Priče iz susjedstva
Prije nekog vremena preminuo je čovjek u čijem sam domu u Rijeci, na Trsatu – prošlo je otada sad već podosta godina – znao prespavati s vremena na vrijeme, prilikom dolazaka u taj grad. Doživio je duboku starost, umalo punih stotinu godina. On i njegova supruga bili su porijeklom bosanski Srbi, negdje iz okolice Bosanskog Petrovca, nekadašnji maloljetni partizani u Drugom svjetskom ratu. Kasnije je kao niži oficir Jugoslavenske narodne armije veći dio svog radnog životnog vijeka odradio upravo u velikoj kasarni na Trsatu iznad Rijeke, na mjestu gdje se sada nalazi kampus riječkog Sveučilišta.
Kako je već red i običaj, otišao sam s kolegom do njegove obitelji „na žalost“, uobičajen ritual u našim kulturama. Tom prilikom, kako dolikuje i priliči, posluženi smo i domaćom rakijom, šljivovicom, koju smo ispili za dušu pokojnika, to jest u znak sjećanja na njega. A mene je ta gesta podsjetila na jedno jutro u njegovoj kući prije petnaestak godina. Običavali smo zajedno popiti kavu prije mojih odlazaka na fakultet. No tog mi je jutra rekao, „danas nije bilo koji dan, već moj imendan“, i da u to ime moramo popiti rakiju koja se u narodu ponekad naziva „neumivenica“.
Kako joj ime lijepo i jasno sugerira, radi se o domaćoj rakiji od šljive, kruške, kajsije ili dunje, koja se u maloj količini, svega jedna čašica, popije na prazan želudac naiskap, „na eks“, prije unosa bilo čega drugog u organizam. Praksu je recimo upečatljivo i pamtljivo uprizorio Béla Tarr preko glavnog lika, imenovanog Ohlsdorfer, u svevremenskom klasiku Torinski konj iz 2011., s kojim je osvojio Srebrnog medvjeda, veliku nagradu žirija na Filmskom festivalu u Berlinu. U narodnom predanju, tradiciji i vjerovanju, rakija neumivenica je „lijek“ za dugovječnost, prevencija od bolesti, čini „dezinfekciju“ organizma i održava zdravu tjelesnu cirkulaciju. Ako je suditi na primjeru mog pokojnog znanca, tako i jest.
Bio sam pomalo skeptičan i suzdržan. Rekao sam mu da ne znam kako ću to izvesti s obzirom na profesionalnu obavezu, činjenicu da za 45 minuta vodim tri sata dugu nastavu, u dva bloka po sat i pol. No jasno mi je dao do znanja da bi bilo uvredljivo da ga odbijem, uz opasku „biće to dobro, vidjećeš“. Kako dobro poznata metafora lijepo kazuje, nije trebalo dugo „žabu nagovarati da skoči u vodu“.
I bilo je više nego dobro, u to nema sumnje. Od te jedne čašice šljivovice nisam se naravno napio, ali me ona na neki čudesan način istuširala iznutra, kao da sam se naglo isprao mrzlo hladnom vodom koja je učinila da se psihofizički trgnem i izoštrim, probudim i razbistrim bez odlaganja. Držala me takva britkost, fokusirano stanje svijesti sve do podneva. „Navući“ se na takvu praksu, ne bi bilo ništa lakše od toga. Vjerujte mi na riječ oni koji probali niste.
***
Eh da, zdrava mjera tog „lijeka“, kako ju uspostaviti i održati, to su pravi izazovi. Nije li, otvorimo još jednu kratku filmsku fusnotu i prisjetimo se prikladne reference u ovom kontekstu, danski film ovjekovječen Oscarom 2021. – u originalu naslovljen Druk, što na danskom znači sumanuto opijanje (možda indirektno povezivo s našim drukanjem, kao praksom cinkanja, izdaje nekog), a za međunarodno tržište preveden kao Nova runda (Another Round) – na zanimljiv način tematizirao isti motiv, otvarajući pitanja o pravom omjeru alkohola u krvi za optimalno stanje i funkcioniranje organizma. Sudeći prema scenarističkom rješenju u filmu, izgledi da u tome uspijemo nisu baš veliki.
U ovdašnjim srodnim tradicijama, a posebno među pravoslavnim Srbima, no ispreplelo se to s nekim običajima kod Crnogoraca, katolika Hrvata, ali i kod dijela bosanskohercegovačkih i sandžačkih Muslimana-Bošnjaka, rakija i rituali konzumacije vezani uz nju imaju kultni i obredni status. To su složeni kulturološki simboli društvenosti i duhovnosti, nezaobilazan dio tradicijske, narodne medicine, kao i prikladnog tipa gostoprimstva. Dio su svjetovnih običaja, vjere i svakodnevice. Mnogi smo doživjeli takva dočekivanja od strane domaćina, piće dobrodošlice, uvodna ritualna gošćenja pri dolascima u kuće praćena rakijom, uz servirano slatko i vodu.
Kod pravoslavnih Srba, ako ostanemo u kontekstu moje uvodne vinjete vezane uz pokojnog riječkog domaćina, rakija je konstitutivan običajni element, prisutan od rođenja pa do smrti. Tema je i dobro istražena, antropološki, historiografski, sociološki i kulturološki. Rakija je dio tradicionalnih protokola, rituala proslave rođenja, krsne slave, svadbe, pa do sahrane i zadušnice (daća). U našoj regiji dobro je poznata praksa zakopavanja flaše rakije prilikom rođenja djeteta, koja se potom otkopava tek decenijama kasnije, recimo prilikom stupanja u brak, za bračnu sreću i plodno potomstvo.
Rakija, njezina priprema, to jest pečenje, i društveni je praznik, ritual socijalizacije, okupljanja familije, rodbine, prijatelja i komšija. Uz kazan s rakijom se pjeva, mezi, procjenjuje kvaliteta prve i druge destilacije. Ili dobro poznat primjer „šumadijskog čaja“, rakije koja se kuha s karameliziranim šećerom i vodom, obično u zimskom periodu, za vrijeme božićnih praznika. U smislu tradicionalnog narodnog liječenja, rakija je univerzalni lijek, korišten za dezinfekciju rana, obaranje povišene temperature i masažu bolnih zglobova.
Utoliko su to i dobri primjeri sudara starih tradicionalnih kulturnih običaja s krutom pravno-tehnokratskom legislativom institucija pod okriljem današnjih, historijski mladih, alijansi kakva je recimo Evropska unija. Potonje u dijelu svojih bezbrojnih i za članice obavezujućih regulativa, propisima zakonski ograničavaju i takve prakse poput kolinja i pečenja rakije u domaćinstvima, na imanjima i gazdinstvima, što očekivano izaziva revolt stanovništva naviklog na takve rituale koje opravdano doživljavaju kao konstitutivne dijelove kolektivnog lokalnog identiteta i tradicijske običajne kulture.
***
Maglovito se sjećam nekih prizora iz ranog djetinjstva vezanih uz ono što ću kratko prepričati, a vjerujem i da mnogi dijelimo slična iskustva. Tjelesna temperatura me tresla po rubu, oko četrdeset stepeni, to je ono granično stanje između jave i halucinacije. Druga je polovica sedamdesetih godina prošlog stoljeća, star sam četiri-pet, možda šest godina. Jest da je mali grad u pitanju, ali ubrzana socijalističko-jugoslavenska modernizacija učinila je svoje, pa imamo sasvim pristojnu gradsku bolnicu.
No roditelji me – iako profesionalnim profilima mladi socijalistički prosvjetitelji-nastavnici, a ne neuki, nepismeni i bogobojazni ljudi – iz nekog razloga ne vode u bolnicu, niti pozivaju hitnu službu, već na savjet stare majke pribjegavaju metodama tradicionalne „medicine“. U kući je uvijek spremno nekoliko litara jake rakije komovice od komšije Pere, iz prve nam obližnje kuće. Više je u funkciji preparata za liječenje, nego alkoholnog pića, iako se i popiti može.
Rakijom se dobro namaču plahte i mene se, potpuno golog, umata u njih od glave do pete. Potom se na hladne čaršafe nabacuje nekoliko deka, utopljava me se i tako ostavlja neko vrijeme. Da rakija povuče i izvuče temperaturu iz tijela. Tako je bilo i tako se preživjelo, u više navrata. Mrzlo hladni dodir takvih plahti i snažni opori miris rakije koji bi preplavio cijelu sobu, nikad neću i ne mogu zaboraviti.
Jedna od teta moje partnerice pak, ostala je upamćena po običaju da na familijarnim slavljeničkim okupljanjima povremeno izvodi performans plesanja s flašom rakije na glavi. Tradicionalna je to vještina, uglavnom vezana uz žensku populaciju, koja je u davna vremena bila način prijenosa veće količine proizvoda u korpama na tržnice i pijace. U suvremenijoj verziji, u legendarnoj plesnoj izvedbi dotične tete, korpu s povrćem i voćem na glavi je zamijenila boca rakije koja bi preživjela takav ritual, ne da bi se i kap pića iz nje prosula, a kamoli flaša razbila.
I tako u nedogled. Kada je riječ o balkanskim tradicijama rakija je uvijek više od pića. Ona je točka spoja živih tradicija i umrlih predaka, nezaobilazan element mnogih društvenih rituala, socijalizacijskih praksi, obilježavanja godišnjih i životnih ciklusa, te obreda prijelaza u životu. Čudesno piće, sakralni, magijsko-vjerski simbol, ali i svjetovno-ljekoviti proizvod. Rakija će se peći i piti dok je svijeta i čovjeka. U zdravlje i živjeli!