Ostale su još samo dvije sedmice do početka predizborne kampanje. Taman da dugo toplo ljeto prođe, da završe godišnji odmori političara koji se odmaraju od nerada. Da prođe ovo ljetno zatišje pred jesenju buru u kojoj brodolom trebaju očekivati samo građani. Političari će opet dosegnuti sigurne obale i mirne luke splavima sinekura.
Troškovi života su proteklih nekoliko godina dramatično uvećani, odnosno standard građana je drastično snižen. To političari ne osjećaju jer primaju basnoslovne plate i uživaju sve zamislive i nezamislive privilegije. Njihova nezajažljivost i pohlepa su neopisive. Najnoviji primjer je supruga Denisa Zvizdića, višedecenijskog SDA beskorisnika, i višegodišnje niškoristi NiP-a. Zatražila je i dobila novčanu pomoć od kantonalnog preduzeća Pokop u kojem je zaposlena kao pripomoć za liječenje člana porodice. Tri prosječne plate je dobila za liječenje Denisa Zvizdića koji decenijama prima previsoke plate s grbače sirotinje a da niko mimo njegovih nikad nikakve koristi od njega i njegovog političkog angažmana nije imao, ni vidio. I to je opšte mjesto i zajednički imenitelj političara. Beskorisnost i bezobraznost. Tako je i šef kabineta ministra odbrane Heleza, uzeo otpremninu i opet se zaposlio na isto mjesto kod ministra Bazukana. Isto je svojevremeno uradio i šef kabineta Borjane Krišto. I Sin Svoga Oca, B Izetbegović, je davno uzeo otpremninu a nikako da se otpremi sa političke scene i iz naših života. Opet se kandidirao za člana Predsjedništva horan da još jednom izađe na megdan bezličnom Bećiroviću koji ga je, onakav kakav je – nikakav, potukao do koljena. Sin Svoga Oca nije uveo niti jednu novu riječ u svoj skromni vokabular a da ne govorimo o novim idejama ili nedajbože o nekom političkom programu za svoju porodičnu partiju. Pokeraški blefira, sa parom sedmica, i nudi stare kadrove za nove probleme, očekujući da će čineći uvijek isto dobiti baš ovog puta drugačiji rezultat.
Od prošlih izbora mogli smo se uvjeriti da nisu svi političari isti, ali su svi vrlo slični, toliko slični da su razlike zanemarive. Politička borba je puka utrka za vlast i privilegije, stranački programi su mrtva slova na papiru, a predizborna obećanja neobavezujuće ispraznice.
Duboki rovovi su davno iskopani. Biće to rat svih protiv svih. Takozvana Trojka, postala je konačno Dvojka kad je Nihad Uk podnio još jednu ostavku na poziciju kantonalnog premijera i još jednom ostao na toj funkciji kao da se ništa desilo nije, osim što je taj svoj dekorativan čin iskoristio za (uzaludnu) samopromociju. Tada je prema instrukciji šefice svoje partije Sabine Čudić bez konsultacija sa koalicionim partnerima unilateralno napravio još jedan kaskaderski politički čin, još jednu pirotehničku predstavu čiji cilj vjerovatno ni samim protagonistima nije sasvim jasan, ali je prekinuo i posljednju koalicionu vezu povjerenja NS-a sa NiP-om i SDP-om. Ipak, nema sumnje da će ukoliko NS preživi ove izbore opet biti prilike za koaliranje. Jer kad je bilo mjesta za Ramu Isaka biće za svakoga. A NS je stranka svakakvih, ali samo nije stranka principijelnih. Ne postoji nijedan samoproklamirani princip koji prvaci te stranke nisu izdali. Dok konzistentne politike, ni programa, nema ni u tragovima. Sabina Čudić je prva podržala južnu interkonekciju da bi ubrzo okrenula ćurak i postala „kritična“ prema tom projektu. Priželjkuje još jedan mandat u državnom parlamentu pa se sama stavila na vrh liste, računajući da njena stranka može dobiti toliko glasova da njoj i samo njoj osigura još jedan mandat i možda još jedan kompenzacioni kao na prošlim izborima Peđi Kojoviću, još jednom parlamentarnom veteranu NS-a u klasi Halida Genjca i Saše Magazinovića. Primjera je više nego potrebe da se nabrajaju.
Ali to ni izdaleka nije sve. Napukla je tikva između NiP-a i SDP-a. Predsjednik NiP-a je bio i ostao politički improvizator, pa je i njegova politika provizorij a mandat na čelu Ministarstva vanjskih poslova nije najgori do sada jer uvijek postoji dno Bisere Turković, mada je epizoda ispuhivanja pink flaminga novo dno. Stranka ružičastog flaminga se može eventualno pohvaliti rezultatima u sarajevskoj opštini Ilidža. Ipak, još se sjećamo NiP-ovih autogolova, postignutih makazicama pod prećku, u opštini Centar. Sjećamo se i genetski predodređenih koji su izgleda genetski predestinirani samo za dvolične politike i sumnjive rabote – davno su prešli sve crvene linije.
S druge strane, SDP očekuje da se i ovaj put do biračkih mjesta provoza Štetinim tramvajima, autobusima i minibusevima. Za razliku od većine drugih, Šteta ima šta pokazati. Šteta što nije pokazao sve ugovore o nabavkama i trošenju novca građana.
Sreća u nesreći pa nema potrebe dužiti na temu političke ponude pred praskozorje još jednih opštih izbora. Sve je već viđeno. Sve su nade davno zgasle. Osim nade da postoji nada.
Ono što ove izbore čini posebnim jeste da niko iole informiran ništa konkretno više ne očekuje. Nije svejedno ko će pobijediti. Vjerovatno niko. Pobijediće neka neprincipijelna i neprogramska koalicija. Građani će sigurno opet izgubiti. Ne, nije svejedno ko će pobijediti, jer nisu svi isti. Ali ko god da pobijedi biće skoro isto, jer su svi zapanjujuće slični. Skoro isti.
Iako isto i isto nisu isto, nama će na kraju skoro sve biti opet isto. Jedno te isto i jedno te isto, monotoni je refren naših života.