U petak je zasjedalo Vijeće sigurnosti UN-a. Da, to tijelo i ta organizacija još formalno postoje. Generalni sekretar je iskoristio pravo iz člana 99. prvi put nakon 1989. godine i sazvao sjednicu. Na prijedlog UAE raspravljalo se i glasalo o specijalnoj rezoluciji o trenutnom prekidu vatre u Gazi i bezuslovnom puštanju svih talaca.
Na glasanju je samo ambasador Amerike bio protiv rezolucije i primirja, a SAD je jedna od pet članica s pravom veta. Prigodno je bila suzdržana ambasadorica Velike Britanije. Svi ostali su bili za primirje, bezuslovno puštanje talaca – 13 članica Vijeća sigurnosti je glasalo za, a preko sto država je podržalo tekst rezolucije.
Lice, obraz i naličje Amerike je zapravo zamjenik američkog ambasadora u UN-u Robert A. Wood. Glasao je ponosno, visoko dignutom rukom da se produži državni teror nad Palestinom, da se produži varvarsko iživljavanje nad civilima i da taoci ostanu u zatočeništvu. A vetom je zabranio primirje i puštanje talaca. Jedan od razloga, kako je rekao, je i taj da će „primirje samo posijati sjeme novog rata“. Upravo tim orvelijanskim riječima. Amerika zabranjuje primirje jednom rukom a drugom dodaje Izraelcima oružje da nastave s ubijanjem civila i opštom destrukcijom.
Ambasador Wood je čak u jednom trenutku referirao na sedmi oktobar kao najstrašniji “napad na naš narod”. Do te mjere je preuzet izraelski narativ da čovjek govori kao ambasador Izraela, a ne Amerike. Na ovaj način nam je pokazao stav Amerike i ono što zaista misli i u skladu s tim zaista čini.
Da stvari budu do kraja morbidne potrudio se opet Robert A. Wood. Za vrijeme govora palestinskog ambasadora diplomatski nedvosmisleno, od početka do samog kraja, ignorisao je govor palestinskog kolege i spuštenog pogleda igrao Candy Crush ili Tetris na svom mobitelu ispod stola, demonstrirajući ne samo nepoštovanje prema palestinskom i drugim kolegama, i prema instituciji UN-a i Vijeću sigurnosti, već i neskriveni prezir prema agoniji Palestinaca dok prolaze izraelski pakao. Bešćutnost prema masakrima nevinih. Scene užasa ga ne dotiču. Vrisak djece i njihovih majki ne čuje. Zatočeni taoci ga ne zanimaju. Izraelu treba vrijeme da provede svoj plan i to je njegova jedina misija. Partnerstvo i saučesništvo.
Glasajući protiv primirja i puštanja talaca Amerika je ostavila otvorenom mogućnost proširenja sukoba. Amerikanci (zajedno sa EU i Britanijom) šalju oružje koje se koristi i bit će korišteno za ubijanje civila, tako da bi glasanje za primirje i oslobađanje talaca bila nekonzistenta politika.
Naravno, preludirao je hasbara varijacijama na temu mira i prosperiteta za Izraelce i Palestince. I šarena laža i bjesomučni isprazni refren – two state solution / independent Palestinian state. Naročito! 750.000 nelegalnih doseljenika živi na okupiranim palestinskim teritorijama Zapadne obale. Izraelska vlada je upravo donijela odluku o novoj izgradnji ilegalnih naselja do sada neviđenih razmjera na palestinskoj zemlji (odluka broj 1129). Doseljenici, u saradnji sa vojskom, naoružani do zuba terorišu, pljačkaju i ubijaju Palestince, a Izrael je do sada uhapsio 12 puta više Palestinaca na Zapadnoj obali nego što je nedavno razmijenio sa Hamasom.
Šta je Amerika konkretno uradila da omogući “two state solution” – apsolutno ništa, ali je zato podržala sve što Izrael čini da do dvije države ili bilo kakve palestinske države, bar zapadno od rijeke Jordan, nikada ne dođe. Ilegalna naselja, protivno rezolucijama UN-a, i dalje se šire poput korova palestinskom zemljom.
Ovim činom podrške ubijanju a protiv svake humanosti i budimo iskreni protiv svakog međunarodnog zakona, posebno humanitarnog, Amerika je i formalno postala strana u sukobu i saučesnica u zločinima. Jer osim direktnih pošiljki oružja koje šalje Izraelu da ubija djecu, pruža mu svaku vrstu zaštite, političke, diplomatske, medijske… i naravno vojne. Ipak na kraju neko treba pobiti ili protjerati sve te Palestince. Tako da su redovne isporuke oružja presudne za ubijanje Palestinaca i etničko čišćenje. Netanyahu se lično zahvalio Bidenu na municiji za “rat u Gazi”, a zahvalni izraelski generali priznaju da bez američke vojne pomoći ubijanje civila u Gazi ne bi bilo moguće.
“Svi naši projektili, municija, precizno navođene rakete, svi avioni i bombe, sve to je iz SAD-a. U trenutku kad zavrnu slavinu, ne možemo se nastaviti boriti. Nemamo kapacitete… Svi shvataju da ne možemo voditi ovaj rat bez Amerike. Tačka.” umirovljeni general major Yitzhak Brick
Ako genocid nije formalno počeo opsadom Gaze prije šesnaest godina onda vjerovatno jeste nedavnom eksplicitnom najavom od strane praktično svih vojnih i političkih zvaničnika i naredbom o iseljavanju, protjerivanju sa sjevera Gaze na jug. Samo da bi poslije, upravo sada, jug bio nemilice bombardovan. Uspostavljaju „sigurne zone“ koje onda nemilosrdno raketiraju. Nova “sigurna zona” koju je Izrael odredio za preko dva miliona Palestinaca je komad pustinje površine londonskog aerodroma Heathrow!
Ako priča kao genocid i ako izgleda kao genocid onda je vjerovatno genocid
Fokus je na “razaranju a ne na preciznosti”. Skoro dva miliona ljudi u dva mjeseca je ostalo bez doma i krova nad glavom, a tri četvrtine njih su već bile izbjeglice ili su potomci prognanih sa svoje zemlje. Rođeni, zatočeni i ubijeni kao izbjeglice. Izrael do sada drži prosjek oko 10.000 ubijenih Palestinaca mjesečno, dok pročitate ovaj tekst Izrael će ubiti najmanje jedno palestinsko dijete. Sutrašnji dan neće dočekati stotinu palestinske dječice u Gazi, a i na Zapadnoj obali će mnogi Palestinci izgubiti život ili biti uhapšeni. Ovim tempom Izraelu treba oko 230 dana da pobije sve Palestince Gaze. Od toga je dva mjeseca već prošlo, a teško je pretpostaviti i sračunati sve smrtne ishode usljed ranjavanja, infekcija, gladi, zime i hroničnih bolesti jer već mjesecima ni redovni pacijenti nemaju osnovnu zdravstvenu zaštitu, kao ni vodu, struju, hranu… tako da je ritam smrti pojačan, bržim, apokaliptičnim tempom.
Mislite da ne planiraju štetu i ne računaju kako da je povećaju? Izrael zna, u pravilu veoma precizno, koliko će civila ubiti napadom na konkretni objekat. “Gospel (Evanđelje)” sistem, u izraelskoj vojsci poznat kao fabrika za ubijanje, izabere metu, operator samo treba odobriti. Kao što su okupacija i aparthejd bili i ostali automatizirani i zasnovani na najnaprednijoj tehnologiji tako je i ubijanje Palestinaca automatizirano, i bazirano na futurističkim tehnologijama koje će nas najbrže odvesti ponovo u kameno doba. Čak je i prirodno glupa vještačka inteligencija upregnuta u ovu ubilačku misiju.
Izrael sistematski cilja i ubija civile. Do sada je samo u Gazi za dva mjeseca ubijeno preko 60 novinara! Ubijen je i pjesnik, profesor engleske književnosti Refaat Alareer. Izraelska vojska ga je obavijestila prije egzekucije o svojoj namjeri. Otišao je iz škole da spasi učenike, ali je ubijen sa bratom i sestrom u njenom stanu sa njeno četvero djece. Samo jedna od bezbrojnih ubijenih porodica, a sve u navodnoj borbi protiv Hamasa. Do danas tijela Refaata, njegovog brata, sestre i njene djece nisu izvučena iz ruševina.
Sedmi oktobar će biti iskorišten kao izgovor i povod za ubrzanje etničkog čišćenja i osvajanja teritorija koji se već decenijama dešavaju slow motion dinamikom. Idu redom. U fokusu su intelektualci i drugi civili koji su simboli otpora. Tako je ubijena 79-godišnja Hadiya Nassar, globalno poznata kao “starija od Izraela”, snajperskim hicem u prsa. Ni ona nije Hamas, ali nije ni ovo rat samo protiv Hamasa, već protiv palestinskog naroda, i pljačka, otimačina njihove zemlje. Uvijek bio i ostao.
Otišlo se tako daleko da se palestinski starci i mladići otimaju, zarobljavaju, skidaju goli, paradiraju i predstavljaju kao borci Hamasa. Slike izraelske vojske sa zarobljenim, golim civilima, zavezanih očiju podsjećaju na sesije ISIS-a ili na najmračnije epizode prošlog stoljeća. Ono što su izraelski zvaničnici najavili, što dosljedno čine već dva mjeseca i ono što vidimo osnov je za takve komparacije.
Bombardovanje Gaze je iživljavanje jedne od najjačih armija svijeta nad okupiranim, davno prognanim i potlačenim narodom. I sada nam najrazvijenije demokratije svijeta i najbogatije zemlje, sa bogatom kolonijalnom, pa i fašističkom i nacističkom, ergo genocidnom, prošlošću, poručuju da je u redu ubijati djecu. Da je u redu hapsiti dječicu od 4-5 godina. I da “nema nevinih Palestinaca”, kako glasi naslov Marka R. Levina koji samo ponavlja riječi izraelskog predsjednika Herzoga. Pisano nedvosmislenim jezikom genocida.
Toliko su se svi skupa opustili u nekažnjivosti da i ne kriju da Palestince nakon decenija sistematske dehumanizacije ne smatraju ljudima. Neopterećeni poput izraelskog vojnika koji pretura ženski donji veš po stanu iz kojeg je protjerana, a možda već i ubijena palestinska porodica ili se ponosno snima dok vandalizira prodavnicu u Gazi i razbija igračke sretan poput majmuna kad dobije bananu. Ili “vojničina” koji svojoj kćerki za drugi rođendan posvećuju rušenje zgrade u Gazi, i snima se. Eno, opet je na televiziji. Ovaj put na vlastitoj sahrani. Imat će kćerka kao uspomenu snimak kako tata ruši stambenu zgradu i likuje sa svojim ortacima. A imat će i istražitelji međunarodnog suda za ratne zločine materijal za istragu. Ali teško je povjerovati, nakon svega viđenog svih ovih godina, da će ijedan Amerikanac odgovarati za ratne zločine u Afganistanu i Iraku, Siriji ili Libiji pa se sličnoj sudbini nadaju i izraelski ratni zločinci. Koji su ponosni na svoje zločine pa ih javno najavljuju i slave kad ih počine.
Izrael je bombardovao univerzitete i škole u Gazi, razara sve uključujući bolnice, džamije, crkve, izbjegličke kampove… Čak je osvojio nekoliko bolnica koje su danima granatirane kao i sve ostalo pod izgovorom da su dio infrastrukture Hamasa. Miniran je i srušen Medicinski fakultet u Gazi. Zašto? Dok su postavljali eksploziv evidentno nije bilo Hamasa. Pa zato što hoće da Gazu pretvore u pustinju ruševina nemoguću za život. To znaju i oni koji ih podržavaju i naoružavaju, i diplomatski štite i pokrivaju decenijama, pa za njih kao da ne važe međunarodni zakoni. Kao što očito ne važe. Vrijedno rade na ispunjenju obećanja da će Gazu pretvoriti u mjesto na kojem nema života. Genocidno, ali iskreno. Može im se, ne moraju kriti mržnju i ubilačke namjere.
Bolnice su srušene, mnogi pacijenti i doktori pobijeni, a dokazi da je Hamas zaista koristio sve te objekte nisu pokazani. Pronađeno je nula komandnih centara Hamasa ispod bolnica, a podjednak je broj oslobođenih talaca. Isti broj je i dekapitiranih beba o kojima je lagao javno čak i sam predsjednik Amerike u vrijeme kada je trebalo svijet ubijediti da sve što dolazi Palestinci zapravo zaslužuju. Već toliko puta viđena doktrina šoka na djelu. Isti oni Palestinci koji su već toliko puta protjerani, a sada ih doslovno istrebljuju a sve u skladu sa javnim najavama vojnih i civilnih zvaničnika Izraela.
Pravni problem sa dokazivanjem genocida je u tome što je teško dokazati namjeru, posebno namjeru države, sistema i društva. U ovom slučaju to nije problem jer su Netanyahu i njegove masovne ubice u izraelskoj vladi poput ministra sigurnost Ben-Gvira ili ministra finansija Smotricha, svi odreda takmičeći se ko će prije, najavili genocid uvjereni kao i prosječni izraelski vojnik i agresivni doseljenik u vlastitu nekažnjivost.
Dok sprečavaju rezolucije koje zahtijevaju primirje, istovremeno isporučuju Izraelu preko 10.000 tona naoružanja, po skraćenoj, ubrzanoj proceduri, u dva mjeseca, a da bi Izrael mogao izvršiti egzekucije skoro 20.000 Palestinaca koliko je do sada masakrirano civila od kojih su mnogi još pod ruševinama. Na listi američke maksuzije za Izrael je osim municije za top tenka Merkava, zabranjenih fosfornih bombi, i stotinjak bombi za uništavanje bunkera i druga slično “sofisticirana” oružja za ubijanje žena i djeca, neke od njih nose smrt koncentrisanu u pola tone, ili više, eksploziva. Kad bomba od npr. 900 kg precizno pogodi, ona neprecizno ubije i izranjava desetine, a vidjeli smo i stotine civila. Bombe od pola tone ili tonu eksploziva ne mogu biti i nisu precizna oružja u naseljenim mjestima.
Sjećate li se marta prošle godine i isključivosti – ili ste s nama ili protiv nas – u ime pravde, međunarodnog prava i humanosti? Stotine različitih sankcija protiv Rusije, zasluženo, ali nijedna protiv Izraela, a ono što Izraelci rade sistematski decenijama je protiv svih međunarodnih zakona i konvencija i suprotno brojnim rezolucijama UN-a.
Ako ostane živih Palestinaca u Gazi, ako prežive brutalna bombardovanja, ako prežive glad, ako prežive infekcije i sve boleštine što se zlokobno nadvijaju kao nove sjene smrti nad Gazom, ako prežive deportacije, ako prežive zimu, ako dakle nekim slučajem neko preživi u Gazi – neće imati gdje da živi. A možda ni s kim.
Levyjev poučak
Ono što se u izraelskom društvu dešava kompleksno je i izmiče poimanju kako je sve to uopšte moguće. Po mišljenju Gideona Levyja, jednog od najglasnijih kritičara politike Izraela, okupacije i aparthejda, tri su važna elementa za razumijevanje stanja stvari, ili bolje svijesti u Izraelu.
Od Boga izabrani narod. Tom izboru sami su svoji svjedoci, ali im je to generalna tapija i ćage za sve, a da je autentična znaju jer su je sami ispisali. U jednoj ruci Tora a u drugoj puška na vratima palestinske familije kojoj upravo oduzimaju kuću i zemlju i daju doseljeniku iz Evrope. U Izraelu naprimjer živi oko milion ruskih doseljenika, od ukupno sedam miliona Izraelaca.
Drugo, Izraelci ne samo da su žrtve, vječne žrtve, već i jedine žrtve. Postojale su i duže okupacije od izraelske, ali nikada nije postojao slučaj da se okupator smatra i samoproglašava žrtvom. Holokaust se koristi kao izgovor i paravan za sve, od okupacije i aparthejda do ubijanja Palestinaca.
I na kraju kao treće, Gideon Levy opisuje razmišljanje većine Izraelaca – “Palestinci nisu kao mi. Oni ne vole svoju djecu kao mi svoju. Oni ne vole život kao mi…”.
Ergo, oni nisu ljudi. Ergo… uključite televiziju, one rijetke kanale koji uopšte izvještavaju o zločinima Izraela u Gazi i na Zapadnoj obali. Ono što gledamo uživo nije počelo sedmog oktobra. Nikada i nije bilo samo zbog Hamasa, niti zbog talaca. Ništa Izrael ne radi danas što nije već radio u svojoj istoriji nasilja. Stvar je samo intenziteta i riješenosti da sedmi oktobar iskoriste kao izgovor za konačno rješenje palestinskog pitanja i konačnu aneksiju i okupaciju. Do tada doktori Gaze vrše šest amputacija dnevno bez anestezije samo na djeci. Ostale amputacije se ne broje. Kao ni sve smrti i stradanja koja se dešavaju posredno kao posljedica bombardovanja i razaranja. I na to vojska Izraela računa u ovoj sistematskoj osvetničkoj destrukciji.
Dok gledamo prizore biblijske distopije koja se pogoni krvlju Palestinaca, vidimo i nezainteresirane posmatrače. Egiptom teče Nil a Palestinci nemaju vode za piće, arapske zemlje izvoze konvoje nafte a bolnice u Gazi nemaju gorivo za agregate, 400 miliona Arapa gleda televiziju ili igra video igrice kao američki ambasador u UN-u. Ne treba se niko nadati da će dekadentni arapski lideri bilo šta učiniti da pomognu Palestincima. Nisu nikad pa neće ni sad.
Palestinci su prepušteni svojoj sudbini i divljaštvu Izraela uz oružje i aplauze „zapadnog svijeta“. Niko nije na njihovoj strani. Na strani istine i pravde život je kratak i ne nudi perspektivnu budućnost. To je svijet u kojem živimo, svijet laži, pljačke i zločina. Ipak Palestinci nisu sasvim sami. S njima je javnost, rijeke ljudi koje protestuju širom svijeta, od Londona do Amana. S njima su obespravljeni, potlačeni i “drugačiji”. S Palestincima izgleda iskreno saosjećaju samo obespravljeni a oni su u ovakvom svijetu “nemoćna” većina. Tragično, u taj široki zagrljaj saosjećanja prema patnji Palestinaca, uvući će se i ušuškati i Hamas sa svojom ideologijom.
Izrael je na putu da razaranjem Gaze “oslobodi” Hamas od odgovornosti za Gazu. I opet će borba terorom protiv terora proizvesti nove cikluse terora. Kao što smo ranije rekli – aktuelna izraelska vlada i Hamas su match made in hell. Kad je Hamas osvojio vlast u Gazi nisu sa zgrada bacali izraelske okupatore nego palestinske neistomišljenike, mahom članove PLO-a. Tako da je Hamas spreman na sve pa i na ovo što se trenutno dešava Palestincima Gaze. Dok je Hamasa i Netanyahua i njegovih ministara – pakao, džehenem i hell su jedine opcije.
Danas je jasnije šta znači “rules based order” koji se zagovara i provodi, kao da ne postoji “law based order”. Poredak zasnovan na pravilima znači da jedan set pravila važi za jedne, a drugi za druge. Tako Amerika i Izrael mogu ubijati civile i optužiti za antisemitizam svakoga ko se tome usprotivi. Netanyahu najavi genocid i niko ništa, a Putin je davno optužen. Netanyahu kaže da je istraživanje ratnih zločina Izraela “čisti antisemitizam”. Netanyahu pozove na istrebljenje Palestinaca poredeći ih sa Amalekom. I niko ništa.
“Moraš se sjetiti šta ti je Amalek učinio, kaže naša Sveta Biblija. Sada idi i udari Amaleka i uništi sve što ima, i ne poštedi nikoga, ubij i muškarca i ženu, i dijete i dojenče, vola i ovcu, kamilu i magarca.” (B. Netanyahu, 29. oktobar 2023)
Kad se to pred našim očima i dešava – opet niko ništa. Biblijski mitovi i jezik u kombinaciji sa najsavremenijim sredstvima za ubijanje, softverima za špijuniranje i identifikaciju, biometrijom… prepun je i raskošan izlog vrlog novog svijeta. Nudi bezbroj načina da se ubijaju ljudi i nijedan da ostanu živi. Biblija kao svojom rukom ispisan grunt i svjedočanstvo darodavanja. “Mnogi cionisti ne vjeruju u Boga, ali svi vjeruju da im je obećao zemlju.” (Ilan Pappe)
Izrael samouvjereno riskira previše. Za razliku od na smrt osuđenih Palestinaca imaju neuporedivo više da izgube a bore se protiv onih koji nemaju više šta izgubiti, osim života koji vrijedi samo onima koji se bore, svi ostali su samo žrtve. Stanje na terenu nakon dva mjeseca ukazuje na to da su Izraelci najefikasniji u razaranju i ubijanju civila. Preko 400 mrtvih i skoro 2.000 invalida do sada ima izraelska vojska, za samo dva mjeseca. Kao što najgori dani tek dolaze za palestinske civile, najgori dani tek dolaze i za izraelske vojnike i društvo nespremno za masovne sahrane. Dok Izrael ubija i ponižava palestinske civile, borci Hamasa ubijaju i ponižavaju izraelske vojnike i na sjeveru i na jugu Gaze. Izrael možda gubi ovaj rat jer je postavio cilj koji ne može ispuniti. Teško je ubiti ideju otpora u potlačenom narodu. Sa svakim novim bljeskom spoznaje da gubi rat Izrael će reagovati novim nasiljem. Do posljednjeg živog Palestinca. A sa Palestincima Gaze će umrijeti i ideja ili bolje – mit o zapadnom humanizmu i humanosti Zapada uopšte.
“Ko ima oči neka vidi.”
Nama ostaje da bespomoćno gledamo i eventualno pričamo priče za one kojima je oduzet glas. „Neka bude priča“ da preživi nada kao bajka.