Kada je novinar Hanter S. Tompson pisao o nekadašnjem predsedniku Sjedinjenih Američkih Država (SAD) Ričardu Niksonu i njegovim parazitima, verovao je da od toga daljeg i goreg nije moguće imati u Beloj kući. Njegovo postojanje korumpiralo je Američki san, pisao je Tompson, bio je čista karikatura, čovek bez duše, sa integritetom hijene i sa stilom otrovne žabe. Ipak, par decenija kasnije, za vladavinu Džordža Buša Mlađeg rekao je da je najbliža fašizmu. “Mi smo sada nacisti u ovoj igri”, govorio je nakon što su SAD napale Irak.
Iako je za sebe govorio da je anarhista, verovao je da američki politički sistem može da iznedri zdravije politike, ali šta je do kraja ovaj otac gonzo žurnalizma stvarno mislio ostaće misterija, a i nije tema ovog teksta. Ipak, sigurno nije mogao ni da zamisli, čak i u svojim esid-košmarima, da će se na čelu ove države pronaći istinski kokainski frikovi, snuff-manijaci i pomahnitali krstaši koji će za nepunih godinu dana proizvesti toliko zla, da ovaj svet više nikada neće moći da bude isti.
Dok se kucka ovaj napis, klizi kroz medije informacija da je nastalo vrlo klimavo primirje između SAD, Izraela i Irana, ali se očigledno to ne odnosi na klanicu nad Libanom. Nakon što je Donald Tramp 7. aprila najavio putem svoje društvene mreže da će uništiti Iran, ceo svet je utonuo u strepnju od nuklearne katastrofe, ali se, ipak, probudio s vešću da se rat u Zapadnoj Aziji, kao, privremeno zaustavio.
Naravno da je taj mir najverovatnije kratkog daha, budući da je režim Donalda Trampa za godinu dana otvorio mnoštvo frontova širom sveta kako bi utvrdio hegemonističku poziciju na vrhu planetarne piramide, pošto je bila uzdrmana. Od agresije na Iran, preko genocida u Gazi, do otmice venecuelanskog predsednika Nikolasa Madura, preko operativnih intervencija u Panami, Nigeriji, Ekvadoru, po karipskim ostrvima, ali, hajde, da preduhitrimo zle jezike u tome kako se bavimo visokom politikom, dok ne možemo da rešimo ovu našu čaršijsku i lokalnu, da pređemo, što bi se reklo, na domaće teme.
Sve je povezano i ništa nije razdvojeno u ovom superstrukturnom Epstinovom univerzumu, koji čine čitave mreže političkih i ekonomskih elita koje funkcionišu kroz ucenu, nasilje i konstantno umnožavanje kapitala. Ta njihova nepregledna galaksija se preslikava i na periferiju, gde vidimo lokalne aktere kako postaju deo te paučine, pa tako skoro istovremeno u Banjaluku kod Milorada Dodika dolazi Donald Tramp Junior, u Mađarsku kod Viktora Orbana stiže potpredsednik SAD Džej Di Vens, a kod našeg predsednika Srbije Aleksandra Vučića ne dolazi niko, ali se obelodanjuje priča da se otvara tvornica dronova-ubica pod šapom izraelske kompanije. Prema pisanju novinara Saše Dragojla iz BIRN-a, Srbija je dogovorila proizvodnju dronova na svojoj teritoriji sa izraelskim vojnim gigantom Elbit Systems, kompanijom koja je godinama kritikovana zbog uloge u izraelskim vojnim operacijama u Gazi i na Zapadnoj obali. Drugim rečima, kako se čak i u tekstu naslućuje, vladajuća družba u Srbijatriji pokušava da se svim snagama učvrsti u strukturi Prvog sveta koja se najsirovije oslikva kroz genocid u Gazi.
Gaza je beleg Evrope
Da parafraziramo mađarskog književnika Imrea Kerteza koji je preživeo Holokaust i rekao da Aušvic nije prolazna istorijska epizoda, već trajni beleg Evrope, stoga je Gaza upravo sledeće poglavlje, možda i malignije, pošto nad njime pada senka tišine. Vrlo je glasna bila i tišina Evrope u skorašnjoj noći kada je Donald Tramp najavio “uništenje civilizacije” u Iranu; sve te njihove tobožnje svađe oko Grenlanda i eventualno Kanade padaju u vodu kada se pred njima pronađe zajednički neprijatelj. Podsetimo, kada je Rusija napala Ukrajinu, svi su potrčali da se upišu da su protiv Vladimira Putina i njegovog kozaka, što je razumljivo, ali kada vidimo šta Izrael zajedno sa SAD čini, onda situacija postaje navodno kompleksna za tako jasnu odrednicu, reći će naši mejnstrim smatrači.
Ne bi trebalo tu mnogo da se čudimo, osim ako ne želimo da živimo u liberalnoj halucinaciji, pošto se u Gazi ona najviše slomila. Kroz taj permanentni genocid SAD je uspela da disciplinuje poluperiferiju i periferiju, te da joj pokaže šta može eventualno da se desi ukoliko dođe do talasanja. Na primeru Irana – uprkos njegovom odolevanju i vrlo uspešnoj odbrani – to je bio samo nastavak tog terora. Pogledajmo samo šta se upravo dešava sa Libanom i kako se kolonijalna ekspozitura tamo trenutno ponaša. Nije tu onda ništa čudno što se u jednom izopačenom smislu Gaza posmatra kao eksperimentalna platforma gde se testiraju granice ekstremnog nasilja, kao i efikasnost represije, a da pritom niko za tako nešto ništa ne kaže.
Zato je sa Rusijom lako, jer ona simboliše Drugog, dok se ovde kompleksnost zapetljava u ideološki, kulturološki i moralni aparat, sve u funkciji da se u potpunosti zamagli podtekst zločinaštva. Iako on na prvu loptu jeste ultrašovinistički, u svojoj dubini ima misiju da vidi dokle može profit da prolazi nekažnjeno, i, voila, stigli smo do razaranja Irana, opsade Kube i uništenja Libana, a da se, manje-više, svet ne uznemiri nimalo, osim pukog saopštenja kroz oštru osudu ili duboku zabrinutost.
U Gazi, nju uzimamo kao najjasniji i najgnusobniji primer, oslikava se ta celovita čudovišnost savremenog kapitalizma u njegovoj vrlo poodmakloj imperijalnoj fazi. Ko to negira – ili ne zna ništa ili ne želi da zna. Zašto je to tako? Pa upravo zato što tu vidimo uništenje prostora, i raseljavanje stanovništva, i svaki oblik sadizma nad civilima, podređivanje militarističkim zakonitostima i, na kraju krajeva, potpunu kontrolu nad resursima, stoga se na tome može videti kako se kapital u svom najsirovijem obliku ponaša kada traži novu teritoriju za akumulaciju ili stabilizaciju postojećih tokova profita.
Ay, Carmela
Elem, vratimo se ovde. U Srbiji godinu i po dana traje kriza otkako je 1. novembra 2024. godine pala nadstrešnica u Novom Sadu. Mada, ta kriza je bila sve vreme tu, ali se onda ogolila do svoje srži. Naravno da je planetarni haos bio sveprisutan, ali najveća morbidarija od svega jeste što se vladajuća banda u Srbiji zvanično priključila Epstinovoj koaliciji – iako je suštinski sve vreme to bila, samo je glumila tobožnju nezavisnost; ali u kritičnim vremenima, kao što su ova, kompradorske elite se po inerciji magnetišu prema onoj najvećoj akumulaciji krupnog kapitala koja se trenutno pronalazi na samom Zapadu.
U tom kontekstu treba gledati ovaj naprednjački freak show u kojem se snebivaju oko toga da li će da se raspišu izbori i kada, pošto u strukturnom smislu, Vučićeve kabadahije još uvek se nadaju da će svetska oluja da im donese čvršću poziciju, pa bezglavo jure da ugase N1, Novu S, nedeljnik Radar i dnevni list Danas, odnosno da kroz svoje legalističke igrarije menjanja menadžmenta, borda, pa na kraju verovatno i uredništva – unište ih iznutra.
Ali, ono što se propušta ovde prikazati, a štrči ko slon u sobi, jeste da je Srpska napredna stranka (SNS) ispraznila čitavu svoju moć, te je ušla u svoju ekstra-minutažu, koja možda i može da potraje, ali se ona suštinski završava loše po njih. Njen uspon bio je zasnovan upravo na kombinaciji stranih investicija, jeftine radne snage i političke kontrole ovog perifernog kazamata, ali sada je sa time uveliko gotovo, njen pad je počeo onog trenutka kada je ta robovlasnička matematika prestala da proizvodi rezultate koji mogu da se prodaju kao napredak. Zato su naprednjačka poslednja slamka spasa na vihoru otvoreno saučesništvo u genocidu i imperijalističkim osvajanjima američko-cionističkih karakondžula.
U Vučićevoj pećini se vrlo jasno uobličava ona klasična kriza reprodukcije sistema, pošto srpskonaprednjački manijaci više ne uspevaju da pomire interese kapitala i minimuma socijalne stabilnosti. Toliki se jaz između toga napravio, da sve zakrpe su istrošene, stoga je eventualna fašizacija kroz batinanje i uterivanje straha preostala kao poslednja linija odbrane prebogate SNS-klase. U suprotnom će morati da dođe do smene buržaoske frakcije, što nije mnogo daleko, samo treba da se okolnosti poklope. A, evo Rio Tinto ne miruje, ponovo se pojavljuje na radaru, bitke nas tu sa ovom ili sledećom vlašću tek očekuju. Predsednik obećava stranim investitorima skoro besplatnu radnu snagu, obećava municiju i naoružanje za ratove, traži da uđe u Evropsku unije bez ikakvih uslova, pokušava da se politički očuva kroz ratnozločinački vihor u Pojasu Gaze, sve će da učini samo da ne bude pušten niz vodu.
Apokalipsa juče, danas, sutra
Nego da se vratimo na sam početak, dakle, SAD i Izrael su izgubile rat, barem prvo poluvreme. Možemo da kažemo da je Iran odbranio slobodu svih nas, za sada, ali je i pomogao da se iskristališu nove Osovine zla zajedno sa svojim marionetskim vladama širom sveta. Ceo balkanski prostor se stavio u službu Riđokose Napasti i Bliskoistočnog Kasapina, i tu više nema nikakve dileme. Vlade svih država Balkana su neprijatelji slobodnog sveta
Kada pričamo o Epstinovoj koaliciji – mi u biti govorimo o međuuvezanom, uslovljenom i simbiotički ucenjenom konglomeratu vladajućih klasa širom Globalnog severa koje, uprkos svojim kontradikcijama i suprotnostima, uvek imaju zajedničkog neprijatelja – da li to bio danas Iran ili Venecuela, sutra Kuba – nije bitno, važno je da se odvrću ventili za protok krupnog kapitala.
Dok ih Džefri Epstin, kao nekrunisani apostol njihove ultrakapitalističke dogme, povezuje u svojim jevanđeljima (čitaj: dokumentima), oni nezaustavljivo šire pošast širom sveta i polako pretvaraju ovu planetu u otvoreni inferno u kojem će jednoprocentni stalež vladati svima nama, a Gaza će biti ceo globus. Svakako nam je odbrana Irana pokazala da se protiv imperijalističke Scile i Haribde vredi boriti, koliko god ko može, svako na svoj način.
Ne postoje izolovane borbe u ovom globalnom sistemu tlačenja, iako to mnogi pokušavaju da razdvoje. Eho otpora iz Irana dopreće do Kube, ali neće moći da zaobiđe ni ove predele, koliko god se naše elite budu uvlačile u najcrnji vir prvosvetaškog kluba izopačenih džentlmena. Radnici na Balkanu, seljaci u Latinskoj Americi i narodi pod bombama u Zapadnoj Aziji nalaze se na različitim pozicijama, ali unutar iste strukture, jer njih – da budemo tu jasni, koliko god čudno zvučalo – povezuje odnos borbe protiv imperijalne mašinerije.
Upravo na tom tragu mi moramo da vidimo zajedničkog neprijatelja u Epstinovoj koaliciji i svemu onome što se iz nje rađa. Moramo da vidimo da mostovi, koliko god nevidljivi i daleki bili, postoje – i da su oni prvi signali da možda može da se uzvrati udarac Krakenu. Ukoliko budemo čekali, dno će se otvoriti i sve će nas progutati. I ako se ovaj krug neprestanog nasilja ne zaustavi svim silama, sledeći Epstin neće predstavljati nekakvog operativca za vladajuće klase, već će to biti naziv čitavog novog sistema koji više nikada neće imati potrebu da se skriva.