foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zubčević: Imunitet stada

Imunizacija i empatija

Empatija nam je potrebnija od vakcine, ne samo jer smo postali imuni na tuđu bol i patnju, već smo postali neosjetljivi i na vlastitu nesreću kao sudbinu, ne saosjećamo više ni sami sa sobom. Nije deficit empatije i solidarnosti samo naš problem, već globalna pojava, ali drugdje ima više reda i zakona nego u ovom našem sve tamnijem vilajetu. Vidjeli smo prošle godine, na početku pandemije, kako se Evropa zatvorila, svaka država u svoje granice, svako u svoj tor, nezainteresirani za bilo šta i bilo koga izvan svojih državnih granica. Prvi doktori koji su stigli u pomoć Italiji nisu bili iz neke europske zemlje, već iz Kube, Kine, Rusije. Njemačka je prva zemlja Evropske unije koja je primila oboljele iz neke evropske države, naravno u kasnijoj fazi pandemije. Trenutno se vodi sve glasniji tihi rat zbog vakcine, novi front je otvoren između Velike Britanije i EU. Vrijednost i značaj vakcine nije isti sada i za tri mjeseca. Politička vrijednost vakcine raste kao akcije na berzi. Sudeći po entuzijazmu zaraćenih strana na ovom novom frontu, borbe će se voditi do posljednje vakcine. Bogata manjina će opet pobijediti siromašnu većinu. A kad udari bogat na bogatog, pobjedu odnosi bogatiji i vojno jači, naravno bez rata. Bogati rijetko međusobno ratuju. Za ratove imaju sirotinju.

Kod nas se, u ovoj našoj regionalnoj močvari, solidarisalo po političkim linijama, tragom ratnih crta i planova, pa je naprimjer Srbija pomagala bh. entitet RS, počinjući novi ciklus igara bez granica u kojima je i voditelj i takmičar bio i ostao patetični Vučić, što poput provincijalnog mađioničara izvodi pred pukom otrcane i jefine trikove (ovaj put nije javno plakao) a asistira mu punašna asistentica u trikou – Dodik, dodajući rekvizite i izvodeći na kraju svake iluzije gestu poput gimnastičara nakon završene vježbe šireći ruke i razvlačeći lice u grimasu vjerujući da izgleda kao osmijeh, dok u backstageu tog cirkusa statira B Izetbegović s trabantima. Ipak, Vučić je dobio i iskoristio priliku da liječi svoj mesijanski sindrom, koji je odavno poprimio kliničke razmjere, pa je nabavio vakcine za građane Srbije i prednjači u regionu u imunizaciji stanovništva.

Federalna opsjena

Na federalnom nivou nas je sve skupa pomoćnik i član Goran Čerkez obmanjivao. Prvi poletio i najavio vakcine “krajem januara ili početkom februara” ne znajući ne samo kada će te imaginarne vakcine stići, nego ne znajući ni koliko ni kojih vakcina će kao doći. Onda se iz duboke i duge hibernacije probudila ministrica civilnih poslova Ankica Gudeljević pa je krenuo ping-pong između njih dvoje o tome ko je odgovoran. Bez potrebe jer mi znamo da niko nije odgovoran. Znamo da su svi neodgovorni, oni nam samo to još jednom dokazuju u slučaju da nam do sada nije bilo jasno. Priča se o nadležnostima, prebacuje odgovornost, a na kraju uvijek ispadne da niko nije nadležan za ono što treba odmah uraditi jer je nužno, jer je davno bilo nužno. U međuvremenu, počinje suđenje Novaliću i drugima kojima kao ni Novaliću ništa ne fali. Premijer na sudu, a građani u zatvoru.

Kantonalni nijet

Trznuo se i novi stari premijer Forto. Prvo da bi opet nešto objavio na društvenim mrežama na kojima se naši političari oglašavaju i ponašaju kao influenseri. Tome je bila sklona šestorka, a četvorka je to već dovela do potpunog apsurda. Elem, istrčao je energično neenergični premijer da kaže kako će Vlada KS krenuti sama u direktnu nabavku vakcina, što je bilo za pohvaliti, ali je u drugom dijelu, očigledno ničim izazvanog nastupa, napomenuo da od toga vjerovatno neće biti ništa, jer je situacija na evropskom i svjetskom tržištu takva kakva jest. Računajući valjda da ćemo Vladi KS nijet upisati u sevap. Možda i bismo, ali se mi na ovom svijetu bavimo djelima i učincima, a ne nijetima. Druga Instanca je nadležna za nijete. Nije prošlo malo i opet je istrčao Forto opet pred javnost sad na desnom krilu sa ministrom policije Katicom, da najave da će KS ograničiti broj izbjeglica ili čak zatvoriti kamp, a Forto kaže “prioritet su nam naši građani, koji se nakon posljednjih dešavanja ne osjećaju sigurno”.

Građani nisu prioritet već obaveza premijera, u skladu s datom zakletvom.

Interesantno. U vrijeme humanitarnih kriza a ono što se kod nas naziva migrantskom krizom je humanitarna kriza, humanizam je prioritet. Ispada da živimo krizu humanizma. Da ne spominjemo merhamet, i sve merhametlije koje se sekiraju zbog situacije u Siriji ili Jemenu, ali žrtve i nevoljnike ne žele vidjeti blizu sebe. Dovoljno je virtuelno samozadovoljenje i osjećaj humanosti kad na društvenim mrežama podijelimo sliku srušene, poravnate, ulice u nekoj zemlji, gdje se ljudi mole istom Bogu, i žele sebi i svojoj djeci isto što i bilo ko drugi na ovoj planeti licemjerja.

“Prioritet su nam naši građani, koji se nakon posljednjih dešavanja ne osjećaju sigurno.”

Koji građani, koliko građana, u kojim djelovima grada? To nam premijer nije rekao. Generalizirati ljude u pokretu, proglašavajući ih opštom opasnošću po sigurnost građana je neodgovorno. Time se ne samo utiče na izbezumljeno javno mnijenje, već se produbljuje postojeći i otvara novi bezdan antagonizama između građana i ljudi u pokretu.

Razlog zbog kojeg imamo tzv. migrantsku krizu isti je razlog zbog kojeg nemamo vakcinu. Gdje god treba da reaguju institucije, tu reakcija izostaje. Institucije uglavnom služe političarima za plate i privilegije, kao kasarne u kojima će smjestiti i uposliti svoju stranačku vojsku da vode verbalne ratove u kojima je besciljno ratovanje smisao ratovanja.

I Forto i Katica pokazuju zavidan imunitet i otpornost na empatiju. Da je Forto kad je napustio svoju domovinu, postao migrant i pošao tražiti bolji život drugdje, bio tretiran kao što mi tretiramo izbjeglice, ne bi završio škole u izbjeglištvu, ne bi bio premijer i ne bi bio u poziciji da odlučuje o ljudima u pokretu koji su se, ne želeći, silom prilika nasukali u Sarajevu. Naše su migrante dočekivali dramatično drugačije nego što mi danas dočekujemo ljude u pokretu.

Molimo vas, nemojte krasti

Još smo u ratu čuli anegdote i priče, iz Skandinavije, o navodnim natpisima u prodavnicama koji na našem jeziku mole naše migrante da ne kradu. Uhvaćene u krađi nisu vodili u policijsku stanicu već psihijatru. Bilo je nedokučivo zašto neko ko je bježeći od smrtne nevolje nakon što je u tuđoj zemlji dobio ne samo utočište, već stan, novac, priliku za školovanje… zašto kad sve to ima ipak – krade. Zaključak je bio da Bosanci i Hercegovci (a i drugi izbjegli i prognani iz našeg komšiluka) kradu zato što mogu. Tako i nama političari rade sve što mogu. Osobno preferiram da ih se prvo vodi u policiju i da im se sudi, pa tek onda eventualno psihijatru.

Pelcovanje ludom radovanje

Ideja imunizacije je vakcinisati što veći procenat stanovništva u što kraćem periodu, a kod nas je strategija vakcinisati što manji procenat stanovništva u što dužem periodu. Neko zdravorazuman a neiformiran bi se zapitao – pa jesu li oni ludi? Ne, nisu ludi. Njima i njihovima vakcina neće nedostajati. Zar ste stvarno pomislili da oni u vrijeme pandemije na bilo koji način ugrožavaju sebe i svoje?! Da li je neko možda pomislio da se političari ne brinu, i nisu već pobrinuli, za sebe i svoje, dok ih mi i naši plaćamo basnoslovno da rade za nas ništa, uz sve privilegije koje sami sebi daju i uzurpiraju sve što mogu, a mogu svašta i mogu mnogo? Zar zaista mislite da je njima teško pala pandemija? Nisu ni do sada ništa posebno korisno radili, a sada se to od njih više i ne očekuje. Uživaju u vlastitom neradu. Koliko su, naprimjer, radnih dana ili radnih sati, imali zastupnici i zastupnice u bilo kojoj skupštini, domu ili parlamentu protekle godine? Ili bezbrojni u javnim preduzećima i ustanovama? Da ne pitamo za sve druge. Šta uopšte rade svi ti ljudi? Sinekura, po definiciji. A i bez pandemije, naš je problem u tome što za nas uglavnom rade nestručni, neradnici, podobnici.

Nova epizoda stare krize

Prošle godine u ovo vrijeme, imali smo istog premijera, istog ministra policije, i isti broj migranata u KS. A u međuvremenu smo imali praktično neorganiziranu bandu zamaskiranu kao kantonalnu SDA-SBB-DF vladu. I šta su tada radili? Ništa! Šta sada rade? Ništa od onoga što bi trebali. Problem ljudi u pokretu kao i problem nabavke vakcina organizacioni su problemi. Naravno da će ljudi nakon tri godine egzistirajući na samom rubu egzistencije biti prisiljeni tražiti različita rješenja svoje svakog dana sve teže situacije. Problem je što je problem migracija i ljudi u pokretu uopšte jedan zapušten slučaj u kojem su građani, naročito u USK, gdje su stvari odavno izmakle kontroli, prepušteni sami sebi, kao i u KS, građani i ljudi u pokretu, ostavljeni jedni nasuprot drugima. U posljednje tri godine imali smo tri ministra sigurnosti. Tri odsustva koncepta i ideje za rješavanje ne samo sigurnosnog problema građana, jer su i ljudi u pokretu u itekako nesigurnoj situaciji, već bez ideje i bez želje da se rješava humanitarni problem.

Navika je čudo

Čovjek je biće navike. Lovac hvata plijen znajući mu navike. Navikli smo na sve od političara, a i oni su navikli na našu naviku, i sklonost navikavanju. Pa nas neumorno navikavaju da bolje biti neće, odnosno da to bolje ne treba od njih očekivati, ali njih treba prihvatiti kao sudbinu.

Čekamo imunitet stada, svako u svom toru, političari nastavlju baviti se politikom a to u njihovom svijetu znači samo pozicije, novi savjetnik ministra odbrane postao je pjevač koji nas je prvi put i zadnji predstavljao onomad na Eurosongu pa je predstavu iskoristio za dezerterstvo. I nije to problem. Sebi je dezertirao. Ali možda je problem što je taj dezerter sada savjetnik ministra odbrane angažiran zbog znanja i iskustva u pitanjima odbrane države Bosne i Hercegovine, pa je realno da u skladu sa svojim iskustvom, i svojim znanjem, u slučaju napada kao odbranu i rješenje savjetuje bijeg. Vjerovatno će propovijedati primjerom i poslati savjet e-mailom iz Minhena ili nekog drugog grada druge domovine svih jugovića.

Bezosjećajni čekamo imunizaciju stada, imuni smo na sve osim na kriminal, glupost i apatiju. Vakcina nema. Moramo se sami vakcinisati i razviti poseban imunitet na pandemiju demokratske jalovosti, i biti spremni rušiti svaku vlast koja ne radi u interesu građana, na izborima ili drugim demokratskim sredstvima. A ne da se smjenjuju vlade poput godišnjih doba koalicijama, u svim mogućim i nezamislivim kombinacijama.

Situacija je jasna, osnovno egzistencijalno pitanje je dilema mi ili oni. Ili-ili. Oni su svi političari na funkcijama. Mi ili oni će postati mi i oni tek onda kada političari na funkcijama postanu naši jer zastupaju i štite interese svih nas. Svih građana. Uključujući i sve druge koji su u našoj zemlji, a nisu građani ovog provizorija kojeg neki zovu državom, a neki od nas svojom zemljom i domovinom.

Sva glupost svijeta je noćas u Bosni
Ostajem da smislu prkosim.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa