Svi su u jednom trenutku odustali od Srbije. Ceo taj defetizam se širio stihijski i neverovatnom brzinom oterao mnoge u apatiju i jedan sveopšti moralni nihilizam. Godine i godine indoktrinacije, agresivne propagande, sagorevanja ljudske energije, uterivanja straha u sve pore društva i korumpiranje svega i svakoga – kao da su urodile plodom. Kada je u ovoj zemljetini konačno zavladala jedna paštalogija, gde se na svako nepočinstvo, zločin i marifetluk, odgovaralo sa „pa, šta?“, svi su otprilike shvatili da je poslednji voz za razum odavno otišao.
I taman kada je predsednik Srbijatrije Aleksandar Vučić zajedno sa svojom kamarilom uspeo da zasedne i ustoliči svoj božanski kult ličnosti, talas je krenuo da se vraća nazad. Studenti i studentkinje su u prethodna dva i po meseca počeli da pokazuju veru u život, nadu u bolje sutra, da se na kraju tunela, zapravo, nalazi svetlost dana, a ne voz. Blokadom fakulteta, dizanjem na ustanak opšte populacije u svim gradovima, opštinama, selima, varošicama i sokacima, četrdesetogodišnje carstvo zla, koje je ustanovljeno na Osmoj sednici i Miloševićevom Gazimestanu, počelo je da se ljulja u svom temelju.
Dani prolaze, blokade ne posustaju, a omladina svemogućem gospodaru s Andrićevog venca u Beogradu (adresa kabineta predsednika države) poručuje da nije nadležan ni da im se obrati, već ga čak i nazivaju, u jednom od svojih poslednjih saopštenja javnosti, „predmetnom institucijom“ koja „ima ograničen broj mogućnosti, mahom ceremonijalnih“.
Da se odmah razumemo, nema tog satiričara, kolumniste, ljutog opozicionara, pisca ili glumca koji će više pogoditi u Ahilovu petu gospodina Vučića od novozadenutog nadimka, koji su mu studenti veoma protokolarno i birokratski dodelili. Studentski zahtevi i dalje nisu ispunjeni, iako je prošlo tri meseca od pada nadstrešnice u Novom Sadu i usmrćenja petnaestoro ljudi u tom zločinu. Prvi zahtev je da se objavi kompletna dokumentacija u vezi sa rekonstrukcijom nadstrešnice, te da svako tko je u to umešan krivično odgovara; drugi zahtev je da se otkriju ko su sve napadači na studente i građane tokom blokada i da se svi do jednog procesuiraju; treći zahtev je odbacivanje optužbi protiv svih pohapšenih na protestima, i četvrti zahtev je veće izdvajanje iz budžeta za fakultete.
I da ne dužimo, pošto se putem dva Gugl klika mogu pronaći ostali detalji, svi ovi zahtevi suštinski nisu ispunjeni, osim što za vlast i njihove propagandne vrane jesu. Putem internetskih kanala i nezavisnih medija svakodnevno saznajemo da mnogim protivnicima blokada skače Šešelj u krvi, te možemo da vidimo kako uopće više ne prezaju od toga da zastraše, progone, zgaze, pretuku i na kraju krajeva pokušaju da ubiju one koji se na ulici nalaze.
Mutanti među nama
Srpska napredna stranka i njeni koalicioni patrljci postali su gromobran za svih pedeset nijansi zla, te pod njihovim barjakom možete pronaći osuđene ratne zločince, propagandiste svih vrsta, tajkune, gangstere, silovatelje, ubice, manijake u mantijama, secikese i svakojake vucibatine – svi oni imaju udeo kolača pod uslovom da nedvosmisleno i bezrezervno skoče onda kada je potrebno da se odbrani gvozdeni presto i carska kruna.
Stoga ovih dana možemo videti po televizijama sa nacionalnim frekvencijama i po dnevnim hartijetinama, koje sebe nazivaju novinama, kako osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj pokušava na sve moguće načine da popljuje ono što studenti ovih dana rade. Tu je i Dragan J. Vučićević, glavni & odgovorni urednik naprednjačkog glasila Informer, dvorski pajaci Nebojša dr Krstić, Milomir Marić, Zoran Ćirjaković, Ljiljana Smajlović, estradna velikosirotica Jelena Karleuša, profesori Čedomir Antić, Vladimir Vuletić i Slobodan Antonić – svi oni na ovaj ili onaj način uprežu se da objasne kako to što studentarija radi ništa ne valja, ali nailaze na ćorsokak. Sve se odbija i vraća im se duplom jačinom.
Sve ono što je godinama palilo, da je ovo sve zavera Albanaca, ustaša, balija, Vatikana, Amerike i ostalih tisućugodišnjih neprijatelja Srbije – više ne može ni da priđe ovom studentskom cunamiju. Zato su u doslovnom šoku – čak i oni najtvrdokorniji antivučićevci – zbog toga što po prvi put za sve ovo vreme SNSrbija ne zna šta da radi sa novonastalom krizom, koja preti da razlupa sve što joj se nađe pred nogama. Zašto je to tako, pitaće oni koji ne znaju situaciju, ali jednostavan odgovor ne mogu dobiti, jer je još prerano za tako nešto, ali ono što se naslućuje jeste da stiže jedna nova generacija, koja ne donosi teret prošlosti koja nas sve povezuje, te pokušava da počne da gradi mostove između svih nas, a ne da ih ruši i pali.
Apatični oslobodioci
Kada neko sa strane gleda kao, primera radi, ljudi iz Bosne i Hercegovine, pomisliće možda da se u Srbiji dešavaju decenije u ovim nedeljama, što bi rekao drug Lenjin. I bili bi u pravu. Jer ovakva vrsta katarze se verovatno nikada nije dogodila u poslednjih koliko već godina.
Takozvana Generacija Z, rođena početkom dvehiljaditih, odrastala je i formirala se pod čvrstim & krvavim ručerdama Aleksandra Vučića, Aleksandra Vulina, Ivice Dačića i mnogih drugih satrapa, koji već godinama, otkako su presvukli odela, ne prestaju da razaraju poslednje tkivo srbijanskog društva.
Godinama unazad raznorazna istraživanja, poput onih koje je provodila Krovna organizacija mladih Srbije (KOMS), pokazivala su da omladina nema poverenja u izborne procese, demokratiju, Evropsku uniju i slične stvari, koje su ih suštinski terale u jednu apatiju. Čaršijski se razmišljalo o njima kao o ljudima koji ništa novo neće doneti, da su razmaženi, da su im bitiniji telefoni od svega ostalog, da žele sve, sada i odmah, i to je bilo, ruku na srca, dosta poražavajuće.
A onda se desio zemljotres i, voila, svi stojimo mirno pred njima dok oni marširaju i donose nam dah slobode. Trenutno na čelu srbijanskog društva nalazi se omladina – neiskvarena, nepotkupljiva i odlučna da istera svoje do kraja. Ljudi sa jugoslovenskih prostora izašli su na svoje ulice i time dali podršku borbi protiv stoglave aždaje u Srbiji. Moralni čistunci, naravno, tražiće zamerku u svemu tome, te će pokušavati da naprave razdor među mladima, pa ćemo tako nailaziti na kritiku sa levice kako mladi nisu dovoljno klasno osvešćeni, da je to protest privilegovanih, sa desnice ćemo dobijati kritike kako je to instruisano sa takozvanog Zapada, kako je to sve mlako, a liberalne pahuljice će pozivati na, kao, nekakav mir, dijalog, razum i ostale koještarije. No, bilo kako bilo, omladina odoleva svima njima, ima svoje plenume na kojima donosi odluke i maratonski se takmiči sa Predmetnom Institucijom tko će više da izdrži.
Mala bara puna krokodila
Dokle će ovo ovako da ide, to zaista više niko ne može da zna, a to je istovremeno najgori i najbolji osećaj. Međutim, ono što faktografija kaže je sledeće: KRIK, CINS i BIRN, istraživački centri u Srbiji, donose godinama unazad priče u kojima su država i organizovani kriminal u potpunosti povezani. Jedna od poslednjih priča redakcije KRIK otkriva povezanost članova narko-kartela Darka Šarića, biznismena SNS i bivšeg premijera Miloša Vučevića, kao i brata predsednika države Srbije – Andreja Vučića. Naravno, to nije jedina priča, već samo jedan sloj ove naprednjačke skalamerije koja se održava u životu već godinama. Da bi tako nešto ovde opstajalo, odnosno da bi Srbija bila sigurna oaza za mafijaše, ratne zločince i ostale hohštaplere, predsednik Aleksandar Vučić je morao da poljubi carski prsten moćnijima od sebe. Velika je greška kada ljudi porede njega sa Slobodanom Miloševićem, pošto situacija može samo fasadno da bude slična, ali je motor i način funkcionisanja i održavanja vlasti u potpunosti drugačiji.
Milošević je bio poslednji mohikanac sa svojom nacističkom garniturom u svetu koji se menjao. Oni su konceptualno zaista mislili da su Srbi i Srbija sa neba došli, te je tada ideja Krvi & Tla bila mnogo realnija i uverljivija, stoga su svi ratni zločini – od razaranja Vukovara, preko genocida u Srebrenici, pa do entičkog čišćenja Albanaca sa Kosova – imali potkovanje u identitetskom motoru. No, vratimo se na sadašnjost, Vučić je skužio da od te priče više nema ništa, ali da će velikosrpski nacionalizam – koji je uveliko istrošen – koristiti kao šargarepicu pred svesrpskom populacijom kako bi mogao da radi posao, koji je obećao svima onima koji žmureći gledaju na zlodela njegove ekipe.
I upravo tu i imamo istraživačke priče o izvozu oružja za Ukrajinu i Izrael, koje je objavio BIRN, putevima za krijumčarenje migranata, prevozu teških i lakih narkotika dalje u svet. Takođe, predsednik Vučić poput pravog agenta neoliberalnog sistema obećava slobodna zemljišta, rudna bogatstva i jeftinu radnu snagu svakome kome je to potrebno. Čistokrvni primerak u svemu tome jeste multinacionalna korporacija Rio Tinto protiv koje je nastala opšta pobuna, te je sada pala u drugi plan, ali je svakako bila pokazatelj u kakvom neokolonijalnom kazamatu živimo, budući da kineske kompanije poput Ziđin već uveliko rovare i ostvaruju svoje vlažne snove.
Ovih dana su i Naftnoj industriji Srbije uvedene američke sankcije zbog dobranog udela Rusije u vlasništvo toga, ali to je već greh prethodne vlasti. Nikada manje zemlje, svakako, a veće gramzivosti svih. Nažalost, Srbija je želela onomad veće granice, a sada je dobila kolonijalne upravnike. I zato, po prvi put u povijesti ove zemlje, mi imamo situaciju u kojoj međunarodna zajednica – bilo ona iz Vašingtona, Brisela, Moskve ili Pekinga – podržava trenutnu vlast i kritikuje proteste na ulicama Srbije.
Kolac u srce tame
E sada, situacija je poprilično nezgodna, budući da živimo u svetu u kojem je krupni kapital svetinja, stoga su demokratija, ljudska prava, pristojnost i civilizovanost samo mrtva slova na papiru, kada mora da se obrće novac, i zato je rešenje zabosti klipove u točkove toj mašineriji, na gerilski način, dabome. To bi bilo, zapravo, nešto što bi moglo da zaustavi Vučićevu mašineriju, barem na neko vreme, dok se ne smisli šta dalje. Njemu studenti kao studenti suštinski ne mogu da naškode, osim da tu i tamo šalju lošu sliku u svet i da ga malo nerviraju, međutim, ono što je gospodina predsednika sada strah jeste da se ovo ne rasplamsava dalje.
Najveća bojazan svakog kapitaliste jeste da se radnici i studenti udruže, jer to je snaga koja preti da sruši čitavu imperiju (pogledaj carsku Rusiju). U trenutku pisanja ovog teksta najavljeni su i protesti vozača Gradskog saobraćajnog prevoza (autobusi, trolejbusi), ali i penzionera. Dobar deo poljoprivrednika već daje podršku studentima, te ih svojim traktorima brani od slučajnih nasilnika, koji žele da ih zgaze na protestima. S druge strane, prosvetni radnici po osnovnim i srednjim školama se udružuju i na svaki mogući način miniraju ili pak obustavljaju nastavu. Nisu svi u tome, razume se, ali polako se oslobađaju od straha. Advokatska komora Srbije je proglasila jednomesečnu obustavu rada, čak su i vrtići u Čačku obustavili rad na jedan dan. Paralelno sa svim ovim pobunama provlači se i bojkot velikih trgovinskih lanaca, odnosno da se u njima ne pazari zbog visokih cena. Ovo su, zapravo, pravi simptomi jedne klasne borbe, jedne pobune ponižavanih i osiromašenih protiv novopečene i krvoločne oligarhije.
Tako da sve ovo počinje da deluje kao jedan požar koji ne može nikako da se ugasi, dok sa vrha vlasti dobijamo izjave koje uopće ne smiruju situaciju već je dalje rasplamsavaju. Družina oko predsednika Vučića se toliko odgurnula od stvarnosti, da je i zaboravila kako je zaista biti običan čovek u ovakoj zemlji, iako su ih ti obični ljudi i doveli i održali na vlasti. A taj takozvani narod koji radi u potpunosti obespravljen po fabrikama, na građevinama i po ostalim jeftinoradničkim logorima polako osvešćuje svoju potlačenost i poziciju u kojoj se našao samo zbog toga što je verovao u njihove ezoterične bajke o nekakvoj boljoj i naprednoj Srbiji. Kada ti ljudi stanu – to je fajront.