Od uvođenja višestranačja u nas, i odvođenja mira i rahatluka od nas, nije bilo predizborne kampanje koja je manje zanimala glasače kao što je ova aktuelna. Skoro niko više ne vjeruje da možemo izabrati nešto bitno bolje niti je u ponudi neka politika ili program da zainteresira glasače i motivira ih da izađu na izbore u većem broju. Neće biti čudo niska izlaznost četvrtog oktobra.
Političke partije ne nude ništa osim parola i glumatanja. NS, koja je na svim nivoima vlast, priča o slobodi a slogan je „Živimo slobodno“. Kao da upravo političari nisu ti koji nas drže zarobljenima, a većina novca iz budžeta se troši na legije jalovih političara.
Stranke ne nude potrebne programe fokusirane na bolji život građana, a ono što piše u stranačkim izbornim brošurama kao program mogu mačku o rep objesiti. Osim nacionalističkih bajalica, nude strah i prijete glasačima kao što su u kampanji prije četiri godine prvaci SDA prijetili da će Bošnjaci završiti u masovnim grobnicama ako ne glasaju za SDA, odnosno ako glasaju za Trojku. Slično su govorili i na prvim izborima „da se ne ponovi Foča 1941“. Znamo da su Bošnjaci završili u masovnim grobnicama iako su svoje povjerenje ukazali SDA i dali im svoj glas, da bi ostali bez glasa u Foči. I ne samo u Foči. Kao što znamo da Bošnjaci nisu završili u masovnim grobnicama nakon što su na prošlim izborima okrenuli leđa SDA. Iz ovoga se može jednostavno izvesti poučak.
Pinokio pred vratima pakla
Nadahnut neuspjehom SDA predizborne strategije, Željko Komšić, sinekurac bez konkurencije koji luksuzno živi od šuplje priče o građanskoj Bosni i Hercegovini, zaprijetio je da će se otvoriti vrata pakla ako se ne bude dao glas njemu i njegovim političkim gazdama iz SDA. Priča o jedinstvu i državi, jer je kao država ugrožena. Koja država, ova ovakva, po njegovoj mjeri? I ko biva, valja glasati za novog bošnjačkog člana predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, iako je dotični tužio državu Bosnu i Hercegovinu jer mu je kao ne-Hrvatu onemogućila da se kandidira na izborima za trku do zgrade Predsjedništva. Sud u Strazburu je odbio tužbu Slavena Kovačevića jer se ovaj član DF-a ranije izjašnjavao kao Hrvat, kad mu je trebalo. Sad mu opet odgovara da bude Hrvat da sa kandiduje za bošnjačkog člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda a po uzoru na svog kolovođu Komšića koji tu poziciju zaposjeda već 16 godina a da nikakve koristi od njegova sva četiri mandata nije bilo. Ali su zato štete i loše posljedice nesagledive. Otkad se Komšić bori za građansku državu sve smo dalje od građanske države i sve je manje građana, a sve smo bliže konačnom kolapsu. Bez obzira na katastrofalne rezultate njegovog političkog angažmana, on ne odustaje već delegira svog pijuna da nastavi njegovu štetnu politiku. A taj se pijun iznenada opet ćuti Hrvatom.
Ali to ni izdaleka nije sve. Komšić, nakon što se opet predizborno probudio iz političke hibernacije krenuo je u kampanju kao Pinokio pa slaže čim zine. Tako je optužio pokojnu koaliciju Trojka da je formirana da omogući i održi vlast HDZ-a i SNSD-a. Zgodno zaboravljajući da je upravo on taj koji je vratio HDZ u vlast nakon izbora 2016. godine. Zapravo, de facto, jedini razlog zbog kojeg je napustio SDP i formirao DF je da omogući nacionalnim strankama, SDA, HDZ i SNSD, da osvoje što veću vlast i da se loše stanje cementira. To je činio direktno i indirektno, kontinuirano, i od toga imao veliku ličnu korist. Još se sjećamo rasturanja kantonalne koalicije u kojoj je učestvovao, vezivanja zastava sa SDA i formiranja uzaludne i kratkotrajne vlade Petak 13.
Ostarilo se i obogatilo ne radeći ništa osim smutnje i bacanja prašine u oči budalama, ili kao što reče jedan znameniti bosanskohercegovački intelektualac, debilima. Jer zaista, samo “debil” može glasati za DF nakon svih godina laža i paralaža, i prigodnih ispraznica koje Komšić od izbora do izbora plasira. Ko do sada nije prozreo Komšića može biti samo jedno od dvoje – ili je “debil” ili ima interesa i nadu da će ga zapasti nekakva funkcija, pozicija, imenovanje, savjetnička fotelja ili ambasadorsko mjesto na koje Komšić rado i redovno postavlja i imenuje zavisne novinare i urednike, koji su mu valjali i pomogli u pretovaranju i pakovanju magle za bošnjačko tržište. Bošnjaci od toga nemaju ništa dobro, ali imaju štetu, pregolemu. A Komšić i njegovi računaju na veliku korist u platama i beneficijama o kojima građani, uključujući i glasače Bošnjake, ne mogu ni sanjati. Ne mogu, jer za snove je potrebna nada ili bar mogućnost koja se može zamisliti, a ovdje se malo ko nada da ćemo izaći ne zelenu granu niti za to postoji realna mogućnost.
Pod sloganom „Građanska. Zemlja ljiljana.“ krenuo je Komšić sa svojom strankom u još jedan pokušaj prevare onih koji mu povjere glas. Jer jedno je sigurno – Komšić i njegov DF se ne bore za državu, već kako im slogan kaže za zemlju. I to ni manje ni više nego zemlju ljiljana, i to još ni manje ni više nego građansku. Kao što je njegov mali od palube Kovačević generalizirani Hrvat pa ostali Bosanac pa majorizirani Hrvat. Izjasnio bi se i kao Irokez ako bi mu to omogućilo sinekurčinu. Komšić i njegov DF se bore za stranački plac ljiljana, i to je sve za šta se mogu izboriti i sve što im treba.
Nema borca koji je tako masno unovčio svoj ratni angažman kao Komšić. Za svaki dan proveden u Armiji on je naplatio hiljadu maraka od poreskih obveznika – odnosno svaki dan sve siromašnijih građana – samo u platama. I ni to mu nije dovoljno nego laže i obmanjuje one koji ga sve vrijeme plaćaju da radi protiv njihovih interesa. Kad radi to je sve što radi. A inače je neradnik koji je dvije trećine svojih mandata proveo daleko od očiju javnosti živeći život lole i bekrije, malo skija pa malo više akšamluči, pa sve tako. A njemu i njegovima smeta neradna nedjelja i povećanje najniže plate.
Iako na našoj političkoj sceni dominira i stoluje šljam, Komšić zaista ima istaknuto mjesto u ovom nevaktu, našoj tragediji i opštoj istoriji beščašća. Željko Komšić igra jednu od glavnih uloga u našoj beskonačnoj nesreći. Dok god su on i njegovi na političkoj sceni nemamo se čemu dobrom nadati.
Ali da su ovaj nitkov i njegova družina oportunista i interesdžija jedini problem Bosne i Hercegovine, odnosno njenog manjeg dijela na kojem su aktivni, gdje bi nam bio kraj. Ali jok. Problemi ove zemlje su mnogobrojni, a personificirani su u političarima.
Genjac možeš biti ti
Svaka fotošopirana glavuša koja nam se lažno smješka sa plakata lice je nekog od naših bezbrojnih problema, bezbrojnih jer je upravo toliko političara. Bosna i Hercegovina je napravljena da bude zindan građana, a političari su tamničari i ima ih toliko da se ovaj provizorij od pokušaja države koji su nam nametnuli „naši“ pregovarači u Dejtonu, po svemu sudeći, mora osvojiti kao Bastilja. Zato se na većini predzibornih plakata opsjenara prerušenih u kandidate spominje država. Svi se zalažu za državu, ali po mjeri političara a ne građana. Status quo im je zajednički imenitelj. E, zato iz ove nazovi države bježi ko stigne, osim političara. Oni su ovdje da ostanu zauvijek i da do posljednjeg daha uzimaju namet na vilajet.
Dovoljno je pogledati kandidate i vidjeti da se mahom radi o prastarim otrcanim kadrovima koji teže trećem ili četvrtom mandatu. Parlamentarni jalovi metuzalem Halid Genjac je ideal. Denis Zvizdić, Saša Magazinović, Damir Mašić, Predrag Kojović, Sabina Čudić, Haris Zahiragić… lista je čini se beskonačna. Ne smeta paradoks da nam je sve gore a jedni te isti traže i očekuju još jedan mandat. I tako svake četiri godine. Ergo, kao što Komšić spada u najzaslužnije što nam je ovako kako jeste jer je decenijama vlast, isto se može reći i za sve gore pomenute kandidate koji su poslanici i parlamentarci dva-tri pa i četiri mandata. Unatoč tome, opet traže i očekuju glas i da ostanu na radnom mjestu. Ništa korisno ne rade a uživaju nevjerovatno visoke plate. Štetu koju periodično, ili redovno, čine teško je procijeniti, ali su im primanja egzaktna, velika i sigurna.
Bizarni slučaj Vildane Bešlija
Vildana Bešlija, poslanica NS-a, u 2025. godini je bila jedna od najplaćenijih političarki. Za godinu nerada, deset redovnih i jednu vanrednu sjednicu, naplatila je skoro 60 hiljada maraka. Njeni politički dometi su borba za prava pasa da se voze sarajevskim tramvajem i foto akcija čišćenja snijega sa svojom predsjednicom Sabinom Lopata Čudić, i kolegicom Duškom Mobing Jurišić. Ova potonja je bivša novinarka i urednica koja je tvrdila da njena NS sinekura nije politička i da ona nije članica stranke a sada je nosilac liste NS za KS. Vildana Bešlija nije uspjela izboriti čak ni to da se cuke vozaju tramvajem a opet bi još jedan mandat. Da sve skupa bude bizarno, nije plaćala račune za vodu godinama a kao poslanica je praktično supervizor ViK-a koji Skupštini KS podnosi izvještaje o radu. I onda Vildana Ne-plaćam-račune-za-vodu Bešlija svako malo održi neko moralno slovo kad su uključene kamere i zajedno sa svojim stranačkim kolegama svima nama predizborno vazi o slobodi. Kakav vodvilj, poštovani čitaoci! Djeca nam se ne smiju, već bježe od nas.
Šteta protiv štetočina
Ali nije NS najgora stranka, oni su samo proporcionalno loši, mala stranka pa je samim tim manje loša od drugih, većih stranaka. Nije vodu plaćala godinama ni (p)ostavljačica nelegalnih spomenika Benjamina Karić, a ipak je druga na listi SDP-a za Skupštinu KS, iako je opštinska načelnica i koja god budala glasa za nju glasala je kao budala jer Karićka nije budala da sjedi u Skupštini KS i da napusti svoju udobnu fotelju načelnice.
Na političkoj sceni samo Adnan Šteta može pokazati šta je radio i na šta je potrošio svoj mandat. Svi ostali mogu tek mahati rukama dok nas obmanjuju da nam žele dobro a samo sebi žele zaposlenje. Jer su se ovi izbori sveli na svoju suštinu – javni natječaj za najbolje plaćena radna mjesta koja ne traže nikakav radni angažman a nema ni odgovornosti. A na ta najbolje plaćena radna mjesta pravo imaju samo političari. Osim prava glasa na izborima mi (pre)ostali nemamo drugih prava u tom smislu. Imamo samo obaveze, kao što su plaćanje poreza ne da bismo imali bolje zdravstvo, obrazovanje, čišće ulice ili urednije snabdijevanje vodom, već da bi političari za svoj nerad mogli redovno primati prevelike plate.
Grad na vodi bez vode
O NiP-u ćemo reći dovoljno ako konstatujemo da kada je god Konaković bio vlast u Sarajevu tada Sarajlije nisu imale vode ali su imale i imaju redukcije. Kada je bio SDA premijer redukcije vode su bile redovne, ali je bilo dovoljno za bazene i hotele njegovog stranačkog havera Budnje, koji na Konakovićevo zadovoljstvo nije plaćao svu tu silnu vodu kao što ni danas ne izdaje fiksalne račune mušterijama, kao da je u Međugorju a ne na Ilidži.
Nedjeljne redukcije je njegov tadašnji partijski saborac Zahiragić koristio da ismijava i vrijeđa građane pa je javno optužio one koji se bune da su se u komunizmu naučili kupati samo nedjeljom pa im zato smetaju redukcije. Sad je taj Zahiragić potpredsjenik SDA i konj na kojeg stranka destruktivne akcije tipuje. Konaković je zapamćen kao drznik poput Zahiragića. Premijer je postao samo zato jer je bio miljenik Sebije Izetbegović o kojoj je javno recitirao hvalospjeve. Ništa se nije promijenilo u kadrovskoj politici SDA, još je dovoljno biti Sebijin miljenik pa da se napreduje i dobije funkcija i plata-guzovača kao nagrada za lojalnost. Nije se promijenio ni Konaković iako je promijenio stranku, ne zbog ideoloških razlika već zbog vlastitih ambicija. Elem, sada kadar NiP-a vodi ViK iz stranačke direktorske fotelje. Nakon što nas je direktor u maju ubjeđivao da neće biti redukcija vode, i nakon što nas je u vrijeme redovnih redukcija ubjeđivao da nema redukcija, sad nam poručuje da se trebamo boriti za svaki litar vode. Ne trebamo. Mi se trebamo boriti da se riješimo NiP-a i time ćemo početi rješavati problem vode u Sarajevu. Nakon decenija, živimo na vodi a nemamo vode, ali imamo velike gubitke vode. Kao što u vrijeme političkog angažmana Konakovića mi samo gubimo, na svim frontovima.
I na kraju SDA, simbolično jer SDA je kraj svih naših nada i svake mogućnosti bolje budućnosti. Dokazano. SDA je u kampanju ušla onako kako je iz vlasti izašla – pričama o izdaji. Nemaju ništa lijepo o sebi da kažu i ništa konkretno i dobro da ponude pa galame da su svi drugi loši, korumpirani, izdajnici. Ko o čemu SDA o korupciji i izdaji, kao da je nakon njihovih trideset nama najtežih godina ostalo još nešto što se može izdati nakon što su pokrali sve što su stigli. I u ratu, i u miru. B Izetbegović baulja kao politički zombi dok umišlja da vodi kampanju, a ne može dvije pametne sastaviti, baljezga, bulazni i palamudi. Vjerovatno je trenutno najomraženiji političar u utakmici odvratnih i omraženih. Jedina mu je konkurencija u njega mu supruga. Šta još reći o njima, njihovoj porodičnoj stranci i stranačkoj ontološkoj kleptomaniji, i besprizornim nosiocima izbornih lista? Najbolje ništa. Time ćemo sve reći.