Kako li se ovih dana osećaju ondašnji čuvari murala Ratka Mladića, onog u Njegoševoj ulici na Vračaru, koji su jajima gađale borkinje Aida Ćorović i Jelena Jaćimović? Da li tuguju? Pišu li telegrame saučešća porodici? Nose li crninu? Gde li su sada svi oni ljudi koji su izašli na ulice, krajem maja i početkom juna 2011. godine, kada je ova rokenrol zvezda privedena? Da li svi njegovi jataci ovih dana razmišljaju o tim lepim vremenima, kada su đenerala krili po tavanima, podrumima i pacovskim kanalima, i misle se da li je sve to vredelo? Pomisli li neko od njih da se nije možda zaneo u tolikoj odbrani čoveka kome su ruke krvave do lakata? Pomisli li iko od njih na sve one žrtve kojima kosti još ne mogu da se pronađu i na one koji su uspeli da prežive velikosrpski tajfun iz tog vremena?
Ratko Mladić je umro u tamnici, daleko odavde, bolestan i star. Kasapin je sklopio oči u svojoj osamdeset i četvrtoj godini života. Živeo je taman toliko više nego što je dozvolio svojim najmlađim žrtvama da požive. Život mu se ugasio – ne može se reći baš u blagostanju – ali jeste u mnogo boljim uslovima nego što su bili oni u kojima su živele njegove najmlađe žrtve, koje su, kako pokazuje i čuveni snimak, Škorpioni tog julskog dana 1995. godine kod Srebrenice mučki ubili. Jedan od glavnoodgovornih – i presudom i bez nje – za genocid u Srebrenici i uopšte za masovne pokolje, etnička čišćenja i sva ostala zlodela nad nesrpskim stanovništvom na tlu Bosne i Hercegovine otišao je s ovog sveta ko zna gde.
Ipak, njegova stvarna uloga, nakon ratnog vihora, svakako prelazi u mitsku dimenziju. Pogotovo, nakon pada nacional-socijalističkog režima Slobodana Miloševića, ratni zločinci poput njega gube svoju realnu moć i sakralizuju se, pretvarajući se tako, još za života, u antičke bogove među Srbima na Zemlji. Međutim, postavlja se pitanje zašto su zaista te i takve persone važne za sve vlasti u ovoj državi, čak i toliko godina nakon rata?
Era vlasti Demokratske opozicije Srbije (DOS) u svom pljačkaško-neoliberalnom kreiranju stvarnosti počinje polako ratne zločince – i optužene, i neoptužene – da sistemski sapunja i sapire od prošlosti. Čitav rat iz devedesetih se pretvara u neku vrstu odbrambene borbe od svih nečastivih, zemaljskih i kosmičkih sila. Faktografija polako prelazi u ezoteriju i zabranjenu povijest, a guslanje o odbrani ognjišta, pravoslavlja, ćirilice i mnoštva drugih svesrpskih tajni postaju glavni aduti za razumevanje prethodne dekade. Sve to, naravno, dobija na ubrzanju kada 2012. na čelo Petooktobarske republike dolazi Srpska napredna stranka (SNS), savršena mutacija šešeljevsko-đinđićevske Srbije, koja preuzima kormilo i odvodi nas u samo srce pakla u kojem i dan-danas živimo.
Razumljiva je u potpunosti briga i bojazan okolnih zemalja, odnosno naroda koji su preživeli ratove, kao što je takođe razumljiv i strah samog naroda u Srbiji, da će nekakav duh iz boce biti pušten i ponovo nas uvaliti u nova krvoprolića. Anksioznost se iznova popela do plafona kada smo videli eksploziju nacional-šovinističkog ritualizma koji, na ulicama, po kanalima i kanalizacijama društvenih mreža i medija Srbije i Republike Srpske, pokazuje tugu za večnim generalom što je otišao u cvetu starosti na onaj svet. Zabrinutost je utoliko veća što to teatralno dolazi od ljudi koji su na čelu ove države i onog entiteta.
Ipak, kontekst je danas u potpunosti drugačiji nego što je bio devedesetih. Zajedničkih elemenata ima, ali na vrlo deklarativnom i nominalnom nivou, dok ratnozločinačka klasa – da je tako nazovemo – sada ima ulogu bauka i avetinje, te svoju funkciju obavlja skoro pa vojnički poslušno u ovoj kapitalističkoj dinamici života.
Šta vam treba? Šovinizam s neba!
Nacional-šovinizam nije nikakva okultistička sila koja klija u našem DNK i u nekom trenutku se aktivira kada se dogodi neki od ovakvih događaja. Kada pričamo o nacional-šovinizmu danas, u ovom najkonkretnijem mogućem trenutku, pod vladavinom Aleksandra Vučića, pričamo o jednoj od poluga i tehnika upravljanja vladajuće klase. On se godinama, vrlo pažljivo i iscrpno, posipa po stanovništvu poput čarobnog praha iz različitih izvora.
U svojoj knjizi “Tamna strana demokratije: Objašnjavanje etničkog čišćenja”, američki profesor sociologije Majkl Man suštinski objašnjava da etnička netrpeljivost raste onda kada etnicitet potisne klasu kao osnovni oblik društvene podele, odnosno kada etnonacionalizam uspe da zarobi i usmeri klasna osećanja. Klasni sukob ne mora biti uklonjen, prema njegovim rečima, dovoljno je da se njegova energija preusmeri. Pitanje ko ima, ko nema, ko proizvodi, ko prisvaja, ko odlučuje, ko služi izbija se sa terena na pitanje ko je naš, a ko je njihov.
S druge strane, esejista, psihoanalitičar i revolucionar Franc Fanon će otići korak dalje. Govoreći o nacionalnoj buržoaziji u postkolonijalnim društvima, on upozorava da mase mogu jednostavno da slede svoju buržoaziju, dok nacionalizam, ukoliko ostane bez stvarnog društvenog programa, može da sklizne u ultranacionalizam, šovinizam i rasizam.
„Svuda gde se nacionalna buržoazija pokazala nesposobnom da dovoljno proširi svoj pogled na svet, primećujemo povratak starim plemenskim stavovima i, besni i ogorčeni, gledamo kako rasno osećanje trijumfuje u svom najizopačenijem obliku“, piše Fanon, pa dalje u tekstu nastavlja: „Gradska radnička klasa, mase nezaposlenih, sitne zanatlije i obrtnici staju iza ovog nacionalističkog stava; ali, da budemo pošteni, oni samo slede svoju buržoaziju“, piše Fanon. Svakako, Fanon piše i da buržoazija koja masama kao jedinu hranu nudi nacionalizam ne uspeva u svojoj misiji.
U duhu tih reči, srpskonaprednjačka Scila i Haribda, kao brutalizovani nastavak prethodnih vlasti, uspela je da unese seme mržnje i prezira među ljude. Ali ta osećanja joj služe kao anestetik, kako ljudi ne bi mogli da uvide odakle dolaze iskonski problemi materijalne prirode. Ukoliko imate neprestanu šovinističku trovačnicu propagande, akademske zajednice, crkvenih velikodostojnika, umetničkih ansambala i obrazovnog sistema, odnosno pozicije moći i uticaja kojima ljudi u prekarnom položaju veruju, onda nema mesta tolikom čuđenju što je ratni zločinac u srcima i dušama mnogih naraštaja u ovom kazamatu – čak iako ga verovatno na ulici ne bi prepoznali.
Nacionalistički karavan
Poslednjih mesec dana Srbijom ide takozvani Prajd-karavan. On pokušava da u različitim gradovima ove zemlje održi simboličnu manifestaciju kako bi se pokazalo sa kakvim se sve problemima LGBTIQ populacija suočava. No, skoro ni u jednom gradu nije moglo da prođe bez haosa, nasilja i problema. Svuda su, ko ištancovani na 3-D štampaču, dolazili relativno mladi ljudi, obučeni skoro isto, sa kačketima, kapuljačama i crnim naočarima na glavi.
Između njih stoje kordoni policije, a oni uzvikuju svakojake pogrde i pokušavaju da malobrojne učesnike i učesnice ovog čina pogode nekim predmetom. Dok Srpska napredna stranka nije došla na vlast, skoro nijedan Prajd nije mogao da se održi, a onda se očigledno desila magija i dobili smo ne samo Prajd koji nesmetano ide po Beogradu, nego i prvu LGBTIQ premijerku Anu Brnabić, koja je sada jedna od najvernijih sluškinja režima Aleksandra Vučića. Naravno, bilo je kojekakvih popova i njihovih zilota koji su se molili i kadili tamo gde su učesnici prolazili, ali strogo organizovanih ultrahuliganskih grupa nije bilo.
Zašto se ovo spominje? Upravo zato što je ovo paradigmatičan primer kako se mržnja, zapravo, kontroliše i usmerava. Ne ulazeći sada u pitanje odakle tolika homofobija na individualnom nivou, važno je razumeti da ona sama po sebi još nije politička snaga. Da bi postala organizovana sila na ulici potrebna joj je infrastruktura koja će je okupiti, usmeriti, zaštititi i dati joj prostor i resurse da deluje.
Trebalo bi podsetiti kako su oni čuveni grafiti i murali po Srbiji, koji su odjednom svuda počeli da sviću, „Kada se vojska na Kosovo vrati“ u stvari bili finansirani od države. Kako je prenosio beogradski medij Nova, državna revizorska institucija prilikom provere Ministarstva građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture, utvrdila da je ovo ministarstvo za vreme mandata Gorana Vesića, koji je sada jedan od optuženih u predmetu pada nadstrešnice u Novom Sadu, potrošilo 217.000 evra na oslikavanje tih murala svuda po Srbiji. Naručilac je, dabome, bio Izvršni odbor SNS.
Tu taman možemo da uvidimo i da je Kosovo možda najčistiji primer kako se nacional-šovinizam po potrebi spušta i diže u našem društvu. Malo se govori o njemu, malo se podižu tenzije kada je unutrašnja kriza sa pobunjenicima, selektivno se govori o Srbima koji su ugroženi, malo se priziva rat, iako za njega ne postoje materijalni preduslovi, pa se onda temperatura spusti do nule kada se situacija stabilizuje na unutrašnjem planu i treba da se dodvori Imperiji. Vučićevom režimu, kao i svakom drugom, nije zaista potreban rat, dovoljna je mogućnost i stalan strah od rata.
Kupiš jednog zločinca, dobiješ tri
Uvođenje te nacionalističke ideologije u popularnu kulturu takođe je u potpunom zamahu. Po pravim i virtuelnim prodavnicama prodaje se garderoba sa likovima Draže Mihailovića, Ratka Mladića, kosovskim spevima i drugim simbolima nacionalističke bajke, dok se prave filmovi i serije koji navodno otkrivaju istine o četnicima, Jasenovcu, komunističkim zločinima i stradanju srpskog naroda tokom XX stoleća.
Godinama, da ne pričamo decenijama, sa glavnih i udarnih režimskih televizija, portala, dnevnih, nedeljnih i mesečnih novina svakojaki mračnjaci i kinosaurusi koji su učestvovali, direktno ili indirektno, u apokalipsi devedesetih, objašnjavaju nam i tumače sumornu stvarnost.
Samo neko blesav ili podmukao ne može da vidi da živimo u teškoj bedi, ali ta beda mora da se, ipak, objasni, budući da je jaz između bogatih i siromašnih sve veći i veći kako godine prolaze. Pa tako slede tirade sistemskog pojašnjavanja: plata je mala, ali problem nije u gazdi, nego je problem u tebi; posao je nesiguran, ali problem nije u sistemu, nego ti ne radiš dovoljno; stan je preskup, ali problem nije u tržištu nekretnina, nego ti ne zarađuješ dovoljno, pa samim time ni ne zaslužuješ svoj stan; zdravstveni i obrazovni sistemi propadaju, ali problem nisu oni koji su ih decenijama uništavali, nego vi koji želite sve za džabe.
Ako ta neoliberalna horor priča nije dovoljna, onda se problem usmerava dalje. Zavoli Ratka Mladića, zavoli Radovana Karadžića, zavoli Kapetana Dragana, zavoli Nebojšu Pavkovića, zavoli svaku protuvu, jer da nije njih, hej, ne bi bilo ni nas. A zatim zamrzi Albanca, Hrvata, Bošnjaka, migranta, geja, izdajnika, stranog plaćenika – sve oni koji su oko nas i koji su vrlo opipljivi. Uvek postoji neko ko je dovoljno različit da na njega može da se prebaci sopstvena frustracija. Pa na kraju od silne patnje što nemamo da platimo račune, odemo i kamenujemo pekaru Albanca, jer on je, zapravo, kriv za to, zar ne?
Noć đenerala
Ima taj jedan grafit, nespretno napisan, u Kraljice Natalije na beogradskoj opštini Savski Venac, gde piše: “Kafa, slatko, Mladić Ratko!” I ima tu simbolike. Ratni zločinci idu na tacni u ovom sistemu. Njihova aura stare slave – kada se klalo, spaljivalo i u jame zakopavalo – danas se koristi za spuštanje i dizanje temperature u našem društvu.
Njihova uloga jeste da čuvaju ovaj pljačkaški poredak, te da mistifikuju i bacaju senku na teme od kojih nam zaista život zavisi, te da ih usmeravaju na carstva nebeska i ostale guslarske baljezgarije. Možda Ratka Mladića neće biti u fizičkom obliku, ali njegova avet će kružiti Vučićevim dvorima, nastaviće da mu služi ponizno, možda i jače nego ranije, kako bi poput strašila čuvao krvave ruke naprednjačke buržoazije od pogleda onih koji bi mogli da ih primete.
Kada se konačno sahrani neumrli đeneral, uz sve faraonske počasti, sve će se nastaviti kako je i bilo, mada nije uopšte ova mašina ni prestajala da obrće. Prekarijat će raditi od jutra do sutra, živeće od meseca do meseca, izvršitelji će nastaviti da izbacuju ljude iz sopstvenih domova, stranoinvestitorski teroristi nastaviće da nam gule kožu s leđa, banke će nastaviti da nas kamatare i upravljaju životima, a naprednjački goniči robova teraće najšire i najsiromašnije slojeve našeg društva da budu zahvalni što nisu umrli. Po ulicama, sokacima i budžacima Srbije keroglavci i kerberi nastaviće da tuku i progone pobunjeni narod, a naš režim će nastaviti da se uvlači najgorem belosvetskom šljamu koji trenutno sprovodi najveće istrebljenje jednog naroda u XXI stoleću.
Sve će se nastaviti u idiličnoj atmosferi, baš u onakvom srpskom svetu za koji se general tuđom krvlju i jamama izborio.
Da nam je još takvih, pa da procvetamo. Đenerale, neka je tvojoj majci hvala…