U našem malom tamnom vilajetu, nesuverenoj, podijeljenoj i sve manje sekularnoj Bosni i Hercegovini digla se prašina, uzburkale močvare, izlile septičke jame. Nakon vijesti iz predaleke Amerike, pljušte saopštenja, sijevaju mnijenja preparirana kao mišljenja, smatrači halabuče, pa insan ne zna šta se crni a šta bijeli u gori zelenoj – da li je stigao ćumur il’ je snijeg, il’ su labudovi, il’ su šatori age Hasanage. Šatori nisu, mada slutimo buduća izbjeglištva.
Na frtalj Bosne što nam je iza sebe ostavila pljačkaška politika Stranke destruktivne akcije kao poligon za međusobne bošnjačke verbalne obračune, temeljite podjele naroda i trajne unutrašnje sukobe, živo je kao u košnici, zamalo napisah kao u klaonici, jer se na četvrt Bosne krvimo u košmaru o 100% Bosne.
Jedni se busaju u prsa i zazivaju konačni obračun – “neka krenu da ovo riješimo jednom zauvijek”, ne znaju da bi se tako mogli riješiti sebe zauvijek. Drugi, kao i prvi, ne vide da su Bošnjaci, ovaj put svojom zaslugom, ugroženiji nego Muslimani u proljeće ‘92. Danas nakon preko tri decenije SDA lopovluka i opšteg pustošenja svega, uništavanja institucija i društva, Bošnjaci nemaju prijatelje u svijetu, niti ih iko simpatiše. Nemaju ni institucije, ni zdravstvo, ni školstvo, ni vojsku, ni policiju… nema šta nemaju. Zahvaljujući odsustvu svake smislene i konzistentne politike za dobro naroda, društva i države, od uvođenja demokratije do danas. Nema ni budućnosti jer su se bošnjački političari borili samo za svoje privatne i stranačke interese, i za “bolju” prošlost. Tako su iz povijesti izbrisali narodne heroje a na svjetlo dana sa smetljišta istorije izveli domaće izdajnike i fašiste.
Ne čudim se Pruscu pri planini
Najviše čudi, a zapravo ne čudi ni najmanje, da je u zemlji u kojoj živi 95% samodeklariranih vjernika tako mnogo beščašća i kriminala svake vrste.
Do koje mjere je propalo i uništeno naše društvo govore užas i skandal, afera Epstein za sirotinju, na bošnjački način – u Tuzli su tjerali na prostituciju i podvodili maloljetne djevojčice, štićenice doma za djecu bez roditelja, upravo oni koji koji su ih, najugroženije u društvu, trebali štititi. Policajci.
Nije se potresla politička scena. Nema ostavki. Nijem je i aktuelni reis koji iskače iz paštete i o svemu ima mišljenje koje javno iznosi, dok nastupa redovno u funkciji političara, posljednji put da negira i diksreditira institucije, sudove ove države (slično kao Dodik), proglašavajući gazijom osuđenog kriminalca, čovjeka koji je uništio šta je rukom dohvatio, čak i ono što ratovi nisu mogli, kao naprimjer Sarajevsku fabriku duhana, a za njegovog vakta je propao gigant Vitezit presudan za vojnu industriju, opljačkan i očerupan. Da ne spominjemo “duple respiratore” i smrtonosni cirkus u vrijeme korone. Ali može uvijek gore, njegov prethodnik, reis Mujo Cerić je nakon afere u Gluhoj Bukovici i slučaja hodže pedofila stao u odbranu seksualnog manijaka riječima “možda je bio izazvan”. Izazvala ga mlađa maloljetnica kao što su djevojčice u Tuzli izazvale policajce da postanu svodnici? Kad su nominalni moralni autoriteti takvi, šta očekivati od naroda?
S druge strane, aktuelna vlast na čelu sa aktuelnim federalnim premijerom ubija posljednju nadu u podnošljivo sutra ili bolje prekosutra. Nikšić je do te mjere korumpiran da mu je korupcija normalna. I oduvijek je takav. U prošlom mandatu je odmah imenovao svoga brata na visoku poziciju, a izbacio je i video spot u kojem objašnjava kako vlast funkcioniše – mi ćemo zaposliti tebe a onda ćeš ti nama učiniti što mi od tebe tražimo. A da vuk dlaku mijenja ali Nikšić navike ne mijenja vidjeli smo i u ovom mandatu više nego previše puta. Javno je najavio imenovanje novog direktora Federalne televizije prije nego što se ovaj kandidovao. Tako je potvrdio ono što se pričalo po sarajevskim kafanama o novom direktoru i novom uredniku javnog medija, servisa svih građana kojeg se sad dokopao Nikšićev SDP. Da, SDP je Nikšićev a ne svoj, on vlada strankom u produženim nimalo demokratskim mandatima. A kad si gladan nisi svoj. A SDP je gladan funkcija i pozicija. Tako da najnovija afera “Prepiska” u predugoj i skandaloznoj karijeri Nermina Nikšića nije ništa novo niti nekoga treba da iznenadi.
A kad je o strankama jednog lica i vojskom ulizica riječ, nedavno je, kako kažu “izabrana” nova predsjednica NS-a. Nije izabrana već je proglašena, jer kao ni njen prethodnik nije imala protukandidata – toliko o demokratiji u liberalnoj stranci. A što očekivati od Sabine principijelne Ćudić? Motivirana samo ličnim interesima i osobnom prevelikom ambicijom spremna je na sve pa i da pogazi svako obećanje i deklarisani princip samo ako joj to odgovara. Od koalicije sa onim sa kojima nikad koalirati neće, do glasanja za isplatu plata u gotovini licima sa američke crne liste. A povodom skidanja Ali Babe Dodika i njegovih ko zna koliko razbojnika sa američke crne liste, Sabina Ćudić je izjavila da države imaju pravo samostalno donositi takve odluke. Na takvoj očiotvarajućoj izjavi mogli bi joj pozavidjeti i montipajtonovci i sarajevski nadrealisti. Zahvaljujući političarima poput Sabine Ćudić i Rame Isaka, humor i satira više nemaju smisla.
Skidanje s američke crne liste Dodika i njegovih saučesnika ne iznenađuje. Ono što iznenađuje jesu reakcije. SDA i njeni praporci, DF i SzBiH, pojačani glasovima plaćenih saradnika, aspiranata na buduće savjetničke funkcije, i armije trolova, botova i ostalih skotova, optužuju za to Trojku, kao što je optužuju za izdaju još otkako su sa dotadašnjim dugogodišnjim koalicionim SDA partnerima formirali vlast. Ko o čemu SDA o izdaji. Kao da je nakon preko trideset SDA godina ostalo nešto da se izda.
Potez američke administracije zaista ne čudi, s obzirom šta je sve ta administracija uradila i poduzela u prvih deset mjeseci. Više se promijenila sama Amerika nego što se promijenila njena politika prema brdovitom Balkanu. Čuli smo svakakavih nazovi stavova i kofol mišljenja, ali je čudno da se previđa notorna činjenica. Iako u SNSD-u pokušavaju sve to predstaviti kao političku pobjedu, radi se samo o akciji spašavanja Milorada Dodika. On je spašen, a punu cijenu spasa još ne znamo. Zbližavanje Dodika sa američkom administracijom nije novina. Njihovom voljom je i došao na vlast i postao premijer RS-a sa samo jednim delegatom u Skupštini. Sjećate se, to je vrijeme kad je govorio da su Karadžić i Mladić ratni zločnici i da je u Srebrenici izvršen genocid. Ono što znamo, a ne znamo mnogo, je to da je skidanje američkih sankcija Dodiku i bratiji udaljilo Dodika i Vučića, odnosno RS i Srbiju. Šta će biti sa Dodikovim odnosima sa Rusijom, ostaje da se vidi. Čini se da se Dodiku ipak sviđa da svoje milijarde troši u Americi a ne u Rusiji. Po svemu sudeći, Dodik je oslobodio sebe i svoje pare, a Bosna se oslobodila Dodika. Građani RS-a ostaju zatočenici Dodikovih aferima i oni će do kraja svojih života, kao i njihova djeca, vraćati Dodikove dugove. Srbovanje ludom radovanje.
Ostaje pitanje državne imovine ali to je stvar Parlamenta. Tu posljednju liniju odbrane Bosne i Hercegovinu mogu poslovično potkupljivi delegati izdati, prodati i napustiti i bez američkog uticaja. Ne zaboravimo da “zakleti neprijatelji” kad njima treba savršeno funkcionišu. Tako je, naprimjer, Zlatko Lagumdžija išao na rukoljub kod Dodika, da podrži prijedlog rumeno-zelenog Bećirovića da Lagumdžija bude ambasador Bosne i Hercegovine u UN-u a kako bi Lagumdžija bio zajedno u New Yorku sa svojim sinom, po principu spajanja porodica.
Ne čudi još jedan zaokret nove američke administracije i još jedan poraz naše diplomatije. Našu nazovi diplomatiju vodi čovjek koji ne zna šta mu se dešava u stranci, pa nije čudo da je zatečen skidanjem sankcija Dodiku. Taj neobrazovani a samuvjereni brbljivac još vjeruje da nas sve skupa može nadpričati i da je dovoljno da on nešto ispriča pa da se stvarnost povinuje i napravi premet unazad, preko glave, kao da su diplomatija i geopolitika fiskultura. Dok je Dodik radio posao ovaj je protuzakonito angažirao nekakve bezveznjake da ko džoja lobiraju za Bosnu i Hercegovinu. Bila je to jedna u nizu nepromišljenih akcija sa ciljem da u javnosti ostavi dojam da nešto radi, međutim, čak i da je ovaj “ostavljač dojma” uspio ubijediti nekog da nešto konkretno zaista radi, ne može ubijediti stvarnost. Jer stvarnost pruža otpor i nije sklona uzmicanju pred frazama i šupljologiji. Stvarnost je kao odronjena stijena na putu o koju je Konaković upravo razbio glavu i havarisao stranku. Dok mu se stranka raspada buđenjem genetski predodređenih spavača, Konaković i ne sluti da će upravo on na domaćoj političkoj sceni vrlo uskoro postati najveći gubitnik. Zaista je dao sve od sebe da to zasluži.
Bisera Turković se svojski potrudila, osim da zaposli i uhljebi članove svoje familije, da Bosnu i Hercegovinu predstavi kao muslimansku zemlju blisko povezanu sa muslimanskim bratstvom, nanoseći i na taj način trajnu štetu našoj državi i stvarajući tako ambijent za Dodikove narative i ambicije. A Konaković je dokazao da je apsolutni diletant bez mrve talenta za diplomatiju, autsajder bez ikakavih kvaliteta potrebnih za visoku politiku, geopolitku i međunarodne odnose. Zato se ne treba čuditi što Bosna i Hercegovina svakodnevno bilježi poraze, diplomatske i političke. Nakon Bisere Turković dobili smo Dinu Konakovića, ne zna se ko je gori i štetniji za Bosnu. U UN-u sjedi Zlatko Lagumdžija, a u rijetkim prilikama kada radi svoj posao razmišlja gdje će sa sinom na ručak, u koji će njujorški restoran. Šta očekivati kad su ambasadori naše zemlje dojučerašnji urednici šatro nezavisnih medija, Start, Radio Sarajevo… ili nezavisni analitičari, avdovići i slični, koji su kao nagradu za svoju novinarsku nepristrasnost dobili ambasadorske pozicije od štetočine Komšića i njegovih saučesnika. Komšića koji je zakucao posljednji ekser u mrtvački sanduk građanske Bosne i Hercegovine. Da ne spominjemo ostale ambasadore, Topčagića, Hrleta i druge Arnaute, ili one koje je delegirao Dodik.
Zato se ne treba čuditi što ovako ubrzano propadamo i što su interesi i bolje sutra građana Bosne i Hercegovine nestali sa dnevnog reda svjetske politike. Treba se čuditi ako u ovoj zemlji ostane i ovih dva i po miliona stanovnika. Nacionalne stranke, a njihovim primjerom i druge, rastjerale su više građana nego rat, a sve kao boreći se upravo za interese svojih naroda ili građana. Na kraju je svejedno, političari se bore samo za sebe i za svoje stranke i potpuno je nebitno kako se deklarišu – lijevo ili desno. Građani ne biraju ni lijevo ni desno, nego biraju daleko, što dalje od ovog kala koji evo četvrtu deceniju guši i zatire svaku ideju boljeg prekosutra.
Pa i sada, dok je Bosne sve manje, SDA i njeni trabanti ne nude ništa, nikakve programe niti bilo kakva rješenja (jer ih nemaju, a nikad ih nisu ni imali), već svu energiju troše u napadima na Trojku, a dušmane što potkopavaju davno oštećene temelje države i ne spominju. Tako SDA pokazuje svoju jedinu konzistentnost, kontinuirano demonstrira da joj nije stalo do Bosne već do vlasti. Kao što je njen prvi predsjednik i sam rekao – “Bosna nije cilj, već sredstvo”.
Plovidba brodom koji tone
Umjesto javnog mnijenja, na javi imamo javni prostor zaplavljen mediokritetima, influenserima, popularnim kriminalcima, podkasterima, imačima mišljenja, smatračima, sveopštom hipokrizijom, a o slobodnim medijima i časnim novinarima možemo samo sanjati. Politikom se profesionalno bave kleptomani i konjokradice. Generacije koje će se pojaviti već iza prvog ugla maglovite budućnosti možda neće biti sposobne pročitati knjigu jer će im to tražiti previše vremena i moć imaginacije koju nisu razvile buljeći u ekrane različitih veličina ali istog sadržaja, uz moto – samo gledaj, ne razmišljaj. Instant kultura i instant znanje već su preuzeli primat. U budućnosti će glavnu riječ imati kojekakvi digitalni vračevi u raznoraznim medijima i formatima, i prirodno glupa vještačka inteligencija podložna programiranju u skladu sa željama i interesima vlasnika. Nije utjeha ali je to globalna pojava, i globalna sudbina. Ali drugi imaju državu i institucije, a mi imamo samo političare. Bezbrojne preplaćene političare koji parazitiraju sve dok ne dohakaju domaćinu, a onda će uživati u svojoj stečevini ili sa svojim bankovnim računima živjeti negdje drugdje. Kao Dodik. Jah.
Mogli bismo nabrajati do kraja svijeta nepočinstva političara i savremene pošasti, ali nema neke posebne potrebe da se ide dalje u širinu, jer je očigledna istina da tonemo sve dublje. Ravno do dna na kojem nas čeka globalna distopija kakvu ni najpesimističniji scenariji nisu mogli predvidjeti ili, kao alternativa, nuklearna katastrofa i trajni povratak u kameno doba. Ali prije toga, kao i uvijek, prvo ćemo mi pokusati gustu čorbu zla, jer sporo učimo a brzo zaboravljamo naučeno. Nakon što smo preživjeli rat, dozvolili smo da nam ukradu mir i da nas u miru dotuku.
Ono malo nezavisnih i slobodnih novinara, i još manje slobodoumnih i istinoljubivih intelektualaca koji diže svoj glas, samo su glasovi Orkestra Titanik dok svira putnicima broda koji tone. To je svirka malobrojnima koji će naći spas u nedovoljnom broju čamaca za spasavanje i velikoj većini koja će zajedno sa brodom potonuti. A s njima će potonuti i nada u spas i novo, bar malo bolje, sutra.