Priče iz susjedstva
Među ovogodišnjim obljetnicama jedna je koja svakako zaslužuje da bude obilježena i na ovom mjestu, u ovoj rubrici. Istovremeno je sasvim izvjesno da će ona na „ovim prostorima“, beznadežno provincijaliziranim i pauperiziranim, proći uglavnom nezapaženo. Da je drugačije, sedamdeset godina koliko se u augustu navršilo od smrti Bertolta Brechta moglo bi nam značiti puno više jer ono što ta institucija od čovjeka simbolizira jest povezivo i s društvenim, političkim, umjetničkim, kulturnim i općenito historijskim vrijednostima koje su se nekad baštinile, kultivirale i razvijale i u ovom dijelu svijeta. No s Brechtom, to jest s njegovom bogatom ostavštinom, onime što ona reprezentira i trajno znači, mi ovdašnji razišli smo se sad već poodavno, ima tome već nekoliko decenija… Otišli smo nekim drugim pravcima toliko daleko da se može činiti kako s vrijednostima koje simbolizira Brechtov rad nikad ništa nismo ni imali.
Ipak, da sve po tom motivu ne ostane na suhoj biografsko-profesionalnoj referenci, recimo navođenju kako se radilo o jednom od četiri-pet najznačajnijih svjetskih dramatičara 20. vijeka – svojevrstan kvintet takvog profila, uz Brechta, čine Beckett, Ionesco, Pirandello i Sartre – pobrinula se grupa ljudi i institucija što potpisuju organizaciju nevelike, ali vrlo slojevite i dobro koncipirane izložbe „Brechtovi pokusi“, prošlog mjeseca postavljene u Narodnoj univerzitetskoj biblioteci u Ljubljani. Izložba je zanimljiva i značajna ne samo jer na uvid nudi Brechtove rukopise, radne zapise, skice, bilješke i natuknice, prva izdanja njegovih djela na njemačkom i slovenskom te drugo bogato gradivo iz Brechtovog berlinskog arhiva, već i zato što rad tog umjetnika i intelektualca nanovo tematizira i kontekstualizira u okolnostima i uvjetima brojnih izazova današnjice, novih artikulacija fašizma, genocida, kapitalističkog izrabljivanja čovjeka i prirodnog okruženja.
Takav je pristup svojom metodologijom upravo vjeran i dosljedan Brechtu, njegovom razumijevanju i odnosu prema umjetnosti, ali i društvu općenito, političkim i ideološkim stavovima koje je zastupao. Opće je mjesto teza da je Brechtov teatar više metoda i konceptualni aparat, nego puka scenska umjetnost. To bi značilo da kazališni čin nije nešto završeno i zaključeno, već je riječ o konstantno otvorenom procesu čiji se profil mijenja ovisno o promjeni društveno-historijskih prilika, sve s ciljem nagovora na kritičko komparativno razmišljanje.
Ako smo na početku teksta ustvrdili da je simbolička dimenzija Brechtove ostavštine uglavnom iščezla kao dio društveno-političke tradicije ovdašnjih prostora, onda je potrebno reterirati kada za njom tragamo u umjetničko-intelektualnim praksama. Tamo pak na „brechtijanizam“ kao živu paradigmu još uvijek nailazimo u značajnom omjeru i kvaliteti. U radovima nekih najznačajnijih aktivnih režiserskih figura „regije“, autora i autorica poput Matjaža Bergera, Olivera Frljića, Kokana Mladenovića, Selme Spahić, Boruta Šeparovića i njima srodnih, sve vrvi od Brechtovih metoda, praksi i vrijednosnih pristupa. Pridodamo li tome činjenicu da je jedan od najznačajnijih živućih svjetskih teoretičara, Darko Suvin, brechtijanac od glave do pete, argument dobiva na težini.
***
Termin pokus ili eksperiment, za kojeg se na kraju krajeva odlučio i sam autor kao naslov (Versuche) za njegova izabrana djela koja su počela izlaziti početkom 1930-ih u Njemačkoj, najbolje pogađa samu srž Brechtovog pristupa, njegov stvaralački credo. To se najkraće i najpreciznije može izraziti formulacijom da je na djelu klasična dijalektička metoda, potpuno primjerena Brechtovoj privrženosti političkoj ljevici i marksističkom svjetonazoru. Radi se o Brechtovom ustrajnom dorađivanju već napisanog, neumornom traganju za novim formulacijama misli koje bi na najbolji način mogle zahvatiti dinamiku neprestano promjenjive društvene stvarnosti.
Istovremeno je to i stalno eksperimentiranje s kazališnim formama i postupcima s kojima bi se moglo prodrijeti do same srži društveno-političkog realiteta. Napokon, očito je riječ o Brechtovom inzistiranju na održavanju napetosti spram dominantnog režima. Svoje zrele stvaralačke godine proživio je u epohi uzleta dogmatizma zločinačkih ideologija nacizma i fašizma koje su od podanika zahtijevale bezuvjetnu pokornost i privrženost, dok je on svoju publiku nagovarao na oprezno promatranje i kritički odmak, stalno promišljanje i provjeru, kontekstualizaciju.
Dijalektički pristup, to stalno nastajanje novog iz serija kontradikcija, napetosti i proturječnosti, prožimao je cjelovit Brechtov radno-umjetnički i stvaralački proces. Na mikro razinama, praktično i izvedbeno, to lijepo simbolizira zastupljenost škarica i ljepila, pomagala kojima se Brecht često koristio u radnim procesima eksperimentiranja, rezanja i lijepljenja, neprestanog kolažiranja fragmenata teksta, skica, crteža, nacrta… Tehniku izrezivanja vlastitih tekstova, novinskih članaka i fotografija te njihovog spajanja u neočekivane cjeline, kolaže i kompozicije, imenovao je „ljepilologija“. Koliko su mu škare i ljepilo bili važni, svjedočile su njegove dugogodišnje suradnice, Ruth Berlau i Käthe Rülicke-Weiler koje su ga u radnom prostoru, umjetničkom laboratoriju, često sretale s takvim „alatima“.
U tom kontekstu zanimljiv je primjer njegovog vlastitog primjerka biblijskog Svetog pisma u koji je, tipičnom manirom dijalektičkog traganja za smislom preko proturječnosti, prilijepio slike budističkog kipa i trkaćeg automobila. Spomenuti primjer ima jasna kontekstualna mjesta. U oktobru 1928. za jedan je časopis, na pitanje koja je knjiga na njega imala najveći utjecaj, odgovorio: „smijat ćete se – Biblija“. Biblija se zvao i njegov prvi dramski tekst, objavljen u školskom listu. Možda sve to ipak i nije tako iznenađujuće, uzevši u obzir njegovo familijarno protestantsko zaleđe u kojem je odrastao.
Kada su formativni utjecaji u pitanju, onda treba spomenuti da je Brecht 1924. počeo pisati kazališni komad posvećen svijetu financijskih špekulacija i njegovih uništavajućih socioekonomskih efekata. Ipak, po vlastitom priznanju, nikako nije uspijevao shvatiti kako funkcionira burza. Sve dok nije došao u kontakt s Marxovom kritikom političke ekonomije. „Kada sam pročitao Marxov Kapital, tada sam razumio svoja djela“, rekao je.
***
Uz sve navedeno, Brecht nije bio isključivo dramatičar i režiser – ne samo kazališni, već i filmski – nego i pjesnik, teoretičar, publicist, autor brojnih novinskih članaka i kritika, sudionik javnih tribina i radijskih emisija. Stoga nije pretjerano ustvrditi da se radilo o intelektualcu renesansno-prosvjetiteljskog profila, znatiželjnom, ali i hrabrom čovjeku konstantno otvorenih vidika i horizonata. Jedna od njegovih poznatih izreka – „kada pomislim kako malo znam, prestrašim se“ – lijepo simbolizira i njegovo sokratovsko, antičko-filozofijsko zaleđe.
Međutim, sve spomenuto ne znači da bismo Brechta trebali vidjeti i razumjeti kao nekakvu figuru umjetničkog autora genija. On naravno jest bio jedan od najvećih umjetničkih likova svoje generacije, neumoran kreativac, ali se radi o stvaraocu koji je autora stavljao u drugi plan u odnosu na njegovo vlastito djelo, rad. A svoja djela neprestano je provjeravao, testirao, u njih aktivno posezao i mijenjao ih, prilagođavao i aktualizirao u ovisnostima o društveno-političkim izazovima i historijskim okolnostima. Naravno, na načine da bi u takve realitete aktivno-kritički posezao. Nekakav konstantan work in progress, rečeno suvremenijom terminologijom, ali ne određen zahtjevima današnjih kapitalističkih kulturnih industrija i tržišta, već osobnim vrijednosnim imperativima, jasnom i nedvosmislenom ljevičarskom društveno-političkom agendom.
Na sve to nesumnjivo je utjecalo iskustvo progonstva iz Njemačke njega i njegove familije do kojeg je došlo svega nepunih mjesec dana nakon što su nacisti 1933. došli na vlast u Njemačkoj. Egzil je potrajao punih šesnaest godina. Slučajno ili ne, ali možda u skladu s načelima dijalektike koju je ustrajno zagovarao i prakticirao u svome radu, upravo su te godine izgnanstva i neimaštine bile najkreativniji period Brechtova života. I sam je tvrdio to isto, da je progonstvo najbolja škola dijalektike, teza koju je razrađivao u djelu Razgovori bjegunaca. U tom razdoblju napisao je neke od svojih najslavnijih teatarskih komada (Život Galileja, Majka hrabrost i njezina djeca, Dobri čovjek iz Sečuana…).
Na tom tragu razumijemo aktualnost Brechtove ostavštine u današnjem vremenu. Njegovo je djelo i post festum, decenijama nakon svoga nastanka, u živom dijalogu sa svim ključnim političkim, ekonomskim, socijalnim i ekološkim problemima s kojima živimo. To je živi arhiv, vječni naputak da se zadatak i uloga umjetnosti ne nalaze tek u prikazivanju svijeta, već u praksama aktivnih odgovora, angažiranih reakcija na izazove kolektivnih života, u borbama sa svakojakim nečovječnostima.