Prošlo je dve godine od zvaničnog početka genocida izraelske države nad palestinskim narodom. Počeo je on i mnogo ranije, ali u mejnstrim je dospeo tada. Međutim, dve godine kasnije, svet se i dalje ponaša kao da u Gazi padaju meteori, a ne bombe. Ljudi umiru od žeđi, dolaze nam na male i velike ekrane snimci i fotografije spržene dece, oljuštene kože, osakaćenih i rasparčanih tela, srušenih zgrada, ljudskih bića koja su se pretvorila u kosture, ali, jok, evropski pragmatičari i diplomate to tamo nazivaju humanitarnom krizom.
U danima kada predsednik Sjedinjenih Američkih Država (SAD) Donald Tramp izlaže ultimatum, koji predstavlja kao mirovni plan, a u stvari je plan aneksije i totalne predaje palestinskog stanovništva, mi u Evropi i dalje imamo – pa čak i u ovom balkanskom predelu – ljude koji veruju da Izrael, kako to kaže nemački kancelar Fridrih Merc, obavlja prljav posao za sve nas. Dvogodišnji zločin nije samo postao tek još jedan incident na Bliskom istoku, naprotiv, on je uspeo da razgoliti do same srži čitavu liberalnodemokratsku bajkovitost i da prikaže da je ona u svom koru i dalje onaj najprimitivniji i najretrogradniji kolonijalizam i rasizam.
Sve u svemu, više od dve godine gledamo istrebljenje naroda iz minuta u minuta. SAD kao najveći sponzor tog zuluma, a i mnoge ostale evropske države, među kojima je i Srbija, na ovaj ili onaj način su u tom zločinu, dok su, eto, neke ćutale ili dosta mlako reagovale na sve to što se tamo dešavalo. Međutim, poput svakog bludnog sina, i Izrael je počeo u potpunosti da se odmeće, te je Netanjahuov režim postao monsturozniji i bahatiji u razaranju, te su stare imperijalne sile morale, kako bi održale svoj brend, da se odmaknu – barem deklarativno – od sopstevnog čeda.
U Gazi se ne dešava, dakle, nikakva elementarna nepogoda, niti ikakva prirodna katastrofa, a kamoli borba protiv terorizma, kao što se ne dešava sukob između dve zaraćene strane, a svi ti narativi se sve ovo vreme plasiraju putem društvenih mreža i medija. Mediji su odigrali ključnu ulogu u genocidnom planu, a to je da su u onim prvim danima, kada je možda i moglo nešto da se učini, situaciju na Bliskom istoku posmatrali kao samo još jednu u nizu ludila koji se dešavaju na tom podneblju.
Dalje, hrane i vode ima, i to više nego dovoljno — samo ih Izrael ne pušta da pređu granicu. Samim time, izraelski režim svesno i namerno drži dva miliona ljudi na granici života i smrti, ali, hajde da ne tupimo, u svemu tome se pri dnu tog ledenog pakla može videti čitava ideologija kolonijalizma. Stoga trebalo bi reći da je ovo prvi put u povijesti čovečanstva da se kao ljudska rasa suočavamo sa genocidom u digitalnom razdoblju, i, eto, mogu da se donesu već neki prvi zaključci kako se ovaj svet prema svemu tome poneo.
Žohari i štakori kao saučesnici
O čemu možemo dalje da pričamo, ako jedan Memorijalni centar Srebrenica ne priznaje da se u Gazi odvija genocid, kada pričamo, ajde, o ovom balkanskom podneblju? Ipak, to ne može da bude šokantno, kada iz evroatlantskih centara – a pod time ne misli se samo na političare, već i na nevladine organizacije, fondacije, medije i svakojaka udruženja i ascocijacije – narativi oko Gaze danas su toliko sterilni, toliko rafinirano odvratni, toliko podli i grozomorni, da naprosto i ono malo zrno utehe bude ugašeno nakon što čuje ili pročita saopštenje nekoga od njih u vezi sa tim zlodelom.
Dve godine, give or take, ćutalo se, a onda, kao preko noći, simfonijski su krenuli da grakću svi, ali nedovoljno dobro. Odjednom sada skoro svaka država ima svoj stav, svaka vlada izražava zabrinutost, svaki ljudskopravaški komesar poziva na uzdržanost, svi cokću i duboko se zabrinjavaju nad bazenima krvi i brdima leševa u Pojasu Gaze.
U tom birokratsko-diplomatskom jeziku pokušava da se zamuti prošlost u kojem je Evropa dala ideološko pokriće, Amerika vojno i finansijsko, a čak i Rusija — političku alibizaciju i tobožnju kontratežu svemu tome, dok su arapske države, većinom, odigrale pilićarsku ulogu medijatora i trgovca, jer je njima Palestina već odavno postala predmet licitiranja za sopstvene interese. Naime, nikome tu nije stalo do palestinskog naroda i nakon što je genocid počeo da preliva iz korita, već sada žele, koliko god mogu, da se udalje od tog horora epskih razmera i da od Izraela naprave nuspojavu. Međutim, teško!
Slinavo licemerje
Kada je genocid postao previše vidljiv, kada su kamere počele da snimaju decu bez kože, ruku, nogu, očiju, noseva, kada su novinari iz Gaze slali poslednje poruke pred smrt, tada su se evropske vlade, kao, distancirale. Ali, da se ne zamlaćujemo, to distanciranje je bilo samo kozmetički refleks, očajnička PR operacija da se spase ugled liberalno-kapitalističkog krakena, pa su tako počeli da govore o dvema državama, o tragičnim gubicima na obe strane, o potrebi za trajnim mirom i ostalim baljezgarijama. Kao da je to posledica zemljotresa, a ne kulminacija projekta etničkog čišćenja koji traje već decenijama.
Da se vratimo korak unazad, interesantno je kako su svi istog dana mogli da Rusiju izbace iz svega, da joj uvedu milion sankcija i da zamrznu imovinu ruskim građanima na Zapadu, dok će za ovu, jelte, situaciju na Bliskom istoku pričati kako je to dosta komplikovana i zapletene raznim drugim stvarima. Svi su znali istog momenta da je Vladimir Putin zločinac i da je Rusija teroristička država, što je sasvim legitimno, ali kako se propustilo da se tako nešto uradi povodom Izraela. Istina je, ipak, ovde malo odurnija. Imperijalnom centru nije u cilju da se klanica završi, nego da se projekat nastavi – samo u novom obliku. Netanjahu ne želi mir, već završetak Konačnog Rešenja, a da nakon tog klanja i brisanja palestinskog tkiva sa tog prostora, dođu trampovski inženjeri za akumuliranje profita na tom prostoru. Otuda i onaj odurni plan o pravljenju rivijere u Gazi.
Međutim, takozvani Zapad mora da održi sopstveni ugled – inače se ne bi razlikovao od Putinove Rusije – pa će tako sa svojim mirovnim konferencijama napraviti scenografiju da taj nestanak palestinskog naroda izgleda pristojno, da genocid bude čvrsto i fino prepakovan i brendiran, da mu se doda humanitarna nota, te da se sve to završi nekakvim velikim događajem u kojem se, eto, dve strane mire, dok će se u pozadini posao nastavljati u punom tempu.
Medijska čudovišta
Kako bi sve to funkcionisalo pod konac, mediji su – svesno ili nesvesno, nebitno je – odigrali presudnu ulogu u svemu tome. Dakle, kada je trebalo nazvati stvari pravim imenom, oni su govorili o humanitarnoj krizi; kada su se rušile bolnice i zgrade, govorilo se o šteti; kada su počela deca da umiru od gladi, govorilo se o prekidu lanca snabdevanja, kao da je zastoj na granici. Da ne dužimo dalje.
Samim time, dobili smo jednu novu perspektivu; u 21. stoleću, genocid više ne mora da se prikriva, samo je važno kako je predstavljen. Pošto u doba interneta, ne možeš više da sakriješ neke stvari, onda je postalo sasvim dovoljno da ih zatrpaš gomilom smatranja, analiza, ekspertize i ostalih pseudoinformacija pod okriljem objektivnosti kako bi potvrdio politički narativ da istina leži negde između, dok si samim time stao u stvari na stranu tlačitelja. I tako je čitava svetska medijska mašinerija, sa svim svojim CNN-ovima, BBC-evima, Euronews-ima i našim domaćim kopijama, napravila taj lažni vakuum u kojem tobože postoje dve zaraćene strane.
Društvene mreže su taj užas samo usavršile, jer su one od genocida napravile scrollabilni sadržaj; Gaza je postala trending tema, smenjuje se s receptima, modnim savetima, motivacionim parolama, cvećem, prolećem, macama i kucama; ljudi gledaju spaljena tela između dva storija prijatelja sa plaže i selfija sa treninga. Može se slobodno reći da je nad nama izvršena metamorfoza u hibridnu verziju transhumanističke ravnodušnosti, odnosno stanja u kojem se zlo ne prepoznaje jer se dešava u formatu koji je predviđen za zabavu.
Čitav taj digitalni pejzaž — mediji, mreže, influenseri, eksperti za Bliski istok — svi oni zajedno čine novu infrastrukturu saučesništva uz pomoć koje genocid čine podnošljivim, lako svarljivim i općenito rečeno normalnim.
Korisni idioti
Takođe, nije dovoljno samo da nam algoritam nudi destilovani sadržaj, potrebno je da budu aktivirani svi organski sledbenici, fanatici i zaljubljenici u liberalnodemokratsku bajku, da u danima kada krizni PR puca po svim šavovima, da upravo oni u svom okruženju šire slovo o nepokolebljivoj veri u demokratiju. Pa, tako ovih dana postaje nepodnošljivo jasno koliko su na domaćem regionalnom terenu progresivističko-liberalna i desničarsko-konzervativna struja zapravo srodne, ista kovanica, samo dve različite strane. Jedni se kriju iza jezika tobožnje emancipacije, drugi iza nekakvog patriotizma, ali oba tabora dele istu strukturu poricanja.
Najpre, fascinantno je to ogledalo koje odbijaju da prepoznaju međusobno. Kada navodno progresivna publika pita „a zašto se ne spominju izraelske žrtve?“, ona ponavlja identičan refren domaćih nacionalista koji decenijama pitaju „a zašto se ne spominju bošnjačke/hrvatske/srpske žrtve?“ I jedni i drugi znaju da se te žrtve spominju, ali im spominjanje ovde uopšte nije cilj, već je to sirovi izgovor, maltene, taktički manevar kojim se pažnja skreće sa stvarne odgovornosti i moći.
Drugo, u odbrani izraelskog zločinaštva, ta ista liberalna inteligencija poseže za istim mehanizmom zastrašivanja koji koriste njeni navodni ideološki protivnici protiv kojih se tako zdušno bore. Kada ne znaš kako da opravdaš zločin, počinješ da pretiš. Pa tako kažu: „Idi u Palestinu, u Kinu, u Rusiju, u Iran, pa ćeš videti kako ćeš tamo proći.“ S druge strane, domaći desničari te, istim tonom, šalju na „dekadentni Zapad“, među „pedere, muslimane i crnce“, gde ćeš, kako vele, „prati klozete ako te uopšte prime“.
Treće, i najperverznije, jeste instrumentalizacija prošlog zla. Kada liberalni tabor želi da ideološki abolira izraelski aparat uništenja, poseže za Holokaustom – tom najstrašnijom traumom dvadesetog veka – ne bi li kroz njegovu senku opravdao današnji genocid. Na taj način šalju emotivno-manipulativnu poruku da ako Izrael ne uništi Palestinu, istorija će se ponoviti jevrejskom narodu. Isti obrazac koristi i desničarska družba, budući da su apsolutno svaku šovinističku i manijačku ratnozločinačku nameru pravdali time što ne žele im se ponovi Jasenovac.
I zato, kad navodni progresivac kaže: „A kod Putina ti je bolje?“, ili pak nacionalista kaže: „A šta su oni nama radili?“, znaš da slušaš istu logiku. Dve rečenice, dva jezika, ali ista nemoć da se suoči sa zlom.
Upravo zbog ovakvih misionara počela je da se raspada fasada o demokratiji i ljudskim pravima koja su očigledno bila isključivo i uvek rezervisana za one koji su u biti poslušnici prvosvetaškog eksploatatorskog sistema, dok svi oni protiv su proglašeni za teroriste i neprijatelje savremenog i demokratskog sveta.
Unosan posao
Dakle, genocid u Gazi, to smo valjda apsolvirali, nije nikakva vanzemljaska pošast, već je putokaz kroz krizu globalnog kapitalizma u njegovoj najiskrenijoj, sirovoj formi. Da budemo izopačeni do kraja, a pisao je autor već jednom o tome, možda će evroatlantski fanatici i liberali pevati u Briselu u znak protesta, pošto neke države se stidljivo povlače i distanciraju, kao što srpski nacionalisti pevaju Ratku Mladić, e pa oni će pevati Benjaminu Netanjahuu: „Znala je Evropa, ali nije htela da prizna, branio ih Netanjahu od terorizma!“
Zašto je važno pričati o Gazi bilo gde na ovom svetu? Pa, upravo zbog toga što ovo sutra može postati standard u Parizu, Berlinu ili Beogradu, a upravo se usavršava nad palestinskim narodom. Nacizam u Evropi nije bio takođe nekakva nuspojava, već pokazatelj šta se dešava kada se kolonijalizam u stvari vrati u svoj rodni dom. Zato, vođeni trampističkom logikom, Gaza je i idejni koncept tj. prototip logora u doba neoliberalne racionalnosti. U njoj su srušene škole, bolnice, celi kvartovi, ali je ono što je za kapitalizam važno — tržište oružja, softvera i biometrije — procvetalo, a sve to što je srušeno, biće sutradan opet izgrađeno po mnogo profitabilnijoj ceni. Dakle, to je najveća ironija ovog genocida; dok deca umiru od žeđi, kompanije koje proizvode dronove, municiju, oružje, opremu, materijal za zidove, senzore i kamere, bog zna šta sve još, beleže najveće profite u istoriji. Gaza se pretvorila u pokaznu platformu dokle se može ići s nasiljem, a da prođeš nekažnjeno, ukoliko si povezan s ekipom koja drži konce u svojim rukama, dok ostatak kapitalističkih mrakača to sve posmatra kao poslovnu priliku za dalje umnožavanje kapitala.
Zato je i pogrešno misliti da se svet ponaša kao da ne zna šta se dešava. Naprotiv – zna, samo je naučio da profit i genocid mogu da koegzistiraju, a sada se doučava kako da to bude manje vidljivo ili barem u najbolju ruku prihvatljivo. Jer od momenta kada je svaka ljudska tragedija pretvorena u sadržaj, genocid je u stvari postao unosan posao.