Uhvatili smo ritam. Ritam smrti. Ne znam da li sam zaboravio rat i užase na koje smo se postepeno ali dovoljno brzo privikli i prihvatili kao svakodnevnicu i sudbinu. Ne znam da li sam potisnuo sve ratne traume pa se sada ovo valjanje u blatu primirja čini gore.
Lijepi rat
Na trenutak se čini da je sada gore nego u ratu kada smo s pravom živjeli nadu. Neprijatelj nije samo sakriven već i nevidljiv. Bilansi smrti su posljednjih dana tragični kao da je ratno stanje. Ipak, u našem malom svijetu, ova blizina smrti je prirodna pojava, jedna od onih što su posljedica gluposti i bahatosti. Kao zagađenje, ili nestanak životinjskih vrsta. Svi mi rođeni u vrijeme najduže pauze od vječnog rata i okupacije, u vrijeme najdužeg perioda bez rata, živjeli smo vjerujući da su mir i prosperitet normalna stanja, i da će ratna epizoda kao svaka epizoda proći, i biti zapamćena samo kao još jedna ružna epizoda. Rat je stao, zamalo prošao, ali je nevolja tamnog vilajeta konstanta, a četrdesetak godina mira i razvoja – epizoda. Naša sudbina su rat i smrt. Naša sudbina su glupost i mržnja. Nama i našim životima, našim danas i našim sutra, upravljaju upadljivo glupi, nesposobni i nečasni. Isti oni koji su upravljali našim juče pa nas doveli do ovakvog danas koje ne obećava bolje sutra. To je, naivno se nadam, do sada svima jasno.
U političkoj kakofoniji beščašća svi se čine mogućim neprijateljima. Svjetina je opet zbunjena i još zbunjenije pita, kao građani Sarajeva u aprilu i maju 1992 – ko puca?!
Dok je nekima jasno ko puca, naročito ranjenima, većina se prilagođavajući gubi u pokušaju prihvatanja neprihvatljivog. Tamo na brdu ima neko, više, previše nekih, koji hoće, i trudit će se svaki dan, da te ubiju. Teško je prihvatiti takvu fatalnu kaznu, bez da znaš ijedan svoj grijeh. Možeš vjerovati u šta hoćeš, biti ko god hoćeš, ali će ti spodoba krvavih očiju odrediti identitet, za potrebe pročišćenja vlastitog, i dokinuće identitet koji ti je upravo dat, određen, i ubiti te, pokušavajući ubiti zlo u sebi ubijajući tebe. A u ime definiranja i zaštite vlastitog zamišljenog identiteta.
Ova nova stalno prisutna smrt na koju smo se kao na opsadu već privikli nema kokardu, niti U na kapi, nema ni bradu, niti nosi krst, križ ili polumjesec i zvijezdu. Ali i ova je smrt neselektivna, kao i svaka druga. Bezbožni Bog ubija nasumično. A zaštićeni su samo najgori među nama. Bog štiti gamad i nitkove, valjda zato redovno umiru nedužni i nevini. Bog u kojeg toliki vjeruju, na toliko različitih načina, gluh je i slijep, Svevideći i Svečujući Tvorac svih svjetova ne čuje i ne vidi nepravdu ni zlikovce koji je čine. Umiru svi, osim političara. Čini se da se gamad već vakcinisala, a mi na vakcine kao da imamo embargo, kao u ratu, nemamo pravo ni sredstva za odbranu, a svako ima i sredstva i pravo na napad na nas, na sve naše.
Premijer bez glumačkih aspiracija
O bijedniku Fadilu koji loše glumi da je premijer već, šućur HDZ-u, treću godinu u tehničkom mandatu, rečeno je previše. Takva bešćutna spodoba ne zaslužuje da se pomene. Glumio je Fadil svašta ali nije htio sa svojom federalnom rajom glumiti državu i nabaviti vakcine, a mogao je u decembru, trinaestog ili bilo kog drugog. “Ali to nije bitno”, kaže Fadil. E, pa, bitno je jer je odgovoran, po vlastitom priznanju, za svakog od korone preminulog u Federaciji od kraja decembra pa sve dok ne stignu vakcine. Puno je to ljudskih života da bismo mu halalili. Nećemo ni zaboraviti ni oprostiti, ni njemu ni SDA i HDZ-u koji ga združeno drže na toj poziciji zajednički blokirajući primjenu izbornih rezultata iz daleke, već zaboravljene, 2018. godine. Tehnički im mandat traje treću godinu, uz prethodne četiri, dovoljno je to vremena da nas u crnje crno zaviju i zaduže i ugase imaginarno svjetlo na kraju tunela. I to je jasna poruka građanima i glasačima – birajte šta hoćete, mi držimo institucije i mehanizme u šaci i radit ćemo šta mi hoćemo a ne šta vi izaberete. Poruka je nedvosmislena – ne ostajte ovdje, sunce tuđeg neba grijat će vas bolje od sunca vašeg neba zaklonjenog crnim gustim nacionalističkim oblacima, kriminalom i nepravdom. Prošlost nas strpljivo čeka u budućnosti.
Istorija propasti od A do B
Nekad nas je stranputicama vodio A Izetbegović da bi na kraju odustao od Republike za koju smo se godinama borili. Dejtonsko primirje je potpisano nakon pada Srebrenice, i genocida, a pregovori su počeli nakon što se Armija RBiH konačno naoružala i počela svoj oslobodilački put. Danas nas u septičkoj jami drži zatočene B Izetbegović, uništavajući ne samo Bosnu i Hercegovinu nego i svoj, prvenstveno svoj narod. B Izetbegović je trajno raselio možda više Bošnjaka nego Karadžić, ostaje samo da ga prestigne u broju ubijenih, a sa još jednim zločinom, nenabavkom vakcina, na dobrom je putu. Sada nas getoizirane tiho ubija svojim Asimom, Fadilom, Biserom i svim ostalim kadrovskim biserima. Ono što njegov otac nije dao, sin je bez ispaljenog metka predao. I svi podli napadi SDA na javne ličnosti dio su paraobavještajne strategije “razvlačenja pameti” i ubijanja u pojam. Čini se da je najvažnija misija B Izetbegovića da ogadi ovu zemlju svima kojima do sad nije ogađena, pa da se tako lakše prihvati njeno ubistvo iz zasjede. Ljudi koji su spavali u rovovima, do pasa u vodi, bez opreme, bez hrane, bez oružja i municije ratovali su za građane, državu i domovinu, za slobodu, i nisu pobjegli. Ništa ih nije moglo natjerati ni da pomisle na bijeg, a u posljednjih sedam-osam godina pobjegli su glavom bez obzira. Bošnjaci od B Izetbegovića, Srbi od Dodika, a Hrvati od Čovića. Od kada B Izetbegović vodi Bošnjake u nigdje, i sve ostale građane koletaralno, Bošnjaci i drugi građani bježe od njega i od svoje domovine, ali ne zato što ih je neko protjerao, već zbog nepravde, jer ne mogu podnijeti B Izetbegovića i SDA napasnike, njegove podanike, sljedbenike i saradnike, i bijesnu paščad što ujeda i napada fin svijet, ono malo jada od finog svijeta što je preživjelo tri decenije vladavine Izetbegovića.
I budali je, naivno se nadam, jasno da je B Izetbegović saučesnik i raspoložen saradnik Dodika i Čovića u rasturanju Bosne i Hercegovine, kasapljenju njenog tijela i konačnoj podjeli ratnog plijena – teritorije.
“Neće moći”, čujem neko samouvjereno dobacuje. Možda. Mi smo mislili da je teško moguće, nama nezamislivo, da se nakon toliko žrtava odustalo od ideje građanske i sekularne države, Republike Bosne i Hercegovine, zbog koje su desetine hiljada ubijene, za koju su hiljade izginule. Da su mrtvi branioci mogli vidjeti gdje ćemo biti četvrt stoljeća nakon rata skoro svi bi dezertirali ili postali kriminalci. Da mrtvi mogu ustati i vidjeti za šta su ubijeni, ili za šta su dali život, još jednom bi umrli.
Svi su naši – samo jaši
Dok SDA sa svojim egzistencijalnim koalicionim partnerima (HDZ, SNSD), u savezu na koji ne utiču rezultati izbora, rastura i zatire sve što je ostalo od Bosne i Hercegovine, pljačkom i izdajničkom politikom kojom su dali svojim koalicionim partnerima važne poluge vlasti i moći na državnom (SNSD) i federalnom (HDZ) nivou, Izetbegović i SDA dali su sva potrebna sredstva za nastavak blokada i ubijanje već na smrt bolesne države. Prosječan glasač okreće glavu i pogled od besprizorne slike ovog trojstva zla prema opoziciji koja čini sve da dokaže da su zalutali ne samo u naše živote već i u politiku.
Sraman primjer nedosljednosti i neskrivenog kukavičluka je Naša stranka. Izložena je ova stranka već dugo stalnim napadima SDA, od botova do skupštinskih i drugih skotova, kao najslabija karika četvorke, odnosno neobične koalicije NiP, SDP, NS i ostali. SDA cipelari NS gdje i kako stigne, u maniru uličnog siledžije. NS predvođena Kojovićem, odnosno kako kaže Amra Zulfikarpašić u svom nedavnom, rijetko principijelnom i časnom javnom istupu na našoj političkoj sceni, NS predvođena tandemom Kojović-Ćudić poput traumatiziranih slabića, reaguje na svaki povik SDA. Dovoljno je da SDA digne obrve pa će NS odmah odustati od svega, položiti tupo oružje i sjahati sa svog sipljivog političkog kljuseta, nastavljajući pognute glave pješke.
Koalicija NS i NiP, odnosno slobodna veza Kojović-Konaković, svakim danom postaje sve bizarnija, veza u kojoj je Konaković zaštitnička figura oca ili starijeg brata. Da li je Kojoviću ikada pao na pamet onaj vic “nemoj me, molim te, babo, više braniti”. Jer od kada ga Konaković brani, svi ga biju. Nakon tri godine koalicione priče o borbi protiv korupcije, svi jedva čekamo da vidimo prvi rezultat – da neko konačno bude uhapšen, da mu se oduzme protupravno stečena imovina i da završi u zatvoru. Dosta je šuplje priče i obećanja, bez konkretnih rezultata – svi su isti i svi su odgovorni, a to je kao da niko nije odgovoran. Zato niko nizašta ne odgovara.
Ipak, za razliku od Kojovića, Konaković ne samo zbog osvojenih glasova, ima politički potencijal, i budućnost, bližu ili dalju, sretniju ili nesretniju zavisi prvenstveno od samog Konakovića i NiP-a. Sa druge strane, Kojović je sve sličniji slučajnom prolazniku Lagumdžiji, s tim da je Kojović univerzalna neznalica, a to se vidi u svakom njegovom istupu jer operira samo opštim mjestima, Kojović je političar od kojeg nikad ništa novo nismo čuli. Naslijedivši stranku, vremenom je postao (zajedno sa Sabinom Ćudić po svjedočenju Amre Zulfikarpašić) ono što kritikuju, vodeći NS kao što B Izetbegović vodi SDA. Kao posljedica mutiranog štokholmskog sindroma, liderstvo NS-a demonstrira autokratske ambicije. Vidjeli smo to i u slučaju Mostara kada je Naša stranka od političke gotovine napravila veresiju. A vidjeli smo to i u Sarajevu, nekoliko puta. Pustili su niz vodu svakog svog kandidata koji se nije svidio SDA. Od Kristine do Ivane, sve što Kojović svojom političkom mubareć rukicom dotakne – uništi, pa su tako i dvije žene doslovno bacili pod autobus i bez da trepnu sjeli u taj isti autobus i odvezli se u samo njima poznatom pravcu ostavljajući na stanici svoje glasače i posmatrače zabezeknute.
Treba reći da je malo koga SDA tako brutalno napadala, sa tolikom količnom laži i neskrivene mržnje kao Kojovića, međutim te napade on nije preživljavao i postajao jači, već je NS svakim napadom na Kojovića i njegove političke planove i namjere slabio kao stranka. Svako ko se priključi NS-u treba računati da će ga se ta stranka odreći prvom prilikom. Nepoznato je da li je dvoklek bez kormilara Kojović-Ćudić svjestan u šta su se pretvorili. Kao što mi nismo ono što mislimo da jesmo, već ono što je život napravio od nas, tako se čini da Naša stranka nije ono što misli da jeste već ono što je SDA od nje napravila.
Ono što bi trebalo najviše da brine članove NS-a, osim toga da će ih pustiti niz vodu ako zatreba, jeste činjenica da sve što NS planira, SDA to odmah sazna. Možda Sabina Ćudić kao kćerka bivšeg službenika AID-a može saznati nešto o krticama u svojoj stranci. Članstvo NS-a saznaje od SDA botova šta namjerava i čini njihovo rukovodstvo ili eventualno sazna u SDA biltenima. Dobro je SDA izabrala cilj, iako su sredstva monstruozna i fašistoidna. NS uprkos pokušajima da nas ubijedi u snagu, bilježi loše rezultate. Čak ni na prošlim izborima, nakon svih SDA afera od Asima do Fadilovih trakavica, NS nije zabilježio dobar rezultat. Ostvarili su bitno manje, isto, ili neznatno više, glasova, od opštine do opštine, ali su opšti dojam i rezultat loši, u najboljem slučaju stagnacija. Kao ni Lagumdžiji uzastopni loši rezultati Kojoviću nisu razlog za razmišljanje o prepuštanju kormila i spašavanju stranke, sve do konačne propasti stranke.
Ali to ni izdaleka nije sve
Izgleda da će sve tri nacionalne politike u vrijeme pandemije, nakon što su demonstrirale nefunkcionalnost institucija i ustavno-pravnu slabost države, pokušati svaka za svoj račun ostvariti ono što nisu mogli u ratu – podijeliti Bosnu i Hercegovinu, i ostaviti je eventualno na aparatima koje može isključiti bilo ko već sljedećom prigodom. Na taj način će i vladajuća SDA konačno artikulirati svoj pravi politički credo, obznanjen na Prvom bošnjačkom saboru, kada su prigodno vratili ime Bošnjaci umjesto Muslimani a Alija Isaković održao govor koji je zvučao kao slovo nakon pristanka na podjelu države. Čini se, nakon svih godina, da SDA oduvijek ima za cilj Bošnjačku Republiku na koju je A Izetbegović pristao, dogovorio i potpisao u Ženevi s Momčilom Krajišnikom. Bošnjačka Republika a ne Republika Bosna i Hercegovina kako nas SDA laže već skoro trideset godina. Da stvar bude po njihovom ukusu ispast će da je tako ispalo, da nije moglo bolje.
Možda ćemo i tada začuđeno gledati s nevjericom kao što sad gledamo kako ih ni najmanje ne zanimaju životi građana i kako neće da “glume državu” i sačuvaju stotine, možda hiljade, života sirotinje koja ih finansira od svojih krvavo zarađenih mizernih nadnica i koju još na sve to pljačkaju, između dva odlaska u crkvu ili džamiju. Nacionalni lideri ravnodušno posmatraju svoje narode na dnu jame. Zaklanjajući sunce na ono malo neba što se još vidi iznad nas dok čekamo svoj red u jami. Svoju lopatu kreča kojim će nas zasuti, ili upakovati u plastične vreće kao u ćefine.
Trojna nacionalna matrica je dokazana opšta opasnost za sve građane Bosne i Hercegovine. Nakon svega, sve se više čini da ostaje samo jedna trojna terapija za smrtno zaraženo društvo. Jedan način da se raskine fatalna veza bazirana na sadizmu političara i mazohizmu građana, odnosno stanovnika, jer građanin je nešto posve drugo od pukog statističkog podatka i statiste u društvu. Kao što brojevi oboljelih i umrlih nisu samo statistika, već konkretni ljudi sa svojim životima. Nacija je konstrukt, a građanstvo je tekovina, rezultat borbe. Ni građanstvo ni slobodu nam niko neće dati, a pogotovo ne pokloniti. Bit ćemo slobodni samo onoliko koliko slobode sami izborimo.
Bosna i Hercegovina će biti građanska tek onda kad u njoj bude živjelo dovoljno građana. Do tada ostajemo potrojena nacionalna država, sa svim problemima nacionalnih društveno-političkih koncepata pomnoženo sa brojem tri i samim sobom a onda sa nulom. Nećemo ovako potrojeni nigdje stići jer svako je okrenuo na svoju stranu, a bez obzira na trenutni omjer snaga, i bez obzira ko, u kom smjeru, i koliko jako vuče, u konačnici je uvijek isto – ne mičemo s mjesta. I ne samo to, ni u mjestu ne stojimo već propadamo, a konačno dno kao da stalno bježi dublje. Ni dno nas neće. A opet dok ne dotaknemo dno ne možemo zaustaviti propadanje, niti se možemo odgurnuti nazad prema površini koja se davno zatvorila iznad nas.
Pobuna
Pobuna, riječ od koje uzavri krv, ubrza i oteža disanje. Pobuna kao posljednji vrisak samopoštovanja sa ruba pameti. I budali je, nadam se, jasno da nemamo državu jer političari ne rade poslove za koje ih plaćamo, niti su institucije naše, niti predstavljaju i štite naše interese. Država i institucije su otete, uzurpirane i služe samo kao platforma političarima za nastavak pljačke i konačno uništenje i društva i države uključujući naravno i vlastite narode koje predstavljaju samo za svoj račun. Nisu to političari već kokošari, jajare i secikese. Bagra i gamad, bez obraza i trunke morala. Svi koji ih takve moralno izopačene podržavaju, od birača i simpatizera preko medija do vjerskih institucija, saučesnici su u zločinu nad narodima i građanima naše sistematski silovane i sporo ubijane domovine.