Sandomir: Flory, Flory…

Karizmatična umjetnica, pjevala je i pisala pjesme koje su je povezivale s njenim precima, Jevrejima koji su živjeli u Španiji sve do progona 1492. godine.

Za Flory Jagodu, jezik, ritmovi i radost muzike sefardskih Jevreja koju je pisala i pjevala, povezivali su je s njenom voljenom nonom, njenom bakom, koja je živjela u Vlasenici, u planinskom selu u bivšoj Jugoslaviji.

“Mislim da su svi osjećaji koje imam prema sefardskoj kulturi i sefardskim pričama i pjesmama zapravo njen poklon meni, poklon koji ću imati do kraja života”, izjavila je gospođa Jagoda 1995. godine u usmenom intervjuu koji je dala za američki Muzej sjećanja na žrtve Holokausta.

Bile su to pjesme o domu i porodici, o ljubavi i Hanuki, od kojih su mnoge bile na dijasporskom jeziku ladino, kojim su govorili sefardski Jevreji koje su kralj Ferdinand i kraljica Izabela 1492. godine protjerali iz Španije. (Jezik je oblik kastilijanskog španjolskog, u kombinaciji sa hebrejskim, arapskim i turskim.) Neki od tih Jevreja su se na kraju nastanili u Vlasenici, gdje je gospođa Jagoda provela dio svog djetinjstva sa svojom voljenom bakom i djedom i svojom širom porodicom.

Gospođa Jagoda je bila Bosanka. Na ladinu je razgovarala sa članovima svoje porodice u Vlasenici, ali je sa osobama izvan porodičnog kruga razgovarala na bosanskom i srpsko-hrvatskom.

“Naši preci bili su španjolski Jevreji”, izjavila je u dokumentarnom filmu Florin plamen (Flory's Flame) iz 2014. godine. „Vi tu ljubav nosite podsvjesno. Ona je u vama. Sve što je za nas bilo španjolsko bilo je jevrejsko.”

Karizmatična umjetnica koja je svirala harmoniku i gitaru i bila poznata po drhtavom treperenju glasa prilikom muzičke interpretacije, gospođa Jagoda snimila je pet albuma; u svojoj domovini je nastupala dugo nakon što je emigrirala u Sjedinjene Američke Države; a Nacionalna zaklada za umjetnost joj je 2002. godine dodijelila nagradu za izuzetna umjetnička postignuća.

Umrla je u 97. godini, 29. januara ove godine, u domu za osobe oboljele od demencije, u Aleksandriji, država Virginia, izjavila je njena kćer Betty Jagoda Murphy.

Flory Papo rođena je 21. decembra 1923. godine, u Sarajevu, od oca Samuela i majke Roze (Altarac) Papo. Otac joj je bio muzičar.

Roditelji su se razveli dok je Flory bila beba, i ona se s majkom preselila u Vlasenicu, gdje su nekoliko godina živjeli zajedno s roditeljima njene majke i gdje je ostala živjeti nakon što se njena majka udala za Mihaela Kabilja. Kad je Flory imala desetak godina, pridružila se svojom majci i očuhu u Zagrebu, iako je bila nesretna zbog te selidbe; bila je bliska sa svojom nonom, Bertom Altarac.

No, prilagodila se. Očuh joj je kupio hramoniku i usvojio je. Nakon toga, porodica je usljed njemačke invazije Jugoslavije, 1941. godine, bila primorana da se seli. Njen očuh je kupio karte za voz do hrvatskog grada Splita, koristeći lažna imena za članove porodice. Flory je krenula prva, svirajući harmoniku šarmirala je ostale putnike u vozu.

“Svirala sam harmoniku satima”, rekla je u filmu Florin plamen. “Svi su došli u kupe. Oduševili su se. Tamo vole muziku. Pjevali su, napravili smo zabavu, kondukter je došao do nas, sjeo je s nama i on je počeo pjevati. Ta harmonika mi je spasila život.”

Kasnije je o tom događaju napisala pjesmu, koja u jednom dijelu kaže:

Otac mi kaže,
Ne pričaj! Samo sviraj svoju harmoniku!
Sviraj harmoniku i pjevaj svoje pjesme!
Ne znam zašto bježim.
Šta sam uradila?

Nakon što su Flory i njena porodica proveli nekoliko mjeseci u Splitu, italijanski fašisti koji su kontrolirali grad poslali su stotine jevrejskih izbjeglica, uključujući i njih, na Korčulu, hrvatski otok u Jadranskom moru. Na Korčuli je podučavala harmoniku u zamjenu za hranu.

Kad su se nacisti počeli približavati Korčuli i drugim jadranskim otocima, 1943. godine,
Flory i njeni roditelji prebjegli su na ribarskom brodu u Bari, italijanski lučki grad na Jadranu. Ostatak rata je provela tu.

Dok je radila kao daktilografkinja za skladište američke vojske u Bariju, srela je Harryja Jagodu, stožernog narednika. Vjenčali su se u junu 1945. godine. Nosila je vjenčanicu sašivenu od padobrana.

Njen muž se vratio u SAD prije nje; ona je došla u aprilu 1946. godine, brodom na kojem je bilo 300 italijanskih ratnih mladenki.

Tokom narednih 27 godina, njen muž pokrenuo je i razvio poslovanje u sektoru nekretnina u sjevernoj Virginiji. Ona je odgajala njihovo četvero djece, držala privatne časove gitare i klavira i izvodila tradicionalnu jugoslovensku narodnu muziku sa orkestrom balalajki iz Washingtona (Washington Balalaika Society) i drugim muzičkim skupinama.

Ali, nije pjevala pjesme na ladinu koje je naučila od svoje bake. Njenu majku, koja je 1948. godine sa svojim mužem emigrirala u SAD, progonio je ratni masakr u kojem su stradala 42 člana njene familije, uključujući i njenu majku, Florinu baku, i osjećaj da je ladino kao jezik umro zajedno s njima.

Nakon smrti njenog očuha 1978. godine, pet godina nakon smrti njene majke, gospođa Jagoda mogla je ponovo trasirati svoj muzički pravac.

S obzirom da njeni roditelji više nisu bili među živima, počela je zapisivati pjesme koje je znala iz djetinjstva; počela je i pisati nove pjesme u duhu sefardske tradicije. Jednu od tih pjesama, Ocho Kandelikas (Osam svjećica), koja se izvodi za Hanuku, izvodio je Vojni orkestar SAD-a, a obradili su je i brojni muzičari kao što su Idina Menzel, te bendovi Pink Martini i Chopped Liver River Band.

Gospođa Jagoda pjevala je u sinagogama, na folk festivalima, u kulturnim centrima i na univerzitetima, ponekad u različitim kombinacijama sa svojim kćerkama Betty i Lori, sinom Elliotom i dvoje od njenih šestero unučadi. Tokom 1985. godine, porodica je održala koncerte u nekoliko gradova bivše Jugoslaviji.

“U Novom Sadu, održali smo koncert u sinagogi u kojoj nije bilo prozora pa su kroz nju prolijetale ptice”, kaže gospođa Betty Jagoda Murphy u telefonskom intervjuu.

Gospođa Jagoda podučavala je Susan Gaeta sefardskom opusu, a Gaeta joj je 2003. godine postala učenica u okviru programa koji je vodila Fondacija za humanističke nauke države Virginija. Njih dvije su nastupale u duetu, a sa Howardom Bassom i kao Flory Jagoda Trio.

“Flory je bila utjelovljenje svoje kulture”, kaže gospođa Gaeta u telefonskom razgovoru. “Pjevati sefardske pjesme i pričati o svojoj porodicu za nju je bilo poput disanja.”

Gospođa Jagoda je 2013. pjevala u Auschwitzu prilikom otkrivanja spomen-ploče postavljene kako bi se odala počast sefardskim Jevrejima koje su ubili nacisti. Pjevala je pjesmu na ladinu, Arvoles Yoran por Luvias (Drveće za kišom plače), koju su tu pjevali sefardski zatvorenici.

Riječi pjesme sadrže i ove stihove: “Vraćam se i pitam šta će od mene postati/u tuđini ja ću umrijeti.”

Pored njene kćerke, iza gospođe Jagode ostao je i sin, Andy, šestero unučadi i četvero praunučadi. Njen suprug i njihov sin Elliot umrli su iste godine, 2014.

Utjecaj koji je na gospođu Jagodu imala njena baka nikad nije prestao.

“Bila je to njena misija”, izjavila je tokom koncerta 2013. godine u Institutu Smithsonian, “da prenosi i podučava najmlađe jeziku svog porijekla – i da ga nikad ne zaboravi.”

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija