Šta ne razumijemo o fašizmu

Fašizam je trenutno vjerovatno najnonšalantnije korišten izraz u američkom političkom rječniku. Ako mislite da su fašisti lakrdijaši, rasistički despoti i ženomrsci, i da su osobe koje ih podržavaju vrijedne žaljenja, a da se politički vođa koji upućuje paravojne snage na demonstrante ne razlikuje puno od Musolinija koji je svoje crnokošuljaše-nasilnike poslao na nenaoružane radnike, onda biste možda mogli biti u iskušenju da sadašnjeg predsjednika SAD-a nazovete fašistom. Ali, i predsjednik svoje neprijatelje naziva fašistima. A ko bi se raspravljao o semantici u takvom društvu?

Ne dajte se zavarati: shvatanje šta je fašizam značio u vremenu od 1920. do 1945. godine ima apsolutno ključni značaj za shvatanje težine naše vlastite sadašnje državne političke krize – kao i prizivanje u pomoć nevjerovatne političke kreativnosti koja će biti potrebna da tu krizu riješimo. Ali nećemo biti bliže shvatanju te krize, ukoliko nastavimo brkati fašizam kao povijesni fenomen, s fašizmom kao političkom etiketom.

Da ste odrasli kao ja, u Sjedinjenim Državama nakon Drugog svjetskog rata, činilo se da su svi antifašisti, bar na početku. Amerika je vodila borbu na pravoj strani i pobijedila. Teško su mi padale ratne priče moga oca o teškom stanju u kom su se našli tek oslobođeni Italijani, proučavala sam njegove fotografije iz vojske slikane pred gomilom leševa u Dachauu i imala noćne more kad sam saznala što su nacisti i fašisti radili Jevrejima.

Ali, situacija se zakomplicirala. Od svoje majke Amerikanke jevrejskog porijekla, pobornice new deala, a kasnije i komunistice i saputnice na mojim putovanjima, saznala sam da je makartizam (eng. McCarthyism) bio oblik fašizma u Americi. Nakon svojih studija u inozemstvu, u Italiji tokom šezdesetih godina, gdje sam se pridružila studentskim i radničkim demonstracijama protiv još uvijek živih autoritativnih dijelova vlasti, vratila sam se kući retorički spremna na osudu fašista. Činilo se da ih je Amerika puna – počevši od onih “fašističkih svinja” u policiji Princetonu, u New Jersey, koja je crnačku djecu (i moju malu braću) zadržala u pritvoru zbog šala koje su organizovali u Noći vještica i držala ih beskrajno dugo, kao da se habeas corpus ne odnosi na maloljetnike. Profesorica iz moje škole na fakultetu Smith bila je fašista zbog provođenja fašističko-patrijarhalnih odgojnih pravila dok smo bili pod njenim staranjem, kao i nekoliko profesora koji su tvrdili da su fašizam i komunizam dvije strane iste medalje. U fašiste su se ubrajali predsjednik Johnson zbog Vijetnama, Nixon i Kissinger, iz mnogo razloga, pa čak i moj otac (koji je također podržavao rat u Vijetnamu) zbog njegove nekontrolisane libertarijanističke politike.

Koliko se sjećam, nazivati ljude “fašistima” bilo je u tolikoj mjeri nešto američko kao što je američka i pita od jabuka. Ali, nakon što sam na naučnoj osnovi proučavala fašizam, počela sam na fenomen etiketiranja nečeg ili nekog fašistom gledati sasvim drugačije.

To posebno vrijedi sada, u dvadesetoj godini 21. stoljeća, uoči 2022. godine u kojoj će biti sto godina od Mussolinijevog marta u Rimu.

Prošlo je 75 godina otkako je vojna koalicija, koju su predvodile Sjedinjene Države, Sovjetski savez i Velika Britanija, slomila ratoborne sile Osovine, Njemačku, Italiju i Japan. I prošlo je 30 godina od 1990, kada je relativno stabilni svjetski poredak zasnovan na Hladnom ratu, kojim su vladale dvije supersile, doživio slom s raspadom Sovjetskog bloka.

Sada fenomen fašizma posmatram u novom kontekstu, u kontekstu rušenja liberalnih normi koje su stvorene kako bi spasile svijet od ponovnog pojavljivanja autoritativnih režima nakon Drugog svjetskog rata; u kontekstu vraćanja socijalne nejednakosti i financijske krize kao posljedica globalizacije; neuspjeha američkog unilaterizma; i zastarjelosti domaćih i međunarodnih institucija u smislu njihovog odgovora na izazove novog vremena, od klimatskih promjena do pandemije COVID-19, koji će dovesti do još većih globalnih poremećaja poretka.

U svjetlu 21. stoljeća, fašizam i njegova zastrašujuća putanja tokom druge četvrtine 20. stoljeća izgledaju nekad neizbježno i globalno, odvratno i privlačno, pa čak i razumljivo. Fašizam, tvrdili su njegovi zagovornici s početka 20. stoljeća, imao je sve odgovore na političku, materijalnu i egzistencijalnu krizu imperijalističkog svjetskog poretka predvođenog Britancima uoči Prvog svjetskog rata: mobilizirao je militarizam pokrenut Prvim svjetskim ratom za reorganiziranje civilnog života u novi poredak. Ukazivao je na postojanje trećeg puta između kapitalizma i socijalizma nametanjem sklada između rada i kapitala. A fašizam bi uspostavio novu rasnu hijerarhiju da odbrani Zapad od bezdušnog američkog materijalizma, judeo-boljševizma i neumoljivog napredovanja azijskih “žutih masa”. To bi srušilo licemjernu Britansku imperiju s njenog plutokratskog pijedestala, uništilo marionetsku Ligu nacija i kreiralo nove kolonijalne imperije kako bi proleterske države svijeta dobile svoje zaslužene nagrade.

Ima logike u tome da je Italija bila zemlja u kojoj su fašisti prvi preuzeli vlast. Nakon što je dovoljno dobro živjela kao sila drugog reda do kraja 19. stoljeća, retrogradna monarhija države je izbjegla poduzimanje potrebnih socijalnih reformi i umjesto toga se upustila u borbu za kolonije, jačajući energičnu mladu nacionalističku desnicu. Njeni aktivisti dominirali su raspravama na italijanskim pijacama i na kraju gurnuli zemlju u Prvi svjetski rat vjerujući da će ona za to biti bogato nagrađena novim teritorijima.

Ali, ta vizija se nije ostvarila. Mobiliziranje svih segmenata društva za borbu protiv Austrijanaca i Nijemaca poremetilo je italijanski politički sistem. Zemlja se podijelila na intervenistički i antiratni tabor. Nakon završetka borbi, stara politička klasa je uspjela osigurati nekoliko novih teritorija na osnovu Versajskog mira, ali to je bilo nedovoljno da zadovolje imperijalistička očekivanja frakcija koje su zagovarale rat. Elite također nisu mogle ponuditi konkretan program reformi zbog kojih bi se ratne žrtve činile opravdanim za sve masovnije, sve ogorčenije pokrete radnika i seljaka na čelu s socijalističkim i katoličkim opozicionim strankama.

Do 1921. godine liberalna politička elita zaključila je da bi stvaranjem izborne koalicije za sve jači pokret fasci di comattimento Benita Mussolinija, mogla kooptirati s ovim snažnim političkim pokretom u začetku, kazniti ljevicu i katoličku opoziciju i ojačati vlastitu moć.

Ko bi bio bolji kandidat od briljantnog, beskrupuloznog novinara Mussolinija, vodećeg socijaliste koji je postao radikalni nacionalist, da ponudi novi put koji treba slijediti? Ljubavnik i družbenik nekih briljantnih žena kosmopolitskog opredjeljenja, sa sluhom za velike ideje i ogromnim povjerenjem u vlastitu političku intuiciju, Mussolini je tvrdio da je i revolucionar i reakcionar – i pozicionirao je svoje naoružane protivstranačke jedinice kao jedini bedem protiv napredovanja Crvenih boljševika. Deklarirani oportunist, iskoristio je svaki trenutak kako bi razbio opoziciju, dodvorio se starim elitama, opstruirao alternativna rješenja i ulagivao se vojsci i policiji naglašavajući njihovu zajedničku borbu kako bi se ponovo osigurao zakon i red protiv boljševika.

Nakon što ga je kralj pozvao da formira koalicionu vladu, Mussolini je prvenstveno krenuo u obnovu a onda i revoluciju. Uspostavio je nepokolebljivu političku većinu zabranjujući opozicione stranke. Oživio je ekonomiju uvođenjem mjera štednje, zabranjujući djelovanje nefašističkih sindikata i pregovarajući o ratnim dugovanjima kako bi privolio američki kapital da dođe u Italiju. Vratio je nacionalni prestiž razmetanjem i blefiranjem, jer više nije bio manje utjecajan partner Velike Britanije na Sredozemlju i u Istočnoj Africi, već slobodan državnik s ambicijom da ponovo uspostavi italijansko Rimsko carstvo.

Fašisti su o državi govorili kao o živom organizmu, s vlastitom moralnom osobnošću i opravdano grabežljivom prirodom neophodnom da bi preživjela u darvinističkom svijetu. Slavili su ljude kao energične životinje – nove muškarce i žene kojima je bila potrebna hijerarhija i pravi vođa da iskoriste svoju životnu snagu. Mužjaci bi mogli biti muževniji i rasplodniji, a žene plodnije, sve za potrebe države.

Između 1920. i 1930, dok je Mussolini svoj nekadašnji radikalno-populistički društveni pokret pretvorio u gigantsku stranačku miliciju, preuzeo vlast i transformirao svoju vladu u totalitarnu diktaturu – prema njegovim riječima, „Sve u državi, ništa izvan države, ništa protiv države ” – fašizam se etablirao kao međunarodna referentna tačka za širok spektar istomišljenika – političkih poduzetnika i kolaborativnih pokreta. S Velikom depresijom, Adolfom Hitlerom koji je preuzeo vlast u Njemačkoj i uz savezništvo fašističke Italije s Trećim Reichom, fašizam bi se transformirao u jednu globalnu silu s više krakova. Mussolini je vojno osvojio Etiopiju, a Hitler se ponovno naoružao, usprkos Ligi nacija. Intervenirali su kako bi pomogli generalu Franciscu Francu da sruši Drugu špansku republiku i formirali su svoju anti-boljševičku osovinu s carskim Japanom.

Ekonomski gledano, fašizam je djelovao privlačno za vrijeme svjetske depresije jer se činilo da je pronašao pobjednički model da joj se suprostavi: zatvorene ekonomije, veliku državnu potrošnju i strogo kontrolirane radničke organizacije i tržišta za kontrolu plata i inflacije. Uz pokretanje i ubrzavanje ekonomije zahvaljujući ponovnom naoružavanju, Njemačka je postajala nova pokretačka snaga Europe i vodeći trgovinski partner za većinu njenih susjeda. Njemačka se hvalila da nema nezaposlenosti, a Italija je ako ništa bar osigurala da nezaposlenost nije toliko očigledna jer je svoje nazaposlene građane regrutirala u redove svoje sve masovnije dobrovoljačke milicije, vraćala ih je u ruralna područja, naseljavala ih je u svom novom carstvu u Libiji i Etiopiji ili im je nudila pomoć putem zimskih fondova. U oba ova režima, tvrdili su njihovi čelnici, kapital i rad su sarađivali u nacionalnom interesu.

Politički entuzijazam ispoljavao se tako što je cijeli narod oblačio uniforme i integrirao se u masovne organizacije, nestajale su njihove razlike, ujedinjene u kultu vođe. Do 1938. godine propagandisti su govorili o nacističko-fašističkom Novom poretku kao istinskom nasljedniku europske kulture. Pokrenut je UFA, oponent holivudskoj produkciji, kao divovski njemački kartel za proizvodnju i distribuciju filmova, a financirao je zajedničke filmske produkcije s Japancima, kao i blistavi filmski festival u Veneciji da bi konkurisao Cannesu.

Nacističko-fašistički novi poredak je na naučnim kongresima i razmjenama zagovarao nove nauke o demografiji i higijeni rase. Podsticao je rasprave o načinima na koje je moguće oživjeti pravnu praksu i političke nauke praveći razliku između prijatelja i neprijatelja u zakonima i međunarodnom pravu i kako izgraditi kompletnije socijalne države putem uključivanja sporta i zdravog načina ishrane, uz eugeničke mjere za sprečavanje “beskorisnih” života da skrenu pažnju s onoga što je opće društveno dobro. Taj poredak je sebe prikazivao kao pionira geopolitike, koji uspostavlja novu ravnotežu kako bi sve velike svjetske sile imale svoje takozvane vitalne prostore ili “lebensraum”. Baš kao što bi SAD vladale Latinskom Amerikom putem svoje Monroeove doktrine, tvrdili su fašistički geopolitičari, Italija bi imala Euro-Afriku, Japan svoju sferu prosperiteta u Aziji, a Njemačka svoj Ost-plan za kolonizaciju istočne Europe i Rusije. Na toj osnovi, fašizam je imao pravo da ratuje da bi pobjednički režimi mogli ponovo podijeliti komade kolonijalnog carstva onim koji su “zaslužni”.

Zastrašujuće je pogledati kartu svijeta 1941. godine: osvojena kontinentalna Europa kojom vlada Novi poredak, nacistički ratna mašina pred vratima Moskve; Italija na Balkanu, njena vojska na terenu od Bengazija do britanske Somalije; Japan okupirao veći dio istočne Azije. Rat je bio pravi križarski rat, vođen bijesom njegovih diktatora, kao i imperijalizmom starog kova: za fašiste pobjeda nije značila samo teritorijalno osvajanje, nego i eliminiranje stanovništva, uključujući i globalno iskorjenjivanje Jevreja, pljačku nevjerovatnih razmjera i osiguranje zarobljenika za prinudni rad. Tirani su imali nekih nedoumica oko žrtvovanja vlastitog naroda kako bi spasili svoje propale ciljeve. Umjesto da kapitulira pred saveznicima u junu 1943., Mussolini je Italiju prepustio njemačkoj vojnoj okupaciji i uslijedile su još dvije godine bombardiranja, invazije i građanskog rata. Odbijajući kapitulirati dok su se sovjetske snage raspoređivale oko Berlina, Hitler je pozvao svoj narod da se nastavi “žrtvovati” i “boriti”, a zatim je izvršio samoubistvo.

Amerikanci možda misle da su im ove istorijske činjenice poznate, ali su previše pojednostavili njihovu složenost. Hvaleći se da smo porazili fašizam i proglašavajući da je naša dužnost da nadziremo svijet da se takvo nešto ne bi ponovilo, izgubili smo iz vida globalne krize koje su se dešavale početkom 20. stoljeća, nastale zbog Prvog svjetskog rata i Velike depresije, zbog kojih je fašizam i izmišljen u namjeri da se njime te krize riješe.

Vremenom smo se navikli da političke vođe obje strane pretvaraju istoriju fašizma u skup političkih bauka kako bi opravdali nove ratove. Nikad više München, u kojem su velike sile kapitulirale pred Hitlerom, kako bi opravdale intervenciju u Vijetnamu. Nikad više Holokaust, da bi se opravdala intervencija na Balkanu i u Libiji. Nikada se nećemo pokloniti arapskom Hitleru, da bismo opravdali invaziju na Irak i svrgavanje režima Sadama Husseina.

Također smo se navikli na holivudsko prikazivanje američkog susreta s nacizmom i fašizmom putem presentimentalnih slika dobra i zla, i na manje kompleksno podsjećanje na prizore Holokausta putem prikazivanja antisemitizma kao praktično jedinog oblika onoga što je značilo biti fašist. “Fascinantni fašizam” je izraz koji je Susan Sontag, književna kritičarka, jedne prilike upotrijebila govoreći o površnosti američke kulture koja je zavedena fašističkom estetikom kiča i sado-mazo užitkom razmišljanja o fašizmu kao lancima i okovima koji, kad ih se jednom riješimo, ponovno daju smisao pojmovima kao što su biti potpun i biti slobodan.

Gajeći takvo pogubno shvatanje onoga što je fašizam u istorijskom smislu, nismo najbolje shvatili vrlo relevantnu priču o tome zašto je trebalo dva desetljeća između dva svjetska rata da se razvije koalicija koja će biti dovoljno moćna da se bori protiv fašizma. Fašizam je naravno uvijek imao svoje protivnike, ali oni – okorjeli konzervativci, staromodni liberali, katolički centristi, socijaldemokrati, komunisti i anarhisti – bili su duboko podijeljeni. Mussolini je dobio poene kod svojih pristalica kada je, nakon što je zabranio opoziciju, za njene vođe rekao da su “antifašisti”, u namjeri da istakne da oni nisu imali nikakav program osim namjere da ospore ono što je on nudio.

Poštujući tešku borbu antifašističkih snaga ipak treba naglasiti kako je teško bilo pobijediti, ali jednako tako i održati izborne pobjede kada se desnica, u polariziranim političkim sistemima, svrsta na stranu snaga koje se identificiraju s fašizmom. U Španiji je ljevičarska koalicija poznata kao Narodna fronta odnijela pobjedu u februaru 1936, da bi je s vlasti srušio vojni puč, potpomognut međunarodnim fašizmom. U Francuskoj je pobjeda Narodne fronte u maju 1936. godine okončana u kratkom vremenskom roku jer je kapital “bježao” iz straha od Crvene revolucije, zbog čega je ekonomija doživjela zastoj dovodeći do raspada te koalicije.

Većina zemalja nastojala je biti imuna na fašizam okrećući se ka sve većem konzervatizmu. Gotovo u svim dijelovima svijeta, godine između dva svjetska rata bile su vrijeme nacionalizma, optuživanja za komunizam i eugenike. Antisemitizam i slavljenje rasne pripadnosti bile su normalne pojave. Samo se jedna zemlja u Evropi udaljila od fašističkog zaokreta putem provođenja značajnih socijalnih reformi: Kraljevina Švedska, gdje je socijaldemokratska stranka pobijedila na izborima 1932. godine. Naravno, ovaj čvrsti ljevičarski režim mogao je napredovati samo kao neutralna sila, kao niša na rubu Novog poretka, opskrbljujući njemačku ratnu mašineriju ugljem i čelikom.

U konačnici, bile su to hegemonije u usponu, Sjedinjene Države i Sovjetski savez, koje su imale najjače interese da se suprostave nacističko-fašističkoj hegemoniji: Sovjetski savez jer je bio na direktnom udaru nacističke agresije; Sjedinjene Države jer su se suprotstavile njemačkoj i italijanskoj hegemoniji, udruženoj s japanskim globalnim širenjem teritorija. Ali, ipak su bile potrebne godine da Amerika new deala, drevni Britanski imperij i Staljinov zidom opasani SSSR prevladaju svoje razlike i stvore djelotvoran antifašistički vojni savez.

Fašizam je poražen, ali ne samo zahvaljujući vojnim pobjedama u Drugom svjetskom ratu. Sprečavanje njegovog povratka na scenu zahtijevalo je potpuno preispitivanje ekonomskih i političkih principa širom svijeta. Zahtijevalo je velike projekte, velika ulaganja i planiranje vlasti kako bi se osigurao ekonomski oporavak. Kako bi stanovnici jedne zemlje mogli biti građani ako bi bili isključeni iz svih tokova zbog siromaštva i postojanja dubokih razlika, skoro nalik na kaste, u pogledu njihovog obrazovanja, životnog standarda i perspektive? Kako se veći nivo produktivnosti i veliki profit koji su generirale nove industrijske tehnologije s masovnom proizvodnjom, poput industrije automobila i radija, mogao pravednije raspodijeliti? Kapitalizam je morao prihvatiti reguliranje kapitalističkog sistema. Staromodni liberalizam morao je prihvatiti reformu rada i državnu potrošnju koja je išla u korist socijalnih davanja. Ako je željela okončati svoje podjele zaraćenih strana, Evropa je morala prihvatiti neku vrstu federalizma. Katolička crkva morala je riješiti pitanje svoje teološke ambivalentnosti i zagovarati univerzalna ljudska prava, a ne prava samo za kršćane. Socijalizam (i komunizam) morali su postati otvoreniji za patriotizam i reforme. Vlasti širom svijeta morale su postati jače, pravednije i univerzalnije.

Suština fašizma, ali isto tako i antifašizma, je ono što je najvažnije kada govorimo o fašizmu – ne etiketa “fašizma” kojom se toliko ljudi bavi i koja dominira našom trenutnom politikom. To fokusiranje na samu suštinu je ono što nam sada treba u SAD-u jer se suočavamo ne s fašizmom nego s krizom iste vrste koja je tokom istorije dovela do rađanja fašizma kao pokušaja rješavanja te krize, a vidjeli smo da je fašizam radio na rješavanju krize na najstrašniji način. U ovoj krizi, moramo nastojati biti strašno iskreni kako bismo se pozabavili odgovornošću naše nacije za raspadanje liberalnog međunarodnog poretka i da, ako se dobro sjećam šta se dešavalo tokom istorije, stvorimo oblike jednog općeg fronta kolektivne akcije, na nacionalnom i globalnom nivou, dovoljno snažnog da se uhvati u koštac s našim brojnim izazovima – i da, u idealnom slučaju, to učini znatno prije novih ratova.

#prevodi