Četrdeset godina jedne splačine
Kada su Studenti u blokadi relativno skoro objavili Memorandum o Kosovu i Metohiji, deluje kao da se sve zatreslo u Srbiji. Ti dani su bili kao da su se probudile sve drevne i mračne sile, te nas je iznova ophrvalo ona težina ne-teksta koji danas poznajemo kao Memorandum koji nije bio formalno ni usvojen kao dokument Srpske akademije nauke i umetnosti (SANU).
Nacrt je procurio u javnost u septembru 1986. pre četrdeset godina. Skliznuo je u javnost pre nego što je procedura u Akademiji bila završena, a zatim je usledilo veliko političko i medijsko ludilo.
Faktografija veli sledeće: u formalnom smislu, rad na Memorandumu vodila je Komisija od 16 članova SANU, formirana juna 1985. godine. U njoj su bili Pavle Ivić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihajlo Marković, Miloš Macura, Dejan Medaković, Miroslav Pantić, Nikola Pantić, Ljubiša Rakić, Radovan Samardžić, Miomir Vukobratović, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihajlović, Stojan Ćelić i Nikola Čobeljić, ali je važnije razlikovati Komisiju od užeg kruga koji je stvarno pisao tekst. Formirana je Radna grupa od devet članova: Antonije Isaković, Mihajlo Marković, Dejan Medaković, Miroslav Pantić, Ljubiša Rakić, Nikola Pantić, Radovan Samardžić, Vasilije Krestić i Kosta Mihajlović.
Retrospektivno taj sablasni dokument se danas apsolutistički interpretira kao temelj za velikosrpski ratni poklič, te deluje da je u njemu ucrtano na koji i kakav način bi trebalo praviti tu svesrpsku obećanu zemlju na prostoru tada već uveliko postojeće Jugoslavije.
Međutim, nikada ništa nije tako jednodimenzionalno, a pogotovo ne presudnim istorijskim momentima. Nakon Titove smrti 1980. zemlja ulazi u još dublju ekonomsku krizu, u kojoj se već dobrano nalazila. Američki dokumenti iz tog perioda beleže da je jugoslovenski konvertibilni dug krajem sedamdesetih narastao na 20 milijardi dolara, uz snažan pritisak međunarodnih kreditora i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF).
S druge strane, bude se polako i aveti prošlosti, ali ne sami od sebe, već prate upravo tu ekonomsku krizu. Zaoštrava se ustavna i nacionalna kriza. Ustav iz 1974. dodatno je decentralizovao federaciju, republikama i pokrajinama dao veliku političku snagu i samostalnsot, dok se u Srbiji sve snažnije razvija stav da je time Srbija oslabljena, maltene, poražena. Promalja se vetar onih reči „Srbijo iz tri dela, bićeš opet cela“. Posle protesta na Kosovu 1981. kosovsko pitanje postaje jedno od centralnih stubova srpske politike, te će položaj Srba na Kosovu i van Srbije biti jedan od impozantnih delova Memoranduma, ali ne jedinih i ne toliko ključnih koliko se na tome potencira
Takođe, nimalo nevažna stvar, dokument curi u javnost baš u trenutku velikog preokreta u svetu. Regan je već ušao u drugi mandat, neoliberalna ekonomska kaubojština postaje dominantna u Prvom svetu, širi se po zemljama Trećeg poput kuge, a upravo 1985. Gorbаčov dolazi na čelo SSSR-a i počinje da govori o potrebi za ekonomskom i političkom reformom. Već 1986. počinju procesi koji će voditi ka perestrojci, što je samo signaliziralo eliti širom sveta, pa i kod nas pogotovo, da komunističko carstvo više ne izgleda nimalo kao stabilna alternativa kapitalističkom svetu. Štaviše, on polako počinje da se predstavlja kao relikt prošlosti, socijalistički čovek je čovek pećine i praistorije, dok se ideje tržišta, tehnološke modernizacije, političkog pluralizma i uključivanja u savremeni i civilizovani svet sve više nameće kao leksika budućnosti.
U toj atmosferi, rađa se ovo delo koje puni četrdeset godina svog voldemorskog postojanja.
Više tržišta, manje slobode
Naime, građansko-liberalna javnost u Srbiji ove hartije interpretira isključivo kroz nacionalističku optiku, ali pre ta nacionalne narikalice u stvari ide prvo sedamnaest dobranih strana (ukoliko se čita u A4 papiru malog fonta) o nasušnoj potrebi da se uspostavi dijagnoza o mrtvilu jugoslovenskog socijalističkog sistema. U tom pisaniju mi možemo da uvidimo kako se tim lakim vokabularom priča o tome kako je Jugoslavija čezne za pravim tržištem. Kako se pozdravlja i ponovo napominje da je potrebna „debirokratizacija privrede, davanje većeg prostora tržištu, uklanjanje dispariteta cena, integracija jugoslovenske privrede u svetsku”, pa se grdi da „niti je privreda usmeravana, niti je prepuštena zakonima samoregulisanja” i da su “neotklonjive slabosti oficijelno prihvaćene ‘dogovorne ekonomije’ lišene ekonomske prinude na rad”.
Ovo je samo jedan u nizu bezbrojnih tobože dobronamernih kritika najumnijih u tadašnjoj državi, koji su zagovarali da je vreme da se Jugoslavija uskladi, pobogu, sa svetom. Naravno, iza svih tih sterilnih reči valjala se misao o tome da je vreme za liberalizaciju načina proizvodnje i odnosa unutar našeg društva.
Autori, između ostalog, navode i da je “samoupravljanje potisnuto u šezdesetim godinama”, te da je tu “začetak mnogih naših nevolja”, a da je “zbog toga samoupravljanje ulepšavajući princip, a ne podloga društva”. “Sistem je u celini nekonzistentan. U njemu nema ni pravog plana, ni pravog tržišta, niti prave države i pravog samoupravljanja”, vele oni, pa posle nastavljaju da nabrajaju još simptoma: “nema ekonomskih sankcija za loše poslovanje”, pa se “gubitak podruštvljava”, gaji se “popustljivost prema lošem kvalitetu proizvoda” i slične reformističke fraze.
Naravno, ako uzmemo sve ove stvari iznete izvan potpunog konteksta, nećemo moći da ne konstatujemo njihovu objektivnu tačnost. Međutim, problem je sa koje pozicije dolaze ove kritike. U daljem njihovom umovanju nigde nije ponuđena dublja socijalistička reintegracija i reformacija samog sistema; doduše, ne traže oni ni da se pošto-poto uvedu što jače, brže i bolje tržišne deregulacije, ali upravo u toj praznini gde konkretnog odgovora nema, nama opšti kontekst popunjava tu rupu i nagoveštava šta se sprema.
Depeša iz budućnosti
I tu dolazimo do one gorčine koja provejava kroz čitav tekst, pogotovo u nacionalističkom delu, a to je zapravo kritika “Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) čije rukovodstvo ima apsolutni monopol društvene moći”.
Veće svesrpske inteligencije veli kako “postoje pouzdana saznanja da se podleglo iskušenjima ovog monopola”, da “Savez komunista živi od revolucionarne rente”, da je on “u velikoj meri privatizovan, da u njemu postoji hijerarhizovana struktura profesionalnih kadrova koja se održava ličnom lojalnošću pretpostavljenima i bezuslovnom poslušnošću”, da se “demokratski centralizam svodi na to da rukovodioci odlučuju”, a “članstvo bespogovorno izvršava te odluke, SKJ je srastao sa državom”.
Prema njihovom viđenju “dezintegrisana radnička klasa je svedena na konglomerat kolektiva dovedenih u situaciju da se međusobno bore za raspodelu dohotka. Kažu oni i da se u strukturi društva i radničke klase uporno održavaju davno formirana shvatanja koja bitno odstupaju od savremene stvarnosti”.
Ali sa druge strane, poput pravih reakcionara, počinju Jugoslaviju da posipaju katranom i perjem tako što je porede sa višim civilizacijama, uređenim zemljama i uglednim, te savremenim društvima, a koja možemo da naslutimo koja su, ne moraju ništa da nam kažu, zar ne?
Kažu oni da dok “u savremenom civilizovanom društvu (savremena i civilizovana društva se svuda pojavljuju u celom tekstu, prim. aut.) jačaju integracione funkcije, uz punu afirmaciju građanskih i ljudskih prava, prevazilaženje autoritarnih oblika vlasti i demokratizaciju odlučivanja, u našem političkom sistemu jačaju dezintegracione sile, lokalni, regionalni i nacionalni egoizam, i autoritarna samovoljna vlast, koja masovno i na svim nivoima narušava opštepriznata ljudska prava”.
Ne valjaju ni izbori, između ostalog. Očigledno su gladni i žedni višestranačja, predstavničke demokratije i izbornih procesa u kojima mogu birati svoje ideološke reprezente. Kažu u ovom četiri decenije starom napisu “da neposredni izbori kao veliko civilizacijsko (gde bismo mi bez civilizacije, prim. aut.) dostignuće ustupili su mesto posrednim izborima. Uvođenje delegatskog sistema pokazalo se kao nefunkcionalno. Političko manipulisanje građanima održava se uspešno i stalno. Narod se povremeno poziva da ‘plebiscitarno’ potvrdi izbore koje je prethodno izvršila vladajuća hijerarhija iza političke scene. Nedemokratski izborni sistem dovodi birače u položaj da ne znaju koga biraju, bolje reći za koga glasaju, a delegate da nemaju kome da polažu račune za svoj rad, pišu oni u ovom dokumentu.
Zanimljiva konstatacija, deluje kao da je pisana u ovoj Vučićevoj kompradorskoj Srbiji iz opozicionih redova. I zanimljivo je što smo u Srbiji takođe imali kritike na studentske plenume i njihovu direktnu demokratiju od mnogih iz elitnih krugova, bili oni liberalni ili konzervativni, jer ne znaju ko tu šta odlučuje. Dok je građanstvo iliti narod u Srbiji gladan i žedan političke artikulacije odozdo, a ne korumpiranih delegata u Skupštini.
Demokratijom protiv nazadnog naroda
Doduše, ne valja ni radni narod Jugoslavije za ovu gospodu, pogotovo ovaj iz Srbije. Boji se ova salonska elita da “bujici migracija sa sela i iskušenjima koja ona sobom nosi ova praksa se nije suprotstavila politikom civilizacijskog prilagođavanja, sa jasno postavljenim normama ponašanja i morala”.
Objašnjavaju oni jedni drugima sve i svašta u toj od sveta odsečnoj sekti, a niko iz širih narodnih masa ovo nije pročitao i rekao da se slaže sa napisanim. “Svuda prisutna usitnjena, seljačka svest inspirisana shvatanjem da je sve dozvoljeno što nije izričito zabranjeno, i sa sklonošću da uvažava samo neposredne interese, dok one udaljenije i posredne potpuno zanemaruje, mogla je dugo opstojavati da bi se u kriznim uslovima iskazala kao snaga koja temeljno razara moral, stvarajući široke mogućnosti za kriminal i druge pojave koje je teško dovesti u sklad sa vrednostima socijalističkog društva.”
Dakle, kroz vreme i prostor, do ovoga dana, ostala nam je ta mračnjačka kultur-rasistička o svezubima i krezubima, o dođošima i dorćolskoj eliti koja je tu pet generacija, o zatucanima i urbanima, o masama i eliti, o “ulju i vodi”, ali se to očigledno ne priča kada se priča o ovom Memorandumu.
Bore se ovi volšebnici i za pravu demokratsku i građansku tradiciju, “za koju se Srbija borila i izborila u devetnaestom veku zbog uskogrudosti i neobjektivnosti zvanične istoriografije ostala je sve donedavno potpuno u senci srpskog socijalističkog pokreta”. Tu vidimo da su zli komunisti došli i počeli da uništavaju tekovine ne srpskih domaćina, nego srpske gospode s visokim plafonima, biserima oko vrata i kućnom poslugom
Kažu oni da “time je istorijska slika pravnih, kulturnih i državničkih doprinosa Srbije građanskog društva toliko osiromašena i sužena da tako izobličena nije nikome mogla da posluži kao duhovna i moralna potpora ili kao oslonac za očuvanje i obnovu istorijske samosvesti”. Naravno, sve je to potisnula “klasna ideologija” i zadavila srpski duh.
Srbijo iz tri dela, bićeš opet cela
Ipak, ne lezi vraže, kako i oni sami kažu u tekstu “nacionalno je nadvladalo klasno”. Onaj zapravo nacionalistički deo po kojem je ovaj dokument najviše poznat, u stvari, kroz tu ekonomsku polomljenost Jugoslavije i nasušnu potrebu da se ona reformiše, počinje da kalemi “srpsku stvar”. Drugi deo ovog dokumenta obiluje samoviktimizirajućim, potpuno sumanutim govorancijama o stradanju srpskog naroda, povezivanjem nepovezivog i totalno nelogičnim i kontradiktornim tvrdnjama koje samo u nacionalnom transu mogu da deluju smisleno.
Međutim, najveća konfuzija jeste da ukoliko se u prvom delu teksta s popriličnim gađenjem i prezirom priča o seljačkoj svesti, radničkoj klasi i klasnoj podeli kao takvoj, truleži socijalističkog uređenja, komunističkim parazitima, i potrebi da budemo kao civilizovani svet, u njihovom daljem dijalektu Srpski Narod kao da je poseban entitet i izolovan od svih ovih dešavanja i jedini je ugrožen, sam po sebi, samo zato što se tako zove.
U ovom delu teksta počinje sve otvorenije da se kritikuje tadašnja Komunistička partija Jugoslavije i da se kroz nju daje odgovor zašto je Srbija podređena svim drugim zemljama unutar ovog socijalističkog projekta. Navode da je to bilo sve u cilju sa suočenjem “srpske ‘ugnjetačke’ nacije i ostalih ‘ugnjetenih’ naroda”, te da je “ideja vodilja takve politike bila ‘slaba Srbija, jaka Jugoslavija’”, pa se na taj način dobija “slika jedne podređene i zapostavljene privrede u okviru jugoslovenskog prostora”.
Kako nacionalističko zapomaganje ponire dublje i gazi dalje, tako je i paranoja sve veća, te se piše o tome kako “nacija koja je posle duge i krvave borbe ponovo došla do svoje države, koja se sama izborila i za građansku demokratiju (nigde se kroz tekst ne odriču narativa o građanskoj demokratiji, čak i nacionalizam ide kroz građanski liberalizam, ne kroz radikalizam, prim. aut.), i koja je u poslednja dva rata izgubila 2,5 miliona sunarodnika doživela je da joj jedna aparatski sastavljena partijska komisija utvrdi da posle četiri decenije u novoj Jugoslaviji jedino ona nema svoju državu”.
Naravno, kriv im je Ustav iz 1974. kojim je Srbija “faktički podeljena na tri dela”, pa smo tako dobili “dve nove raseline u srpskom narodu”. Objašnjavaju nam oni da “Republici Srbiji je onemogućeno da u vitalnim pitanjima nastupa jedinstveno u interesu naroda kome pripada”. Spominje se, dabome, i “gori istorijski poraz u miru ne da se zamisliti”, da je “fizički, politički, pravni, kulturni genocid (ovaj termin za narod na Kosovu se spominje pet puta, prim. aut.) nad srpskim stanovništvom Kosova i Metohije najteži poraz u oslobodilačkim borbama što ih je vodila Srbija od Orašca 1804. do ustanka 1941. godine”, da oblasti u kojima Srbi žive po Hrvatskoj i Bosni namerno se osiromašuju kako bi se doveli do ivice opstanka, da se brane ognjišta itd. A onda pred kraj zaključuju da “bez ravnopravnog učešća srpskog naroda u čitavom procesu donošenja i realizacije svih vitalnih odluka Jugoslavija ne može biti snažna; i sam njen opstanak kao demokratske i socijalističke zajednice došao bi u pitanje”.
Pomija za svinje
Dakle, ovaj Nacrt Memoranduma SANU iz 1986, koji je navodno procurio u javnost, pre svega je antikomunistička i antijugoslovenska splačina, prepredenog podteksta, sastavljena očigledno na više različitih mesta, pisana s pet različitih stilova, dok je nacionalizam u stvari samo nadgradnja. Moramo biti pošteni pa reći da pored nacionalizma ima i te kako liberalnog elitizma koji nam sve vreme šapuće o civilizacijskim vrednostima, uređenim državama, seljačkoj svesti, retrogradnim običajima, lenjom i nemoralnom (srpskom) narodu. Svašta je, mogli smo da vidimo, nadrobljeno u ovaj mistični dokument koji evidentno nije baš toliko bio čitan, ali jeste služio i služi kao strašilo.
Pričati da je ova, s koca i konopca skrpljena, kupusara bila nešto poput prstena iz Mordora, zbog koje se krv prolivala i kuće palile, isuviše je naivno simplifikovanje realnosti. Pomisliti čak i da je Slobodan Milošević bio nezamislivi genije koji je mogao da isplanira sedam koraka unapred i da vidi budućnost, pa je ovim dokumentom utabao stazicu takođe je prostodušno reći.
Ipak, ukoliko malčice spustimo loptu i odmaknemo se od modus histeričnosti, videćemo da je Memorandum samo jedna krajnje nezanimljiva i u skladu sa globalnim procesom, Regan-Tačer virusom, lukava konstrukcija koja sprema Jugoslaviju iliti Srbiju za sve veće reforme koje će voditi ka restauraciji kapitalizma, prvobitnoj akumulaciji kapitala kroz ratove, a potom daljim koracima kroz tajkunizaciju i pljačkaške privatizacije. Nevidljiva kandža tržišta je sveprisutna u ovom dokumentu, ona nam piše dijagnozu kako je sve propalo i kako je vreme da se ide drugim putem.
Naravno, sve je to išlo u skladu i sa normalizovanjem onoga što se već po svetu dešava u to vreme. Svakako da u ovom tekstu nema poziva na brze reforme kroz privatizaciju, privatnu svojinu, ali je jako važno znati da tako nešto i nije potrebno za ovakav tekst. On suštinski skenira Jugoslaviju, konstatuje apsolutne nedostatke i mane, sve rupe i frakture, sve njene boljke i rane, a istovremeno se služi reakcionarnim jezikom, morališe i kulturalizuje sve te probleme, umesto da ponudi zaista alternativno rešenje unutar tog tada još uvek socijalističkog uređenja.
Naravno, na prvu loptu, ovde neće biti tog tvrdog antikomunističkog jezika, ali to i dalje ne znači da ga u korenu i duhu ovog teksta nema. Dovoljno je pogledati kako sistematski delegitimišu i degradiraju značaj društvene svojine, samoupravljanja, radničke klase, dogovorne ekonomije, postojećeg načina planiranja, uopšte političke institucije socijalizma i, šire od svega toga, srozavaju sve vreme samu ideju i nadu da se jugoslovensko društvo može oporaviti. Prizivaju što slobodnije i veće tržište, ekonomsku prinudu, rentabilnost, konkurentnost, tehnološku modernizaciju, potpunu integraciju u svetsku (kapitalističku) ekonomiju, politički pluralizam i to večito savremeno civilizovano društvo kojem navodno treba da se približimo.
Hegelijanski rečeno, ovaj dokument jeste produkt svog vremena, i odražava duh tog vremena (neoliberalizacija, kriza socijalističkih sistema, Gorbačov, dugovi, međunarodni pritisak…).
Deo sa nacionalizmom, koji je pisan u potpunosti drugim jezikom, u stvari je više narikački i autoviktimizirajući deo koji pokušava da na tom emotivnom nivou pojasni kako je tadašnji sistem u stvari ne samo što je sam po sebi nefunkcionalan, nego je i maligan za Srpski Narod, a alternativa tome je očigledno u ovome što danas živimo. Nacionalizam je ovde bio sredstvo za kasapljenje, u njihovim očima, leša koji se zove Jugoslavija.
Ono što može takođe iz ovog dokumenta da se slobodno zaključi jeste da bi ga i dan-danas potpisalo, barem ovaj prvi deo, devedeset i osam odsto društveno-političke scene, čak i oni koji su danas navodno ljuti protivnici ovog dokumenta. Verovatno bi ga potpisali i mnogi iz Bosne i Hrvatske kada im se ne bi reklo koji je to dokument. Jer on odražava sadašnji diskurs elita koje se najviše plaše komunizma i Jugoslavije i bilo čega što je nalik tome. To su iste one elite koje i dalje haluciniraju da ovom zemljom vladaju deca komunista, da kod nas još uvek nije stigao kapitalizam i da su za sve ovo krive mase koje su uvek bile nazadne i pervertirane. Memorandum teško da može da se gleda kao temelj ratova – osim u pričama digitalnih guslara – ali zato zasigurno jeste bio temelj, ili barem ugaoni kamen, za ovo kapitalističko divljaštvo u kojem i dan-danas živimo.
Danas se mnogi plaše ovog dokumenta misleći da u njemu verovatno stoji putokaz kojim koracima da se stvori Velika Srbija, ali to onda dovodi do pravog pitanja – da li je iko uopšte čitao ovaj dokument?