Predsjednik Biden je krajem aprila potpisao novi paket pomoći nakon šest mjeseci debatiranja i lobiranja, te usvajanja u Kongresu. U decembru je pak zaobišao Kongres kako bi uputio Izraelu potrebno naoružanje i municiju. Od devedeset i pet milijardi dolara, šezdeset je namijenjeno Ukrajini u nadi da će zaustaviti kolaps odbrane u Donbasu i zadovoljiti prevelike potrebe i apetite političara. Važno je “izdržati” do novembarskih izbora (u Americi). O oslobađanju se više ne govori nakon prošlogodišnje skupocjene a propale ofanzive. Po dolasku novog komandanta ukrajinski branitelji bilježe samo poraze i gubitke teritorije. Moral je najniži od početka rata. Motivacija je svakog dana sve manja a pregolema korupcija sve veća.
Pored nekoliko milijardi za Tajvan, u paketu je i dvadeset i šest milijardi dolara pomoći Izraelu, od čega preko četrnaest u oružju. Industrija smrti je dobila novu injekciju dopinga. Za svako ubijeno palestinsko dijete u proteklih sedam mjeseci Izrael je nagrađen sa milion dolara vojne pomoći. U Rafi je nekoliko sati nakon pomenute odluke usmrćeno osamnaestero djece. Ne prestaju bombardovati civile u šatorima. Očigledno, ne postoje ni pravne ni moralne granice za Izrael, kao što ne postoje granice podrške Izraelu.
Američki glasnogovornici izražavaju zabrinutost i “nastavljaju razgovore” s vladom Satanyahua po svim pitanjima uključujući i otkrivene masovne grobnice oko bolnica koje su napadnute pod izgovorom da su “baze terorista”.
Američka administracija prihvata kao istinu sve što vlada u Tel Avivu kaže nastavljajući bezuslovnu podršku čak i u genocidu koji gledamo kao TV seriju; iz epizode u epizodu vidimo iste slike državnog terora nad nenaoružanim narodom, divljačko ubijanje civila, i cunami laži da potopi istinu i sakrije počinjeno zlo. Uz inžinjering gladi i boleščina. Sve odreda najgori zločini, ratni i oni protiv čovječnosti, a čitav dance macabre sponzorišu lideri zapadnog svijeta, liberalne demokratije. Ima li života nakon liberalne demokratije?
Zalud sve. Izrael je izgubio ovaj rat. Nije oslobodio nijednog taoca, ni uništio Hamas. Osim u slučaju da je pravi cilj rata u Gazi etničko čišćenje i genocid, a da je proklamovano samo izgovor. U ovom najdužem od svih ratova u svojoj istoriji poraženi su od boraca u papučama naoružanih primitivnim oružjem, od kojih su poneka i kućne izrade. Uzalud desetine američkih špijunskih letjelica, uzalud bezbrojne američke glupe i pametne bombe. Uzalud sva pomoć Njemačke i Francuske. Uzalud britanske baze na Kipru i avioni što nadlijeću Gazu svakodnevno.
Sva se sila i tehnika koristi – sateliti, avaksi, dronovi i sva čuda napretka (na putu ka totalnom konačnom uništenju) ne mogu pomoći Izraelu da porazi i potčini jedan narod bez vojske, bez mornarice i bez avijacije.
Branitelji Gaze su zauvijek promijenili doktrinu urbanog i gerilskog ratovanja. Njihove će taktike izučavati dok se bude na ovoj planeti ratovalo, a to je otprilike do kraja svijeta, do trenutka kad čovječanstvo konačno samo sebe uništi. Ako se to i desi, neće biti neka šteta. Kosmos će nas zaboraviti kao svaki incident, kao prolaznu, nebitnu pojavu u vječnosti. A sve ono o čemu smo hučali i bučali moći će stati u tri riječi koje neće imati ko reći.
U masovnim grobnicama oko razorenih bolnica Gaze, otkriveno je stotine posmrtnih ostataka odraslih i djece, pacijenata. Mučeni su, sakaćeni, ubijani hicima u glavu, sa povezima na očima i rukama svezanim na leđima, živi sahranjivani. Masovne grobnice nisu čak ni vijest na Zapadu. Ništa ne sprečava predsjednika Bidena da pošalje još oružja za nova masovna ubistva civila. Dok drugima uvodi sankcije za “kršenje ljudskih prava”, Amerika sponzorira genocid na užas (skoro) svekolikog svijeta.
Činjenično, masakri u Gazi (uključujući svakodnevne pogrome na okupiranoj Zapadnoj obali) su izraelsko-američki projekat i sve što Izrael čini, sva nedjela i sve grozote, iza svega stoji i američka politika, američko oružje i novac. Sigurni su i jedni i drugi u nekažnjivost (kao balkanski političari), da mogu izvršiti genocid i ne samo proći bez kazne već pri tome držati i moralne lekcije urbi et orbi. One što se usude konstatovati očito proganjaju (kao Palestince) i ubijali bi ih kad bi mogli (kao Palestince). Svaka kritika Izraela tretira se kao antisemitizam, a cionizam se izjednačava sa jevrejstvom. Američki Kongres je usvojio novi zakon kojim se proširuje definicija antisemitizma.
“Šezdeset, osam šezdeset…” vratiše se opet
Saučesništvo i licemjerstvo Amerike, Britanije, Evrope… mogu se mjeriti samo s hipokrizijom i moralnom nakaznošću muslimanskih lidera u njihovoj pomoći u istrebljenju “braće” muslimana. Jordan, Egipat, Saudijska Arabija i bizarne državice, saveznici su Izraela i Zapada u uništenju Palestine i Palestinaca. Jordan i Egipat su i vojni saveznici Izraela. Blokada Gaze je izraelsko-egipatski projekat, kao što je blokada okupirane Zapadne obale izraelsko-jordanska ujdurma. Lutke na koncu, vladare Jordana i Egipta čekaju mnogi izazovi. Njihovo savezništvo sa Izraelom u suprotnosti je sa raspoloženjem velike većine njihovih građana (i podanika).
Osim slične troličnosti Zapada i velikog dijela takozvanog muslimanskog svijeta, slični bi mogli biti i protesti ovog proljeća i ljeta jer vazduh trepti kao da nebo gori. Na Zapadu miriše na šezdeset osmu. U američkim kampusima sedmicama traju protesti, a sve je počelo na Kolumbiji kao i prije 56 godina. Samo što su u ovom slučaju američka politika i policija odlučne da ne dozvole slobodu govora i mirne proteste protiv naoružavanja Izraela i genocida.
U mirnim antiratnim demonstracijama uhapšeno je preko dvije hiljade studenata, i desetine profesora, ali to nije ugasilo vatru pobune pa se poput požara širi Amerikom i Evropom kojom već fašisti marširaju (Milano). Mirne proteste protiv rata i genocida u Gazi guše masovnim hapšenjima i upotrebom sile. Američkim elitama, AIPAC zombijima, sporni su studenti jer mirno demonstiraju protiv Izraela koji je uništio sve škole i univerzitete u Gazi i usmrtio stotine profesora i hiljade studenata. Očigledno skolasticid u Gazi nije problem, ali su problematični i opasni svi koji se tome protive. Distopija vrlog novog svijeta. Kriminalizacija mirnih protesta, i kriminalizacija empatije.
Kada su u vrijeme korone naoružani neonacisti marširali Amerikom mašući nacističkim zastavama to očito nije bilo antisemitski, a kad studenti mirno dižu glas protiv genocida političari šalju policiju i vojsku naoružanu dugim cijevima, a na zgradama univerziteta su snajperisti.
Zaboravljaju da “na mladima svijet ostaje”, kao što zaboravljaju da su ideje slobode, istine i pravde najsnažnije u mladim dušama, i da je duh kao rijeka – kad mu se suprotstaviš postaje jači.
Izrael nastavlja svoj krvavi pir predvođen vladom ministara terorista – osuđenih za terorizam upravo od samih izraelskih sudova – u uvjerenju da su sa svakim ubijenim Palestincem korak bliže Velikom Izraelu.
Boreći se za svoju slobodu, Palestinci se bore i za istinu. Kao što se Ukrajinci bore za nas, na Balkanu ostavljene u zalogu. Možda se neće izboriti za sebe, ali možda hoće za druge. Tako je to u borbi za slobodu, uglavnom ne znaš za koga i za šta se zapravo boriš. Kao što smo se mi borili da bi političari mogli pljačkati narod, i u ratu i u miru. Rat je reket. Kako genocid u Palestini, tako i agresija u Ukrajini. Tako je bilo i u ratovima bivše Jugoslavije, a poraće je u nas nastavak rata drugim sredstvima.
U prevelikoj želji i potrebi da bezuslovno podrži Izrael u apsolutno svemu pa čak i u totalnoj destrukciji i masovnim egzekucijama civila, i kršenju svih međunarodnih zakona, američka administracija (kao i Britanija i EU) spremna je kompromitovati pa i uništiti vlastitu demokratiju. U tome se zrcale sjaj i bijeda aktuelne liberalne demokratije. Slična duhovna mizerija i dekadencija krase i najveći dio muslimanskog svijeta, voljni su podržati uništenje Palestinaca da sačuvaju svoja “carstva”. Zaboravljaju da su carstva davno propala i da nemaju budućnost.
Nakon svih dosadašnjih užasa u Gazi, nezamislivo tek dolazi napadom na posljednju “sigurnu zonu” – Rafu gdje je “utočište” pod šatorima našlo preko milion protjeranih civila. Iako se Amerika zvanično kao protivi pružila je Izraelu svu potrebnu vojnu, ekonomsku i diplomatsku pomoć za nova, još veća i monstruoznija masovna ubistva. To će biti klimaks svireposti u Gazi i zvanični početak kraja svijeta kakav poznajemo. Ili kraj početka kraja svijeta. Izrael je naredio evakuaciju i intenzivirao bombardovanje Rafe kao uvertiru u novi ciklus užasa.
U međuvremenu, palestinska strana je prihvatila prijedlog primirja u tri faze po četrdeset i dva dana. Tako su se na istoj strani na trenutak našli palestinski i američki pregovarači prihvativši sporazum. Čeka se odluka Izraela. Ili ofanziva u Rafi ili primirje. Za šest mjeseci su američki predsjednički izbori, a nastavak studentskih protesta sasvim sigurno neće pomoći Bidenu. Prekid vatre u Gazi dovodi izraelskog premijera pred svršen čin sudbine i gubitak vlasti, a to u njegovom slučaju (kao da je političar sa Balkana) znači odlazak u zatvor.
Na horizontu mraka ipak su upaljena i neka mala svjetla da rastjeraju tamu što nas sve prekriva. Studenti su dotjerali golog cara do duvara dileme – ili će liberalne demokratije predvođene Amerikom odustati od imperijalizma, ili će završiti u fašizmu. Osim hapšenja s prekomjernom upotrebom sile, tu su i nasilni kontraprotesti (pod zaštitom policije), i sve vrste pritisaka na studente, od hapšenja do isključenja s univeziteta. A sve zbog mirnih protesta u najvećoj (liberalnoj) demokratiji na svijetu.
Studenti su na putu da osvoje slobodu i budućnost za sebe. Sloboda ne pada niti se spušta s neba. Sloboda se brani ili osvaja. Studenti se bore za budućnost koja svakako pripada njima. Svoju budućnost započeli su borbom danas. Bolje je na ulicama protestovati danas, nego ratovati za političare sutra. O studentskoj borbi i protestima ovisi ne samo njihova, već i naša budućnost.