Ko bi rekao da će nekadašnji mladi otporaš i borac protiv režima Slobodana Miloševića, a sada popečitelj vanjskih poslova Srbije i jedan od maleckih sa naprednjačke palube, Marko Đurić, postati Usta Sauronova kada je u pitanju pobratimska saradnja sa Izraelom? Da li je ova dvorska senka mogla da zamisli pre, tipa, dvadeset i sedam godina da će izražavati solidarnost prema zalivskim zemljama, saveznicama cionističko-američke zveri, tokom agresije na Iran? Verovatno da nije, ali zato sada uživa u ulozi otrovne žaoke kada je u pitanju korespondencija sa režimom Benjamina Netanjahua.
Pretpostavimo da su Aleksandru Vučiću njegovi mu propagandni savetnici predložili da se lično mnogo ne pojavljuje u prisustvu izraelskih čelnika otkako je ta ekspozitura prvosvetaškog imperijalizma ušla u kanibalističku fazu, ali nećemo se sigurno zavaravati da gospodin Đurić ima ikakvu autonomiju da bilo šta sam može da učini. Baš u trenutku kada Izrael, uz apsolutnu podršku Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i relativni blagoslov većine evropskih zemalja, a pasivnu podršku Kremlja, pravi pakao na Zemlji, naš mlađani otporaš otrčao je do Jerusalima da uspostavi još čvršću, kako on kaže, stratešku saradnju između Srbije i Izraela.
U međuvremenu, novinar BIRN-a Saša Dragojlo je obelodanio da su Srbija i Izrael potpisali da će razmenjivati i štititi tajne podatke u oblasti odbrane, uključujući vojne projekte, naoružanje, tehnologiju i zajedničke poslove, uz zabranu njihovog otkrivanja trećim stranama. Drugim rečima, dobijamo čak i birokratsku potvrdu da režimi Aleksandra Vučića i Benjamina Netanjahua apsolutno uživaju u svojoj krvoločno-opresivnoj povezanosti, te tu nema nikakve dileme da se bilo šta relativizuje.
No, setimo se, pre manje od mesec, dobili smo i informaciju da će se u Srbiji otvoriti tvornica Elbit Systems za pravljenje dronova-ubica, kao i da izvoz oružja iz Srbije u Izrael već je porastao 42 puta od 2023. godine, dostigavši prošle godine 114 miliona evra, piše takođe BIRN, uprkos optužbama da je Izrael počinio genocid u Gazi i pozivima stručnjaka Ujedinjenih nacija za ljudska prava da se obustave isporuke oružja ovoj državi. Nećemo valjda da zaboravimo i čuveni intervju našeg Overlorda Vučića za “Jerusalem post” u kojem on ponosno ističe kako je pomogao u snabdevanju municijom Izrael, te da je on jedini u Evropi koji to čini (laže, nije, ali jeste jedan od najotvorenijih koji to rade, prim. aut.).
No, šta nam onda sve ovo u stvari govori? Kako je moguće da jedan ovakav režim, koji je već poslednjih godinu i po u teškoj defanzivi pred opštenarodnim tajfunom, sada se drži noktima za možda najčudovišniji zločin XXI stoleća, te ne namerava da revidira svoje stavove, već nastavlja da rovari. Poneki bi rekli da je isti stari kontinuitet onog Vučića koji je pozivao “sto Muslimana za jednog Srbina”, da u njima kuljaju zločini iz Hrvatske, Bosne i Kosova, ali bi to možda bio samo delić tačnosti i prevelika simplifikacija vrlo kompleksne pozicije, jer ono što sada Izrael predstavlja ne samo našoj vladajućoj klasi, već čitavoj Epstinovoj koaliciji jeste slamka za koju se drže svi kako ne bi pali u ambis. Zato, moramo da pričamo o Aleksandru, ali ne o njemu kao nekom poludelom caru koji izlazi iz nekakvih ustavnih ovlašćenja, kako to stalno pristojnokratijski misionari blebleću, nego kao o maskoti režima u Srbiji koja se čvrsto vezala za najveće istrebljivače u Zapadnoj Aziji.
Predsedniče, imamo problem
Otkako je pala nadstrešnica u Novom Sadu 1. novembra 2024. godine i usmrtila šesnaestoro ljudi – studentska pobuna je probušila gnoj koji se nakupljao decenijama u ovom društvu. Svašta se izdešavalo za ovih godinu i po, blokade, zborovi, protesti različitih vrsta, vijanje i mlaćenje sa policijom i ćacilendskim rendžerima, pobuna protiv Rio Tinta, izvoza naoružanja za Izrael, davanja Generalštaba Donaldu Trampu i njegovim muljatorima, nacionalistički derneci, represija, hapšenja, razbijene glave i slomljene vilice, progoni i zastrašivanja, manifestacije i karnevali svih vrsta, različite forme pobune i otpora i, pre svega, mogućnost drugačije političke artikulacije zadali su ne samo naprednjačkoj hidri ozbiljan udarac, već čitavom užeglom perifernom sistemu u kojem ovaj kazamat pronalazi.
Sociološkinja i doktorantkinja Filozofskog fakulteta u Beogradu Jelena Riznić primećuje u intervjuu za beogradski dnevnik Danas da je studentski pokret masovan i po definiciji heterogen i logično je da će biti svega, ali da je (pokret) suštinski popularizovao leve ideje – zajednicu, solidarnost, štrajk, direktnu akciju, direktnu demokratiju kroz plenume i zborove, radnička prava, ženska prava i borbu protiv nasilja nad ženama kroz oštre i nedeljene reakcije na nasilje koje su trpele studentkinje, saradnju različitih društvenih sfera.
No, Riznić je pričala i o položaju radnika i radnica u Srbiji i o tome kako lako gube posao u ovoj zemljetini, te primećuje da mnoge od ovih stvari jesu simptom kapitalističkog sistema, ne nužno samo ove vlasti, ali ova vlast jeste dovela do vrhunca propadanja radničke klase, eroziju stečenih prava i tekovina iz socijalističkog sistema. Ona veli da su se politički predstavnici uspeli postaviti kao kompradorska elita koja se ušemljuje sa stranim kapitalom prodajući prirodne resurse i ljudski kapital, dok istovremeno uspostavljaju klijentelistički sistem kod kuće u kom taj isti često bedni posao zavisi od slepe podrške vladajućoj stranci i bezgraničnog poniženja u tome.
A ono možda najavažnije, upravo na liniji promišljanja Studentskog pokreta (Pismo narodu, Pismo svetu), Riznić takođe tvrdi da istorijski trenutak u kom se nalazimo, i lokalno i globalno, nije jedinstven i možemo da crpimo inspiraciju iz svega rečenog, napisanog, urađenog. Tako ćemo možda razumeti da naši neprijatelji nisu naše regionalne komšije ili dostavljači iz Afrike ili Zapadne Azije, ističe sociološkinja, ali jesu političari koji podstiču saradnju i naoružanje Izraela koji aktivno vrši genocid poslednje dve i po godine.
Studenti u blokadi jesu ukazivali da vlast Aleksandra Vučića nije nikakava autentična vlast, već je tezgaroško izaslaništvo krupnog kapitala, te je kao takvo u dubokoj krizi i strahu da ga ne zameni neki novi namesnik. Ipak, klima se u svetu stalno menja, te je Izrael postao zajednički imenitelj celog Prvog sveta i pripadajućih marionetskih gnjida, stoga je i samom Aleksandru Izrael, u vrlo izopačenom smislu, postao poslednji čamac spasa pred potonuće.
Momci iz Jerusalima
Dok se ovaj tekst kucka i čita, u Zapadnoj Aziji krvave brojke stalno skaču. Prema dostupnim podacima, u prethodnih tri godine u svom otvorenom koncentracionom logoru u Pojasu Gaze Izrael je pobio 72.587 Palestinaca, a 172.381 je ranjen, dok na hiljade tela još uvek se nalazi pod ruševinama. Mora se reći i da je broj ubijenih Palestinaca u izraelskim napadima od stupanja na snagu prekida vatre 10. oktobra 2025. godine porastao je na 811. S druge strane, u zverskim udarima izraelske vojske na Liban, koji su počeli 2. marta ove godine, ubijeno je najmanje 2.679 osoba, saopštilo je libansko Ministarstvo zdravlja i istaklo da ubijanje nije prestalo uprkos tome što je primirje između Izraela i Hezbolaha zvanično na snazi više od dve nedelje. Sa treće strane, u mučkoj izraelsko-američkoj agresiji na Iran procenjuje se da je pobijeno više od 3.000 ljudi.
Kakve sada to ima veze sa Srbijom i studentskom borbom, pitaće zainteresovani pitac neki, koji je stigao čak dovde u tekstu? Brojevi su bitni da se napomenu kako bi se imao uvid o kakvim dimenzijama ratnozločinačkog projekta se tu uopšte radi. A drugo kako bismo razumeli da putem upravo te brojčane patnje – što više mrtvih, to više i saradnje – vlast u Srbiji pokušava da održi ugled poslušnog operativca u spoljnom svetu, jer je Izrael sam po sebi zajednički prijatelj i Brisela i Vašingtona, ali i ostatka sveta, a naša vlast kao i mnoge druge, pomažu u tom genocidno-namenskom projektu.
Pa tako teoretičarka i književnica Saša Savanović uočava vrlo jaku solidarnost pobunjenika u Srbiji prema palestinskoj patnji u Pojasu Gaze. Palestinsko pitanje, kao pitanje od važnosti i u Srbiji, uveli su novopazarski studenti, i trebalo je neko vreme da se ono nađe na dnevnom redu drugih Univerziteta, navodi ona.
Piše da osim konkretnih veza Srbije i Izraela – saučesništva u genocidu izvozom oružja, sprezi izraelskog kapitala i kojekakvih stručnjaka sa režimom, korišćenja izraelskog špijunskom softvera za praćenje novinara i aktivista, pa i američkog zvučnog topa uvezenog preko Izraela, kako neki tvrde – solidarnost sa Palestincima utemeljena je u prepoznavanju položaja Palestinaca kao obespravljenih, potlačenih, isključenih, zaboravljenih i u krajnjoj liniji nebitnih, potrošnih ljudi. Ta potrošnost je nešto sa čime ljudi u Vučićevoj Srbiji mogu da se poistovete. Osam meseci pobune (u toku pisanja njenog teksta toliko je vremena prošlo, prim. aut.) proizišlo je upravo iz osvešćivanja da smo potrošni, da smo svi pod nadstrešnicom, piše teoretičarka.
Na tragu njenih reči pobuna u Srbiji bi morala da nastavi da urla o krvavim rukama do samih ramena srpskonaprednjačkih efendija, koji apsolutno i u svakom smislu podržavaju ljudsku klanicu koja se sprovodi od Izraela – to je neuralgična tačka koju treba sve vreme gnječiti. Upravo ta tačka razotkriva čitavu bedu režimske retorike o stabilnosti, neutralnosti, nezavisnosti i koječemu drugom što laprdaju ovih dana.
Nema nikakve nezavisnosti, nema nikakvog suprotstavljanja Imperiji, to su kazališne predstave za biračko telo, za nervne slomove pojedinih opozicionih grupa i orgazme dvorske levicu, režim Aleksandra Vučića je na liniji Ovalne sobe Donalda Trampa i svih onih koji misle da Izrael radi prljavu stvar za sve nas. Ne možeš istovremeno glumiti žrtvu međunarodnih pritisaka i biti saveznik u njihovom ekskluzivnom mega-projektu koji provodi uništenje jednog naroda i svih onih nepodobnih. Ne možeš pozivati na mir & stabilnost, a pomagati u ratnozločinačkom vihoru koji razara čitav svet. Naravno da možeš, zapravo, ali ta praksa odaje na čijoj si strani. Zato Srpska napredna stranka je njihova paramilitarna organizacija za obavljanje prljavih poslova na ovom prostoru, njihova i ničija više.
U bezdanu sa njima
Šta će se desiti sa režimom Srpske napredne stranke i njenih poltrona, to još niko ne zna da odgovori. Kako će se pobuna u Srbiji završiti, za to takođe još nema konkretnog odgovora. Kao što još niko ne sme i ne zna da odgovori gde će Riđokosa Napast sledeće da udari i kakav smak sveta nas sve očekuje u budućim danima. Ipak, ono što u Srbiji bi trebalo da nam bude jedna od najvećih okosnica jeste insistiranje da se stvari nazivaju pravim imenom i da se veze Srbije i Izraela, braće po zlom ocu, ne zamagljuju više. Nema potrebe da se humanitarnim vapajima priča o Gazi, već da se ukazuje i vrišti do neba kako je i naša vlast okrvavila ruke u tom zulumu.
Da preduhitri autor zle jezike, dakle, insistiranje na toj tački ne spada u kategoriju nekih tamo apstraktnih problema, kako će to relativizatori pokušati da predstave, već ogoljavanje načina na koji ova vlast funkcioniše, pošto konekcija po kojoj se trguje oružjem, tehnologijom i političkom podrškom spolja, preslikava se, dapače, i unutra. Cela bajka o miroljubivosti Prvog sveta rasprsla se pod crvenim nebom, krvlju okupanim u Pojasu Gaze, a u tom bezdanu postoje i procenti saučesništva našeg režima u Srbiji. Zato je važno neprestano održavati tu temu, jer se upravo kroz nju može razotkriti šta se krije iza trenutne kolonijalne uprave u Srbiji.
Naravno, ostaje jedino neprijatno pitanje da li će sledeća vlast u ovoj zemlji – ako već idemo ustaljenim liberalno-demokratskim putem da je dobijemo – sprema da se obračuna sa ratnozločinačkim nasleđem koje se valja ovde još od devedesetih, ali sada ima svoje internacionalne dimenzije, pošto se priključila zemljama Globalnog severa u neokrstaškom pokolju XXI stoleća. I zato, možda prvi put posle dugo vremena, pitanje više nije šta oni u tim krugovima pakla rade – to je već ogoljeno, pa sve oko toga uglavnom znamo – nego da li smo spremni da učinimo drugačije od njih.