iz filma Lepota poroka

Zubčević: Zvijezda Mira

Dvadesetprvog dana, dvadesetprve godine, dvadesetprvog stoljeća otišla je Mira Furlan, daleko, zauvijek. Jedna od prvih žrtava novog vremena u Hrvatskoj, emigrirala je još 1991., nakon progona koji je doživjela od mlade hrvatske demokracije. Rehabilitacija ustaštva (i četništva), revizionizam i drugi fenomeni demokratije u našoj nekadašnjoj domovini nisu bile nešto sa čim se kći antifašiste mogla pomiriti. Niti je Miru takav svijet, nabrzinu sagrađen na starim ideološkim ruševinama, mogao prihvatiti ni podnijeti. A toliki su s klicanjem dočekali višestranačje i demokratiju, a mnogi  su ekstremni nacionalizam i mržnju platili svojim životima, mahom nevini. Bezbrojni su se prilagodili trendovima i postali ne samo sudionici krvavog pira već i nerijetko inspiratori. Mira Furlan bila je glasniji i hrabriji intelektualac od većine tadašnjih profesora zagrebačke univerze.

Od moje osnovne škole pa sve do fakulteta, od Kiklopa do Putovanja u Vučjak, bila je simbol prvenstveno ženstvenosti pa tek onda ljepote, a za neke, Mira Furlan je bila i ostala muza, inspiracija, ali ne za prostački, vulgarni neum, već za čiste duše mladića.

Pričao mi je prijatelj, kasnih osamdesetih godina prošloga vijeka, da ju je čak i vidio jednom u zagrebačkoj slastičarni Splendid kako jede šampitu. Uporno je buljio u nju kao da je nijema sirena koja tišinom oko sebe izluđuje putnike nenamjernike i slučajne prolaznike.

“gledao sam je drsko, nesposoban da skrenem pogled.”
“a šta mira?”
“ništa. ostala je ravnodušna, dostojanstvena, divna.”
“a ti ko seljak blenuo.”
“kao da je vrijeme stalo a sve se ponovo vratilo na staro tek kad je iskoračila iz poslastičarnice. svijet je opet postao običan, nezanimljiv.”
“splendid.”

Od tada pa sve do danas kad vidim šampitu sjetim se Mire Furlan i vidim je na tren, čujem i njen glas, neku repliku iz neke uloge, karakteristične boje, dikcije i akcenta… “Kio, pio si rakiju” … “Ukrcat ćemo se na ship i pravo u Ameriku” … “ima nekih kojima to nije smiješno”.

Iako je igrala manje role, u pravilu su to bile značajnije uloge u filmu i obično smo pamtili filmove upravo zahvaljujući sjajnim glumačkim ostvarenjima i briljantnim partijama Mire Furlan. Jedna od prvih nezaboravnih filmskih uloga bila je nevjerna doktorova žena, Kiklop Ranka Marinkovića u režiji Antuna Vrdoljaka, ljubavnica Melkiora Tresića (F. Lasić) koji je svaki susret pripremao pozivom “halo, hitna pomoć?” provjeravajući da li je sama. Nekada bi odgovor bio “pogriješili ste”, a prije spuštanja slušalice čulo bi se “ovo je treći idiot danas” ili “je li veoma hitno?” što je bio znak za Melkiora do pohrli i ustrči poput vihora uz stepenice pravo u krevet doktorove žene.

Iako je u našim tinejdžerskim snovima igrala redovnije nego na filmskom platnu Mira Furlan je za svojih desetak godina jugoslavenske karijere odigrala čitav niz sjajnih uloga. Nakon što je došla demokratija u Hrvatsku, Mira je morala otići iz Hrvatske. Progonjena ne samo medijski, oduzet joj je i stan; napustila je svoj rodni Zagreb i zaputila se, poput Eve Horvatek koju je nazaboravno igrala u Krležinom Vučjaku, u Ameriku. Ubrzo je počela glumiti i postala uspješna u SF žanru (Babylon 5) i vremenom stekla poseban status i ugled (Lost…) u Americi u kojoj je živjela do kraja. O njenom odlasku javljaju Variety i drugi mediji, ali i mediji u bivšoj Jugoslaviji. Prekasno i nebitno.

Ne zanima me kako će mediji u Hrvatskoj ispratiti Miru Furlan koju su prije tačno trideset godina iz Hrvatske protjerali. Vidjeli smo i dočekali sve od mnogih medija, u svim nekadašnjim republikama SFRJ, nisu samo otjerali brojne mire i bogdane, već su ti isti mediji pomogli pokretanje rata i strašne zločine, i servisirali te ratove, i tu mržnju sve vrijeme. Tako i danas bez nagovještaja da će svoju prljavu i sramnu ulogu u ratu i poraću ikada pokušati očistiti nečim čestitim kao što je profesionalizam, bez nacionalne mladodemokratske ostrašćenosti. Malodobna demokracija je ispala maloumna demokracija. Ali to je neka druga priča, u kojoj je Mira igrala, na sreću, samo epizodnu ulogu.

Dok smo još uvijek svi skupa u baruštini, zapravo u septičkoj jami kojoj tepamo kao ustajaloj močvari, u pokušaju da zanemarimo nesnošljiv smrad nacionalizma i mržnje koji nas guše, dok su nam glave iznad površine, ispratimo zvijezdu naših života dok se vraća na svoje mjesto na zvjezdanom nebu koje nas još uvijek strpljivo ali ravnodušno posmatra. Neka nas i ta zvijezda, Mira, netremice gleda kako se još uvijek patimo u pokušaju da isplivamo do boljeg sutra. I nećemo je pitati “zvijezdo sjajna, kakva bi bila tvoja sreća da nemaš one kojima sijaš?” jer “svoje se breme uvijek nalazi”. U teleskopu duše ona će ostati jedan od sjajnih objekata na mom privatnom nebu. Idealna, nestvarna, diva vrijedna divljenja. Završavam ovo kratko slovo o istoriji jednog divljenja ipak zadovoljan. Ostala je simbol jednog vremena, naših mladih i nevinih duša u svojevrsnoj zaljubljenosti koja nikada nije postala nikakva ljubav, već ostala supstancom vječne apoteoze.

Nikada je nisam sreo, nikada vidio. Ali eto, dočekao sam da je vidim na nebu dok čekam da je i sam sretnem među zvijezdama.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost

Dizdar: Molitva
Sijarić: Bihorci
Čehov: Stepa
Rodić: Vijađ