Zubčević: Kult sličnosti

Prestupna je godina. Kao kad je počeo i završio rat. Minuše trideset i dva ljeta od referenduma o nezavisnosti i međunarodnog priznanja Republike Bosne i Hercegovine. Istovremeno se svaka prilika, od državnih do vjerskih praznika, koristi za širenje mita i jačanje kulta ličnosti prvog predsjednika SDA. Pa je tako bilo i za ovaj praznik.

Draga „iluzija“ koje se treba odreći

Iako je SDS pozvao građane srpske nacionalisti na bojkot, iako je većina pozvanih poslušala vođu koji je nedavno bio izašao iz zatvora zbog finansijskih pronevjera, na referendum se odazvalo oko dvije trećine građana, a na osnovu rezultata referenduma uslijedilo je i međunarodno priznanje bez kojeg bi Bosna vjerovatno imala status sličan Kurdistanu, a bosanski muslimani Kurdima. Važno je i presudno bilo veliko učešće građana hrvatske nacionalnosti u referendumu. Na referendum su izašli i Jugosloveni i ostali i simboličan broj građana srpske nacionalnosti.

Takozvana JNA se nekoliko mjeseci prije referenduma (i priče o referendumu) ukopala oko Sarajeva. Opsada je bila spremna. Zamjena crvenih petokraka nekim drugim simbolima brzo je uslijedila, a pobunjenici su te artiljerijske položaje JNA koristili do posljednjeg dana opsade Sarajeva.

Usred rata i prvi predsjednik SDA je pokušao podijeliti Republiku Bosnu i Hercegovinu, pa je organizovan i zloglasni Sabor. Na kraju je ipak spriječena konačna podjela države ali je promijenjeno ime naroda, kao da je košulja, pa su Muslimani postali Bošnjaci. A sjećamo se prvog predsjednika SDA koji je, prije rata, na pitanje o Bošnjacima rekao da je to „jedna lijepa ideja čije je vrijeme prošlo”.

Valjda su računali da će lakše dobiti priznanje jedna bošnjačka državica u Evropi nego muslimanska. A u godini Sabora, 1993. ovako je govorio.

„Pitanje – da li je Bosna i Hercegovina, na način kako je do sad postojala, više moguća? Ona ne može ovakva više postojati, ovakva može, ali ne može onakva kakva je postojala. Srpsko-hrvatsko-muslimanska Bosna kao neka zajednička država, sa zajedničkim vladama, zajedničkim predsjedništvima, u kojima bi oni delegirali četnike, ovi ustaše, unutra u tu vladu koju smo mi pokušavali eto radi legaliteta nekog da održavamo, više nije moguća. Molim vas, to je moje uvjerenje nakon svih nevolja koje smo s njima preživjeli, je li. (…)

I dalje se insistira na tome da je to moguće, ja vam kažem – to nije moguće. Moguća je jedna nova Bosna i Hercegovina, jednog dana, jedna drugačija. Ali, sa njima nije moguća.

Ja sam godinu i po dana bio u mirnom vremenu i evo godinu i po u ratu, i moje iskustvo… ja, ja mislim da je to i vaše iskustvo ako hoćete da budete pred sobom iskreni – takva država nije moguća.

Evo, da iskoristim priliku da vam kažem kako mislim da je moguća. (…) Mislim da treba da tu borbu vodimo u dvije etape. U prvoj etapi trebamo vojno da osiguramo oslobođenje krajeva u kojima se nalaze, u kojima živi većinski muslimanski narod, u kojima je živio – da budem potpuno precizan – muslimani kao većina. Zato što je to narod koji je podnio najviše, koji je, na koncu konaca, najviše zainteresovan za tu Bosnu i Hercegovinu. Koji je, sasvim sigurno je, i lojalan, jer druge domovine nema. I koji je teret rata, za tu Bosnu i Hercegovinu, platio najvišom cijenom.

Drugi dio borbe za Bosnu i Hercegovinu, radi intergracije Bosne i Hercegovine, trebao bi da se vodi konačno političkim sredstvima. Nisam siguran da ćemo moći vojnim sredstvima da osvajamo Drvar i Banjaluku, i Trebinje i tako dalje. Nisam siguran, možda ćemo moći. Čak sam siguran da bi mogli kad bi imali oružje.

Ali ako ostanu iste međunarodne prilike, bolje rečeno neprilike kakve su sada, najvjerovatnije ćemo morati ovaj dio drugi voditi na jedan način uzimajući u obzir jedan faktor koji se zove vrijeme na onaj način kako je to recimo Zapadna Njemačka se izborila za cjelinu Njemačke, ne vojnim putem već nadmoćnošću modela koji je tamo vladao, jer kod nas, kad pogledamo Bosnu imamo takozvane svijetle plohe i mračne plohe koje su u mraku pod fašizmom, jednim ili drugim. Sasvim svejedno, srpskim ili hrvatskim.

Imamo ovde ono što kontroliše naša armija i naša vlada taj dio u kojima mi pokušavamo, ne baš sa punim rezultatom, sa izvjesnim rezultatom da održimo neki stepen demokratije, civilizacije, neki stepen ljudskih sloboda, koji naravno podliježe istim ograničenjima zbog rata, objektivnim, ali u kojima se uporno pokušava koliko je moguće graditi jedan civilizovan život.

U Varešu, uprkos tome što su oni istjerali to stanovništvo, ne mi, oni, oni su ga istjerali, reći ću vam i zašto. Tamo ima još 1.000 Hrvata, jedan dio Hrvata se vraća tamo, nikome neće faliti dlaka s glave i mi ne bismo bili ono što smo, ne bi bili ta vlast kako se nazivamo – nekom demokratskom vlašću ako bi mi progonili te ljude.

Mi ćemo pokušati da na ovom slobodnom, oslobođenom dijelu Bosne i Hercegovine, nikad se ne odričući i ne zaboravljajući onaj ostali dio, mi ćemo pokušati da organizujemo jednu vlast koja je dostojna konca 20. vijeka, i koja će poštovati neke minimalne, osnovne, elementarne standarde civilizacije, civilizovanog načina življenja. A to znači, prevedeno na politički jezik, da imamo Bosnu i Hercegovinu u kojoj neće niko biti progonjen zbog svoje vjere ni svoje nacije, zbog svog političkog uvjerenja.

Zbog te tri stvari ne smije biti niko proganjan. To bi mogla biti konstanta, sve drugo će se možda tu i tamo mijenjati, i biti nešto drugačije definirano, mislim da će to udruženo sa principom slobodnog tržišta i onog što to može da dadne – jer mi držimo ipak najindustrijskiji i najrazvijeniji dio Bosne i Hercegovine, može da pobijedi ovaj mrak u kojem žive danas dijelovi Bosne i Hercegovine. (…)

Mislim da moramo, ono što je rekao jedan naš dobar novinar (Senad Avdić, op.aut.), moramo, nažalost, spaliti neke drage iluzije konačno. Ako to ne uradimo, bojim se da ćemo dalje da plaćamo skupu cijenu. Od nekih iluzija se moramo, ne znam kako dragih, konačno oprostiti. Pogledati realnostima u oči i… Mislim da nismo nikome ništa dužni. Svi su nama dužni. Nikome mi nismo dužni ništa. A mi ćemo, radi naših vlastitih principa, nastojati da na tom dijelu Bosne i Hercegovine na kome će vladati bosanskohercegovačka vlast i bosanskohercegovačka armija osnujemo jedan sistem u kome će vladati principi demokratije, ljudskih sloboda i ono što sam rekao gdje niko neće biti progonjen zbog toga što pripada nekoj vjeri, naciji, političkom uvjerenju. Pokušajmo da tu stvar uradimo.

Mislim da je to nešto što je nadohvat ruke, što je realno, što je moguće. Ako to sad kombinujemo sa jednom činjenicom da mi ćemo u Bosni i Hercegovini na tom teritoriju koji se poklapa ipak sa najrazvijenijim dijelom Bosne i Hercegovine, to su doline Bosne, doline Neretve… i sa činjenicom da ćemo vjerovatno mi biti oni kojima će svijet pomoći da se podigne iz ove nevolje, iz ovog pepela… Dobit ćemo pomoć to je sigurno, i od Istoka i od Zapada, oni to i planiraju.

Zapad zato što ima tešku grižnju savjesti za ovo što nam nije dao vojnu pomoć, što nam je spriječio samoodbranu, oni spremaju neke programe rekonstrukcije Bosne i Hercegovine i vjerovatno će učiniti… dat će nama one početne impulse, dat će nam kapitala da se dignemo iz ove nevolje ovde, a mislim da će i muslimanski svijet pomoći… on nije mogao vojno pomoći. Ima dobra volja da nam se pomogne. Međutim, odnosi snaga i sile koje ovde vladaju čine da muslimanski svijet ne može bitno pomoći Sarajevu ali je sasvim sigurno da će biti jedan vrlo važan faktor buduće rekonstrukcije Bosne i Hercegovine.

Uzimajući u obzir sve te činjenice, ja mislim da možemo, naravno pod uvjetom da preživimo ovih narednih, teških pola godine koji nas čekaju, koje imamo pred sobom, da iz te nevolje izađemo. Ja mislim da mi imamo razloga da sa samopouzdanjem, nadom gledamo u budućnost.”

Defetizam i spremnost na akciju u skladu sa željama i ciljevima agresora, i djelovanje suprotno ovlaštenjima i Ustavu Republike Bosne i Hercegovine. Nestao je samouvjereni političar sa zahtjevima i uslovima. Drastično različitim tonom govorio je u septembru 1990. godine u Novom Pazaru obraćajući se muslimanima Sandžaka iznoseći konkretne zahtjeve i uslove. Ni tada, kao ni 1993. ni jednom nije spomenuo građane. A u Sandžaku ’90. Bosnu i Hercegovinu pomenuo je samo jednom. S obzirom na kontekst, bilo bi bolje da je nijednom.

Budimo jaki!

Priznati se mora – imao je pravo što se tiče Njemačke i modela koji tamo „vlada“. On je definitivno prevladao pa danas Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali žive ujedinjeni u Njemačkoj. A devedesete je vojničkim tonom zborio i teške riječi govorio.

„Draga moja braćo i sestre Sandžaka, bismillah ir rahman ir rahim, dozvolite mi da vas pozdravim ovdje i molim vas da primite selame iz Bosne. Dozvolite mi, također, da ovde izrazim naše poštovanje, naše duboko poštovanje za slobodarski srpski narod. Ali isto tako i našu odbojnost prema nekim pojedincima u tom narodu koji najavljuju krstaški rat protiv islama i muslimana. Takvima poručujemo – svi krstaški ratovi protiv islama i muslimana su propali! Propašće i ovaj ako do njega dođe!

Srbija jeste vaša domovina i treba da se ponašate prema njoj kao vašoj domovini. Ali ona ne može biti za jedne majka a za druge maćeha. A da je ponekad znala biti maćeha, to sam vidio iz ovoga referata koji je ovde pročitao vaš predsjednik Sulejman Ugljanin. U istoriji nema pravih i nepravih, nema pravde i nepravde, ima samo slabih i jakih. Budimo jaki!

Svi oni koji najavljuju rat islamu i muslimanima treba da znaju da muslimani čine pet miliona stanovnika u Jugoslaviji. I da ih neće niko pokrenuti koliko neće ni onu planinu Kopaonik. Čuli ste programsku deklaraciju koju je maloprije pročitala naša Fahira. U njoj se na jednom mjestu govori o kulturnoj autonomiji Sandžaka. Dakle, tražimo i tražićemo kulturnu autonomiju za sav muslimanski narod Sandžaka. Podržavamo srpski zahtjev za kulturnu autonomiju u Hrvatskoj ali to isto tražimo za muslimanski narod u Srbiji. Ni manje, ni više.

Čuli ste da se govori o ujedinjenju Srbije i Crne Gore. To će riješiti narodi Srbije i Crne Gore i to je njihovo pravo. Međutim, ako dođe do ujedinjenja Srbije i Crne Gore, zahtjev muslimana Sandžaka je veći. Mi tražimo u tom slučaju političku autonomiju za Sandžak.

Kako ćemo to postići? Kako ćemo uopće postići naša prava? Želio bih da vas upozorim na razliku između političke snage i sile. To su dvije različite stvari. Ovde se odričemo upotrebe sile i nasilja u postizanju naših prava ali upotrijebićemo političku snagu. To je jedna druga stvar. Politička snaga ste vi ovdje, mi tamo. Širom Bosne i Hercegovine, širom Jugoslavije rađa se snaga, muslimanska snaga koja će osigurati naša prava. Mi ćemo se tom političkom snagom koristiti i postićemo naša prava.

I konačno dvije riječi o toj čuvenoj konfederaciji-federaciji – mi nismo za to da se razbije Jugoslavija. Mi kažemo: Jugoslavija – da, ovakva – ne. Jedni kažu – ili će Jugoslavija biti konfederacija ili je neće biti, drugi kažu, na istočnoj strani – ili će Jugoslavija biti federacija ili je neće biti, a mi kažemo – ili će Jugoslavija biti demokratska i slobodna zemlja ili je neće biti. To je ono glavno što sam imao… htio da vam kažem. A ostalo sve zavisi od nas. Od našeg zalaganja i od Božije pomoći. Ako budemo radili pravo i pošteno, Bog će nam pomoći! Živi bili!“

Novi Pazar, 29. juli 1990.

U prvom slučaju, u vojnoj uniformi pokušava da govori tonom pomirljivog i pragmatičnog realpolitičara a u drugom slučaju, tri godine ranije, iako u bijeloj košulji, zbori militantnim tonom samouvjerenog vjerskog vođe, usput rušeći i AVNOJ i ZAVNOBiH. Ponudio je jednostavnu strategiju – Budimo jaki! Međutim, neshvatljivo je ovakvo ponašanje nekoga ko u tom trenutku, pa sve do početka rata, nije imao ni vojsku ni policiju ni političku snagu jer da je imao bilo šta od to troje, ne bi bilo kako je bilo.

Praznik u Sarajevu

Iako je navodno državni praznik, tržni centri i prodavnice uglavnom su radili, u oba entiteta, odnosno, blagdan je obilježen za većinu radno a za zaposlene u javnim preduzećima i ustanovama – paradno. „Centralna manifestacija“ povodom Dana nezavisnosti održana je u Sarajevu kao bučna povorka automobila sa državnim zastavama, aktuelnom, i onom starom republičkom sa zlatnim ljiljanima na štitolikoj plavoj podlozi.

Nekad kao snijeg bijelu zastavu uprljali su i obeščastili različiti elementi koristeći je u političke svrhe, a rabljena je i za pokrivanje lopovluka i gorih zlodjela.

Zastava sa ljiljanima se koristi i za održavanje kontinuiteta u izgradnji kulta ličnosti prvog predsjednika SDA. Čovjeka, između ostalog, pored gore citiranog, lično odgovornog i zaslužnog za prihvatanje SDS terorista kao pregovarača u Ženevi (1992.) i za paradoksalno dejtonsko ukidanje Republike Bosne i Hercegovine i priznavanje Republike Srpske. Njegova politička ideja koje se i danas sjećamo je ideja Bosne i Hercegovine koja počiva na dogovoru (tri) naroda (koji se, vidjeli smo, nikada neće dogovoriti), a tri naroda predstavljaju nacionalne političke stranke na čelu s njihovim vođama.

Promovira se mit, lažna slika, pa narod „voli” mit, zamišljeni lik koji jedva liči na istoimenu konkretnu osobu. Zapravo je skoro sve suprotno od onoga što o njemu stranački i drugi poklonici (tobejarabi) misle, vjeruju i bjesomučno tvrde.

Treba dodati i posebno tragičnu epizodu sa bezbrojnim JNA oficirima koje je instalirao u Armiju Republike Bosne i Hercegovine (i u MUP), većinu njih nakon početka agresije. Ne treba zaboraviti da je on osobno bio najbolji advokat takozvane JNA sve do maja 1992. Iz povjerenja i ljubavi prema takozvanoj JNA rodila se istorijska: „Mirno spavajte, rata biti neće”. Nekoliko godina kasnije Bosna je zastrta masovnim grobnicama i bijelim nišanima. Bijelim kao zastava sa ljiljanima.

Dobra i vjerna ilustracija stanja stvari je sarajevska prvomartovska auto-moto povorka sa sirenama i zastavama. Kao da smo pobijedili u nekoj važnoj utakmici u fudbalu ili kao da prolaze svatovi. Novo uznemiravanje građana radi nekog nazovi patriotskog ponosa. Svako ko zaista voli Bosnu nije raspoložen za slavlje, još od kada su nam sa demokratijom došli i nacionalisti, uglavnom iz zatvora a nisu svi bili politički zatvorenici, već i kriminalci i naravno saradnici Službe. Uz vatromete, ove auto-moto galamadžije su slika i prilika naše turobne stvarnosti, prekinutih snova, ukradenih života i uzaludnih nada. Nažalost, to je samo jedna od brojnih manifestacija u kojoj se zrcali tragika našeg društva.

Ako su već željeli proslaviti Dan nezavisnosti auto-moto demonstracijama ljubavi prema domovini mogli su to uraditi u nekom drugom gradu gdje je to značajno, a ne u Sarajevu. Lako je u Šeheru napraviti krug skupim autom. Najlakše je mahati zastavom.

Ako je zaista državni praznik, a vidimo da nije, onda se može i treba drugačije obilježiti, a ne blokadom saobraćaja i halabukom.

(Pro)slavljenička povorka je slika društva u kojem živimo i tužan prizor današnje Bosne i Hercegovine. Umjesto suverene države dobili smo poligon za igru i zabavu hulja koje nas uz naš pristanak samouvjereno i nepokolebljivo vode sve dalje od onoga što jesmo, što smo nekad bili ili što smo željeli i eventualno još želimo biti. Pravo u konačnu propast ili nastavak valjanja u blatu gluposti i nedjela političara i drugih plaćenih patriota.

Proslava nezavisnosti, demokratije i ljudskih sloboda

Da bi kvazidomoljubni cirkus bio kompletan potrudili su se dežurni rodoljubi i dušebrižnici, novokomponovani bošnjački nacionalisti i pokrenuli prigodnu slavljeničku hajku na Franju Šarčevića, jer je s pravom reagovao na paradiranje djece u vojnim uniformama kao na znak, blago rečeno, problema u društvu.

Uslijedio je novi talas difamacije umjesto da poslušaju svog „kralja mudrosti“ kada kaže da će tamo gdje se „njih“ bude pitalo, u toj nekoj njihovoj Bosni i Hercegovini, na dijelu teritorije Bosne i Hercegovine, biti „jedan sistem u kome će vladati principi demokratije, ljudskih sloboda“ i da „neće niko biti progonjen zbog svoje vjere ni svoje nacije, zbog svog političkog uvjerenja.“

Ne čudi što oni koji se kunu u svoju vjeru, u državu, narod, i prvog predsjednika ne slijede njegove riječi jer niti je on bio onakav kakvim ga žele predstaviti, niti su oni ono što tvrde da jesu kao njegovi „sljedbenici“.

Fotografiju sa dječakom u vojnoj uniformi, sa beretkom i ljiljanima objavila je, kao milioniti selfie a ko drugi nego ona smor gradonačelnica, posvuduša, dok istovremeno „voli Panteru i Žeru” bez imalo mjere i obraza koristi sve pa i djecu kao priliku za poziranje, pseudopatriotsku samopromociju, populizam i demagogiju. Sa socijaldemokratijom ima veze kao eskimi s avokadom, uostalom kao i njen SDP koji je u okviru priprema za lokalne izbore primio u svoje redove skoro sav politički šljam sarajevske kotline, uključujući i prodane duše i seoske varalice, one što su sabotirali izbor Bogića Bogićevića, a Irfan Čengić im je zapravo samo držao svijeću. Slično principijelan esdepeovac, nemušti Denis Bećirović, još jedan patriota (na baterije), dao je saglasnost (zajedno sa svojim kolegom Komšićem, još jednim profesionalnim patriotom) za imenovanje Milana Tegeltije, čovjeka sa američke crne liste i otvorenog neprijatelja Bosne i Hercegovine za konzula Bosne i Hercegovine u Rijeci. Zanimljivo simboličan način da se obilježi Dan nezavisnosti voljene domovine.

Skandal i sprdačina od stranke koja se po svoj prilici sprema ili da bude SDA nakon SDA sa svim zlom koje to podrazumijeva ili da u savezu sa SDA nastavi dalje. Ideološki, SDP već liči na SDA a aktuelna gradonačelnica, razni čengići i slični to svojim djelovanjem i demagogijom svakodnevno uporno dokazuju. Koliko je gradonačelnici stalo do Dana nezavisnosti najbolje govori bogat kulturno-umjetnički program koji tim povodom nije upriličila za razliku od ambicioznog programa obilježavanja 40 godina Olimpijade (?!). Groteskno, zar ne?

Protekli Dan nezavisnosti je zoran primjer šta je nama Dan nezavisnosti a šta godišnjica Olimpijade. Opet smo vidjeli ko smo, šta smo i dokle smo. Dan nezavisnosti samo liči na Dan nezavisnosti kao što naša država samo liči na državu.

Ipak, utjehu nam nudi sunce svojim širokim osmijehom sa kao daleko more plavog neba. Kao kad se iznenada pojavi u toku ili nakon dženaze, sahrane, da pozdravi dobrog insana. Kao što je govorila moja nana, pa od tada pogledam u nebo na posljednjim ispraćajima. Strpljivo čekam da Velika zvijezda donese konačnu ocjenu. Da vidim da li će osmijehom dobrodošlice dočekati putnike na putu bez povratka.

Pozdrav suncu!

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
Sannety
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa
Diverzant u trezoru
Zubčević: Kao nekad pred rat
Zubčević: Na Drini NATO
Zubčević: U magli rata
Zubčević: Atentat
Zubčević: Drugo poluvrijeme
Zubčević: Priče kratkih nogu
Zubčević: Kraj karnevala
Zubčević: Život bez nade
Zubčević: Gluho bilo
Zubčević: Osmi putnik
Zubčević: Završena država
Balija i baliluk
Zubčević: Pometi zastavu
Zubčević: Nejse
Zubčević: Slovo o Marku
Zubčević: Tvrtko i Marko
Zubčević: Obećana zemlja
Zubčević: Ogadi pa vladaj
Zubčević: Hey, Joe?!
Zubčević: Efefef epilog
Zubčević: Rat ili mir