foto: Dženat Dreković/NOMAD

Krstić: Nervni slom na dnu mora

Navučen na politički snuff

Potpuni nedostatak sna između dva aviona može da probuši čakre koje nisi ni znao da imaš. Što bi rekao Kami, ne baš ovako, ali je smisao taj, stvarnost se tačno vidi sa četiri spavanja. Dok sa nula počinješ da se pitaš da li je sve ovo san, da li je moguće da sve ovo što se oko tebe dešava možda i nije baš tako kao što se čini. Na kraju ništa to nije bilo toliko strašno nakon što sam potonuo u jadransku so.

Dakle, pola je pet popodne, Igalo ili Herceg Novi, who cares, ionako ih jedan tunelčić deli; naravno da je AirSerbia na najkraćoj mogućoj liniji uspela da kasni u pokretu, stoga je ceo dan bio urnebesno razbacan. Pokušavao sam to popodne u primorskoj kavani da odlepim svoj skvrčeni želudac od kičme, koji je počeo sam sebe da gricka od gladi. Aerodromski sendvič se odavno svario i bio je spreman za iskrcavanje, a moj stomak za novi utovar. Ono što me je bacilo nazad u nesvest jeste preplavljenost srbijanskom štampom na svakom ćošku.

Uprkos tome što sam otišao više stotina kilometara daleko od svoje urbane vukojebine, naprednjačka propaganda je uspela da me preduhitri. Sve je izgledalo kao da sam se direktno spustio u baštu hotela „Moskva“ gde me konobar uslužuje, dok ja čitam „Večernje novosti“. Nisam mogao da ne uradim to, pa sam kupio apsolutno svaki broj svake jebene štampe koja se našla na tom kiosku. I sada, eto, sedim u kafani, dok čitam Informer, Kurir, Srpski telegraf sa sve naslovima od prethodne noći u kojima se pobunjeni narod na ulicama Srbije optužuje da izaziva krvoproliće i građanski rat. Đavo je došao po svoje, u trenucima kucanja ovog teksta, ulice Srbijatrije ponovo gore, ponovo su se udružile sve sile zemaljske & nebeske da odbrane svog gospodara sa Andrićevog venca i da ne dopuste da bude uzurpiran njegov gvozdeni prestol.

Već je odmaklo dobrano, a moje naručene hrane nema, međutim, konobar kao da je telepatski osetio negodovanje i odmah je počeo da donosi – prvo domaću kafu, dve velike flaše vode, pa onda kofu leda, odmah i bezalkoholni Mohito, a zatim nekakav voćno-povrćni bućkuriš koji se zove „Detox“, a na kraju je doneo pohovane lignje, pomfrit, paradajz-sir, pa vitaminsku salatu i na kraju je ugurao nekako i voćnu. „Izvinite, molim vas, izvinite“, bilo mu je neprijatno što je morao da sklanja sve ove novinčine koje su bile nabacane na stolu i raširene, sve je virelo iz njih – KRV, MRTVI, ŽELE DA UBIJU, ŽELE DA SRUŠE – neko bi se zapitao kako se može imati apetit nakon ovakvih horor-naslova, ali kada se navučeš na ovaj politički snuff, možeš apsolutno sve.

Nejasna sećanja me vežu za ovaj grad: detinjstvo koje sam ovde provodio, ali i mlađe dane kada sam se valjao po plažama i kupao sasvim go i otkinut. Svi ovi klinci koji šetaju, vidim kako gledaju u telefone, izgubljeni u svojim virtuelnim svetovima, ni ne sanjaju da je možda samo pre desetak godina neko njihovog uzrasta ovde povraćao u vodu, dok je drugarica pored njega pevala neke španske pesme, a ortak zavijao na mesec – dok su mislili da će svet biti apsolutno njihov. Pitam se da li današnji klinci tako razmišljaju; mi smo jako brzo shvatili da stvari ne funkcionišu tako i samo smo se pretopili u sve ono protiv čega smo mislili da se borimo.

14. avgust, četvrtak

Koren našeg zla

Na moru je najbolja stvar kada se ništa ne dešava. Samo more, ti i taj beskrajni pogled ka kraju sveta. Odlazak u takav mir je nešto neprocenjivo, voda koja izvlači iz tebe nagomilani stres, jad i čemer. Ona ume da otpuši sve one vijuge koje su pravile čepove u poslednjim mesecima. Ali đavo uvek dođe po svoje, nikada ne može da miruje, kada si u ovom poslu, onda te prati kao demonska senka. Prizori izubijanih ljudi na ulicama Srbije, ženi kojoj su u policijskoj stanici pretili silovanjem, hapšenje maloletnog lica koje je bukvalno dete – to su slike koje dolaze iz susedne države na ovo crnogorsko primorje.

Dok sve to gledam putem telefonskog ekrana, ovde se i dalje ne dešava ništa. Ljudi jedu, uživaju, kupaju se, ne žele da misle ni o čemu, a i što bi, međutim, pitam se onda – je l’ se tako svi osećamo kao kada je bilo šta drugo u svetu? Da li je takakv osećaj i kada se izgladnjuju ljudi u Gazi? Je l’ takav bio osećaj i kada su ljude odvodili u logore? Je l’ takav osećaj kada čuješ onu vest da je više hiljada ljudi umrlo u potopu u Indoneziji? Je l’ to suština duboke zabrinutosti, koja ovih dana dobija potpunu novi dimenziju, da li se u bezosećaju da se to dešava Tamo Negde u stvari koren svakog našeg Zla?

Nisam danas imao snage, a i nisam želeo, da se ponovo zamotam pipcima srbijanskog propagandnog krakena, već sam samo patriotski pazario dnevnik Danas. Treba malo da se pomučim da pronađem pokoji crnogorski list u moru ovih beogradskih; ljudi koji žele da se informišu šta se dešava u ovoj zemlji, moraće očigledno prvo da pročitaju šta se zbiva u SNSrbiji, pa onda, ako ostane vremena i volje, da prelistaju ostatak novinčina.

Sve je na Balkanu jadno & bedno, sve je do pola stiglo, a onda se načisto raspalo, pa sada živimo u tim poludovršenim državama sa poluraspalim sistemima u poluubuđalim društvima. Plakali bismo, a ne možemo, smejali bismo se, ali ni to ne umemo. Pa tako lutamo za smislom koji je ovde očigledno odavno nestao. A možda ga nikada ovde nije ni bilo, već je to samo usmeno predanje naših predaka, koje je bilo potrebno da bi se oni održali u životu na ovim prostorima.

15. avgust, petak

Iz dubine vrebaju

Kada plivaš do bova, ne postoji ništa osim tebe i vode. Taj žamor koji ostavljaš iza sebe jeste nešto najlepše, sve one vriske i piske koje se ore plažom sada su u daljini. Mada, postoji kvaka, ako počneš da se daviš, možda te niko neće čuti ni videti. Taman si na onoj udaljenosti da možeš slobodno da kažeš da si totalno odvojen od celoga sveta, čuješ kako talasi mali oko tebe udaraju o bove, sunce prži sa neba, a na plaži su samo neke tačkice koje se pomeraju. A ispod tebe, tu se krije najveća tajna. O tome nikada ne razmišljam. Oduvek sam se plašio dubina. Ne zbog toga što je to duboko samo po sebi, nego što nikada nisam znao šta one kriju. Vodeni svet je beskrajno zastrašujuć, sve one pukotine o kojima smo učili u školi, pa u tim pukotinama još veće dubine a u tom mrklom mraku i ledilu stvorenja koja nikada nisu videla svetlost dana.

Tako nešto se dešava i u Srbiji: ulicama bauljaju amoralne nakaze koje jure i razbijaju glave ljudima kako bi odbranili položaj svog gospodara. Ovom paklu se ne nazire kraj, sva su predviđanja, ne postoji više ni realna prognoza koja bi mogla da pretpostavi šta će biti sa Srpskom naprednom strankom i njenim demon-prinčevima.

Ovde, na primorju, tokom dana čujem na nekom telefonu zvuke demonstracija, tačno vidiš da se neko čak i zainteresuje da vidi šta je bilo prethodne noći, ali se uglavnom na tome završi. Na društvenim mrežama bukti virtuelni rat prema onima koji još nisu uspeli da se politički odrede u ovim kriznim situacijama. Septembar se bliži, još traju odmori, a kada se ponovo svi skupimo tada, i kada nas pukne ona najsurovija realnost koju personifikuju Aleksandar Vučić i njegovi sledbenici – biće gusto. Ovo deluje kao zagrevanje, koliko god to sve sada ludo delovalo, kao jedna diskretna najava potpunog debakla Srbijatrije kakvu poznajemo.

16. avgust, subota

Naprednjačka dijareja

Naravno da ne može da prođe more bez stomačnog brboljenja i česte dijareje, pa se čovek zapita u tim trenucima, dok priča sa drugaricom za stolom o izuzetno bitnim i važnim temama, da li će možda stići do toaleta ako iste sekunde krene prema njemu, a da se pri tome ne uneredi. No, u momentima kada čoveka muče takve muke, on uglavnom razmišlja šta bi sve dao da to prestane; dao bi verovatno sve na ovom svetu da bude zdrav, da bude isti onaj kao juče, da bude baš ta osoba koja je sa lakoćom odrađivala svakodnevne aktivnosti, a ne da bude sada okovima vezan za sopstvenu boljku. Slična je situacija i sa našim društvom, kao da se nalazi na pedeset hiljada milja ispod mora, zakovano za dno, ne može da se pomakne, ne može ništa da uradi, osim da boravi u tom crnilu.

Dok sam pržio svoju kožu i pokušavao da namaknem kancer na nju, preko slušalica sam slušao baljezganje našeg pomahnitalog predsednika Srbije Aleksandra Vučića, koji više nije znao šta priča. Što kaže ortak, on da nije političar i na tako visokom položaju, verovatno bi morao da bude hospitalizovan. Iako nisam fan psihologizacije društveno-političkih procesa, jer na taj način – barem delimično – aboliramo osobu njene odgovornosti, jako je smešno posmatrati najmoćnijeg čoveka u ovom regionu kako halucinira nevidljive neprijatelje. Čini se da mu više niko ne veruje, osim onih starijih ljudi koji su, eto, navikli na njega, pa neka toroče, što bi rekli, naš je, ali svi ostali vide osobu koja se u potpunosti deformisala i više ne liči na ljudsko biće, već na razjareno stvorenje koje baulja našim životima, ali ga svi nekako ignorišu.

Ne mogu da kažem da se nisam kikotao dok sam to slušao, verovatno su me Rusi i Bosanci oko mene čudno gledali, ali od tog silnog smehotresa dobio sam hitnu potrebu da otrčim do WC-a. Mislio sam da mogu da prdnem, ali sam se plašio nuklearne katastrofe na plaži. I to je bio prvi u mnoštvu puta tokom dana kako je mlađani autor ovog pisanija dobio dijareju od baljezganja našeg voljenog vođe. Ave, predsedniče, braniću WC šolju svojim životom!

17. avgust, nedelja

Pipci srpskog sveta

Još uvek mi prolazi kroz glavu kako sam se pronašao pre neko veče u epicentru takozvanog srpskog sveta. Naime, dok sam se šetao igalsko-hercegnovljanskim šetalištem, popeo sam se do tvrđave. Probijao sam se kroz tu gužvu na stepenicama, već su turisti, čujem strane jezike, bili dobrano razbijeni, lelujali su se uz blage tehno-zvuke i baljezgali jedni drugima na uvo. Kada si duži niz godina bio sa one strane meseca i znao sve tajne i stepene alkoholisanosti i drogiranosti, tačno vidiš ko je otprilike u kom stadijumu i ko se na kakav način kreće kroz tu zabavnu buru. Dragi bože, pomislim u sebi, svi oni će sutra imati glave otečene do Ulcinja i pokušavaće na sve moguće načine da ublaže tu bol, ali preostali atomi života u njihovim mozgovima će proizvoditi, u najblažu ruku rečeno, konstantne i tupe udarce u lobanju, taman toliko da ih podsete da možda i ne mogu da podnesu tu količinu koju su uneli u sebe.

Anyway, iz te gužve prešao sam u drugu vrstu haosa, svi su hipnotisano gledali u jednom pravcu, nasred onog trgića na tvrđavi bio je posađen bokserski ring, mali milion ljudi je posmatralo prema tom hepeningu. Kakav metaverzum, prošlo mi je kroz glavu, pa sam nastavio da idem dalje uz stepenice, te sam izbio na pravoslavnu crkvicu na koju je bila okačena prava srpska zastava sa sve četiri ocila. Vidi se da su četnici i krstaši pobedili lorda Đukanovića, ali dokle će to trajati? Dokle će to pozivanje na njegova nedela opravdavati njihovo zulumčarenje? Hoće li svaki grad u Crnoj Gori dobiti spomenik četničkim koljačima i ostalim manijacima koji su rešavali srpska pitanja u našoj prošlosti? Šta će sledeće biti u Srbiji? Hoće li se za dvadesetak godina Vučićevo razdoblje posmatrati kao doba romantične autokratije?

Odmah pored te bogomolje bila je tribina: bina, dvoje popova a treći je bio civil, publike poprilično, možda stotinak, manje-više, jedan od popova priča o Svetom Savi, pa nacionalizmu i globalizmu, što da ne, stao sam i ja pored, možda čujem nešto zanimljivo, nisu baš svi popovi iz pećine izašli, ali, ne lezi vraže, eto ti iz njihovih usta Sveti Nikolaj Velimirović, osvedočeni antisemita i ideolog svetosavskog fašizma, kako nešto ima da nam poruči. Nisam želeo da čujem šta ta osoba ima više da kaže, ali mi nikada do kraja neće biti jasno da li je moguće da pored Velimirovića, kao nekog koga apsolutno najviše citiraju svuda i za sve, ne postoji niko tokom cele te famozne istorije pravoslavlja i uopšte hrišćanske vere da može da se pokaže kao verodostojniji u odnosu na ovog mračnjaka.

Par dana nakon ove ujdurme na tvrđavi, nisam imao više želje da se penjem tamo, nije me više ništa interesovalo. Ti pipci srpskosvetaškog monstruma su svuda, progone me i dok pišem, grebu o vrata i zidove, lupaju po krovovima, bude me noću; njegov zov čujem u daljini, čujem taj eho iz prošlosti, tu zloslutnju zbog koje i ova slova kucam; vidim njegov odraz u lokvama krvi po ulicama Srbije, vidim ga u razbijenim izlozima, u snimcima, slikama i tekstovima o stotinama hiljada ubijenih, raseljenih, nestalih u prethodnim ratovima; zlurado se smeje, to čudo koje je starije od našeg postojanja, strpljivo nas čeka u budućnosti u koju tako bezglavo srljamo.

18. avgust, ponedeljak

Između košmara i sna

Život na moru je jednostavan život. Svaki dan je isti, ali u tome se i krije lepota. Slana vode, vrelo sunce, kuvani kukuruz, male krofne, neudobne ležaljke i skučeni smeštaj. Neko bi rekao da je more samo selo sa izlaskom na vodu. I verovatno je u pravu. Ipak, čarolija tog zena jeste što sva ostala dešavanja izvan ovog malog kosmosa ne mogu da te dotaknu, pa čak i da hoćeš. Đavo preobučen u naprednjačko odelo zajedno sa svojom hordom zla odavde deluje kao neki košmar iz drugog univerzuma. Kao da se dešava u nekoj Rick & Morty epizodi. Međutim, šejtanska ujdurma je jako blizu, samo me ova jadranska obala anestezira od njegovog crnog talasa. Srbija je definitinvo izgubljena zemlja, lebdi između raja i pakla, u pravom čistilišu, ali onom izopačenom, izvrnutom naopačke, u kojem jedan komprador, takoreći uberljudožder vlada tim grobljem izgubljenih duša.

Dani koji dolaze možda i jesu berićetni i veseli, možda ćemo i videti pad Nečastivog, možda ćemo videti kako se njegova Imperija Zla raspada u paramparčad, ali iz tog praha – mi ćemo morati da dignemo novu civilizaciju. Pitam se i pitam da li smo spremni za tako nešto, pitam se da li ćemo imati snage, volje i energije, da ne skrenemo opet negde kod Male Moštanice i da se vratimo na radikalska podešavanja. Nema bajke, nema iluzije, Peti oktobar samo predstavlja prestanak nacističkog režima i ratnog pokliča, ali sve ostalo je nastavilo da živi. Projekat, kako god ga nazvali, on nastavlja da živi, on traži ovih dana svog novog izaslanika među nama, pošto se ovaj već odavno otrcao, ali niko sposobniji, bože dragi, da se pronađe, pa tako nastavljamo agoniju sa naprednjačkim pacovima. Možda se u jeseni krije odgovor. A možda samo treba živeti na moru i zaboraviti na sve.

19. avgust, utorak

Svuda pođi, u rupu dođi

Pokušao sam ovo predvečerje da provedem u miru i da pročitam današnje novine. Sedeo sam tako u omanjem lokalu u Ilijinom parku, pio svoju domaću kafu – ko zna koju po redu – i kiselu vodu sa dosta leda. Dakle, želeo sam da proniknem šta se desilo u Beloj kući sa Trampom, Zelenskim i ostalim evropskim mudracima. Nisam bio fan da sve aposlutno nalazim na internetu, odnosno da ono nalazi mene, želeo sam da sačuvam još zrno autentičnog dostojanstva u sebi. Ili barem da se nadam da je tako nešto ostalo. Ne lezi vraže, galama u bašti tog bircuza je počela da bude sve jača, bilo je ukupno pet i po stolova, ali su svi bili popunjeni. Glasovi su se mešali, ali moje antene su mogle da profilišu da u ovom činu učestvuju Crnogorci, Bosanci i izgleda jedan Hrvat. I svi su bili taksisti, što samo govori da je u pitanju struka.

Odlično, pomislio sam, prava mala zajednica. Raspravljalo se o jučerašnjem porazu Crvene zvezde, tipična priča, šta je moglo da se uradi, šta se nije učinilo, dokle će to tako trajati i slično. Odmah se nadovezala na to i priča o dešavanjima po Srbiji. „Neće vala to na dobro izaći, ono govno od čovjeka će ih sve pobiti“, jedan je galamio za stolom. „A ti, Vidače, samo se pravi blisav, Vučić će i vama doći glave, njega smo oterali“, urlao je, čini mi se, Hrvat. „Jeste, pa ste vi oterali i sve ostale, ajde, majke ti, ne pričaj, govno je on teško, ali ništa gore nego vaše. Slušam ga juče, šta taj čovjek priča, bruka, nečovjek“, odgovara valjda Vidak, pa se okreće nekoj dvojici za trećim stolom: „A šta ovaj vaš sada pravi sranja? Hoće li se povući ili neće?“ Bilo je jako intezivno da slušam i pretpostavljam šta će biti na kraju ove balade, a onda je Bosanac, pretpostavljam iz Republike Srpske, počeo da objašnjava šta je sa Dodikom: „Ma, joj, on ti je mangaž, čuješ, moja ga mater znala dok je još bio manji, išao sa onim njenim što si ga upoznao pre koji dan, čuješ, već se tada vidjelo u šta će on stasat. Pa, upoznao si ovoga pre neki dan, čuješ, sve ti je jasno, isti je on!“ I sve se na kraju vrtelo okolo i naokolo šta je ko rekao i šta je ko čuo i šta je ko znao iz davnih dana, ali je u biti sve to bilo laganje i prepričavanje urbanih legendi o našem političkom establišmentu.

Ovo malo popodne zbog kojeg sam hteo da dobijem nervni slom, jer nemam mira nigde od političkih vukodlaka i vampira, podsetilo me je na reči Pere Lukovića koji kaže da ljudi u svetu pričaju o pozorištu, knjigama, filmovima, muzici i sličnim stvarima, dok mi ovde testerišemo o Kosovu, granicama, ratovima i ostalim ludilima. Pa, čoveče, kako da ostaneš normalan? Nama je u ovom regionu potreban beneficiran radni staž, jebote! Tri godišnja odmora, i to samo u prvoj polovini godine, a za ovu drugu ćemo da se dogovrimo. Za ovih devet ili deset meseci dešavanja u Srbiji – pitaj boga više koliko, traje ionako ko milenijum – polovina ljudi bi trebalo da ode u penziju. Ili ovde da im se uplati aranžman u Staroj Banji, pa da se mažemo svi blatom, da izvuče te nataložene otrove iz nas. Niko normalan neće izaći iz ovoga, biće nam potrebno još tri decenije da se rehabilitujemo od ovolike radijacije. I to još ne znamo ni dokle će sve ovo trajati. Možda bi trebalo samo da ostanem i da plutam pored bova i da se pravim da nikada moja zemlja nije ni postojala. Da lunjam plažama i pučinama, da plašim turiste, kradem hranu sa tezgi i spavam po parkovima. Sve će mi lakše pasti nego da se vratim u onu rupu.

20. avgust, sreda