Schlögel: SSSR se nije ranije srušio zbog konzumerizma

Knjiga Sovjetski vijek. Arheologija izgubljenog svijeta, koju je napisao njemački istoričar Karl Schlögel, a objavio španski izdavač Galaxia Gutenberg, osebujno je i neortodoksno djelo o SSSR-u. To je povijest privatnog života sovjetskih građana, proizvoda koje su konzumirali i predmeta koje su čuvali, grandioznih infrastrukturnih projekata i Gulaga, disidenata i umjetnika iz šezdesetih, zvonceta na ulaznim vratima i stubišta i zajedničkih stanova i sitnih detalja iz svakodnevnog života. Iz priča o sovjetskoj enciklopediji, o najkorištenijem parfemu u SSSR-u, o Staljinovoj knjizi recepata ili neprestanim redovima pred svakom ustanovom, Schlögel razvija briljantan kaleidoskopski izvještaj o režimu koji se, po mišljenju autora, pretvorio u jednu novu civilizaciju.

LL: Na početku knjige govorite o fascinaciji sovjetskih lidera iz dvadesetih godina Sjedinjenim Državama: Rooseveltom, New Dealom, fordizmom. Ali ta fascinacija prisutna je u svim epohama, uključujući najnapetije momente Hladnog rata.

Schlögel: To je jedna vrlo značajna veza, potcijenjena u istoriografiji. A nastala je prije Oktobarske revolucije. Carska Rusija u svojoj poznoj fazi, tokom razdoblja industrijalizacije, ugledala se na SAD kako bi izgradila vlastitu željeznicu, na primjer. Ruski industrijalci su učestvovali na Belt Fairu u Chicagu i Saint Louisu. Ali i poslije Revolucije to je bilo važno zato što su sovjetski rukovodioci, revolucionari iz ilegale koji su namjeravali modernizirati carstvo, pratili šta se dešava ne toliko u Evropi koliko u Americi. Ona je bila modernije, naprednije i demokratskije društvo. Cijenili su njene antiimperijalističke, antiburžoaske i antiaristokratske vrijednosti.

Tako da su Sjedinjene Države uvijek bile referentna tačka i orijentir. A ta poveznica postoji čak i u istoriografiji. Poznat je pojam vilsonovsko/lenjinovskog momenta, kada su se Wilsonove ideje o poslijeratnoj Evropi i samoopredjeljenju naroda i Lenjinova ideja o nacionalnoj nezavisnosti ujedinile na izvjestan način u javnoj percepiji.

Ali za postrevolucionarne ruske rukovodioce najvažnije je bilo naći načine da se prevaziđe zaostalost Rusije, a sredstva i metode rada našli su u SAD-u. Na desetine izaslanstava posjećuju SAD, odlaze u Detroit u fabrike Henryja Forda. Ford je bio ključna figura u sovjetskoj propagandi. Objavljivane su njegove knjige, a njegovi tekstovi su uvažavani u sovjetskim časopisima. I obožavali su Taylora, zato što je Lenjin bio veliki obožavalac njegovih metoda. Ali postojala je i uzajamna fascinacija zato što su Amerikanci odlazili u SSSR, naročito nakon velikih kriza 1929, kada su hiljade mladih inženjera ostale bez posla, a hiljade radnika i studenata otišle u Sovjetski savez.

Tako je, na primjer, veliki arhitekt Albert Kahn, koji je projektovao većinu zgrada u Detroitu tog doba, uradio projekte i za oko petsto velikih sovjetskih tvornica: fabriku traktora u Staljingradu, automobilsku industriju u Nižnjem Novgorodu…

Dvadesetih godina se ostvaruje moto koji je skovao Staljin: kombinovati boljševički pathos i strast s američkim pragmatizmom i razumijevanjem tehnologije. Ali taj period će se okončati sredinom tridesetih godina, nakon što se uspostave diplomatski odnosi i, općenito govoreći, Sovjetski savez zatvori na neki način vrata kapitalističkom svijetu.

Čak i tada se javljuju paradoksi. Na primjer, u tim godinama zatvorenosti objavljeni su putni zapisi dvojice najistaknutijih ruskih autora Iljfa i Petrova, koji su pola godine putovali Sjedinjenim Državama susrećući se s mnoštvom poznatih ličnosti, predsjednikom itd. To je jedna od najboljih knjiga o Sjedinjenim Državama u doba New Deala, koja se bavi običnim životom Amerikanaca, životom main streeta. A ta knjiga, koja je na određen način panegirik i omaž Sjedinjenim Državama, objavljivana je u najznačajnijim sovjetskim časopisima poput Ogonjoka. Jako je čudno da su te pohvale Sjedinjenim Državama, pragmatizmu i antibirokratama objavljene u vrijeme kada je počeo Veliki teror. Zatim se javio drugi momenat uticaja i saradnje – kroz savez protiv fašizma i Hitlera. Ali poslije toga došlo je do novog zatvaranja, pa se desetljećima nije moglo govoriti o američkoj potpori Crvenoj armiji niti o hiljadama džipova koji su joj poslani. Govorimo o neprekinutoj krivulji otvaranja i zatvaranja.

LL: Dok se smjenjuju momenti otvaranja (razdoblje Hruščova) i zatvaranja prema vanjskom svijetu (Staljin, Brežnjev), postoji takođe debata unutar Partije o tome šta sačuvati, a šta uništiti od carske i aristokratske prošlosti. To je neprestano pregovaranje. Zašto je fikus buržujski, a palme nisu? Šta uraditi sa carskom modom, baletom, klavirom i industrijom parfema?

Schlögel: Vrlo je važno da se shvati, barem je za mene bilo važno, da postoje duboko ukorijenjeni kontinuiteti između starog i novog režima. Gotovo svi projekti osmišljeni da Rusiju izbave iz stanja zaostalosti, da je moderniziraju i pretvore u vodeću svjetsku silu već su bili stvoreni i oblikovani u predrevolucionarnom periodu. I govorilo se o gradnji nove infrastrukture i kanala, govorilo se o navodnjavanju i hidrocentralama i novim urbanističkim planovima.

Najveći dio tih projekata nastao je već na izmaku carske epohe, kada je proces industrijalizacije dobio uzlet. Tako da postoji kontinuitet. Takođe u modi, na primjer. Osoba koja je kreirala modne trendove za carski dvor nastavila je poslije Revolucije dizajnirati odjeću za sovjetske diplomate. Glavni predmet mog zanimanja je industrija parfema. Jedan popularni carski parfem, kreiran 1913, preživio je rat, a u Sovjetskom savezu razvila se i industrija parfema. U isto vrijeme, desio se vrlo grub rez. Došlo je, na primjer, do totalne smjene elita. Poslije Revolucije i građanskog rata, dva miliona ljudi moralo je napustiti bivše carstvo, a ta dva miliona se prije svega odnose na birokrate iz diplomatskog kora, industrijalce, novinare, ono što nazivamo civilnim društvom, na inženjere iz plemićkog miljea, vrlo obrazovane pojedince. Desio se ogroman odljev ne samo mozgova nego i kulture, mode. Prilikom pisanja sovjetske i ruske istorije XX vijeka, susrećemo se s jednim problemom: moramo kombinovati kontinuitet i ideju dugog trajanja s tim grubim rezovima, prekidima koji su dovodili do kobnih posljedica.

LL: Kažete da se, tokom industrijalizacije u dvadesetim i tridesetim, kada su se milioni Rusa preselili u gradove, zemlja nije urbanizirala, nego su se gradovi ruralizirali.

Schlögel: Tu ideju je skovao Moshe Lewin, vrlo značajna figura u sovjetskim studijama. Mislim da je taj proces priljeva miliona ljudi sa sela u gradove svojstven skoro svim zemljama i društvima u procesu industrijalizacije. Imate to u Engleskoj, Njemačkoj, Španiji. Ali taj proces tamo nije bio tako oštar i radikalan kao u Rusiji. Rekao bih da se već desio u posljednjim dekadama carske epohe. Poljoprivrednici su se selili u gradove, ali prije svega u zimu. U ljeto bi se vraćali. Tako da je postojala jedna vrsta mješavine radničke klase i seoskog puka. Istinski prelom označila je kolektivizacija, kada su milioni ljudi bili prinuđeni da napuste selo, ponekad bukvalno prisiljeni, kao i kada su milioni bili prinuđeni da rade na izgradnji infrastrukture, poput brane kod Magnitogorska, ili kad su poslani u logore za prisilni rad pod upravom Gulaga. Mnogi drugi otišli su u grad zato što im se na selu nisu nudile prilike za život.

I zbog toga smatram da je hiperurbanizacija u isti mah ruralizacija grada. Moskva, čije se stanovništvo udvostručilo za deset godina, pretvorila se u metropolu seljaka. To je i naslov izvanredne knjige Davida Hoffmana, Peasant metropolis. Selo na spratove. Ne horizontalno, nego vertikalno selo. U grad su doneseni ruralni običaji, rituali, životni stil i kultura.

LL: To je stvorilo ozbiljan stambeni problem. Kako komentarišete u knjizi, zbog te problematike uslijedilo je razočarenje Staljinom, i to mnogo prije Hruščovljeve službene kritike na račun staljinizma 1956.

Schlögel: Mislim da je stambeni smještaj bio jedan od najurgentnijih, najprečih problema za prosječnog sovjetskog građanina. To je jako teško shvatiti onima koji nisu živjeli u Sovjetskom savezu. Upravo o tome govorim u knjizi: imamo na hiljade djela o političkom sistemu, taktičkim odlukama, centralnom komitetu, ali ne postoji nijedna jedina monografija o tom pitanju. A ono je od suštinske važnosti, nije nikakva egzotika. Nalazi se u samom središtu sovjetskog načina života. Poslije Revolucije narod je preseljen ili je dobio dopuštenje da se preseli iz predgrađa, iz periferija s farbičkim postrojenjima u centar grada, u nacionalizirane stanove buržoaskog plemstva. I tako je nastao jedan način života, ne privremen ili za jednu godinu ili za neznatnu manjinu, već trajan i opšteraširen. To je postao način života za tri-četiri generacije u velikim gradovima sve do šezdesetih godina, uspostavila se jedna vrsta suživota koju u našim društvima poznajemo samo u vanrednim situacijama tokom rata ili kad navale izbjeglice. Kroz tri-četiri naraštaja, četiri-pet porodica, nekih trideset ljudi, živjelo je u stanovima gdje je prije revolucije živjela samo jedna porodica s poslugom. Nisu imali privatnosti. Živjeli su u polujavnom prostoru.

To je bio model života bez privatnosti. I zato mislim da je vrlo važna Hruščovljeva odluka 1954. da promijeni cijeli stambeni program i izgradi normalne jednoporodične stanove od četrdeset kvadrata, umjesto palata za radničku klasu. Tako je počela destaljinizacija i prije njegovog čuvenog govora 1956. Bilo je to prvi put da su se milioni ljudi mogli preseliti na mjesto gdje je moguće imati privatnost. A bez privatne sfere ne može se zamisliti izrastanje civilnog društva.

LL: Društvo je bilo iscrpljeno dvama ratovima, industrijalizacijom, kolektivizmom, kao i ideologijom neprestane mobilizacije. Hruščov je obećavao normalniji život, iako kontrola nije nestala.

Schlögel: Najvažnije je da su poststaljinizam i doba Hruščova predstavljali etapu bez unutrašnjih i međunarodnih turbulencija. Revolucije i ratovi, to jest najrazorniji događaji koji mogu prekinuti kontinuitet normalnog života, manje-više su nestali.

Tako da bih rekao da period rekonstrukcije donosi sa sobom period stabilnosti, uprkos jednopartijskom sistemu, uprkos cenzuri, uprkos progonu disidentskog mišljenja itd. Ipak je to bila epoha ulaska u svojevrsnu normalnost. Rekao bih da je ona bila jedan od preduslova za uzlet u šezdesetim godinama. Nastupila je generacija koja je bila dosta optimistična i željela uživati u miru. A postojala je i međunarodna koegzistencija. Nije to samo fraza, nije to samo slogan. Bilo je mnogo međunarodnih kontakata. Pozorišne trupe posjećivale su Rusiju. Dogodilo se ono što nazivamo odmrzavanjem odnosa. To je period inkubacije jedne kulture koja je bila prilično uvjerena da može ostvariti nešto novo. A bio je to i period velikih uspjeha. Gagarin, osvajanje svemira, kibernetika, književnost. Ali taj period se završava vrlo brzo, krajem šezdesetih i sedamdesetih, s hajkama na disidente i dugom stagnacijom, koja je okončana dvadeset godina kasnije.

LL: Izgleda da svaki put kad sistem nastoji da se otvori, suprotstavi mu se konzervativna reakcija (godine Brežnjeva nakon Hruščova) ili naprosto sistem ne podnosi otvaranje i puca po šavovima, kao što se desilo osamdesetih, kad je Gorbačov uveo glasnost i perestrojku.

Schlögel: Tom sistemu vrlo teško padaju otvaranje javnog prostora, diskusija građanstva o budućnosti, identitetu i samoodređenju – proces koji još uvijek nije priveden kraju. Postavlja se pitanje: kakvo vodstvo bi bilo sposobno da kormilari i upravlja postsovjetskom pseudostabilnošću? Gorbačov je uistinu bio istorijska ličnost koja je vjerovala u vlastito liderstvo, ali i u samog sebe. Takođe je vjerovao da će se društvo nekako snaći i izići iz pećine kako bi iskoračilo izvan granica i okvira koje je nametnuo sovjetski sistem, te da će prihvatiti reforme nužne za modernizaciju zemlje. Ali to nije polučilo nikakav uspjeh.

LL: Pedesete poznaju i etapu konzumerizma, otvaranja prema vanjskom svijetu. Čak se promovirala neka vrsta meritokratskog diskursa.

Schlögel: Da, konzumerizam prvenstveno ima veze s obnovom ekonomije poslije rata. Bio je plod dugog perioda mira i preusmjeravanja rukovodilaca prema pitanjima kako priuštiti stanovništvu stvari koje nisu bili dopuštene dvadesetih-tridesetih godina i u ratu. Ponovo se razvila otvorena utrka između Sovjetskog saveza i Sjedinjenih Država. I desio se događaj koji je, rekao bih, bio značajan, a o kojem ne govorim u knjizi: Nacionalna izložba SAD-a 1959, kada su stotine, hiljade, pa i milioni znatiželjnika posjetili američku izložbu u Moskvi. U središtu te izložbe bili su američka kuhinja, elektrifikacija, koka-kola, putovanja, turizam itd. I to nije bila demagogija. Bio je to istinski iskorak prema razvijanju stvari koje su bile nemoguće prije rata. Naravno, pojavila se nova škola dizajna posvećena svakodnevnim proizvodima, od automobila preko namještaja do mode.

To opet ima veze s odmrzavanjem odnosa, destaljinizacijom, pojavom privatnosti i poštovanja pojedinca. Naravno, i dalje unutar granica jednopartijske države, unutar granica nadzora. Ali pojava sovjetskog konzumerizma bila je veoma bitna, i mislim da je to bio jedan od razloga zašto se sistem nije ranije srušio. Drugim riječima, debata među sovjetolozima uvijek se vrtila oko toga da li će sistem potrajati. Prvo su mislili da se radi o preuzimanju vlasti od strane boljševika i da će taj problem nestati kroz nekoliko godina. Zatim su morali objasniti zašto je taj sistem, izgrađen na temelju određenog koncepta, dogme ili ideje, uspio da opstane sedamdeset-osamdeset godina. A to ima veze sa sposobnošću sistema da odgovori na izvjesne želje i zahtjeve naroda.

LL: Da li je SSSR spasilo to što su s vremena na vrijeme dozvoljavali malo slobodnog tržišta?

Schlögel: Uvijek je to bila planska ekonomija. Ali iza toga je postojao haos koji je izmicao kontroli. I društvo se snalazilo u tom haosu. Šezdesetih godina pojavio se inovativan pokušaj, s takozvanim Libermanovim reformama, da se strategija planiranja kombinuje s privatnom inicijativom i konzumerizmom, regionalnim i lokalnim preduzećima… Ali nije profunkcionisalo. Završilo se katastrofom. I zbog toga se sve opet vratilo na čvrstorukašku etatizaciju, renacionalizaciju i plansku ekonomiju.

LL: U nekoliko poglavlja pišete o neučinkovitosti sovjetske birokracije, paradoksu da je u tako velikoj planskoj ekonomiji bilo tako malo planiranja. Kako je moguće da su čistke krajem tridesetih sprovedene na tako efikasan i sistematičan način? To je bio jedan vrlo pedantan proces, iako vođen neistinama i paranojom.

Schlögel: Mislim da je važno shvatiti da postoji kontinuitet od Revolucije do kraja Sovjetskog saveza. Ali unutar tog kontinuiteta, ima perioda koji se međusobno dosta razlikuju. I sistem tokom Staljinovog doba, to jest od kraja dvadesetih sve do diktatorove smrti, dosta se razlikovao od, recimo, šezdesetih ili sedamdesetih godina. A neki kažu da se to ne mora razdvajati velikom cezurom. Možemo govoriti o staljinističkom sistemu i onda o nečem drugačijem. Ja mislim da postoji kontinuitet, ali s jasnim razlikama. Mislim da nije jako ubjedljiva ideja po kojoj je čak u Staljinovo vrijeme zemljom vladala funkcionalna birokracija. U toj ogromnoj zemlji bilo je dijelova izvan državne kontrole, a ljudi su čak mogli pokušati da pobjegnu iz zona koje su bile u rukama policije i državnih organa nadzora. Ako nisi bio zadovoljan ili nisi imao priliku za napredovanje, mogao si napustiti svoju fabriku i otići u drugu. Postojala je neprestana migracija miliona ljudi koju je podrivala ideja policijskog sistema zasnovanog na planiranju. Stoga ne trebamo precjenjivati funkcionisanje birokracije.

Ali nameće se i drugo pitanje: kako improvizirati u suočavanju s haosom? Cijelo sovjetsko stanovništvo imalo je mnogo iskustva u improvizaciji, u upravljanju neizvjesnošću života od jutra do sutra. I to se odnosi na svakodnevicu, na običan svijet, ali i na rukovođenje velikim preduzećima, trustovima itd.

Što se tiče Terora, vrlo teško je reći zašto se desio. Napisao sam knjigu na tu temu, Teror i utopija. Moskva 1937. Iznenađuje da je, čak u jednom izuzetno nasilnom periodu od 1929-1953, godina 1937. bila naročito žestoka. Progoni su zahvatili dva miliona ljudi, a skoro milion ih je sistematski likvidirano. Kako to objasniti? Ključno pitanje glasi: zašto se to desilo? I rekao bih da je ta generacija postavljala sebi to pitanje. Nisu shvatali šta im se desilo. Zašto su me optužili da sam špijun ili terorist ili trockist? Zašto je nestao moj ujak? Nije bilo nikakvog objašnjenja, samo nekoliko ideja: vlast je preuzela kontrarevolucija ili fašisti. Postojala je ideja da Staljin nije znao za to i da su srednji i donji ešaloni tajne policije djelovali po vlastitom nahođenju, bez znanja rukovodstva.

Ta gomila proturječja počela se formirati s kolektivizacijom i industrijalizacijom. Jedna haotična situacija. Vodstvo se našlo u opasnosti i, da bi povratilo kontrolu, stvorilo je iluziju o neprijatelju koji je mogao biti bilo ko i bilo gdje. I tako, ako pogledate spiskove žrtava iz 1937. i 1938, primijetićete da je svako na nišanu. Tu su, naravno, bivši oficiri i poduzetnici, buržuji, kulaci, seljaci itd. Ali zapravo svako je mogao postati žrtva i biti optužen za ovo ili ono. Stoga mislim da postoji kombinacija između, s jedne strane, projekta novog društva, naroda ne samo ruskog, već transnacionalnog, transetničkog i industrijaliziranog, koji napreduje i omogućuje milionima pristup institucijama, školi, univerzitetu, što su nevjerovatne stvari, i, s druge strane, straha od gubljenja vlasti i svakog ko bi mogao ugroziti vođe i vladu.

LL: U knjizi pišete: “Pošto je sve pripadalo svima, nije pripadalo nikome, i pošto niko nije bio odgovoran, nikoga se nije ni pozivalo na odgovornost.” Ali tvrdite da je prezir prema javnoj sferi (koja nikome nije pripadala niti je za nju iko bio odgovoran) opstao i nakon kraja SSSR-a.

Schlögel: Vrlo je važno imati u vidu duboku kulturu te zemlje. Nikad nije uspostavljena čvrsta tradicija privatnog vlasništva. Postoji čvrsta tradicija plemićkih zemljoposjednika, državnih firmi i državnog kapitalizma u posljednjim godinama carizma. A tu je i vrlo snažna tradicija kolektivnog vlasništva u seoskim zajednicama i ruralnoj ekonomiji.

Najdinamičnije razdoblje u Rusiji bio je kraj XIX vijeka, nakon reformi Aleksandra II, s pojavom privatnih firmi, magnata i velikih ličnosti ruske industrijalizacije. Ali to iznova skončava u Revoluciji, kada su temelji ekonomije sa snažnijom privatizacijom eliminisani, a ponovo je dobila na značaju državna svojina i planiranje. Tako da je Oktobarska revolucija na izvjestan način bila regresija koja je potkopala temelje posljednjeg carskog imperija.

Prema tome, kako stvoriti privatnu ekonomiju nakon sedamdeset godina državne i kolektivne svojine? Pratio sam osamdesetih godina kakav su učinak za vrijeme Gorbačova imali prvi zakoni i inicijative vezani za privatno vlasništvo. Došlo je do izuzetnog poslovnog procvata. Ponekad je to bilo dosta primitivno. Ali sticao se utisak da razni biznisi naprosto preplavljuju prazne prostore izvan gradova. Stotine, hiljade štandova i milioni ljudi koji pokušavaju da zarade za život. Nije to bilo samo razdoblje slobode izražavanja i radikalnog otvaranja. Desila se i eksplozija privatnih inicijativa. I često su iz tih projekata izrasle jako uspješne firme u devedesetim godinama. Ali u cjelini gledano, pobjedu nisu odnijela mala i srednja, nego krupna preduzeća, ne poduzetnici, već oligarsi. I na izvjestan način došlo je do procesa refeudalizacije i eksproprijacije javne sfere, koja je oteta srednjoj klasi.

Tu počiva jedan od problema iz devedesetih: civilno društvo nije moguće bez radnog naroda srednje klase. Proces eksproprijacije države i raspodjele javnih dobara doveo je do propasti. Nastao je sistem koji kombinuje oligarhijski kapital s jednim oblikom organizovanja baziranim na državnom tvrdolinijaštvu. Kao i u slučaju carizma i revolucije, i ovdje je postojala neka vrsta kontinuiteta između sovjetskih i postsovjetskih rukovodilaca. Najjasniji primjer su tajne službe. Tako da vjerujem da je Putinova kleptokracija – termin koji je skovala Karen Dawisha – a koja se  definiše kao fuzija prodržavnih oligarha i tvrdolinijaških institucija državne moći, osnova tog režima.

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija
Kako pomoći Ujgurima
Afganistan – istine i laži
Bolničke covid statistike
Fotograf za besmrtnost
#MeToo kod Medicija
Gurnah: Pisanje i mjesto
Snowden: Sve je super!
Online ili offline fanatici?
Butler: Rat je reket
Izazovi Edwarda O. Wilsona
Laviana: Zavesti urednika
Luque: Možemo biti optimisti
Vera Rubin i tamna materija