General Smedley D. Butler (1881-1940) bio je oficir američke mornarice. U 34 godine dugoj karijeri bio je najodlikovaniji marinac u istoriji SAD-a, sa 16 priznanja, i dvije Medalje časti. Sudjelovao je u vojnim akcijama na Filipinima, u Kini, Srednjoj Americi, Karibima i Francuskoj. U kasnijim godinama postao je otvoreni kritičar američkih ratova i glasno je govorio o njihovim posljedicama. Godine 1935. Butler je objavio je knjigu “Rat je reket”, kritiku Sjedinjenih Država i njihovih inozemnih akcija i ratova, poput onih u koje je i sam bio uključen. Osim antiratne poruke, knjiga donosi i kritiku američkih korporacija i njihovih imperijalističkih motiva i ambicija.
Rat je reket. Uvijek je to i bio.
To je vjerovatno najstariji, bez sumnje najprofitabilniji, i sigurno najbezobzirniji oblik reketa. Po svom obimu to je jedini reket međunarodnih razmjera. Jedini reket čiji se profit računa u dolarima, a gubici se mjere ljudskim životima.
Uvjeren sam da je reket najbolje opisati kao nešto što nije baš onako kao što izgleda u očima većine. Samo mala grupa insajdera zna o čemu se tu radi. Rat se vodi kako bi profitirala samo nekolicina – na račun mnogih. Zahvaljujući ratu nekolicina stiče ogromno bogatstvo.
U Prvom svjetskom ratu okoristila se tek šačica ljudi. Milionerima i milijarderima je u SAD-u tokom Prvog svjetskog rata postalo najmanje 21.000 ljudi. Mnogi su svoje ogromne krvlju umazane dobitke prijavili u svojim poreskim prijavama o ostvarenom dohotku. Koliko je drugih ratnih milionera falsificiralo svoje poreske prijave, niko ne zna.
Koliko je ovih ratnih milionera nosilo pušku? Koliko ih je kopalo rovove? Koliko je znalo šta znači gladovati u zemunici prepunoj pacova? Koliko ih je provelo besane noći, uplašeno, izbjegavajući granate, gelere i mitraljesku paljbu? Koliko ih je izbjeglo neprijateljsku bajonetu? Koliko ih je ranjeno ili poginulo u borbi?
Nacije ratom osvajaju dodatni teritorij, ako iz rata izađu kao pobjednici. Samo prisvoje teritorij. Novostečeni teritorij odmah počne iskorištavati tek nekolicina – ista ona koja se obogatila na ratnim stradanjima. Račun plaćaju građani.
A šta je taj račun?
Obračun je strašan. Počiva na novoiskopanim grobovima. Smrskanim tijelima. Uništenim umovima. Slomljenim srcima i razrušenim domovima. Ekonomskoj nestabilnosti. Depresiji i svim tegobama koje je prate. Poreskom podjarmljivanju nekoliko budućih generacija.
Dugi niz godina, kao vojnik, sumnjao sam da je rat reket, ali sam to potpuno shvatio tek kad sam napustio vojsku. Sad kad vidim da se na horizontu gomilaju oblaci koji nagovještavaju rat svjetskih razmjera, kao što je to slučaj danas, moram se s tim suočiti i progovoriti.
Ponovo se biraju strane. Francuska i Rusija su se sastale i dogovorile da su na istoj strani. Italija i Austrija su požurile da i one postignu sličan dogovor. Poljska i Njemačka se sumnjičavo gledaju, zaboravljajući na trenutak [što je jedinstven slučaj], svoj spor oko poljskog koridora.
Ubistvo jugoslovenskog kralja Aleksandra je zakompliciralo stvari. Jugoslavija i Mađarska, dugogodišnji ljuti neprijatelji, skoro su se pohvatale za vratove. Italija je bila spremna da uskoči. Ali Francuska je čekala. I Čehoslovačka. Svi u iščekivanju rata. Ne misleći na ljude – one koji se bore, plaćaju cijenu i ginu – nego samo na one koji raspiruju ratove dok bezbjedno sjede u svojim kućama i čekaju profit.
Danas je u svijetu 40 miliona naoružano, a naši državnici i diplomate imaju dovoljno drskosti da tvrde da se ne sprema rat.
Ma stvarno?! Hoćete reći da ovih 40 miliona muškaraca uči plesati?
U Italiji, sigurno ne. Premijer Mussolini zna za šta se obučavaju ti ljudi. On je barem dovoljno iskren da to javno kaže. Prije neki dan, Il Duce je u Međunarodnom pomirenju, publikaciji Carnegie Fonda za mir u svijetu, rekao:
„I prije svega, što više razmatra i posmatra budućnost i razvoj čovječanstva odvojeno od političkih sagledavanja sadašnjeg trenutka, fašizam ne vjeruje ni u mogućnost ni u korisnost trajnog mira… Sam rat dovodi do najveće tenzije sveukupne energije čovječanstva i plemenitošću pečati one koji imaju hrabrosti da mu krenu u susret.”
Nesumnjivo je da Mussolini misli upravo ono što kaže. Njegova dobro obučena vojska, njegova velika avionska flota, pa čak i njegova mornarica spremni su za rat – očigledno ga nestrpljivo iščekujući. To je pokazalo i njegovo nedavno svrstavanje na stranu Mađarske u njenom sporu s Jugoslavijom. A to je pokazala i hitna mobilizacija njegovih trupa na austrijskoj granici nakon atentata na Dollfussa. Ima i drugih u Evropi čije zveckanje oružjem najavljuje rat, koji će se desiti prije ili kasnije.
Herr Hitler, sa svojim ponovnim naoružavanjem Njemačke i stalnim zahtjevima za sve većom količinom oružja, jednaka je, ako ne i veća prijetnja miru. Francuska je tek nedavno produžila obavezni vojni rok s godinu dana na osamnaest mjeseci.
Da, posvuda, države se bave manevriranjem i naoružavanjem. Pobješnjeli psi Evrope otrgli su se na slobodu. Na Orijentu se manevriranje provodi spretnije. Davne 1904. godine, tokom rata Rusije i Japana, odbacili smo naše stare prijatelje Ruse i podržali Japan. Tada su naši vrlo velikodušni međunarodni bankari finansirali Japan. Sad je trend drugačiji pa nas truju pričama protiv Japanaca. Šta za nas znači politika “otvorenih vrata” prema Kini? Naša trgovinska razmjena s Kinom iznosi oko 90.000.000 dolara godišnje. Ili Filipinska ostrva? Potrošili smo oko 600.000.000 dolara na Filipinima tokom trideset pet godina i mi (naši bankari, industrijalci i mešetari) tamo imamo privatne investicije u iznosu nešto manjem od 200.000.000 dolara.
Onda, da bismo spasili trgovanje s Kinom u iznosu od oko 90.000.000 dolara, ili da bismo zaštitili ove privatne investicije od nešto manje od 200.000.000 dolara na Filipinima, sve bi nas potakli da mrzimo Japan i krenemo u rat – rat koji bi nas mogao koštati desetine milijardi dolara, stotine hiljada američkih života i mnogo više stotina hiljada fizički osakaćenih i psihički neuravnoteženih muškaraca.
Za ovakav gubitak bi naravno postojao profit koji bi se ostvario zauzvrat – neki bi se basnoslovno obogatili. Nagomilali bi se milioni i milijarde. Nekolicina bi ih nagomilala. Proizvođači municije. Bankari. Brodograditelji. Proizvođači općenito. Mesnoprerađivačka industrija. Mešetari. Oni bi dobro prošli.
Da, oni se spremaju za novi rat. Što se ne bi spremali? Rat plaća dobre dividende.
Ali, kakve koristi od toga imaju ubijeni? Kakve koristi od toga imaju njihove majke i sestre, njihove supruge i njihove djevojke? Kakve koristi od toga imaju njihova djeca?
Kakve koristi od toga ima bilo ko osim rijetke nekolicine za koju rat znači ogroman profit?
Da, i kakve koristi od toga ima država?
Uzmite naš primjer. Do 1898. godine nismo posjedovali nikakav teritorij izvan sjevernoameričkog kontinenta. U to vrijeme naš državni dug je iznosio nešto više od 1.000.000.000 dolara. Onda smo postali “internacionalno nastrojeni”. Zaboravili smo ili smo zaobišli savjete Oca nacije. Zaboravili smo upozorenje Georgea Washingtona o “zamršenim savezništvima”. Ušli smo u rat. Stekli smo teritorije izvan sjevernoameričkog kontinenta. Na kraju Svjetskog rata, naš državni dug narastao je na preko 25.000.000.000 dolara, što je bila direktna posljedica našeg uplitanja u međunarodna dešavanja. Naš ukupni pozitivni trgovinski bilans tokom dvadeset i pet godina iznosio je oko 24.000.000.000 dolara. Dakle, gledajući isključivo iz ugla knjigovodstva, pomalo smo zaostajali iz godine u godinu, a taj iznos vanjskotrgovinske razmjene mogao je biti ostvaren i bez ratova.
Za prosječnog Amerikanca koji plaća račune bilo bi daleko jeftinije (da ne kažem sigurnije) da smo se klonili uplitanja u međunarodna dešavanja. Ovaj reket, poput krijumčarenja i drugih reketa iz svijeta podzemlja, nekolicini donosi sjajan profit, ali cijenu uvijek plaćaju oni koji od toga ne profitiraju.