foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zubčević: Atentat

Vijest da je Darja Dugina stradala u atentatu usred Rusije odjeknula je svijetom distorzirano kao i sve drugo u vezi sa Ukrajinom i Rusijom. Otac ubijene novinarke Aleksandar Dugin je predstavljen kao “Putinov mozak”, “Putinov saveznik”, “Putinov blizak saradnik”, “ideolog Kremlja”, “Putinov Rasputin” i slično. Putin je Putinov Rasputin. Putin je sam svoj Rasputin. Uglavnom, ubijena je Duginova kćerka, a ne novinarka, a Dugin kao ima ogroman uticaj na Kremlj i predsjednika Rusije.

Ubijena novinarka je bila radikalna na oca, glasan zagovornik rata u Ukrajini. Njen otac nije nikad bio na nekoj političkoj funkciji u Rusiji, niti postoji pouzdan dokaz “saradnje” sa predsjednikom Rusije, a nije poznato da li su se ikada sreli, bar nema fotografije koja to potvrđuje. Dugin posljednjih godina nema više ni katedru na Univerzitetu u Moskvi. Njegov indirektni uticaj na politiku je zanemariv u odnosu na relativan uticaj koji ima na rusko društvo. Njegov direktan uticaj se svodi na činjenicu da je devedesetih godina, i početkom ovog stoljeća, bio redovan predavač geopolitike visokim oficirima ruske vojske. Tako ih je mogao inficirati svojim euroazijskim teorijama, idejama o divnom novom Ruskom svijetu, multipolarnom svijetu i ostalim ideološkim tricama i kučinama, pričama i matricama koje su nakon invazije na Ukrajinu i sankcija dobile na težini. Ispada kao da su neke Duginove teorije, fantazije, bile proročke. Isključivanjem Rusije iz Svijeta, iz međunarodne zajednice, odnosno onog dijela koji je pod kontrolom Amerike donijeli su, kao što smo već pisali na početku rata, Putinu veliku, najveću do sada, popularnost, a Duginu aktuelnost njegovih inače utopijskih teorema i stavova koji su čak i za rusku politiku (bili) malo previše. Izolacija Rusije očigledno nije uspjela, sankcije djeluju ali na Evropu, a posebno na siromašne, čitaj – opljačkane, zemlje Afrike i Bliskog istoka. U svakom slučaju sankcije više štete Evropi nego Rusiji. Americi je lakše jer ne ovisi o uvozu hrane i energenata. Lako je uostalom i svim drugim bogatim zemljama, one će se svakako izvući, ima se – može se. Ali njihove ekonomije ipak neće proći neokrznute, a neke poput njemačke će stradati u ratu sankcija i završiti sa teškim invaliditetom. Nove konsekvence rata i sankcija treba očekivati već ove zime što se tiče energenata. Realno je očekivati dogodine i glad. Naravno ne na Zapadu. I naravno ne u Rusiji. Stiče se dojam da su i sami Rusi pozitivno iznenađeni svojim dosadašnjim uspjehom u borbi protiv sankcija. No, vratimo se Duginu i ubistvu njegovu kćerke.

Rusija je optužila Ukrajinu. Ukrajina je negirala umiješanost. FSB je objavio da je ubica Ukrajinka Natalija Vovk navodno bivša pripadnica Azova, i sasvim izvjesno pripadnica ukrajinske službe (SBU). U Rusiju je došla 23. jula sa dvanaestogodišnjom kćerkom a zemlju je napustila odmah poslije atentata. Živjela je u istoj zgradi kao i žrtva. Dobili smo priliku da vidimo snimke nadzornih kamera ispred haustora i sa graničnog prelaza. Pobjegla je u Estoniju, kako tvrdi FSB. S obzirom da je ubica bila, sa žrtvom i njenim ocem, na javnom događaju moguće je da je otac bio meta, ili bolje – i otac i kćerka, mada ne treba isključiti mogućnost da je i Darja Dugina bila meta, odnosno da nije slučajna žrtva, jer je ubijena (teledirigovano) iako je njen otac u zadnji čas sjeo u drugo vozilo. Ipak, vidio je eksploziju i gledao kako mu pred očima plamen guta kćerkin automobil. Vrata pakla na koja Dugin godinama lupa otvorila su se na trenutak i ognjem odgovorila radikalnom filozofu da je đavo došao po svoje. Zazivao je smrt bližnjeg svoga, Ukrajinaca, dozvao je smrt svoje kćerke. Ko zna možda Dugina ovaj događaj potpuno okrene religiji, pravoslavlju koje smatra osnovnom supstancom ruskog društva, iliti Ruskog svijeta, i svih svojih teorija. Možda se zamonaši, možda završi kao isposnik u nekom ermitažu. Ali neće.

Dugin je u vrijeme kad je bio “hit” zastupao stavove koji ne samo da graniče sa nacizmom, već tu granicu prelaze. Zastava njegovog nacionalizma, tj. pokreta i partije, bila je identična naci dizajnu samo su unutar bijelog kruga na crvenoj pozadini umjesto svastike bili crni srp i čekić. Inače, crvenu boju je “dizajner” Hitler ukrao kao i sve ostalo u svom jadnom a za čovječanstvo tragičnom životu. Kao što je kopirao ime tako je i crvenu boju posudio od socijalista i komunista, koji će ubrzo postati prve masovne žrtve njegovog režima. U svojim teorijama, ili bolje vizijama, Dugin između ostalog tvrdi da se ruski svijet razlikuje od Zapadnog i po tome što Ruski svijet ne treba Zapadnu liberalnu demokratiju, jer ima svoju autentičnu autokratiju koju, kako Dugin veli, ruski narod preferira. I ne samo ruski. Kina, Sjeverna Koreja i još neke zemlje “uspješno” funkcionišu kao autokratije. Nema neke potrebe pričati priče o Duginovim teorijama. Ono što je bitno za priču o atentatu je to da će Dugin dodatno dobiti na težini u ruskom društvu. “Mučenička” faza je upravo počela.

Ne znam kakvu su poruku ubice htjele poslati Rusima, a još manje znam šta su atentatom htjeli postići, ali sumnjam da će to na bilo koji način uticati na rusku politiku, ili na rat u Ukrajini. Kao što ni besmislene vojne akcije Ukrajinaca za potrebe propagande neće donijeti ništa dobro ukrajinskim braniocima na bojišnici, a stanje stvari na frontu je takvo da od ukrajinskih kontranapada i kontraofanziva nema ama baš ništa kao što u ovih šest mjeseci nikada nije ni bilo, već se pričalo o onome što je babi milo, i šta joj se snilo. Za to vrijeme pobunjenici i ruska vojska napreduju sporo poput bagera, slična je i taktika, ali skoro svaki drugi dan osvoje neko novo selo, neko novo naselje. Ukrajinska armija predugo trpi prevelike gubitke u ljudstvu i tehnici koje je teško, možda i nemoguće, preživjeti. Sve se čini kao da je ukrajinska vojska pred kolapsom. Kao da gledamo usporeni snimak poraza. Nadam se da griješim. Ali je bjelodano da stvari stoje bitno drugačije nego što se mjesecima uporno prezentira.

Jasno, radi se o terorističkom činu. Ubistvo novinara je posebna vrsta zločina. Bez obzira kakve je novinarka stavove zastupala i bez obzira na promovirane ideje. Svi koji misle da je zbog svog novinarstva, ili verbalizacije mržnje, zaslužila da skonča na onakav način, neka razmisle još jednom. Ako je tako onda nijedan novinar plaćenik i poslušnik političara, ili kriminalaca, nema pravo na život. Ako odemo korak dalje, ako je Darja Dugina zaslužila smrt zbog svojih uvjerenja i uticaja na društvo, onda to važi i za sve one koji javno glasno misle da je Darja Dugina zaslužila smrt, po principu – ko se mača laća… A ako je tako – na prostorima bivše Jugoslavije ostalo bi novinara toliko da bi svi mogli stati u jedan, maksimalno dva autobusa, da sad ne brojimo sve anonimne i znane građane koji svako malo pozivaju na linč nekoga. Jasno je da je odgovornost novinara velika i često presudna u formiranju javnog mnijenja. Kao da bi mržnja u Jugoslaviji tako buknula da nije bilo novinara, i na prvom mjestu raznoraznih službi. Ipak auto-bombama se ništa ne rješava. Naprotiv.

U Ukrajini se naravno slavi smrt Darje Dugine, nije im zamjeriti. Za razliku od Rusije kojoj je rat u Ukrajini još uvijek samo “specijalna vojna operacija”, za Ukrajince je ta operacija totalni rat. Rat za opstanak. Borba za pravo na samoodređenje. Da li će iz te borbe nastati nova bolja Ukrajina teško je reći, a još teže očekivati. Rat ostavlja nesagledive i trajne posljedice na sve aspekte društva, i po svojoj prirodi ima potrebu i mogućnost da mijenja oblik u želji da traje, da nikad ne prestane. Uz to je prevelik jaz između ukrajinskog vođstva i naroda, posebno branilaca na frontu. Čini se kao da ne učestvuju u istom ratu. Kao da ni ciljevi ni žrtve nisu iste. Pričaju o oslobađanju Krima a u stvarnosti ne mogu osloboditi niti jedan grad, pa čak ni naselje. Tako je to kad se u prvih nekoliko mjeseci rata žrtvuju najbolje jedinice za potrebe propagande.

U Rusiji Darja Dugina je heroina i mučenica. Odlikovana medaljom za hrabrost. Posthumno.

Aleksandar Dugin je skrhan ali dostojanstven ispratio 29-godišnju kćer riječima: “Ukoliko je njena tragična smrt ikoga dotakla, ona bi od njih tražila da brane sveto pravoslavlje, narod i domovinu. Ona je umrla za Rusiju, u domovini, na frontu koji nije u Ukrajini već ovdje.”

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
Sannety
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa
Diverzant u trezoru
Zubčević: Kao nekad pred rat
Zubčević: Na Drini NATO
Zubčević: U magli rata
Zubčević: Drugo poluvrijeme
Zubčević: Priče kratkih nogu
Zubčević: Kraj karnevala
Zubčević: Život bez nade
Zubčević: Gluho bilo
Zubčević: Osmi putnik
Zubčević: Završena država
Balija i baliluk
Zubčević: Pometi zastavu
Zubčević: Nejse
Zubčević: Slovo o Marku
Zubčević: Tvrtko i Marko
Zubčević: Obećana zemlja
Zubčević: Ogadi pa vladaj
Zubčević: Hey, Joe?!
Zubčević: Efefef epilog
Zubčević: Rat ili mir
Zubčević: Tri dana juna
Zubčević: French Touch
Zubčević: Talačka kriza
Zubčević: Dani žalosti