Priče iz susjedstva
U drugoj polovici 1970-ih Evropa je prolazila kroz značajne društvene, političke i ekonomske promjene. Prva naftna kriza 1973. pokrenula je val posljedica u godinama koje su uslijedile. Inflacija, rast nezaposlenosti, pojačavanje geopolitičkih napetosti, usporavanje gospodarskog rasta… Riječju, stagflacija. U istom razdoblju polako započinje složen sistemski, ekonomsko-politički proces deindustrijalizacije Evrope koji će imati traumatične klasne, radne i društvene posljedice. Okretanje Evrope prema postfordističkim ili postindustrijskim proizvodnim sferama poput servisno-uslužnih, komunikacijskih i turističkih, čija se dinamika samo pojačavala i pojačava se u decenijama koje su uslijedile, bilo je dramatično.
Višestruko hvaljen model evropske socijalne države blagostanja – zapravo neki oblik društveno kompromisnog, umjerenijeg kapitalizma, u različitim modelima, vidovima i intenzitetima realiziran u nizu evropskih zemalja, bilo kapitalističkim ili realno socijalističkim – u 1970-im, tri decenije nakon kraja Drugog svjetskog rata, pokazuje prve simptome posustajanja. Socijalna država, s relativno visoko pozicioniranim pravima radnika, ostaje i dalje deklarativno važna, ali model se sve otvorenije započinje propitivati, primjerice u raspravama o troškovima i učinkovitostima takvog sustava.
Pokazat će se da je to bila tek uvertira. Trebalo je proći još nekoliko godina pa da s početkom 1980-ih restaurirani radikalni kapitalizam u vidu neoliberalizma poput tzunamija zatrese kontinent i dobrano nagrize evropsku socijalnu državu, od Velike Britanije nadalje. Tzv. tranzicija je dakle, kako primjećuje i Rastko Močnik u nekim svojim tekstovima, započela u samom središtu kapitalističkog svijeta, da bi se zatim, deceniju kasnije, prelila i na njegove rubove, u mlade postsocijalističke države i društva.
Politički je ljevica još uvijek bila snažna 1970-ih, ne samo u sredini i na istoku kontinenta, tamo gdje su na vlasti nominalno komunističke partije. I u nekim zapadnoevropskim državama, recimo u Italiji i Francuskoj, postojale su relativno jake parlamentarne komunističke partije. Istovremeno su zemlje poput Španjolske, Grčke i Portugala doživjele tranziciju iz diktatura u demokraciju. No, spomenuti počeci socijalno-ekonomske krize i libertarijansko-konzervativne politike izazvale su snažne društveno-političke reakcije, poput borbenih akcija ljevičarskih skupina kakve su bile RAF u Zapadnoj Njemačkoj i Crvene brigade u Italiji.
U smislu društveno-kulturnih promjena, nastavljaju se trendovi započeti potkraj 1960-ih sa studentskim pokretima, feminizmom, borbama za građanska prava. Mijenjaju se dotad neprikosnoveni konzervativni vrijednosni kanoni po pitanjima obitelji, seksualnosti, statusa autoriteta, rodnim i ekološkim temama. Žene su sve prisutnije na tržištu rada i u politici. Tom kontekstu pripadaju i motivi potrošačkog društva i kulture.
U drugoj polovici 1970-ih potrošački je način života već masovno ukorijenjen u Evropi, naročito u njenom kapitalističkom, ali i socijalističkom dijelu. Rast životnog standarda u decenijama nakon Drugog svjetskog rata kreirao je veliku i snažnu srednju klasu, kolektivnog društvenog subjekta koji je nositelj, stup potrošačkih stilova života i konzumerističke ideologije. Klasični simboličko-praktični znakovi konzumerizma – osobni automobil, televizor, frižider, perilica i srodni kućanski aparati, ali i prakse odlazaka u šoping centre te turistička putovanja – još od ranih 1950-ih razvijani u SAD, do 1970-ih postaju standard „dobrog načina života“ i u Evropi. Tome treba pridodati i porast medijskog oglašavanja, kao i sve veću prisutnost mode te popularne kulture u svakodnevnom životu.
***
Podugačak uvod, zapravo nizanje i sumiranje dobro poznatih općih ekonomskih, političkih, socijalnih i kulturnih mjesta vezanih uz evropske sedamdesete, bio nam je potreban za kontekstualno-historijsko pozicioniranje uže teme ovog teksta. Povod mu je okrugla godišnjica, pedeset godina otkako je objavljena glasovita knjiga Imati ili biti? Ericha Fromma. Riječ je o ne samo utjecajnoj studiji spomenutog autora – svojevremeno i kod nas, „za Jugoslavije“, vrlo prevođenog, čitanog te utjecajnog teoretičara i intelektualca – već i o jednoj od knjiga koja je nadživjela vrijeme svoga objavljivanja. Stoga sasvim dovoljno razloga da je se prisjetimo na ovom mjestu, ali i da ju iskoristimo kao polazište za kratka promišljanja gdje smo bili i kamo smo dospjeli po pitanju spomenutih problemskih motiva u vremenskom rasponu dugom pedeset godina. Pritom pomalo šekspirijanski intoniran naslov knjige nije nimalo suvišan.
Erich Fromm se društvenim temama poput slobode, destruktivnosti, ljubavi, čovjekovog blagostanja, potrošačkog društva… bavio na raskršću sociologije, filozofije, društveno-humanističke psihoanalize i kritičke teorije. Na takvim spojevima razvio je dosta pronicljive i djelomično intrigantne interpretacije spomenutih fenomena. I tako je u cijelom dijapazonu njegovih znanstveno-teorijskih uradaka. Od prve knjige Bijeg od slobode (1941.) gdje ga je zanimalo zašto ljudi pod određenim osobnim i društvenim okolnostima odustaju od vlastite slobode, a prihvaćaju principe autoriteta, podređivanja i konformizma – što je kontekstualno sasvim razumljiv izbor teme, u historijskom vremenu kada je zavladao nacifašistički totalitarno-nasilni teror – pa sve do zadnje studije Imati ili biti? (1976.) za koju smo rekli da nam je najznačajniji Frommov rad u kontekstu teme ovog teksta. Neke zametke problemskih motiva kojima će se autor baviti u toj knjizi moguće je pronaći dvadesetak godina ranije, u Frommovoj studiji Zdravo društvo (1955.) koju je posvetio kritici modernog industrijskog društva i njegovih utjecaja na čovjekovo društveno i mentalno blagostanje.
Kako sam naslov knjige jasno sugerira, u fokusu Frommova interesa jest dihotomija imanja i bivstvovanja. Odnosno, možda u pomalo filozofski potenciranom smislu, opozicija između posjedovanja i postojanja. U sociološkom i antropološkom kontekstu, takva razlika posebno je važna i upotrebljiva za interpretacije i razumijevanja modernog i suvremenog potrošačkog društva. Za autora, materijalistički način života usmjeren na posjedovanje (ono „imati“) – tako lako prepoznatljiv u vrijednostima poput novca, nekretnina, automobila i slično – suprotstavljen je duhovnijim oblicima egzistencije koji su orijentirani prema realizaciji vlastitih kapaciteta, sposobnosti i iskustava (ono „biti“), odnosno kreativnosti, znanju, ljubavi, prijateljstvu, odnosima s drugim ljudima. Ukratko, Frommovo ishodišno pitanje – imati ili biti? – moglo bi se prevesti: je li čovjekova vrijednost određena onime što posjeduje, ili onime što „jest“, kako živi u kvalitativnom smislu?
Suzimo li malo takvu perspektivu i apliciramo ju na primjer potrošačkog društva iz Frommovog interpretativnog rakursa, orijentacija i vezanost uz materijalne stvari i posjedovanje, čovjeka može učiniti ovisnim o kupovanju i konzumerističkim praksama u životu. Posljedično, ne kupujemo i ne trošimo samo ono što nam je doista potrebno, nego provodimo takve prakse slijedeći imaginarij želje koji je nemoguće do kraja zadovoljiti, te kako bismo drugima pokazali tko smo u našim vlastitim očima, odnosno što želimo biti. Frommov je pristup humanistički holističan i širokopotezan, nerijetko karakterističan za generacije teoretičara stasale polovicom i u prvom dijelu druge polovice prošlog stoljeća. I trajat će sve tamo negdje do eskalacije postmodernih teorija u 1980-im, perioda slabljenja klasičnih teorija i postupnog napuštanja tradicije tzv. velikih narativa.
Navedenom središnjem problemskom mjestu, Fromm pristupa preko širokog opsega tema, od motiva učenja, pamćenja, razgovora i čitanja, preko niza negacijski komplementarnih dihotomija – sigurnost-nesigurnost; solidarnost-antagonizam; radost-zadovoljstvo; grijeh-oproštaj; strah od smrti-afirmacija života; ovdje, sada-prošlost, budućnost – sve do pitanja o novom čovjeku i novom društvu koje interpretira u humanističko-religijskom ključu. No, tu je vrlo jasan i eksplicitan. Religiju ne tretira teološki, već univerzalno humanistički. Riječi „religija“ redovito prišiva navodnike jer ono kako taj pojam koristi, Frommovim riječima, „ne odnosi se na sistem nužno povezan s pojmom Boga ili idola, pa čak ni sa sistemom koji se smatra religijom, već na bilo koji sistem misli i djelovanja grupe koja pojedincima nudi okvir orijentacija i objekat obožavanja“ (kurziv autora knjige).
***
No ako humanistički tretirane i razumljene „religije“ kao univerzalnog vrijednosnog obrasca – kojim bi se nadišla ograničenja onog „imati“, pa bi se iskoračilo prema onom „biti“, odnosno ka nekom novom čovjeku i nekom novom društvu – kod Fromma ima na pretek, jasno je i što akutno nedostaje, odnosno simptomatično izostaje u njegovoj knjizi. Fromm piše o „patogenim karakternim osobinama koje je prouzročio naš socijalno-ekonomski sistem“, a one „proizvode bolesnog čovjeka, pa stoga i bolesno društvo“. Međutim, znakovito, taj naš socijalno-ekonomski sistem kod Fromma ostaje neimenovan, bezimen.
Jasno je da Fromm ne pristupa analizama fenomena što ga zanimaju korištenjem konceptualno-kategorijalne aparature koju smatramo najprimjerenijom takvom zadatku, a to je marksistička kritika političke ekonomije kapitalizma. Vrijednosno, intelektualno-politički, ne pripada lijevom taboru. Socijaldemokratske, kamoli marksističke, socijalističke i komunističke ideje o uređenju društva, Frommu nisu niti najmanje bliske. Dapače, u knjizi je na više mjesta izrazito kritičan do takvih stavova i pristupa na što, naravno, ima pravo. Ipak, razina kvalitete analiza i kritika fenomena kojima se autor bavi, ovisi o snazi argumenata s kojima barata, odnosno s kojima se služi.
No imenovanje socijalno-ekonomskog sistema za koji i sam primjećuje da ima patogeni karakter, trebao bi biti minimum intelektualne dosljednosti i poštenja. Još važnije, polovicom 1970-ih kada Fromm koncipira svoju, pokazat će se posljednju knjigu, konture suvremene kapitalističke globalizacije, a s njome i njeni problematični aspekti, već su izoblikovani. Autoru koji pretendira ka kombinaciji makrosistemskog pogleda na fenomene i kritičke analize, to nije smjelo promaći. To je značajan nedostatak knjige Imati ili biti?, a decenije koje su uslijedile nakon njenog objavljivanja i „patogeni karakter“ mutacija globalnog kapitalističkog sistema u svim dimenzijama, ekonomskoj, političkoj i društvenoj, daju nam za pravo da to ustvrdimo.
Je li dakle Frommovo temeljno problemsko pitanje i dalje aktualno, ima li ono smisla pedeset godina kasnije? Bez obzira na spomenute nedostatke, ali i činjenicu da se danas može činiti pomalo deplasiranim, možda čak i patetičnim, postaviti na vagu dilemu „imati ili biti“ – što je izravna posljedica kulture široko rasprostranjenog cinizma koju živimo, ali, još važnije, i sveprisutnog dojma da kapitalizam nema objektivnu sistemsku alternativu, niti ozbiljnog izazivača – mišljenja smo da ipak jest i da ima smisla. Suvremeno potrošačko društvo, a s njime i matrica „imanja“, to jest posjednička kultura, razvilo se do razina koje Fromm za života možda nije mogao ni anticipirati. Pred snažnim naletom, hegemonijom kulture „imati“, ono „biti“ kao da se povuklo, skrilo se u mišju rupu i od tamo ne izlazi. No upravo takve ekonomsko-političke i društveno-kulturne okolnosti epohe koju mi današnji živimo, možda daju još veći smisao vrijednostima za koje se na prvu može činiti da su out of date. Jer, što ako se baš u njima, i uza sve objektivne postojeće limite, nalaze klice univerzalnih i vječnih humanističkih istina ovog svijeta?