U našoj zemlji, petak je dan za… saopštenja.
Peđa Kojović je podnio ostavku na mjesto predsjednika Naše stranke. Kojović je izjavio kako je odluku donio ranije i da je “čekao pravi trenutak a u politici nema pravog trenutka”, samim tim svaki je trenutak pravi. Kako je navedeno, razlozi su lični i nema potrebe da sumnjamo da je tako, jer su neke stvari u NS-u davno postale lične. Kojovićeva ostavka je objavljena nakon ostavke Irme Baralija, a onda je Baralija povukla svoju, a Kojović obznanio svoju.
Od A do Z
U javnosti se još samo pojavila Amra Zulfikarpašić da u pobjedničkom tonu i biranim riječima slavodobitno konstatuje da je eto konačno Kojović podnio ostavku i da nije zbog Irme već, po Amrinom jevanđelju, slabi dvojac Kojović-Ćudić i kao neko klizište čeka NS ili šta već. Nije objasnila na kojem političkom lokalitetu treba očekivati klizište ali je za njene potrebe bilo dovoljno dodati još jednu sumnju i još jednu sjenu na vlastitu stranku u pokušaju da diskreditira predsjednika u ostavci i predsjednicu GO stranke.
Izgleda da bi Zulfikarpašićeva da se riješi i Sabine Ćudić, pa da ona zapojasa NS-om u stilu političkog jalijaša. Treba biti pošten pa reći odmah da je Predrag Kojović zaslužio više poštovanja od članstva NS-a od A do Z, naročito od članova poput AZ. Ne samo zbog svega što je prošao i preživio u brutalnim SDA napadima, difamaciji, bezbrojnim gnusnim klevetama kojima je godinama sistematski izlagan u stalnom pokušaju diskreditacije, jer za razliku od većine političara na domaćoj sceni Kojović spada u onu malobrojnu grupu nekorumpiranih političara, ili kako se to kolokvijalno kaže – nije lopov i bezočni lažljivac kao većina na domaćoj političkoj sceni, odnosno ne postoji nikakava poznata osnova za drugačiju tvrdnju. Zulfikarpašić je upravo zvučala kao zastupnica Biščević-Tokić kada, uvijek tendenciozno i pretenciozno, kao iznosi mišljenje, pozivajući sve druge stranke na razne principe koji nisu principi i praksa njene stranke, štaviše. Zulfikarpašić više pripada SDA komentatorima nego NS-u po svemu što je do sada viđeno, i što je sama do sada javno rekla.
Javni istupi Amre Zulfikapašić uglavnom se tiču unutrašnjih stvari NS-a, što je odavno bilo za stranačku disciplinsku sankciju. Kao što je i komentar na ostavku Kojovića nanio možda i više štete NS-u nego sama afera sa viralno duhovitom Irmom. Ako je Amra Zulfikarpašić budućnost NS-a onda ta stranka nema budućnost, ne samo u Sarajevu, već nigdje. Naslađujući se komentarisala je ostavku predsjednika svoje stranke, uz opasku da NS treba nekog boljeg – AZ sve zna, samo ne zna kako izabrati Bogića Bogićevića za gradonačelnika, kao što ne zna propustiti priliku da nanese štetu svojoj stranci. A po njenom mišljenju, nje kao “mislećeg bića” za razliku valjda od “nemislećih bića” u njihovoj stranci, budućnost je Srđan Mandić jedan od potpredsjednika stranke i novoizabrani načelnik opštine Centar. Zulfikarpašićeva u svojstvu samoproglašene glasnogovornice NS-a, a do sada nije demantirana, nije rekla šta će biti sa obavezama koje je Srđan Mandić već preuzeo prema građanima opštine Centar. A mnogo je obećao. I brda i doline. Isto tako, kada se aludira na podršku građana, treba napomenuti da je svoj mandat načelnika opštine osvojio ne samo kao kandidat NS-a već koalicije, tadašnje četvorke. Pa je kao i drugi kandidati četvorke izabran glasovima ne samo svoje stranke, NS-a, već i SDP-a i NiP-a. Osim toga, bilo bi zanimljivo izmjeriti, jedno kraće istraživanje bi bilo dovoljno, anketom ili kako god koliko povjerenje građani i birači u sarajevskoj opštini Centar imaju u Srđana Mandića osam mjeseci nakon izbora, još malo pa četvrtina mandata je prošla, a osim odluke da neće graditi MHE na rijeci Miljacki građani do sada nisu dobili ništa utvrdo. Osim kamiona magle koji je istovaren nasred Sarajeva.
A čitav vodvilj je počeo kao šala. Šala mala, vodvilj izazvala.
Šala
Svojevremeno je jedan pisac napisao znamenitu knjigu… ali Šalu nastranu ovdje odavno ništa nije smiješno. Nakon najnovijeg medijskog kaskaderskog nastupa, ovaj put udruženog, gradonačelnice Sarajeva i gradonačelnika Banjaluke, odnosno nakon fotografija Benjamine u zagrljaju Draška, u tom zagrljaju nove instagram ljevice i najnovije FB desnice, vidjela se zajednička ispraznost, još jasnije nego u riječima mlađahnih. Ono što je licima “promjene” zajedničko je upravo ispraznost, pa je i simbolika njihovog čina isprazna; fasada prazne kuće u kojoj ne živi niko i nikoga nema, nema ni kuće, samo slika kuće na osami. Da ne ulazimo u fenomene dvoje gradonačelnika, za to će biti više nego dovoljno vremena i prilika, na našu već sada veliku žalost. Elem, nakon fotografija iz Banjaluke, od kojih neke više liče na pojedine kadrove filma Titanic nego na protokolarni susret dvoje gradonačelnika, Irma Baralija je objavila dvije fotografije u jednoj – Benjamina u Mostaru i Benjamina u Banjaluci u susretu sa gradonačelnicima, šaljiv status, uz još smješniji komentar.
Karahumor
U domaćem humoru dominira podsmijeh, ali često i zvoni golema istina. Naši stoljećima traumatizirani narodi doveli su u jezik golemo tragično iskustvo, koje se često crno zrcali u humoru, pa je naš najsmješniji humor crn kao što je crn i vilajet u kojem je nastao.
Međutim, Baralija je opet zaboravila nekoliko važnih stvari, na štetu svoje stranke. Zaboravila je da je izabrana političarka, da je potpredsjednica stranke koja je u koaliciji sa strankom iz koje dolazi gradonačelnica Sarajeva, koja je i sama potpredsjednica svoje stranke, a za koju smo prvi put čuli kad je postala zamjena za Bogićevića. Osim što je jednom šalom zahvatila tri gradonačelnika, tri stranke i oba entiteta, zaboravila je opet Baralija da FB statusi i vicevi nisu ono za šta je izabrana na proteklim lokalnim izborima.
Da ne dužimo, nije ovo prvi put da je Baralija napravila skandal svojim nepromišljenim javnim izjavama. Prečesto Baralija izlazi u javnost ničim izazvana da javno govori o ničemu konkretnom, praveći konkretnu štetu. Tako je Irma Baralija vremenom postala prava mala pokvarena politička bomba za koju se nikad ne zna kada će i kome eksplodirati u lice. Sa velikim političkim kapitalom je Baralija ušla i u NS i u političku arenu. Izbori u Mostaru nakon toliko godina nisu mala stvar. Ali sav taj politički kapital je odavno potrošen, a ako nije do sad onda definitivno nakon ovog posljednjeg slučaja nije ostao nikakav politički kredit koji Baralija može koristiti, već svoje političke zasluge i rezultate tek treba postići i pokazati, ali na mjestu na koje su je izabrali i postavili građanke i građani a ne na društvenim mrežama i u medijima. Na kraju, političare možemo procjenjivati samo na osnovu onoga što su uradili ili nisu uradili; na osnovu toga da li su radili ono što su pričali da će raditi i da rade; da li njihovo djelovanje donosi štetu ili korist za građane odnosno da li je šteta veća od eventualne koristi.
Mrtva ljevica ne zna za šalu
Nakon šale, koja je izazvala kratak ali ipak grohotan smijeh, reakcije SDP-a su potpuno u duhu ove rastočene i besmislene stranke. Preskočimo katastrofalnu činjenicu da je FB, umjesto institucija, postao pozornica “opoziciji” kao kafana vladarskom troglavom čudovištu kao i ponekim entuzijastima iz međunarodne zajednice. Politika saopštenja, često izazvana “pričom” na FB, je čini se jedina dosljedna politička praksa SDP-a, a u njoj se ogleda sva jalovost ove partije. Nisu SDP-u zasmetali brojni istupi predsjednika NiP-a na FB, ni kada sa binarnog trona daje zapovijesti premijeru i Vladi KS, niti kada priča o hobotnici kojoj je stao na rep, iako hobotnica nema repa, pa bi bar bio red da SDP izda saopštenje u cilju zaštite plana i programa nastave iz predmeta biologija za osnovnu školu i da se radi pravilnog informisanja javnosti, naročito onog dijela koji je još u fazi osnovnog obrazovanja, objasni da hobotnice nemaju rep i da građani ne trebaju vjerovati svemu što pročitaju na FB. I da se ne može pobijediti ni korupcijska a ni bilo koja druga hobotnica tako da joj se stane na rep kojeg nema.
Stranka saopštenja predvođena dobričinom, kako ga njegovi partijski i drugi drugovi nazivaju, odavno je sumnjiva kao šest maraka ukrupno. Nermin Nikšić bi trebao iskoristiti ovu prigodu pa i sam podnijeti ostavku i tako dati stvarnu šansu SDP-u da se oslobodi bezidejnog vođstva u nigdje. Predugo Nikšić gazi političku močvaru koju mu je ostavio Lagumdžija, i već je zagazio preduboko. Fijasko sa kandidaturom Bogićevića donio je instagramoidnu inačicu kao zamjenu. Nije smetala Nikšiću skandalozna paraprotokolarna posjeta njegove potpredsjednice Banjaluci. Skandalozna jer su protokalarne pojave i funkcije utjelovljene u dvoje zagrljenih mladih ljudi ordinirale mimo protokola. Oni nisu predstavljali građane u ovom susretu već samo sami sebe i svoje potrebe za pažnjom i medijskom senzacijom. Nije SDP-u smetalo što je Stanivuković u svom pohodu na lijeve gradonačelnike, o ubijenoj tuzlanskoj mladosti pričao kao o prošlosti iako spodoba odgovorna za taj zločin uživa slobodu u sadašnjosti. Podržali su i Jasmin Imamović i Benjamina Karić, revizionistu, negatora genocida, poštovaoca ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata i ratova devedesetih. I to je u Stanivukovićevom slučaju gotova stvar i konačni stav – “čiča-miča gotova priča.”
Stranka koja je imala skandal u Srebrenici pred lokalne izbore, stranka koja je još jedan poluleš u poluraspadanju na autostradi socijaldemokratije, ni tada nije imala razloga za ostavku, odnosno Predsjednik nije vidio ništa sporno vrijedno njegove ostavke. SDP je ozbiljan kandidat za najbizarniji fenomen u domaćoj politici, duboko kontradiktoran, reakcionaran, stranka mnogih politički neobrazovanih protagonista, predugo je uglavnom samo platforma za oportuniste i konformiste. Aktuelna koaliciona Trojka je heterogena i eksperimentalna tvorevina, ali i sam SDP je podjednako heterogena stranka, koja funkcionira kao družina jednog lica i satelita unutar gravitacionog polja istog lica. Mnogi SDPovci prakticiraju različite vrste političkih praksi od zelenih do crvenih, od parlamentarnog mladolikog metuzalema rumeno-zelenog Bećirovića, pa sve do… jugonostalgičara, i sabnorskih ublehara, koji SUBNOR upotrebljavaju kao platformu za sebe, koristeći slavne tekovine za vlastite potrebe kao narativ-certifikat o svom antifašizmu koji su sami sebi izdali, a samim tim i da su borci na pravoj strani.
Statiranje u kukuruzu
Ostavka Predraga Kojovića treba biti primjer Nerminu Nikšiću, ne zato jer je Kojović političar većeg integriteta od Nikšića, već i zato jer je ne samo odgovorniji od Nikšića, nego jer je odgovoran, a Nikšić jednostavno nizašta nije odgovoran, kao ni B Izetbegović – ne želi i neće da odgovara niti da preuzme bilo kakvu odgovornost. Prihvatanje odgovornosti omogućava akciju, kao što priznanje odnosno nenegiranje genocida omogućava pomirenje i pravu priliku za novi početak. Čak neće da objasni zašto on lično, a i SDP, statiraju u kukuruzu u Kantonu Sarajevo, a o javnim istupima, prostim verbalizacijama da ne govorimo jer nas to neće nigdje odvesti kao što ne vodi ni SDPovce. Ni objašnjenje a ni odgovornost od Nikšića ni o čemu važnom nikada nismo dobili osim prostodušnih pokušaja da nam nešto objasni u maniru dobronamjernog dobričine – ne postoji nama poznat osnov da se vjeruje da Nikšić nije dobar čovjek, ali SDP-u ne treba dobričina, već lider sa vizijom i sposobnošću da mobilizira i nadahne članove stranke i građane da zajedno tu viziju i ostvare, ili bar, zajedno, pokušaju.
Pogledajmo samo u šta se pretvorio nerealizirani sultan, a veliki vezir Tuzlanskog kantona J Imamović. Provoda ga egzibicionista Draško, željan iskrenog zagrljaja ljevice, ko malo dijete po njegovoj čaršiji. Ono što je za Stanivukovića predmet jednokratne upotrebe, za Imamovića će ostati politički suvenir kao ružan biljeg.
Otkud ti, ko sudbina?
Vratimo se na predmet našeg današnjeg razmatranja a to je ostavka Kojovića u našoj višedecenijskoj svakodnevnici u kojoj se političari a i političarke smatraju Bogom danim (tobejarabi) i jednostavno nisu nizašta odgovorni. Predugo već Kojović trpi štetu svojih grešaka od kojih je neke jednostavno morao napraviti, sticajem političkih okolnosti, i nemogućnosti da uradi više na realizaciji vlastitih političkih planova. Međutim, činjenica je da je još duže trpio još veću kolateralnu štetu, ne samo svojih koalicionih partnera, od šestorke do trojke, već i kolateralnu štetu članova NS-a. Naravno da su tome doprinijele i neke Kojovićeve pogrešne odluke i loše procjene. Međutim, iako Kojović nije više dovoljno dobar za NS, pa im treba neko bolji – kao što reče AZ – pitanje je ko je ta ili taj bolji.
Ko će od potpredsjednika ili potpredsjednica voditi stranku do izbora novog predsjednika ili predsjednice? Bilo bi zaista poželjno za NS da iskoristi ovu priliku koju im je Kojović blagovremeno pružio. Priliku da se stranka dozove sebi i da se što bolje pripremi za naredne izbore, ali ne tako što će se odreći svojih istaknutih i, ipak, zaslužnih pojedinaca. Nova liderka ili novi lider NS-a imaće ne samo veliki partijski zadatak već i veliku priliku da ostvari bolji rezultat na narednim izborima, ili gori rezultat i početak kraja stranke, u slučaju liderskog podbačaja i propuštanja prilike da se stranka bar konsoliduje ako već ne kadrovski restrukturira do izbora.
Ideja da je Srđan Mandić dobra ideja u najmanju ruku je riskantna ideja s obzirom na dva velika zadatka – prihvaćena načelnička obaveza uz brojna javna obećanja, i ogroman posao lidera stranke. Teško je zamisliti da to bude Irma Baralija. Ostaje potpredsjednik Mirsad Čamdžić o kojem se i ne zna previše, što možda upravo u ovom prelaznom periodu i slučaju nije loša okolnost.
NS će u narednom periodu pokazati u kakvom je stanju i da li je stranka sposobna izvesti bilo kakvu reorganizaciju, jer ono što NS-u treba su novi ljudi, a ne odlazak ljudi iz stranke. Ostaje pitanje funkcionisanja Trojke, posebno u Kantonu Sarajevo. A prijedlog da Srđan Mandić ponese zastavu ima još i problem sarajevocentričnosti, ali ne zato jer je Mandić načelnik sarajevske opštine Centar, već zato što postoji sitnošićarska frakcija NS-a koju predstavlja AZ, kojoj je zaista sav politički svijet opština Centar i eventualno Kanton Sarajevo, još jedan uteg koji je Kojović nosio u svom političkom sepetu lidera NS-a.
Šest upola
NS je, a samim tim i lider Kojović, završio u Trojci, ne svojom željom već željom Željka Komšića, odnosno koalicijom Crne trojke u narodu zapamćene kao Koalicija petak 13. kada je B Izetbegović za njemu konstitutivni kanton (i za svoju ženu) dao sve – i državu i Federaciju i sadašnjost i budućnost naše djece nakon što nam je oduzeo i uništio prošlost, i pravo na nadu. Tog petka 13. na licu mjesta preminula je stranka DF od posljedica temeljitog moždanog udara, uskoro je i SBB hitno priključen na respiratore i čini se da je trenutno izvan životne opasnosti, izlazeći iz kome vreba umornim okom novu priliku za novi život u novoj sezoni učestalih političkih slučajeva sa smrtnim ishodom na kantonalnoj i federalnoj političkoj sceni. U kantonalnim permutacijama, svi su pretrpjeli štetu osim Hadžibajrića koji ni sam ne može učestvovati u onoliko stranaka i koalicija koliko može napustiti kada zadovolji svoje interese ili kada su njegovi interesi ugroženi. I opet je stari politički rutiner iz Starog Grada letio i proletio uglavnom ispod radara.
Onda se reformatorska koalicija pretvorila, dijelom zbog petka 13. a dijelom zbog pandemije, u kriznu koaliciju koja ni sama nikad nije izašla iz krize, a na horizontu su nove krize. Uzalud stotine mjera i preko dva tuceta principa kada se ne zna gdje ta koalicija goni, ostavljajući nam samo slutnje i špekulacije. Možda u horu pjevaju istu pjesmu ali kad soliraju ne mijenjaju samo svaki za sebe pjesmu, već i tonalitet, ritam i tempo, sa posve novim kodama i kadencama u svojim improviziranim kompozicijama i uglavnom nespretnim izvedbama.
Bitka svih bitaka
Dok ponosni uživamo u trijumfu ženske košarkaške reprezentacije koju zvanični političari zvanično podržavaju a nezvanično ne znaju da postoji, dok je nestabilna politička scena svakim danom sve nestabilnija, kopaju se rovovi i pripremaju različiti fortifikacijski objekti, propagandisti se regrupišu, pripremaju se sve vrste konvencionalnog i nekonvencionalnog oružja i oruđa za predstojeću bitku svih bitaka na bošnjačkoj političkoj sceni – borbu za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda. Pri tome, ne zanemerujući izbor bošnjačkog člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda.
Lider NiP-a Konaković je već praktično najavio svoju kandidaturu odnosno protukandidaturu B Izetbegoviću. Pobjeda nad Izetbegovićem ovjerila bi novog prvog u Bošnjaka, a u slučaju većeg uspjeha NiP-a i zamjenu uloga SDA i NiP-a na bošnjačkoj političkoj sceni. Ne treba potcjenjivati ni davno otpisanu Stranku za BiH na čije je čelo došao Semir Efendić, nakon nedavnog napuštanja SDA. Ukoliko Efendić uspije nemoguće i dojaše do cilja na sipljivom stranačkom kljusetu koje ga je zapalo, mogao bi postati novi stari politički faktor u KS-u a možda i šire, a ko zna možda Denis Zvizdić pređe u SzBiH prije nego u NiP, prije nego pređe u politički zaborav.
Preširoka je tema pa ćemo se dotaći samo borbe za Predsjedništvo u kontekstu budućnosti Trojke. Predsjedništvo BiH je još jedna institucija male moći i još manje odgovornosti, de facto, ali je idealna platforma za kojekave narative, glumatanje i poziranje. Uostalom, to je takva funkcija da je i Džaferović očigledno može, podjednako neuspješno kao i drugi, obavljati, tako da nikome ne bi trebao biti problem. Eventualnim ulaskom u Predsjedništvo, Konaković dobija idealno radno mjesto s obzirom na ponudu i s obzirom na vlastite mogućnosti i ambicije, kao i B Izetbegović. Osim pobjede nad drugim u Bošnjaka dobijaju zvaničnu poziciju mimo tokova na koje će kao lider stranke zvanično i nezvanično uticati – velika indirektna prava, a mala direktna odgovornost. Poraz B Izetbegovića bio bi početak jednog novog vremena, za koje se možemo samo nadati da će biti bolje. Bila bi to i prilika za stvarne promjene u SDA, ako je nešto tako uopšte moguće.
Ukoliko unutar Trojke ne bude pune podrške za Konakovićeve ambicije, odnosno ukoliko neka od stranaka Trojke bude imala svog kandidata koji će konkurisati Konakoviću, to neće pomoći odnosima u Trojci jer Konaković je napustio i SDA zbog nedostatka podrške njegovim željama i ambicijama, a SDP i NS su svakako do sada bili žiranti povjerenja građana prema NiP-u, a svu političku štetu Trojke trpe prvenstveno i skoro isključivo SDP i NS.
Spas ljevice desnicom
Sve se češće čuju sve glasniji pozivi za spas ljevice. Pri tome je teško dokučiti šta je to ljevica danas, pa se vjerovatno misli na spašavanje ideje ljevice, ideje socijalne i ekonomske pravde. To se neće desiti pričama o ljevici već politikama koje imaju za cilj i rezultat socijalnu i ekonomsku pravdu, za početak. Nominalna ljevica postoji ali u stvarnosti ljevice nema jer nema politika, niti artikuliranih političkih ideja u javnom diskursu. Deklarativne socijaldemokrate danas u našoj zemlji su nacionalisti u RS-u, ili u Federaciji polunacionalisti-poluneoliberali, a u zbiru jedno poveliko ništa.
Bliska budućnost je možda vrijeme u kojem će se vrijednost političara mjeriti po pojedinačnim, ličnim rezultatima i djelima, bez obzira na stranačku pripadnost a s obzirom na dosljednost. Da li je neko glasao za SDA ili DF potpuno je svejedno, Komšić je sve glasove dao SDA. Svako ko je glasao za NS i SDP, dao je svoj glas i NiP-u.
Ljevica nisu neke lijeve politike, niti politički pokušaji levata. Biti ljevičar danas kao i uvijek znači na prvom mjestu biti politički obrazovan, s jasnim političkim idejama, bar osnovnim, i sa političkim uvjerenjima. Ljevica koja nije spremna konzumirati kritiku i koja nije samokritična – nije ljevica. Ljevica koja koalira sa desnicom – nije ljevica. Tačka. I ta koalicija neće proizvesti politiku centra. Niti je ikad, niti će ikad. Ako nam treba centar onda glasamo za centar, ali avaj, i ti što su i žele biti u centru ili bar blizu centra teturaju poput pijanaca od lijevog do desnog zida uskim i mračnim političkim sokacima, remeteći jednoličan ritam svekolike političke mahale.