Nekad su nas tragedije, bar na dan-dva, ujedinjavale, sjećale i opominjale na nas same. Izgubljene i zaboravljene. Više nas ni nesreće ne mogu ujediniti. Naši neprijatelji, pod pretpostavkom da još postoji naše nekadašnje „mi“, mogu biti zadovoljni. Nakon dugogodišnje dehumanizacije, danas to sami sebi činimo oduzimajući jedni drugima svaku ljudskost, čak se i naznake humanosti javno bagateliziraju, ismijavaju kao lažne jer laž sve u laž pretvara. I hipotetički „mi“ smo lažni. Odavno. Lažni stručnjaci, lažne diplome, lažne patriote, lažni vjernici… ali zato pravi licemjeri i hohštapleri. Dave nas lažima o našoj prošlosti, lažima opisuju sadašnjost, na lažnim obećanjima grade imaginarnu budućnost.
U Sarajevu je opet dan žalosti, ovaj put na Dan zaljubljenih. Guši ironija kao sarajevski zrak. Nova tragedija je samo nova prilika za politizaciju, novi argument u neprekidnom napadu na „drugu stranu“. Zastarjeli tramvaj pregazio mladića na tramvajskoj stanici. Teško je povrijeđena i jedna djevojka. Aktuelna kantonalna vlast sve svoje neuspjehe i promašaje brani i maskira uspješnom modernizacijom gradskog javnog prevoza. Ironija kao sudbina. I težnja da nas bolji tramvaji odvezu u bolje sutra.
Povodom tragedije političari su opet pustili svoje virtuelne pse pa lavež maskira svaki glas saosjećanja, svaki pokušaj autentičnog izraza empatije. Danas je sve prilika za politikanstvo, pa i ova najnovija tragedija. Kao i sve prethodne.
Vlast koristi dan žalosti, i rado ga proglašava, kao sredstvo gašenja kritike i eutanaziju javnosti. Opozicija traži dan žalosti u suprotnom će vlast proglasiti bezdušnom, bezosjećajnom. Blesavo. Da imaju dušu i (sa)osjećaju ne bi bili političari. Kao da su naši današnji političari ljudi koji osjećaju, brinu, ili mare za bilo šta ljudsko i ljudima zaista važno izvan svojih kleptokratskih udruga, privatnih i stranačkih interesa i klijentelističkih saveza zakrabuljenih kao političke partije.
Ostavke, demonstracije i princip odgovornosti
Traže se ostavke. Neformalne grupe građana pozivaju na proteste. Deja vu. Ad hoc protesti ili neće uspjeti ili će izmanipulirani propasti. Odgovornost će se utvrđivati i vjerovatno se nikad neće utvrditi. Ili će se utvrđivati do sljedeće nesreće pa će se onda tražiti i utvrđivati odgovornost za nju, pa tako do naredne i sve tako, kao i do sada. Univerzalni je odgovor da niko nije odgovoran. Niko nije nadležan ni za jedan konkretan problem a očekuje se da uništene i nefunkcionalne „institucije rade svoj posao“. Nema ni žrtvenih jaraca. Nema potrebe, svakako će se sve brzo zaboraviti jer lažna je i ova tuga što se javno manifestira.
Ostavka treba da bude moralni čin, znak političke savjesti i svijesti da je jedan mladić ubijen, jedan život ugašen. Nije ostavka političara na funkcijama pitanje krivične odgovornosti niti su jedan gradonačelnik, ministar ili premijer lično odgovorni za svaku nesreću. Ostavka nije samo stvar direktne odgovornosti, nego moralni čin odgovornog političara. Političari su lideri, a sve što se desi je odgovornost lidera. To bi trebalo biti prvo pravilo liderstva. Sve što živimo danas rezultat je politike (do)sadašnjih političara na vlasti. Ali avaj, odgovorni političari i lideri odavno ne ordiniraju u našoj zemlji, a ni u susjednim. Nama vladaju šibicari i sjecikese. Evo, već četvrtu deceniju i ništa ne navodi na pomisao da bi se to moglo promijeniti.
Pitanje odgovornosti je važno, možda najvažnije, zbog uspostavljanja nužnog principa odgovornosti. Iz čega slijedi da političari odgovaraju, a to naši nadripolitičari ne žele, i na to nipošto neće pristati. Ne žele odgovarati ni za svoje riječi ni za svoja (ne)djela. I to je tako od uvođenja „demokratije“. Ni za naše trenutno društveno-političko uređenje niko nije odgovarao, niti je iko položio račun za rat i sva ratna nepočinstva, a kamoli za poraće i totalnu pljačku države i građana. Opšta pljačka je konstanta poslijeratne politike na ovim prostorima. I laž.
Opsada i deblokada
Predugo živimo u zabludi da je rat završen, da je grad deblokiran i da više ne životarimo, životinjarimo, pod opsadom. Naš mir je samo nastavak rata drugim sredstvima. A mi u ratu, sa mirnodopskim uzusima, ne primjećujemo da nam političari o glavi rade i da je to jedino što zaista čine.
I tako, čekamo deblokadu. Baš kao nekad. Čekamo da nas neko deblokira i prekine opsadu. Potvrđujemo da nikako ili sporo učimo, kao i da brzo zaboravljamo naučeno. I naša kultura sjećanja je nekultura sjećanja i kult zaborava. Jer su i mnoga naša sjećanja lažna, ili nepotpune istine. Ni danas ne znamo pouzdano ko nam je sve u ratu o glavi radio, i ko su nam bili brojni neprijatelji, pored onih što su na nas pucali, a ko su bili rijetki prijatelji. Ako je ovih potonjih uopšte bilo. Međunarodna zajednica, bijednica, se lažno predstavljala i pod kojekakvim parolama održavala (i održava) zle političare na vlasti decenijama. Zapravo su stvarali i čuvali za sebe svoje sadašnje i buduće kompradore. Svoje vjerne službenike u pljački i kolonizaciji rasturene Jugoslavije, i njenih naroda. Dok su narodi opijeni nacionalizmom klicali vođama, oslobođeni od slobode.
Jedno je evidentno, nacionalisti su uzeli prvo pamet svojim narodima, a onda su im narodi sve svoje dali. Ako nešto i nisu, to su nacionalisti sami uzeli, i privatizovali. Ne pitajući bezpametni narod. Taman posla da se sa budalama konsultuju. Budale im trebaju samo da rade za mizerne plate u nekadašnjim fabrikama njihovih očeva a sada fabrikama tajkuna, i izlaze na izbore perpetuirajući iluziju demokratije.
Život pod nadstrešnicom
Čekamo da se nešto desi, neko čudo. Čekamo nove generacije boljih a te nove generacije bježe što dalje odavde ili završavaju izbodeni u tramvaju, pregaženi na pješačkom prelazu, ili ih usmrti tramvaj dok čekaju bolje sutra na tramvajskoj stanici.
Neće nas niko osloboditi naše nesreće. Uzalud čekamo. Sve što eventualno radimo je ili jalovo ili pogrešno jer nas sve što činimo ne približava nadi u bolje sutra, ili bar malo bolje prekosutra. Naprotiv, svakog dana smo od te nade sve dalje.
Živimo u društvu koje su rastakali i uništavali skoro četiri decenije. U tom procesu, političari su koristili sva sredstva, sve što im je palo na pamet, sve na šta ih je pokvarena mašta navela. Toliko destruktivne energije ništa dobro nije moglo donijeti. Opšte bezakonje, sistem nekažnjivosti i kriminal kao praksa „pametnih i uspješnih“ (p)ostavila je bezbrojne stupice i minska polja građanima na putu u budućnost. U Novom Sadu je to bila nadstrešnica, a u Jablanici ilegalni kamenolom. Može biti i zastarjeli tramvaj, ali šta god da je – smrtonosno je. Živimo svakodnevno smrtno ugroženi i ta ugroza je višedecenijska i konstantna. Sve kao vidimo, i sve kao znamo, ali ne vidimo da nam političari neprestano obećavaju bolji život a kontinuirano donose iznenadnu, preranu i tragičnu smrt. I nama i našoj djeci. Svi živimo pod nadstrešnicom vjerujući da čekamo voz za neko bolje sutra. Čekamo voz koji doći neće, a ono što dolazi opet će nas smrtno iznenaditi.