foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zubčević: Poslije kraja svijeta, kao da

Kraj godine. Još jedna prilika da se svede račun iako ceh nije važan, jer vlastodršci ne kane bilo šta plaćati. Naši životi postaju kao utakmice u kojima nam je svejedno ko će pobijediti. Mi sigurno nećemo. Ne učestvujemo. Nismo ni publika već statisti u vlastitim životima. Kao da smo samo dio mizanscena nekog života koji nije naš, jer sve što je naše kao da više nije živo. A i to naše kao da više nije naše.

Prošla je još jedna godina i kao da je kraj još jedne epizoda beščašća. Kao da se nešto dešava, nešto kao promjena. Kao „alijansa za promjene“. Kao da su ovi novi stari bolji od starih koji su dokazano loši i opasni po život. To što je nešto bolje od lošeg ne znači nužno da je to samo po sebi dovoljno dobro. Ili da je uopšte dobro. U našem slučaju, možda ni blizu.

Sarajevska Trojka, zvuči kao loše ime za loš bend, je dočekala šansu karijere i tu će šansu iskoristiti da se domogne funkcija samo za sebe i samo (svako) sebi prema vlastitim željama, potrebama i ambicijama. Pa ko šta ugrabi, otme, dobije. Svjesni ili ne da su dosegli svoj izborni maksimum i da možda više neće imati ovakvu priliku učinit će upravo ono što će dovesti do toga da neki sigurno više ne dobiju priliku da vladaju, da zarobe sinekure za sebe i svoje bližnje. Da i oni konačno postanu neki sinekurci, masovno. Samo to i ništa više. Do sada su se vadili na SDA, a od sada valjda planiraju da se vade na SNSD i HDZ. Da se vade i na tome da grade svoj čardak ni na nebu ni na zemlji u kojem nama spremaju bolje prekosutra.

Nakon što su ispjevali sami sebi hvalospjeve vjerujući valjda da dobar glas iz vlastite kuće kreće, prekomandovali su se na viši nivo vlasti a ono što je „primjer i urnek“ su kao prekucali.

„Ne znam kad ćete imati ovakvu vladu“ posljednje su riječi odlazećeg premijera KS. Time su (in)diskretno najavljene vlastite ambicije i lični prioriteti. Glasačima je u KS saopšteno (prvi put) da su dotični prekucali KS. Prelaze na novi nivo igrice. A to što se ne zna da li ćemo, ako ikada, a ko zna da li i tada, imati opet ovakvu vladu u KS, to je samo zato što su oni to tako htjeli. Tanka šuplja priča da se maskira ono što jeste i potencira ono što nije. Statistički (samo)hvalospjev se može uvijek ispjevati, to i Fadil zna, kao što se može udjenuti i statistički desetarac o svemu što nije urađeno, i svemu loše urađenom, o obećanom a neispunjenom, a more je polovičnosti i nedovršenosti. Bili su bolji od drugih koji su bili (i ostali) grozni. Samo to. Iskreno, i nije neki uspjeh biti bolji od grozno lošeg.

Trojkaši su vladali samo dio mandata i već “idu dalje”. Prepustit će sarajevski i druge kantone drugima, kao da imaju kadrova, kao da su oni sami uopšte kvalificirani za poslove koje obavljaju i koje su obavljali, kao da je bilo ko od njih dokazao sposobnost i da je dokazano održano kroz vrijeme. Jesu promjena, ali kao da je samo dekorativna. Velika promjena za njih kao da nije velika promjena za nas.

Prvaci liberala imaju Sarajevo kao svoje jedino i posljednje uporište a pobjegli su iz Sarajeva u pozadinu, u logistiku. Kao da su dezertirali. Ali neće više. Već na sljedećim lokalnim izborima će se “mijenjati slika” kako bi to rekao Asim. Influensera ne manjka na planeti, tako da nam ne trebaju načelnici i političari wannabe influenseri. A ne trebaju nikom ni samodopadljivi ambiciozni snobovi.

Pseudosocijaldemokrate su mahom političari bez ideologije. Osim ličnih interesa kao jedine vjere. Samo ih funkcije zanimaju. Predugo su čekali. Kucnuo je i njihov čas da se namire. Biće afera, stihovi će teći. I neće biti prvi put. Ali ono što je negdje afera i skandal ovdje je poluvijest sa kratkim rokom trajanja, a računanje na zaborav je dio svake prevare. Kao da i vrijeme slučajnih prolaznika, a namjernih štetočina, ponovo dolazi.

Konzervativci su ono što žele biti – konzervativci ogromnih ambicija i još veće samouvjerenosti kakvu samo golemo neznanje može poroditi. Spremni su srušiti pola grada prije nego trafiku sagrade. Menadžeri u politici, bez menadžerskog (uspješnog) iskustva izvan politike. I srušit će pola grada a trafiku neće podići. Možda neke luksuzne apartmane i tržne centre koje će građani obilaziti kao da posjećuju galerije i muzeje. Imaju jak nijet srušiti Skenderiju za početak. Onako, neimarski.

Ali kao da ne treba brinuti o građanima. Veselje se širi na sve strane. Treba brinuti, ako je nekom do brige za drugog, za one nevidljive koji sastavljaju kraj s krajem i čiji glas kao da nikada nećemo čuti. Možda ćemo čuti njihov vrisak. A možda i nećemo. Tako to hoda. Samo nek’ ne biju i samo nek’ ne puca. “Ostalo se nekako nakurika.”

Sve skupa izgleda kao da smo u filmu Maratonci trče počasni krug, s tim što smo mi davno prošli završnu scenu u kojoj ostaju samo ludilo i smrt. Finalni prizor u kojem više ništa nije smiješno. Prošli smo davno trenutak kad sav smijeh skoči na nos. Prečesto se komedija na ovim prostorima završi kao tragedija, a sve češće se tragedija završi kao farsa. Mala farsa a golema tragedija. Horor.

Davno smo vidjeli kraj svijeta i počeli život u mraku „Poslije kraja svijeta“. Kada je pucanje prestalo, začudo, bijeli svijet se opet pojavio za nas. I opet smo vidjeli sebe u svijetu.

Danas možemo znati da je naš svijet nestao u detonaciji granate ili s fijukom snajperskog zrna kojim je prekinut prvi dječiji život. Naš kraj koji nam se približavao vidjeli smo kao kraj svijeta. Svijeta demokratije. Pravde. Istine. Bezbožni svijet pseudokomunizma ubijen je tako što su zajedno s njim ubili i pravdu, i Boga. Kao da je Tvorac samo žirant vjerobrižnika u tom svijetu za koji smo vjerovali da više nije. Trik je samo u tome što smo mi preživjeli vlastiti kraj. A kraj svijeta je samo kraj našeg svijeta. Životarimo u svijetu izmaglica u kojem je tako mnogo priče o državi i Bogu a tako malo istine i pravde, i Boga, i države.

Propovjednici nam obećavaju lako sve i svašta kao i političari u predizbornim kampanjama. Od dženetskih hurija i carstva nebeskog do probijanja seoskog puta i sanacije kanalizacije. Sve po principu – dođi sutra, biće nešto. Sutra. Današnja bijeda, džehenem na javi, zalog je za edenske vrtove sutra. Vječno sutra. Koje kao i juče podjednako ne postoji.

A sve ovo kao da smo već vidjeli. Nova godina je novi početak. Kao da je za nas samo početak novog kruga koji će nas opet dovesti na isto mjesto sa kojeg smo krenuli. Valjda je tako poslije kraja svijeta.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
Sannety
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa
Diverzant u trezoru
Zubčević: Kao nekad pred rat
Zubčević: Na Drini NATO
Zubčević: U magli rata
Zubčević: Atentat
Zubčević: Drugo poluvrijeme
Zubčević: Priče kratkih nogu
Zubčević: Kraj karnevala
Zubčević: Život bez nade
Zubčević: Gluho bilo
Zubčević: Osmi putnik
Zubčević: Završena država
Balija i baliluk