U maju, kad ruže ne cvjetaju

Maj počinje praznično, najčešće. S ružama crvenim, ponekad.

Ove je godine maj počeo praznovanjem rada neradno, hiljade otpuštenih se pridružilo desetinama hiljada bez posla, a političari su dobili svoje velike nezarađene plate.

A onda je došao 2. maj i još jedna prilika da priče o borbi za grad pričaju uglavnom oni koji se nisu borili, u najboljem slučaju oni sa radne obaveze, ali ne obaveze kakvu su imali zdravstveni radnici, policajci, novinari… već armija onih što su se radno obavezali da izbjegnu vojnu obavezu u skladu sa famoznom “neka svako radi ono što najbolje zna”, kao da je iko najbolje znao boriti se u tenama sa nekoliko metaka u okviru, u slučaju da je uopšte imao pušku.

Ipak ovaj 2. maj će ostati u Sarajevu a možda i šire, zapamćen po prvom zvaničnom nastupu novog glasnogovornika bračnog para Izetbegović. Zahiragić, iznimno antipatična pojava u svijetu SDA fizionomija, čakijaš i nasilnik odmalena, uskočio je u nekadašnje cipele Dine Konakovića i branio neodbranjivu direktoricu Izetbegović, ni približno rječito kao njegov prethodnik. U stilu dilera dupljak farmerki pokušavao je relativizacijama i baljenjem ubijediti voditelja najgledanije tv emisije u nas i gledatelje da više vjerujemo svi skupa njegovim neurotičnim monolozima nego svojoj pameti, uz zaista smiješne egzibicije u stilu “nisam ekonomista ali ću reći”, “nisam doktor ali mogu pogledati” i slično. Mogao je Senad Hadžifejzović izvršiti medijsku egzekuciju ovog samouvjerenog političkog fazana, tranžirati ga i servirati reš pečenog, ali je izabrao ležerniji pristup, svečarski raspoložen, i omogućio mu da se sam ubije, da se našamara pred svima tako što će jednostavno pokazati ko je i kakav je, što je HZ bez ustručavanja i učinio pokazavši se u punom mraku varirajući različite primitivne sofizme demonstrirao je o kakvom se verbalnom šibicaru radi.

Prenisko je SDA pala ako je takvi tipusi moraju zastupati i braniti. Jer dotični je svoje istupe u vezi afere “Respiratori” osmislio, čini se sa Prvom u Bošnjaka, kako bi zaštitio premijera Novalića, a samim tim i Izetbegovića. Pokušavajući reći da je afera 3F, zapravo 2F, odnosno da je SDA trougao Fadil-Fahrudin-Fikret zapravo dvougao Fahrudin-Fikret. Najavljujući namjeru SDA da Fikreta i Fahrudina baci pod autobus ili pusti niz vodu, a da se Fadil izvuče, i još jednom provuče, čime bi se prekinula veza nabavke respiratora sa vrhom SDA a vjerovatno i samim B Izetbegovićem.

Sa beskonačno malo nade, čekamo da vidimo tužilaštvo u akciji. Do sada nikada nismo ništa dočekali. Ali još uvijek strpljivo čekamo.

I dok SDA ima pune ruke nepredviđenog posla, nakon decembarskog petka trinaestog koji nekima zaista nije bio sretan, afere Asim, i sada Respiratora, da ne spominjemo skandalozan rebalans federalnog budžeta koji je rebalansiran na štetu najugroženije kategorije građana, uz sve probleme koje SDA sebi pravi dok nas pljačka, opozicija spava dubokim snom iz kojeg se bude samo kad primaju enormno velike plate, paušale i naknade. Očigledno se opoziciji nigdje ne žuri. Propušta priliku života i pokazuje vlastitim biračima i svima koji bi to tek mogli postati da im zapravo i nije stalo do njih.

Dok se većina opozicionera pravi mrtva, aktivan je Konaković. Nažalost njegova se aktivnost uglavnom iscrpljuje u populizmu i demagogiji. Bez neke jasne političke ideje, puca u maglu u nadi da će nekoga pogoditi. Ipak, mora se priznati da radi i bar pokušava, a samim tim za razliku od većine opozicionih kolega zarađuje svoju platu, bar djelimično, iako niko osim njega još nema neke koristi od tog angažmana, ipak će u skladu sa aktivnošću ostvariti odgovarajući izborni rezultat, bolji nego njegove uspavane kolege. Opozicioni spavači će izgleda prespavati priliku da uskoče u brzi voz mogućih promjena pred lokalne izbore, drijemajući na peronu istorijskog trenutka.

SDP-ov skupštinski zastupnik Damir Mašić je usred pandemije krenuo u još jednu dekorativnu i besciljnu pirotehničku akciju koja je sama sebi svrha, pa je u stilu kladioničara najavio sa nepoznatom kvotom kraj vlade KS do ljeta. Ovaj politički maneken je personifikacija tipičnog Lagumdžijinog uhljeba koji svoj pandan ima u stranačkom kolegi u državnom parlamentu Denisu Bećireviću, veteranu ničega sa milionskom zaradom u svom parlamentarnom ultramaratonu bez cilja, bez politike, bar ne one socijaldemokratske, a kada bi se nečim i bavio u svojoj dugoj i za građane uzaludnoj karijeri ostavljao bi dojam da je član SDA a ne SDP-a.

Jedan od posljednjih glasova stvarne demokratske opozicije u skupštini KS ostaje Damir Nikšić, uz još nekoliko manje ili više istaknutih pojedinaca, poput Stojanovića. Nikšić kao neprijatno oštar kamen u cipeli pozicije jednostavno ne dozvoljava da antipatična osamnaestorka na miru radi šta joj padne na pamet i da na mala vrata uvodi velike prevare. Ne da mira poziciji utjelovljenoj u zadrugaru DeFranko Čeliku, ilijaškom pčelaru Deviću, Bajramu Mariću, a tu su i Bibija Kerla i još nekoliko DF i SBB neugodnih pojava kao iz epske fantastike kako bi prizor bio potpuno besprizoran. U takvom okruženju Damir Nikšić na trenutke izgleda kao usamljeni vitez koji se uprkos brojnijem neprijatelju časno bori da odbrani ono od čega su već mnogi odustali.

Vlada KS na čelu sa nenadanim premijerom Nenadićem, slika je i prilika jada i bijede koji su nas snašli, a skupština je idealna kulisa za savršeno ponižavajući prizor pred očima građana Sarajeva koji još uvijek sa iznenađujuće besmislenim ponosom pričaju o svojoj slavnoj prošlosti, herojskoj obrani i zapanjujućoj hrabrosti branilaca koje su svi vladari KS-a ne samo zaboravili, već i izdali i oteli im sve ono za šta su se mladići, a i djevojke, u tenama borili i u toj borbi istrajali. Uz nekoliko časnih ali premalobrojnih izuzetaka u Vladi i skupštini.

Šta sam ono htio reći? Ah, da. Onda je došao 3. maj, Dan slobode medija. Još jedan praznik koji slobodno mogu zasluženo svetkovati samo rijetki slobodni mediji, novinari. Moglo bi se reći da imamo slobode otprilike isto onoliko koliko imamo slobodnih novinara i slobodnih medija. Malo. Premalo. Ali ipak dovoljno da održe plamen živim.

A onda je svanuo 4. maj. Četrdeset godina od smrti druga Tita, najvećeg sina naših naroda i narodnosti, kako su ga narodi i narodnosti zvali dok je bio živ. Pokazalo se da je to istina, jer svi ti naši narodi i narodnosti nisu imali većeg sina, ni kćerku, ni rođaka, ni tetića, ni političara, ni vojskovođu, ni većeg lidera. Sjećam se kao da je bilo prije 40 minuta – SVI su plakali. Rahmetli dedo je govorio: ne valja, ne valja. Rahmetli nana i tetke su plakale. Izgledalo je kao da je kraj svijeta. I zaista, izgled ponekad ne vara. Možda nekima nije bio dovoljno dobar, sasvim sigurno nije bio savršen, ali je bio predobar za prikaze i nakaze koje su došle poslije njega. Za svoje vrijeme izgradio je skoro sve što nekadašnje jugoslovenske republike i pokrajine danas imaju, a mi smo uživali ugled kakav više nikada nećemo. Za početak i za kraj svake priče o Titu – nije bio lopov, niti je išta ukrao i dao svojima, niti im je šta ostavio. Osim ponosa.

Da li će ponos moći osjećati djeca dojučerašnjih i današnjih lidera na ovim prostorima što su se nekada zvali Jugoslavija, retoričko je pitanje. Kao i sva druga pitanja kad poredimo šta smo bili a šta smo postali. Šta smo mogli biti a šta jesmo. Dokle smo mogli doći a gdje smo do sada stigli.

Život ipak ide dalje i mi nastavljamo svoj put u nigdje, potpuno sigurni da ćemo stići tamo gdje putujemo.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Istina za Dženana
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten

Priča o eseju
Izazov prihvaćen