foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zubčević: Rusija, duboka država Ukrajine

Kad trolovi utihnu

Nedavno je još jedna neobična afera zadesila Ukrajinu. Predsjednik je potvrdio da je znao za rusku invaziju, da mu je javljeno prošle jeseni, a da je za detaljan plan napada saznao u januaru ove godine. Na pitanje zašto nije obaviještena javnost, mali zeleni je cinično odgovorio da bi u tom slučaju Ukrajina pala za tri dana! Nije rekao zašto se nije spremio za tu invaziju kad je znao. Ukoliko ovome dodamo optužbe Victorije Spartz protiv Jermaka, prvog čovjeka do Predsjednika – poručivao je građanima da mirno spavaju jer invazije biti neće – onda možemo bez previše ustručavanja zaključiti ili bar pomisliti da nešto je čudno u državi Ukrajini.

Generalna proba

Početkom rata u Jugoslaviji, odnosno kad je Srbija napala Hrvatsku i kad se desila pobuna SDS Srba u Republici Hrvatskoj, dvanaestodnevni igrokaz u Sloveniji ne računamo, prepričavalo se, kao opšte mjesto, da je sve što se dešava u Jugoslaviji samo generalna proba za ono što će biti u (nekadašnjem) Sovjetskom savezu. Srbija je izvršila agresiju i na Bosnu i Hercegovinu, uz pobunu SDS Srba, a uskoro joj se pridružila i Hrvatska u skladu sa Tuđmanovim savjetom – tražite u Bosni sve isto što i Srbi ali nemojte nikada prvi, uvijek poslije Srba, uvijek drugi. Tako nekako je nekadašnji JNA general i komunista, a kasnije prvi predsjednik HDZ-a zborio i tako je svjetovao lidere HDZ-a BiH. Bosni je zario nož u leđa kad je Bosni i Hercegovini bilo najteže. Takva politika Srbije i Hrvatske prema Bosni nikada nije prestala, to je i danas aktuelan projekat, ista slijepa vizija. Kao što je rat nastavak političke borbe drugim sredstvima, slično i poraće može biti nastavak rata drugim sredstvima. Naročito ako je prekinut, bez pobjednika.

Rat u našoj zemlji bio je brutalan u svakom smislu, počeo i završio genocidom. Cilj je bio da se pobije, protjera, siluje i rastjera što više civila i da se osvoji, otme, opljačka zemlja bosanska. Dok je trajala bolna generalna proba, čekali smo da vidimo kako će to izgledati u Rusiji, sve skupa pomnoženo deset puta sa zlom koje se sručilo na Bosnu. Ali osim ratova u Čečeniji ništa slično Bosni nije se desilo. Onda su Čečeni kapitulirali, nakon potpisa Kadirova, oca Ramzanovog. Čečeni danas ratuju u prvom ešalonu Rusa. Treba spomenuti i značajan broj čečenskih dobrovoljaca koji se bore na strani Ukrajine, ili preciznije – protiv Rusije.

Ratovi u Čečeniji ipak nisu bili repriza bosanskog krvavog pira, mada krvi i razaranja nije manjkalo. Ali morao sam još jednom sve promisliti nakon prošlogodišnje posjete nekadašnjeg reisa, a vječnog smutljivca, Mustafe Cerića, Čečeniji i Kadirovu, kojeg je tom prilikom zakitio cvijetom Srebrenice! Otkud neprilagođeni Cerić ničim izazvan u Čečeniji? Cerić je bio saradnik službe, a to, između ostalih, tvrdi i pukovnik KOS-a Fikret Muslimović. Cerićevo saradničko ime je Vezir. Prozvao je, eto, Cerića između ostalih i Muslimović, najperspektivniji oficir KOS-a po mišljenju Aleksandra Vasiljevića. Nema razloga da ne vjerujemo dobro informisanom oficiru obavještajcu. Nije bilo teško i ranije zaključiti slično s obzirom na činjenicu da je Cerić studirao u inostranstvu. Vezir Mustafa je doktorirao u Americi. U ono vrijeme, iz vjerskih zajednica samo saradnici službe mogli su slobodno putovati i studirati izvan Jugoslavije, ili iz nekog drugog razloga dugo boraviti u inostranstvu. Službe su imale potpunu kontrolu nad svim vjerskim zajednicama (kao i danas), a Muslimović je bio specijaliziran između ostalog i za vjerske službenike, posebno muslimane. Zgodno – Muslimovićeva briga su bili muslimani, Mujezinovićeva mujezini, a Čudić se svemu samo čudio, nakon što je Rekić sve rekao pa porekao.

Kako kažu za KGB, tako vrijedi i za sve druge službe. Jednom u službi – zauvijek u službi. Elem, kad služba naredi – Cerić izvršava. Oni okom – Mujo skokom. Cerić nam je poručio da se ugledamo na Čečene, kako su se lijepo uklopili u rusko društvo. Ne može ljepše! SDA je svojevremeno u velikoj žurbi, razvlastila hadži Jakuba ef. Selimoskog da bi postavila Mustafu Cerića za reisa. A u MUP-u i Armiji Republike Bosne i Hercegovine odomaćili su se i razgranali Vasiljevićevi oficiri – Muslimović, Mujezinović, (ranije) Rekić i drugi.

Ukratko, pripadnici takozvane JNA koji nisu (navakat) napustili tadašnju Miloševićevu armiju učestvovali su u pripremama, planovima i izvršenju agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Naprimjer, JNA se ukopavala oko Sarajeva već krajem 1991. godine. Tako su pored nabrojanih vojevali i Rasim Delić, ratni zarobljenik Armije Republike Bosne i Hercegovine a kasnije komandant te iste Armije (!), ili Ajnadžić koji je početkom rata na Republiku Bosnu i Hercegovinu bio u Lukavici odakle su nas lupali njegovi drugari artiljerci. Isto važi i za mnoge druge pripadnike JNA koji su se naknadno “uključili” u pokret otpora i oružanu borbu, kad se više nije imalo gdje biti. Čast pozitivnim primjerima, onima koji su stranu izabrali kad je Bosni trebalo, a ne kad više nisu imali gdje. Osim onih koji su došli po zadatku u Armiju Republike Bosne i Hercegovine, i MUP, bilo je i čestitih oficira JNA koji su blagovremeno izabrali stranu i dali nemjerljiv doprinos odbrani – Sefer Halilović, Izet Nanić, Atif Dudaković i drugi. Nego, da li znate i za jednog uhvaćenog i osuđenog špijuna? Ispade da samo u ratu u Bosni i Hercegovini nije bilo špijuna. Istorijski presedan!

Načelnik KOS-a o svojim oficirima

Aleksandar Vasiljević se zaista potrudio da najljepšim, biranim riječima i s puno poštovanja govori o svojim bivšim oficirima Muslimoviću, Mujezinoviću, Rekiću… Muslimovića je “pustio” krajem devedeset i prve nakon, kako sam kaže, samo jednog telefonskog razgovora. Pa kaže da je isti dan postao civil, iako postoje informacije da Muslimović nije napustio JNA već da je bio na bolovanju. Muslimović je po kazivanju Vasiljevića bio veoma važan u akciji Štit, kao i drugim akcijama KOS-a u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u praskozorje rata, ili preciznije u pripremi rata na čemu su Jovica Stanišić i Aleksandar Vasiljević posvećeno radili, svaki u svojoj službi. Po kazivanju generala Vasiljevića – Mujezinovića i Čudića je pustio, “demobilisao” isti dan, slično kao i Muslimovića, bez ikakvih problema kao da je kontraobavještajna služba JNA fontana želja, pa je dovoljno nešto poželjeti da se to i desi. “Demobilisani” su nekoliko dana nakon posljednjeg, “četvrtog” susreta Vasiljevića sa prvim predsjednikom SDA, u Sarajevu 25. aprila 1992. Poželjeli da “idu kući” 30. aprila 1992. da bi autom došli “kući” iz Beograda preko svih barikada i tačno na vrijeme, uoči napada na Sarajevo 2. maja. Mujezinović nije stigao ni kofer raspakovati a već je imenovan na visoku poziciju u MUP-u Republike Bosne i Hecegovine. Neko bi očekivao da je sedmicama i mjesecima davao izjave i pisao izvještaje o saznanjima do kojih je došao u radu za neprijateljsku službu.

Svojevremeno su Mujezinovića čuli, preko “duplih” telefona u Predsjedništvu, Jerko Doko i Stjepan Kljuić, kako komunicira sa nekim i pita za daljnje instrukcije, a sa druge strane glas mu odgovara: Sve si dobro uradio, Josipe, rasturio si i Teritorijalnu odbranu i MUP. Sad samo čekaj da mi dođemo. Nakon što je Jerko Doko prijavio Izetbegoviću Starijem slučaj “Josip”, prvi predsjednik SDA je smijenio Jerka Doku! Ovu je epizodu potvrdio tadašnji član Predsjedništva Stjepan Kljuić. Mujezinović je još uvijek više nego aktivan na žalost i tragediju Bosne i Hercegovine, odnosno onoga što je od nje ostalo nakon Muslimovića, Mujezinovića i inih Vasiljevićevih oficira koje je “Aco” prekomandovao u Armiju Republike Bosne i Hercegovine i MUP RBiH.

Enver Mujezinović je operativan u sferi vojne industrije kao savjetnik u Federalnoj vladi. Vojni gigant Slobodan Princip Seljo iz Viteza je praktično opljačkan i devastiran. Mujezinović je bio i povjerenik Vlade za Vitezit, bez važeće punomoći resornog ministarstva, od juna 2020. do decembra 2021. kada je podnio ostavku. Dovoljno je samo na trenutak pogledati stanje u vojnoj industriji pa da se vidi da je nakon pljačkaške privatizacije ta industrija praktično na rubu egzistencije. Ubrzano približavanje rubu koincidira i sa aktiviranjem Mujezinovića u Fadilovoj vladi, a ta Fadilova vlada uplaćuje stotine milione maraka poticaja u tu industriju svake godine. Tako ulaže novac građana u privatizirane firme, u kojima je udio države nešto više od 50%. Fadil samom sebi i svojim partnerima daje poticaje (isto kao i za “zelenu struju” koju plaća stranačkim jaranima, Bičakčiću i nekolicini drugih, višestruko skuplje od tržišne cijene). O dugogodišnjoj praksi “poticaja” vojnoj industriji mišljenje je imao i ured za borbu protiv korupcije. Onda sdaovci pričaju patriotske laži, i ublehe o dronovima i robotima a još nisu ni proizvodnju primitivnog (ali još uvijek efikasnog) ruskog RPG-a savladali. Tako su i fabriku u Goraždu doveli do ruba opstanka. Ni bicikli se više ne prave u našoj zemlji a kamoli sofisticirano naoružanje kao nekad. Jedino što je SDA osigurala, organizovala i opremila je armija botova kako bi uspješno nastavili “razvlačenje pameti” bošnjačkom narodu, rasturanje, i konačno, od Izetbegovića i SDA, toliko željenu podjelu Bosne, pa će i oni konačno imati nešto samo svoje. Samo svoj begovat, gdje će sve biti po njihovom. Za vijeke vjekova.

Vojna industrija je mogla biti jaka privredna grana naše zemlje s obzirom na stručnjake i kapacitete koji su izgrađeni u SFRJ. Vitezit je očerupan, a većina pogona završila u Srbiji, ili je isječena i prodata kao staro željezo. Nemaju SDA minder ad hoc stratezi ni ljude ni oružje da se branimo ako nas neko od uvijek raspoloženih komšija opet napadne. Isto kao i prije trideset godina. Nemamo ni saveznike. Nemamo niti jednog jedinog prijatelja u svijetu. Aferim! Za trideset godina od opšte podrške do opšte nezainteresiranosti za Bosnu i Hercegovinu. Još jedna tekovina SDA.

“Danas, opet smo u bitkama i pred bitkama, one nisu oružane mada i takve još nisu isključene.” Ipak, nema potrebe za novim ratom. Ima rata i bez rata. Ciljevi agresije na Bosnu i Hercegovinu su po svemu sudeći ostvareni. Da ponovimo – rat je nastavak političkih borbi drugim sredstvima i nije najvažnije ko je pobijedio na bojnom polju ili ko nije poražen. Pobjednika rata određuju ostvareni politički ciljevi. Većina ciljeva rata, Srbije, a i Hrvatske, u Bosni je ostvarena. Zemlja je podijeljena na tri naroda, temeljito opljačkana. Moralno i materijalno korumpirani tužioci i sudije su saučesnici političara u ovoj velikoj pljački i još većoj izdaji. Korupcija trajno uništava supstancu svakog društva i najbolji je primjer neprijateljstva prema svom narodu. Korupcija je izdaja i građana i države. A kod nas je korupcija, svake vrste, pojela i državu i društvo. Bosanska nacija pravno ne postoji a time je građanski koncept trajno onemogućen. To je veliko postignuće neprijatelja Bosne i Hercegovine.

Još je na snazi pravilo prvog predsjednika prve nacionalne stranke u Bosni i Hercegovini o “dogovoru naroda”. Idealan recept za vječni nedogovor naroda i sve ovo što imamo već trideset godina. Svi naši veliki, nerješivi, problemi počinju sa nastankom nacionalnih stranaka. Naravno, Bošnjaci su u tome prošli najgore. Nakon rata i genocida nad Bošnjacima, SDA je sa svojim vječnim koalicionim partnerom HDZ-om, a ubrzo i SNSD-om, potpuno rasturila i obesmislila bh. društvo iz kojeg se bježi glavom bez obzira. Više su B Izetbegović, Čović i Dodik otjerali građana Bosne i Hercegovine iz (mirne) Bosne nego rat. S tim da oni koji su izbjegli ili pobjegli u ratu uglavnom nisu odlazili sa jedinom željom da se nikada ne vrate, za razliku od onih koji su otišli poslije rata – odlaze da se ne vrate. Odlaze kao gotovi ljudi spremni da privređuju i doprinose, rade i stvaraju, u nekom drugom, bilo kojem, uređenom društvu u kojem vladaju zakoni a ne izopačeni političari.

Lustracija nije provedena na prostoru bivše Jugoslavije, a pogotovo nije u Bosni i Hercegovini. Protagonisti se samo međusobno mijenjaju i rotiraju. Kao u igri karata, svaka nova vlast, novo miješanje karata i novo dijeljenje. Ali karte su uvijek iste. Isti špil. Svojevremeno su hrvatski političari izigrali čak i Merkelovu, i EU, i svoje obećanje. Tako su dan prije ulaska u EU donijeli famozni zakon, Lex Perković, koji je suprotno dogovoru, moguće procesuiranje saradnika i izvršilaca DB-a vremenski limitirao pa su sva Perkovićeva ubistva, odnosno ubistva iza kojih stoji hrvatski DB, po tom zakonu, zastarila. Kada je devedesetih izvršena lustracija u Slovačkoj, ustanovljeno je da su tadašnji predsjednik države kao i glavni službenik slovačke crkve bili saradnici ruskih tajnih službi. Lustracije nije bilo ni u Ukrajini.

Šesta kolona i “pevačka društva”

Ruske priče o nepostojanju ukrajinske nacije, ili da je Ukrajina komunistička izmišljotina skoro su identične srpskom narativu o muslimanima, Bošnjacima, Bosni i Hercegovini. “Poturice”, “konvertiti” i slične podvale bazirane su na uvjerenju da su Srbi pravoslavni od vremena majmuna i da “vjeru za večeru” nisu mijenjali. Postoje tendencije da se srpsko pravoslavlje datira već od (srpskih) ameba. Na ovu temu je napisana i jedna izuzetna knjiga – “Srbi, pre Adama i posle njega”*. Pobunjenici, dobrovoljci, plaćenici i ruska vojska djeluju drugačije od pobunjenih Srba, srpskih dobrovoljaca, vikend-četnika, i tzv. JNA. Rusi u Ukrajini vode osvajački rat i nije im, čini se, cilj genocid, a civili su koleteralna šteta koja očigledno ne pada teško na savjest ruskih oficira. Srpska agresija je bila potpuno zločinačka. Cilj je bilo ubijanje, silovanje, pljačka, podjednako kao i osvajanje teritorije, otimanje krvlju natopljenje zemlje. Kada “srpski vitez” stomilimetarskim topom gađa dijete na trešnji, kada se sistematski granatiraju civili u redovima za hljeb, vodu ili humanitarnu pomoć, kad snajperisti love građane, kad se kolje i siluje, kad se formiraju koncentracioni logori, kada se vrše masovne egzekucije (od juna 1992. do jula 1995.) onda je to rat koji ima za cilj genocid, a ne samo okupaciju. Naravno, korišteni su različiti pripremni narativi, ali se nikako nisu mogli odlučiti da li smo Turci, ustaše, ili “nešto treće, mnogo jače, mnogo veće”. Ipak, veoma važnu ulogu odigrali su raznorazni špijuni, u Bosni “nepostojeći” koje naše tužilaštvo jest (nekada davno, 1993.) optuživalo, ali sudstvo nije osudilo.

U Ukrajini su stvari vjerovatno kao i u Bosni. Vasiljević je sam rekao da su sve vrijeme imali nekog ugrađenog na visokoj poziciji u Armiji RBiH. Nije teško zamisliti koliko su duboko operativno Rusi ušli u sve institucije Ukrajine, uključujući i sami vrh političkog vođstva, vojske i policije. Imali su decenije da se pripreme. U Ukrajini se mjesecima vrše “čistke” i hapse “saradnici” Rusije (ni Rusi na okupiranim teritorijama ne dangube). Usput se premlaćuju civili kako kome padne na pamet, a ulične bande šestare u potrazi za novim “izdajnicima”, ali ne i onima na koje pola Ukrajine ukazuje, a mnogi urlaju da je peta kolona brojnija od prve četiri.

Naime, riječ je o šestoj koloni. Šesta kolona – špijuni među nama. I Ukrajinu će, po svemu sudeći, kao i nas poraziti šesta kolona. Čuli smo brojne optužbe na račun Andreja Jermaka, drugog čovjeka Ukrajine kojeg neki Ukrajinci smatraju izdajnikom. Dovoljan za dizanje obrva je primjer Janukovičevog policajca Olega Tatarova kojeg je na novu staru funkciju postavio Jermak. Ukrajinsko političko vođstvo, iako kratko u politici svi su milioneri, i stalno smjenjuju nekoga, uključujući i komandante, ima i političkih atentata, stradaju “saradnici” okupatora, ali nikako da uhvate bar jednog ruskog špijuna, saradnika, teškaša, nekog konkretnog. Svakodnevno se vrše racije od početka invazije na slobodnim teritorijama. Posebno u velikim gradovima, kao naprimjer u Harkovu. Na osnovu nepotpunih informacija možemo samo nagađati o razmjerama proganjanja “sumnjivih” ali bez obzira kako i koliko dugo “love” ruske špijune nikako da ih ulove.

Rusi praktično znaju skoro sve što ih zanima. Od prvog dana do danas. Dovoljno je sabrati dva i dva, odnosno sve jedinice u pozadini koje su raketirane, svaki transport tehnike i ljudstva, svaki konvoj koji je uništen potvrđuje ne samo da Rusija ima satelite na nebu već ima i saradnike na zemlji, svoje ljude u vrhu politike, u komandi vojske i policije. Da ne ulazimo u zdravom razumu nedokučive političke i vojne odluke. Stiče se dojam da je Rusija duboka država Ukrajine. Baš kao što izgleda da je Srbija duboka država Bosne i Hercegovine, a i Hrvatska oduvijek ima te pretenzije, ali nema kapacitete. Kao što je Vasiljević rekao u intervjuu Globusu odgovarajući na pitanje šta misli o (u to vrijeme brojnim) hrvatskim obavještajnim službama – “pevačka društva”. U poređenju sa njegovom službom u JNA, a i nekadašnjim Saveznim DB-om,  hrvatske službe su samo “pevačka društva”.

Pripreme za rat i kreiranje neprijatelja za vlastite potrebe

Nije preteško shvatiti samopouzdanje Rusije u napadu na Ukrajinu, kao što nije teško, sa vremenskom distancom, shvatiti raspomamljene četnike u pohodu na Bosnu. Operacija Spaljena zemlja mogla je početi kao i februarska ruska invazija kada je bila spremna. Neprijatelj je kreiran prema vlastitim potrebama. Sjetimo se miniranja židovskog groblja u Zagrebu – akcija Vasiljevićevih kosovaca, uključujući vjerovatno i spomenute oficire koje je kasnije nama poslao. Ili drugih akcija službe, od naoružavanja Srba do zavađanja naroda, oružanih provokacija i svih ostalih tehnika koje su služile da se što brže rasplamsaju i mržnja i rat. Nije moglo sve samo od sebe, a pogotovo ne preko noći. Trebalo je raditi na mržnji. I radili su. Predano i posvećeno. A to se vidi i po krvavom tragu njihovih koraka. Sve je potpođeno nacionalizmom i nacionalnim strankama. Priča se da su SDA, SDS, a vjerovatno i HDZ, osnovale službe. Uglavnom se spominje KOS, i Vasiljević naravno. Ako pogledamo situaciju u Srbiji vidjećemo da su mediji, a od pada Miloševića i bezbrojni tabloidi, pod kontrolom službi. Pa su i neke političke partije u Srbiji (vjerovatno i u Crnoj Gori) osnovale službe. Postoje indicije da su i srpski radikali, kao i njihov vođa, vojvoda s govornom manom, nakazno čedo službe.

U Srbiji se uloga službi istraživala nakon ubistva Zorana Đinđića. Ustanovljena je umiješanost službe u čitav niz političkih ubistava za vrijeme Miloševića (Stambolić, Ćuruvija itd.). Osuđen je tadašnji načenik BIA-e Mihajlović koji je još uvijek u zatvoru, ali nije opskurni Aco Tomić, načelnik vojne službe bezbjednosti koja je bila umiješana u ubistvo premijera. Pritvoren je i uprkos vezama sa Zemunskim klanom nije optužen ni osuđen već oslobođen, zahvaljujući i savezništvu sa Vojislavom Koštunicom. Kod nas osim serije tekstova Senada Avdića, znameniti kosovski ciklus, objavljena su i značajna svjedočenja**. Ali istrage nisu pokrenute.

Sličnost, pored ubijanja i razaranja, tragedije Bosne i Ukrajine je u tome što je Ukrajina bila, kao i Bosna, već zadavljena stiskom neprijateljskih službi prije početka rata. Prije prvog ispaljenog metka. Rusi trideset godina rade Ukrajini o glavi. Bosna nije dobila ni šansu. Nakon referenduma i međunarodnog priznanja, uslijedila je agresija, i ono što je naše vođstvo radilo bilo je negiranje volje izražene na referendumu. Da bi se ta referendumska volja potpuno izbrisala u Daytonu.

KOS, odnosno Vasiljević, je naučio lekciju iz Hrvatske pa je onemogućio da MUP bude osnova odbrane do formiranja armije u Bosni i Hercegovini. Tako je i prva lasta KOS-a u Bosni i Hercegovini Sead Rekić, prekomandovan iz vojne službe u savezni MUP a onda u MUP RBiH, mjesecima prije početka rata u Bosni i Hercegovini. Sve je bilo po zakonu, insistira Vasiljević. E, sad samo treba zamisliti Ruse i šta su sve oni implantirali i posadili da raste kao korov u ukrajinskoj bašti. Srbija je pod velikim ruskim utjecajem još od osamdesetih godina prošlog stoljeća, i ranije, još od kad je Tita prvi put zabolila noga, a taj uticaj je danas veći nego ikad. Ne treba sumnjati da su Miloševićeva i Vučićeva Srbija odrastale i stasale uz podršku Rusije, usvajajući ruske prakse i standarde, običaje i nepočinstva, dodajući tome autentične rukozlotvorine. Ruski model se oponaša u svemu. Velika Srbija kao mala Rusija. Prirodno, u Rusiji im je svima rezervni položaj. Tako će i Vučić kad mu/ako mu Srbija postane tijesna, utočište imati u Rusiji. I Dodik, i ostala družina.

Ostaje samo da se vidi da li će nakon što strada “dovoljno” nevinih, nakon “dovoljno” razaranja, u Ukrajini neko potpisati puno manje nego što je mogao imati prije rata. Kao što smo mi u Daytonu izgubili Republiku, a ona je bila sve ono što nam je svima u ovoj zemlji trebalo. Izgubili smo Republiku za koju smo glasali na Referendumu o nezavisnosti, za Republiku smo se borili i oko koje nije smjelo, moglo i trebalo biti pregovora, a bilo je, da bismo dobili dva entiteta od kojih je jedan republika. Usput smo za kraj rata, prigodno, u paketu, radi budućnosti, dobili i luđačku košulju – Dejtonski ustav. I sve to je za sve nas, u ime svih nas, potpisao jedan čovjek.

Kao što su se Srbi trudili da sačuvaju živog i zdravog Izetbegovića, tako i Rusi čuvaju sadašnjeg ukrajinskog Predsjednika. Njemu ne smije ništa biti, pa se može slobodno igrati vođe naroda u ratu. A kad je riječ o Predsjedniku Ukrajine i ukrajinskom narodu, sve izgleda kao tužna i bolna priča o tuđem i gloginjama. Ko zna, možda Rusima trebaju njegov potpis i njegov legitimitet, međunarodni ugled, za nešto već napisano. Možda potpiše kada narodu bude previše smrti i dosta rata, i kada zemlja bude svojski rasturena, i kad navale nevolje sa svih strana, pa će se svi miru obradovati a velike riječi brzo zaboraviti. Samo nek’ ne puca. Ili će doći neko drugi i učiniti to umjesto njega.

Ko zna šta će komedijaš u zelenoj majici na kraju potpisati. Možda će i on “morati”, kao što je i onaj “naš” “morao” potpisati devedeset i pete godine ono što nije morao, i nije potpisano, devedeset i druge, a da bi se na kraju dobilo bitno manje i puno gore nego što se moglo imati devedeset i druge, uz stravične žrtve. S obzirom da verbalno insistira na borbi do konačne pobjede – oslobađanju Ukrajine, uključujući i Krim – to je garant da će rat trajati dovoljno dugo, predugo, i da će stradati mnogo Ukrajinaca, previše.

I šta ako na kraju i Predsjednik Ukrajine potpiše nešto, kao što je potpisao prvi predsjednik SDA kad je ugasio Republiku, ali je zato sačuvao (bespomoćnu) državu. Da li će bar u Ukrajini neko postaviti pitanje – zašto nije potpisao to isto (i izgubio puno manje) prije rata, razaranja i ubijanja? Ili neće, kao što nije u Bosni. Kako god, mogućih odgovora nema previše.

Ukrajina je kao i Bosna (kao i Rusija, Srbija, Hrvatska…) opljačkana i korumpirana. To je po sebi izdaja i države i naroda. Teško je vjerovati nekome ko stalno laže, kao naprimjer našim političarima “patriotama”. Tako i Predsjednik Ukrajine jedan dan priča kao da je nuklearna elektrana Energorad pod njihovom kontrolom a Rusi je kao granatiraju, pa onda kao granatiraju iz elektrane. Eto, baš su Rusi napravili artiljerijsku poziciju usred elektrane, od tolike Ukrajine. Da, baš tako i nikako drugačije – Rusi granatiraju nuklearnu elektranu koju kontrolišu od marta! Uvjerljivo kao kovanica od šest maraka. Problem je što su Rusi nedavno isključili iz mreže slobodne teritorije Ukrajine, pa elektrana proizvodi struju samo za okupirane teritorije. A to je 20% ukupne struje koju proizvodi Ukrajina, što je približno onome što Ukrajina izvozi. A izvoz struje je jedan od rijetkih preostalih prihoda ukrajinske vlade. Ne brojimo stranu vojnu i finansijsku pomoć koja je, po svemu sudeći, najvažnija ukrajinskog vođstva, pa sve što čine ima cilj da uvjeri Zapad da Ukrajina može dobiti ovaj rat, odnosno da Rusija gubi. Nebrojeno je primjera različitih neistina i manipulacija. To pomalo podsjeća na ružan običaj prvog predsjednika SDA da jedno misli do podne, a drugo od podne. Nakon dejtonske veleizdaje Republike, ta dosljedna nedosljednost je postala razumljivija, jasnija. Dovoljno je pogledati u kakvoj Bosni danas živimo pa da vidimo sve SDA tekovine. Izdaju ideje Bosne i Hercegovine, sveopštu pljačku i opšti nemoral.

Ne znamo ko je ruski Aleksandar Vasiljević, ili “Aco” kako ga je oslovljavao prvi predsjednik SDA iako su se po Vasiljevićevom kazivanju svega četiri puta sreli, od toga samo dva puta na Vasiljevićevu inicijativu, nasamo. Ipak, jedno je evidentno – osim što nas je ojadio, Vasiljević je vjerovatno najvažniji i najuspješniji profesionalac obavještajne zajednice na ovim prostorima. Činjenica da je od sebe uspio napraviti i vrijednog saradnika Haškog tribunala i da nije ni optužen za bilo šta govori o njegovim vještinama, a posebno o činjenici da je vjerovatno jedan od rijetkih koji znaju sve o svemu – kako je počeo rat i ko ga je počeo, ko je šta naredio, ko je šta ukrao i ko je koga ubio. Čovjek koji mnogo zna može biti u opasnosti, ali onaj koji zna sve o svima siguran je kao Sin Svoga Oca u trezoru.


*Radivoje Radić, Srbi, pre Adama i posle njega, Stubovi kulture, 2003. II dopunjeno izdanje 2005.

**
Munir Alibabić, Bosna u kandžama KOS-a, Behar, Sarajevo, 1996.
Semir Halilović, Državna tajna, Matica, 2005.
Hamdija Hadžihasanović, Dobrovoljac i prevare, Kult-B, Sarajevo, 2020.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
Sannety
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa
Diverzant u trezoru
Zubčević: Kao nekad pred rat
Zubčević: Na Drini NATO
Zubčević: U magli rata
Zubčević: Atentat
Zubčević: Drugo poluvrijeme
Zubčević: Priče kratkih nogu
Zubčević: Kraj karnevala
Zubčević: Život bez nade