta učinili. Ili bar probali učiniti.

A i kod nas je vazda svega bilo. Rušilo se u Savamali bagerima. Proterivalo se tokom Oluje. Otpuštalo se na hiljade i hiljade ljudi početkom dvehiljaditih tokom tranzicije, upropašćivao im se život, propadale su im porodice, prekidali životi. Prodavale su se fabrike za evro i pljačkalo se do iznemoglosti, a danas ljudi u silnim tim tvornicama padaju s nogu i izbacuju ih napolje kada se razbole. Razarao se Vukovar i Dubrovnik. Zakopavalo se u primarne, prenosilo u sekundarne i tercijarne jame oko i daleko od Srebrenice. Progonilo se, isterivalo i ubijalo stanovništvo, uzduž i popreko jugoslovenskog prostora.

Padale su nam nadstrešnice, iskakali su tramvaji, raspadale su se kuće i zgrade, otpadale fasade. Dizali su spomenike zlikovcima, menjala imena ulica narodnih heroja imenima kolaboracionista i fašista. Zagađuju nam se gradovi i sela, i truju vode. Tuče se i hapsi narod zarad interesa lokalne tajkunerije i stranoinvestitorskog profita. A to je sve mali deo, epizoda, naše zajedničke tragične istorije.

Od sumraka do svitanja maršira nasilje, pa od svitanja do sumraka. Ništa to ovde nije novo, niti šokantno, ali se nameće pitanje – dokle? Zbog čega? Možemo li da zamislimo svet bez nasilja? Možemo li da zamislimo život bez nasilja? Možemo li da zamislimo svet bez ratova, etničkog čišćenja, logora, jama i masovnih grobnica?  Možemo li da se barem zapitamo zbog čega je sve to tako?

Verujem da odgovor svi znamo, ali ne umemo da ga izgovorimo. Previše je težak, mučan. Možda je najstrašnije upravo to da smo čak i svet bez nasilja pokušali da izgradimo istim onim sredstvima koja su nas dovde dovela.

Nikola Krstić

Krstić: Bilo jednom u Srbiji
Krstić: Smak srpskog sveta
Krstić: Nema nama spasa
Krstić: Genocid 2027
Krstić: Srljamo ka ambisu
Krstić: Dogodine u Valhali
Krstić: Možda nema rešenja
Krstić: Pendreci su vam krvavi
Krstić: Leš stare godine
Krstić: Ničija zemlja
Krstić: Teror pristojnosti
Krstić: Borba protiv nemani
Krstić: Epstinovi apostoli
Krstić: Pad crnog jastreba
Krstić: Pesma iz jame
Krstić: Marksa na kolac