Stigao sam pre dva dana u Herceg Novi. Trebalo mi je vremena da se nateram da sednem ponovo pred beli papir. Kada počne da splašnjava beogradsko ludilo iz tebe, tek onda shvatiš koliko nataloženog umora i stresa se nalazi u tvom organizmu. Čim sam došao – a put od aerodroma do smeštaja je trajao zbog gužve i ostalih prevozničkih sabotaža – nisam pet minuta čekao nego sam se presvukao i uputio na najbližu plaži. Poluzatvorenih očiju sam išao, ko zombi, do prve tačke gde sam spustio torbu, peškir, skinuo havajku, i samo se prepustio vodurini.
Voda, barem tako kažu, uklanja sve probleme, uđeš s njima, ona ih preuzme, a ti izlaziš kao ponovo rođen. Ima to veze i sa onim da su ljudi iz vode došli, one u majčinom stomaku. Čoveku je zato voda i najbliže okruženje, možda i bliže nego sama zemlja. Nekada nisam mogao da razumem moju majku koja nije mogla da sačeka ni da se raspakuje, nego je odmah terala na plažu.
Sinoć sam zaspao kao klada. Pokušao sam da gledam Panišera, ali su me oči oborile, nije bilo, čini mi se, ni 10 časova pre ponoći. Možda sam se samo jednom probudio, da odem do WC-a, ali sam zato spavao do pola osam ujutru. Za moj rezon, prespavao sam, ali za moj organizam, siguran sam da je bila prava poslastica nakon dugog perioda maltretiranja.
Kod mora je dobro što ovde vreme sporo prolazi. Svaki dan je isti, ali je isti u odmaranju, a ne u radu. To je važna razlika. Odmor je nekada bio ekvivalent radu, danas postaje luksuz. Unošenje takmičarskog duha u svakodnevni život, podela na dobitnike i gubitnike, na uspešne i neuspešne, na one koji imaju više ili one koji nemaju uopšte, dovela nas je sve do cinizma da postavljamo jedni drugima pitanja – a od čega se ti to odmaraš?
Ljudi se, pre svega, odmaraju od sopstvenog života. Od cele te težine koja im je strovaljena na leđa. Od monotonije koja suši dušu. Od suvoparnosti svakodnevnice. Ne moraju oni nužno da nose cigle na svojim plećima, da bi bili umorni. Umor najmanje, usudio bih se reći, dolazi od samog posla, tog konkretnog čina, već od svega onoga što od tog posla zavisi. Čoveku je fizički dovoljno da dane dušom dan-dva, ali da se regeneriše od unutrašnjeg pregorevanja – neko to ne uspe da učini za ceo život.
Sedim i pišem sve ovo u bašti u velelepnoj bašti od smeštaja, uz kafu, naravno, i dve litre hladne vode. Krošnje i nadstrešnica mi prave veliki hlad. Nije još ni pola devet ujutru, ali se žega oseća. Biće ovo topao dan.
3. avgust, ponedeljak
Na plaži, na koju redovno idem, radi muškarac, osrednjih godina, zdepastog stasa, koji naplaćuje ležaljke. Primetio sam ga još prvo predvečerje, nakon što sam istrčao iz smeštaja do obližnje vode. Delovalo mi je kao da šepa, pa još cima glavom gore-dole. Svoju bazu ima ispod kamenih stepenika, tu odmah pored ulaska u taj deo. Gledao je nešto u telefon, a čuo sam čak i od Halida Bešlića stihove u kojima se poljem širi miris ljiljana. Na tom stočiću su bile dve male, zelene flašice Tuborg piva. Tokom večernje šetnje po Igalu i Herceg Novom zapazio sam ga u obližnjem parkiću kako sedi opet s dve flašice Tuborga.
Sledeće jutro sam ga iznova video, ali hodao je normalno. Uopšte nije šepao, nije cimao glavom, naprosto hodao je sasvim normalno. Možda je čovek samo to veče nešto uganuo nogu, pa ga malo bolela. A onda kako je dan prolazio i sunce je zalazilo, on se zavlačio sve više i više u svoju pećinicu, tu ispod stepenika, i ceo model ponašnja bi se ponovio. Muzika, dve flaše, šepanje, cimanje, da bi na kraju, kada sam uveče izlazio odatle, video ga kako komotno i bez ikakvog zazora priča naglas sa nekim. Oko njega, dabome, nikoga nije bilo, prazne stolice, ali on je pričao kao da je prepuno ljudi koji ga slušaju.
I ja ponekada pričam sam sa sobom. Lažem, pričam toliko često da čak stavim i ruku na usta kako bih proverio da ih ne otvaram. Jednom me je ortak, pre mnogo godina, zvao na telefon i veli: „Ide čovek Mekenzijevom, ide i samo vergla!“, misleći na mene. Ne mogu da kažem da mi je bilo prijatno, iako sam bio duboko uveren da je to ona zdrava monološka interpretacija.
Sećam se, kao klinac, mislim da nisam ni u osnovnu krenuo, imao sam nekog imaginarnog drugara, da li sam ga zvao Nemanja, ne mogu da se setim, ali on jeste bio negde prisutan u mojoj glavi. Bio je silueta nečega, verovatno usamljeničkog u mom životu, ali jeste bio dobra prilika u kojoj sam razvio svoju maštu do krajnjih mogućih granica. Kada si mali i kada se igraš sa igračkama, a nema nikoga oko tebe, to je sama srž čudesnog sveta, samo ti i beskrajni kosmos, a iz tog svemira je verovatno izašao i taj Nemanja. A onda, kada je svoju ulogu odradio, bespovratno u njemu nestao.
Mnogo, mnogo godina kasnije, kada me je čarlišinovski način života u potpunosti obuzeo, pogotovo u poslednjoj fazi, drugarica me je jednom videla u autobusu, bilo je možda oko pet-šest ujutru, ona na posao, a ja iz već nekog bircuza. Sećam se da sam je video, mahnuli smo jedno drugom, nasmešili se, pitao sam je gde je, šta ima, ona mi nešto odgovorila i ja klimnuo glavom. Sutradan mi se javila na Instagramu da me pita kako sam. Nismo baš toliko bliski da se tako pitamo. „Sedeo si i pričao sam sa sobom, pomerao usnama“, rekla mi je. To me je već zabrinulo, jer niti se toga sećam, niti sam to mogao više da kontrolišem. Ali nisam prestao da pohodim rupe.
Izgleda da sam izgoreo po ramenima i leđima, mažem se, ali očigledno ne kako treba i nedovoljno. Još jedan vruć dan je pred nama. Kažu da je u Beogradu pakao.
4. avgust, utorak
Nekada nisam mogao da otplivam do bova. Bilo je tu i straha od dubine, tog neobjašnjivog u meni. Imao sam utisak da će nešto da me ćapi za nogu i da me povuče ka dole. Mnogo sam horor filmova gledao, čitao Dilana Doga i Lavkrafta, pa mi voda nikada nije predstavlja nešto prelepo, nego uvek nešto zastrašujuće, misteriozno i moćno. Ipak, nisam mogao ni da otplivam do bova jer sam pušio ko magarac i pio ko smuk. Nisam imao snage, a nisam video ni svrhu plivanja kada dođeš na more. Čemu toliko izležavanje na plaži? Kako ljudima nije dosadno da satima leže na otvorenom suncu ili pod suncobranom? Kako im nije zabavnije da sede u obližnjem baru i ispijaju koktele i pivčuge? Zar ljudi ne dolaze na odmor da se zabave?
Sećam se, 2015. je godina, tada sam prvi put u životu otišao sam na more, ne znam šta mi bi, baš sam došao u Herceg Novi. Iz njega sam se za Beograd vratio još umorniji. Laž je da se mamuluk bolje podnosi na moru. Možda će te voda brže otrezniti, ali zamor će uvek biti tu. Tada sam pisao neki kvazi-dnevnik na papiriće. Prvih dana sam bio vrlo entuzijastičan, ali kako sam bio sve ophrvaniji alkoholnim aurama i post-narkotičkim depresijama, tako su se i moje rečenice na tim papirićima sužavale. Ulazio sam tada u vodu samo da bih došao sebi.
Danas, mnogo godina kasnije, želim da odem još dalje od bova. Želim da ostanem u tom miru i tišini. Tom večnom muku horizonta koji se otvara između Rosa i Njivica. U daljini se vidi ostrvo Mamula, kažu da je tamo bio zatvor. I kao klinca me je to uvek mamilo i plašilo. Nije mi bilo jasno do kraja da li je kazamat još uvek bio tamo.
Sinoć, kada su maltene svi otišli sa plaže, ponovo sam ušao u vodu. Nikoga nigde, voda je topla, sve je mirno. Okrenuo sam se na leđa, zatvorio oči i utonuo u taj beskrajni vir kojeg sam se mlađi stalno plašio.
5. avgust, sreda
Sinoć dok smo se šetali korzom, ono stvorenje iz crtanog filma „Lilo i Stič“ uhvatilo me je za ruku i pitalo da li sutra dolazim na plažu. Glas mu jeste bio prepoznatljiv, ali nisam uopšte mogao da shvatm odakle. Bilo je čupavo i plavo, u ljudskoj veličini, ali pošto je videlo da ne mogu da ga prepoznam, ono je odgovorilo: „Ma, ja sam!“, skinulo je glavu tog stvorenja i ispod nje se pojavio onaj čuvar plaže. U prethodnih par dana, on i ja smo napravili jedan korektan odnos. Uprkos tome što je ponekada sam sebi nešto šaputao, razgovarao je sa mnom o vremenu, hladnoj vodi, suncu, gužvi, sezoni. Otkrio mi je da je tu još od aprila. Na moje pitanje kada će imati slobodno, odgovorio mi je prvog oktobra. Ponovio sam mu pitanje, misleći da me nije najbolje razumeo, a on je odgovorio isto. „Šta, nemaš slobodan dan tokom nedelje?“, pitao sam, a on mi odgovori: „Jok, ali dobro, meni odgovara, ima onda više para!“ Sada sam ga video u tom kostimu, dok je u jednoj ruci nosi plastičnu čašu u kojoj su bile kovanice. „Je l’ dolaziš sutra na plažu?“, opet me pitao. Potvrdio sam mu glavom, a on se nasmejao uz rečenicu: „Ha-ha, nisi me prepoznao!“
Zanimljivo je kako ovde, na moru, dani prolaze sporo i da je to sasvim normalno i nikome ne smeta. U stanju sam da od devet ujutru do devet uveče budem na plaži i da praktično ne radim ništa, osim da ulazim i izlazim iz vode, čitam knjige i surfujem internetom. I u tome čoveku vreme prođe. I to mu je u redu. Paradoks vremena jeste da kod kuće kada treba da sačekaš dvadesetak minuta kako bi krenuo negde imaš osećaj da to traje satima, dok ovde sati istovremeno traju vekovima, ali opet i brzo prođu.
Malo sam bio izgoreo prvog dana. Bio sam užareno crven, a sada valjda sve to postaje tamnija boja. Nikada nisam bio fan sunčanja, nisam pronalazio nikakvo zadovoljstvo u tome. To je postao deo masovne kulture. Aristokratija se nekada dičila da im koža bude što bleđa, pošto su kmetovi stalno bili na suncu radeći, pa je i ovo još jedan način bio da budu različiti. Bleda koža je bila simbol uzvišenosti i moći. Razumljivo je da ljudi žele da pokažu svojom kožom kako su bili negde blizu vode, kada se vrate svojim kućama, ali se tu zapitam da li ljudi zaista odlaze na odmor da odmore ili da kažu da su bili na odmoru.
6. avgust, četvrtak
Još uvek mislim da se nisam dovoljno opustio. Ima tu u meni još nekog premora koji me drži zakovanog i stegnutog. Iako sam juče preplivao boga oca i nisam davao suncu da zađe dok mi se ne smežura koža u vodi, jutros sam se probudio opet poluispavan. Noćas sam otvorio oči, čini mi se, bilo je oko četiri ujutru. Krenuo je dan da tera noć, video sam kroz prozor u daljini. Baš noćas, dok nisam mogao da zaspim, došla mi je u glavu scena o onom spasiocu plaže o kojem sam ti pisao. Juče ujutru je seo nasuprot meni, dok mi je naplaćivao ležaljku i suncobran, pitajući me odakle sam. Malo je više ćutao. Kao da mu je potrebna čašica razgovora. Odgovorio sam mu da sam iz Beograda, a on meni da je iz Valjeva. Odmah mi je rekao da je radio u vojsci, ali se sada sudi sa njima. Nisam ga mnogo pitao oko toga, puštam ljude da sami kažu ono što žele. Ponekada ih samo navodim. Rekao mi je da mu je dobro ovde, ali će videti šta će raditi preko zime. „Snaći ću se“, lupio me je po ramenu i otišao.
Opet sam sklonio masku za spavanje s očiju, primetio sam da mi je cela soba bila okupana suncem. To su ti vremenski vakuumi, kada zaspiš u nekom trenutku, pa se probudiš u sledećem, misleći da nisi spavao, a u stvari su sati prošli.
Svaki dan mi je isti. I to je lepota odmora. Lepota života pored mora. Zaprepastim se kada čujem od ljudi, koji žive pored vode, kako nisu ušli u nju više od 10 godina. Valjda ono što imaš, zaboraviš koliko je vredno. Ne mislim na Beograd, čitam uglavnom vesti, vrtim Fejsbuk, ali sa daleke distance. Nije lako biti u tom epicentru ludila. Pogotovo kada se odmakneš, kada to gledaš sa bezbedne udaljenosti, makar bio u srcu beskrajnog plavetnila.
7. avgust, petak
Zaspao sam iza ponoći, a probudio sam pre šest ujutru, i onda sam ceo dan proveo u međusnu. Niti sam bio na ovome, niti sam plutao kroz carstvo snova. Čak ni voda, i to ova slana, nije pomagala. Pošteno sam se naždrao bureka sa sirom za doručak, a potom za ručak u nekakvom starom, oronulom i propalom hotelu, očigledno iz još vremena Jugoslavije, pojeo sam rolat s mesom i pire krompir. Bilo je jeftino, ali dobro. Konobarice starije sa sve keceljama, limene piksle, karirani stolnjaci, bife ko iz Žikine dinastije. Onda sam morao da odem do smeštaja, barem da probam malo da odspavam. Vrteo sam se i vrteo, ali ništa nije uspevalo. Tokom dana se već bilo ozbiljno naoblačilo. Još dok sam bio u vodi sevnulo je i zagrmelo. Nije mi bilo svejedno. Odmah sam se setio onih priča kako grom udari čoveka.
No, dok sam se tako vrteo, opet je napolju počelo da fijuče i da se čuju gromovi. Ležao sam tako jedno pola sata, blenuo u plafon, pa se opet zaputio ka plaži. Plaža je bila prazna, možda par ležaljki je bilo popunjeno. Neke tri žene, već u ozbiljnijim godinama, kikotale su se nekim svojim internim forama. Dve ili tri glave sam uspeo da izbrojim koje su virele iz vode. Ljudi se zaista plaše nevremena. To je nešto u nama, nešto vrlo animalno, ostalo iz pravremena. Da tražimo zaklon od kiše, groma, vetra i snega. Na kraju i od drugih ljudi.
Ostao sam tako čitajući Majkla Parentija, sve dok nije u potpunosti pao mrak. Jedini sam bio na plaži. Nigde nikoga. Nije kao da me je knjiga toliko obuzela, ali nisam baš mogao da poverujem da nisam primetio da su svi izašli. U daljini sam video svetle tačkice koje su prosipale sjaj po vodi. Iza mene nije bilo nikoga. Delovalo je kao da sam jedini živi čovek na ovom svetu.
8. avgust, subota
Dok sam leškario na ležaljci, opet mi je prišao čuvar plaže. Vidim da ceo dan ufće i da mu nešto nije po volji. Upitam ga šta je bilo, a on kaže: „Joj, ne pitaj me, legao sam u pet ujutru!“ Nastavim s pitanjem da li je radio, a on počne da se kikoće i kaže: „Jesam, jesam, radio sam trideset tuborga!“ Kaže on meni da vidi da ne pijem pa ne znam kako je to, ali ga odmah presečem sa time da jesam pio, ali da to više nije za mene. „I ja sam tako okretao više puta list, pa me drugar pita: ’Koliko ta tvoja knjiga ima listova?’“, reče čovek u žutoj majici uz smejanje sopstvenoj fori.
Ovde sam još nekoliko dana, ali mi se čini da tek sada počinjem da dolazim sebi. Potrebno je čoveku da se odledi, da izađe iz tog stresnog moda i opusti svoje kosti. Možda je odmor zaista postao neka vrsta otpora svetu koji od čoveka traži da radi non-stop kako bi ostao živ.
9. avgust, nedelja