Priče iz susjedstva
Ležeran i neobavezan, tipično ljetni večernji razgovor s prijateljima na terasi vikendice na moru, nekog među prisutnima prisjetio je na tamošnju bivšu susjedu, već nekoliko godina pokojnu, koja je jednog ljeta, nekad davnih 1980-ih, u dvorištu svoje kuće napravila – pazi sad – svinjac i u njega smjestila dvije svinje! Preciznije, prasca i svinju. Svinje na Jadranskom moru, ne baš tipičan prizor, zapravo neobičan kuriozitet, stoga i razlog da smo je se prisjetili.
Je li to slika „Mediterana kakav je nekad bio“? Teško. Takav slučaj bio je bizaran i za standarde ondašnjih vremena, a danas naravno ne bi bio ni moguć. No poprište mu je bio otok Vir smješten u zadarskom okrugu, danas jedna od perjanica hrvatske verzije suvremenog masovnog turizma. Taj je otok svojevrstan i dobro poznat pionir onog što se naziva bespravnom, divljom gradnjom na jadranskoj obali, a počeci toga sežu još u drugu polovinu 1970-ih. Bitan je pritom i pretežit demografski profil populacije na Viru, kao izvedbeni faktor tako notornih praksi kakva je i svinjogoj na turističkoj destinaciji.
Elem, njegovala je dotična gospođa svinje i brinula se o njima onako kako se to u našim kulturama obično činilo i čini. Tovila ih je obilno i redovno, tuširala vrtnim crijevom za vodu, s vremenom im počela tepati, čak im je i imena nadjenula. Svinje su „napredovale“, to jest rasle u širinu. I tako nekoliko mjeseci, sve do onog ranojesenjeg termina u godini koji se u našim krajevima i pučkoj narodnoj kulturi naziva kolinje ili svinjokolja. Tada su, kao i puste hiljade srodnika im po životinjskoj vrsti, pod nožem završile svoj kratki život.
***
Zanimljiva je, a istovremeno i pomalo tragična, priča o svinjama i njihovom odnosu s čovjekom. Duga je to i složena historija, evolucijski, agrarno, antropološki, kulturološki i religijski. Računa se da su svinje domestificirane, to jest udomaćene od strane čovjeka prije 9 do 10 hiljada godina, a proces je započeo otprilike u isto vrijeme u tadašnjoj Kini i na prostoru danas poznatom kao Bliski istok. Čovjeku su svinje sve otada bile važne kao stabilan izvor mesa i masti.
Spomenuta tragičnost po pitanju svinje ogleda se u dobro istraženim, dokazanim i mnogima poznatim karakteristikama te vrste. Svinju se smatra jednom od najinteligentnijih životinja. Ima izražene kognitivne sposobnosti, može rješavati složene zadatke, uči trikove brže od pasa, čak i prepoznaje sebe u ogledalu! Ova potonja karakteristika pomalo je šokantna. Psihoanaliza i psihologija smatraju je ranim konstitutivnim korakom u procesu izgradnje čovjekove osobnosti, razvija se otprilike u razdoblju od šestog do osamnaestog mjeseca naših života. To je ljudska sposobnost da prepoznamo teritorijalno-tjelesnu jedinicu kao jedinstvenu cjelinu na koju kalemimo osobnu zamjenicu „ja“, riječ-označitelj za entitet koji u zrcalnoj refleksiji vidimo kao odvojen od njegovog okruženja.
Svinje su također i naglašeno emocionalna bića. Pokazuju empatiju, stvaraju čvrste međuodnosne veze, osjećaju stres. Sjećam se davnog novinskog teksta koji je prenio vijest kako su sa jedne farme u Engleskoj dvije svinje pobjegle iz dugog reda ispred klaonice. Očito je da su „shvatile“ i definitivno predosjetile što im se sprema. Satima je trajala potraga za njima da bi ih se privelo natrag i podvrgnulo njihovoj, od čovjeka zadanoj sudbini. Napravile su ono što ljudi čine tek u rijetkim i iznimnim slučajevima. Pa čak i onda kada se nađu u ekstremnim historijskim situacijama, recimo kao zatočenici koncentracionih logora ispred plinskih komora osuđeni na vrlo izvjesnu stravičnu smrt.
S medicinske strane, isto vrlo dobro poznato, svinje i ljudi imaju popriličnu anatomsku sličnost. Unutarnji su nam organi podudarni po veličini i funkcijama. Zato se već decenijama uspješno presađuju genetski modificirani svinjski organi, s naglaskom na srcu i bubrezima, u ljude, a svinjski inzulin bio je preteča u istraživanjima razvoja sintetičkog inzulina i učinkovito je produljivao živote dijabetičara.
***
Iako je u dvije od tri monoteističke religije svijeta, islamu i judaizmu, za vjernike zabranjena konzumacija svinjskog mesa, svinjetina je ipak jedna od najviše trošenih vrsta mesa na globalnoj razini, s naglaskom na najbrojnijoj zemlji svijeta, Kini. Takav proizvodno-ekonomski aspekt ima i loš ekološki učinak. Suvremeni masovni uzgoj svinjetine, ali srodno je i s ostalim vrstama mesa, stvara velike količine otpada i emisije stakleničkih plinova. Premda je u ranija, pred masovno-industrijska vremena, praksa prehrane svinja imala i funkciju čišćenja otpada, jer se svinja, kao svejed, hranila ostacima hrane u domaćinstvima.
Zanimljiv je i religijsko-kulturološki rakurs teme. Činjenica je da su svinje izvorno vrlo čiste životinje, što je u snažnom kontrastu s uobičajenim prizorima svinjaca i svinja koje se koprcaju u blatu i izmetu, ali i sa metaforičkom društvenom upotrebom riječi svinja za nekog koga želimo označiti kao hulju, pohlepnog gada ili prljavca. U spomenutim religijama, islamu i judaizmu, upravo je svinja sinonim za nečistoću, što je u snažnom kontrastu s tretmanom svinje u kineskom zodijaku, kao simbola sreće, poštenja i bogatstva. Otud i potječe poznata nam praksa dječje štednje imenovana „kasica-prasica“.
Premda su u islamu, kao i u judaizmu, razlozi zabrane konzumiranja svinjetine detaljno razrađeni u svetim spisima (pravilima harama, odnosno kašruta i košera), znanstveno-istraživački je izvjesno dokazano da takvi religijsko-dogmatski dekreti imaju antropološko-zdravstvene i historijske izvore, razloge i kontekste. U uvjetima vrućih klima Bliskog istoka, a puno prije nastanka suvremeno-tehnoloških izuma za hlađenje poput frižidera, svinjsko se meso znatno brže kvarilo od teletine i/li piletine. Stoga je svinjetina nerijetko bila prijenosnik opasnih parazita poput trihine i uzročnik mnogih zaraza i smrtonosnih bolesti, pa je zabrana njene konzumacije bila i nekakav rani oblik javnozdravstvene zaštite.
Usto, postoji i cijeli set historijsko-identitarnih razloga zašto su u davna vremena uzgoj svinja i posljedična konzumacija svinjetine bile problematične prakse. Za razliku od ovaca i koza koje jedu travu i grmlje, svinje zahtijevaju puno vode i hlada, te jedu žitarice, što ih je činilo konkurentnim ljudima, ali i otežavalo kretanja u nekad raširenom obliku nomadsko-plemenskog načina života. Napokon, odbacivanje svinjetine predstavljalo je i identitetski marker razdvajanja židova od ostalih naroda poput starih Grka i Rimljana, kod kojih je konzumacija tog mesa bila visoko na listi prioriteta.
***
Dobro se sjećam tog prohladnog ranog jutra u svitanje, nekad u novembru polovicom 1970-ih. Sjećam se zapravo i ridanja, srceparajućeg plača svinja cijelu noć uoči kolinja. Onako intuitivna i emocionalna bića, svinje su predosjećale što im se sprema u jutru koje dolazi. Imao sam možda četiri godine, bio sam jako uzbuđen i nisam htio propustiti vidjeti kako najbliži komšija Pero kolje svinje u svome dvorištu, pa sam na vrijeme ustao, obukao se i prilijepio uz ogradu koja je razdvajala naša dvorišta, napeto iščekujući čin krvoprolića.
Za današnje standarde odgoja i tretmana djece to možda zvuči skandalozno, izložiti malo dijete, dopustiti mu/joj da svjedoči nečem takvom kao što je prizor klanja svinja. No štošta se promijenilo u tih pola stoljeća koliko je otada proteklo. I da, to je isti onaj komšija Pero kojeg sam spomenuo u svojoj prošloj priči na temu rakije i temperaturnih obloga.
Pero me, onako visok, krupan brkan, vidio, prišao ogradi i rekao: „Hajro, hajde pitaj majku kad ćete vi klati svinje“. Nije me trebao nagovarati, otrčao sam u kuću. „Majka, majka, pita Pero kad ćemo mi klati finje (sv u dječijem izgovoru čulo se kao glas f)?“ Stara majka, očeva mama, kao da je već imala spreman odgovor, pa ispali: „Reci ti Peri nek’ se goni u pičku materinu.“
Bio je to tek jedan mali primjer „lijepe“ dobrosusjedske razmjene riječi, sitno nacionalističko-vjersko potkusurivanje, naizgled trivijalno, koje se provlačilo našim mikrodruštvenim životima, ispod radara tada proklamirane ideologije bratstva i jedinstva. Danas mi ta davna anegdota u kojoj su svinje zapravo tek nedužni statisti, žrtve iz drugog plana, djeluje kao mali simbolički igrokaz, banalan simptom uvertire u nešto tmurno i turobno što se nadvijalo na nebu nad nama.
***
No nisu svinje nepoznat motiv u književnosti i filmu koji nosi vrlo slojevitu političko-ideološku i društvenu simboliku. Često je to satiričan i alegoričan znak kojim se posreduju motivi političkih vladara, manipulacija, pohlepe, diktature i otuđene birokracije… Vjerojatno najpoznatiji književni primjer te vrste jest Orwellova Životinjska farma, remek-djelo razočaranog ljevičara, usto sudionika Španskog građanskog rata na strani poraženih republikanskih snaga. Ovdje je dovoljno podsjetiti na ono što znate, kako svinje u romanu simboliziraju intelektualnu elitu koja postupno, u etapama, izdaje revolucionarne ideale oslobođenja i ravnopravnosti, te prerasta u surovu diktaturu.
Pritom lik Napoleona, prasca koji djeluje iz pozadine i gradi kult ličnosti, jest jasna paralela na Staljina, dok je Snowball utjelovljenje profila i sudbine glavnog Staljinovog oponenta Lava Trockog. Besmrtno-briljantan je završni pasus romana u kojem se svinje s mukom podižu na zadnje noge i time do neprepoznatljivosti počinju nalikovati ljudima, najvećim neprijateljima životinja, čime je čin izdaje revolucije došao do kraja – navodni osloboditelji postali su identični s nekadašnjim tlačiteljima.
Ili motivi svinje u Goldingovom romanu Gospodar muha koji simboliziraju svojevrsnu deevoluciju ljudske vrste u likovima naizgled nevinih dječaka. Elementi svinje imaju svoja mjesta u nizu ritualno-obrednih regresija opisanih u romanu, metafora su sunovrata iz civilizacije u divljaštvo po čijem rubu čovječanstvo neprekidno kroči.
Oba su književna klasika dobila svoju ekranizaciju. Općenito, lik svinje ima širok raspon značenja i u kinematografiji, posebno onoj recentnijoj. Upotrijebljen je za simbole nevinosti, empatije i autsajdera (primjeri, Babe, 1995.; Okja, 2017.; Prasica, 2021), preko označitelja za ljudsku pohlepu, proždrljivost i transformacije (Porco Rosso, 1992.; Avanture male Chihiro, 2001.), pa do vizualnih alata za horor i grotesku (na primjer, Slagalica strave, 2004.).