Novaja Gazeta, ruska nezavisna medijska kuća, suspendovala je svoje aktivnosti 28. marta kako bi zaštitila vlastite novine i njene uposlenike. Prije toga izvještavala je o ratu u Ukrajini i imala dopisnicu na terenu, Elenu Kostjučenko, sa zadatkom da dokumentuje invaziju i njen uticaj na ukrajinske civile.
Ruska vojska okupirala je Herson 3. marta. Grad se prvo našao pod okruženjem: susjedna sela i aerodrom Čornobaivka bili su pod vojnom kontrolom neprijatelja. Zatim su ruske trupe ušle u grad.
Kako je Herson zauzet? “Glupost i izdaja ili, možda, oboje”, izjavljuje bivši guverner Hersonske oblasti Andrij Gordeev.
“Četiri linije odbrane imamo. Prva je plovni put između Hersonske oblasti i Krima. Mislili smo da je posijan minama uzduž i poprijeko. Onda mi je rečeno da su, sedmicu pred izbijanje rata, mine počišćene. Sljedeća linija odbrane su granice, ali namjena granične patrole nije da ulazi u pješadijske borbe. Njihovo je da upozore na početak rata, da nam to signaliziraju. Onda je tu gradski sistem navodnjavanja. Izgradila su ga dva sovjetska ministarstva, odbrane i poljoprivrede. Struktura sistema ne pogoduje nikakvoj vrsti saobraćaja. Trebala bi da vozilima otežava prelaz. Logika te zamisli bila je sljedeća: mi srušimo mostove, neprijateljska vozila se zaustave i naša artiljerija raspali po njima. Treća linija odbrane: rijeka Dnjepar. Zamišljeno je da se Dnjepar, to jest most Antonivski, drži do posljednjeg časa i tek onda da se sruši, nakon čega bi Herson ostao van borbenih dejstava; nema mosta, ničeg nema, a nama samo preostaje da štitimo plovne puteve. Ko bi jebote mogao preći Dnjepar? Zatim dolazi posljednja linija odbrane: Kahovski mostobran. Dok teče evakuacija iz Nove Kahovke, ljudi napuštaju svoje domove i mostobran odolijeva napadima. Tamo bi se postavili bedemi i utvrde. Imali smo cijela dvadeset četiri sata da sve to obavimo. Tokom tog vremena, morali smo ih držati na distanci od tog područja. Nismo uspjeli.”
Kako tvrde njegove kolege, prvog dana rata aktuelni guverner Genadij Laguta položio je ključeve kabineta na gradonačelnikov sto. “Ne želim učestvovati u ovome”, rekao je i napustio region.
Zajedno s njim, prvog dana rata, otišli su takođe policija, tužioci i sudski administratori. Kasnije su sigurnosni organi izvršili evakuaciju na tom području.
Grad
“Ratna uprava” grada zaposjela je vijećnicu Hersonske oblasti. Civili nisu obaviješteni da su postavljeni novi, ratni službenici, a nisu objavljena čak ni njihova imena. Nepotpisana informacija o policijskom satu i moratoriju na prosvjede dijelila se neprestano po lokalnim kanalima na Telegramu. Igor Kolihaev vrši funkciju gradonačelnika. Srela sam ga u vijećnici. “Ne mogu vam sada dati intervju. U ratu smo, shvatite. Herson je i dalje pod ukrajinskom jurisdikcijom. Moj prioritetni cilj je da grad nastavi da živi.”
Kolihaev zatim kaže: “Nisu nam uputili nikakve zahtjeve. Tražio sam da se oružje i vojna vozila ne transportuju kroz grad i da ljudi, aktivisti, koji žive ovdje ne budu kidnapovani. Ova gradska vijećnica pripada ukrajinskoj vladi. Vijećnicu Hersonske oblasti okupirali su Rusi. Obje zgrade nalaze se na istoj glavnoj ulici Ušakova. Međusobno su udaljene samo 500 metara.”
Vijeće Hersonske oblasti usvojilo je zahtjev u kojem obznanjuje da HPR, Hersonska Narodna Republika, neće biti uspostavljena, po uzoru na LNR (Lugansk) i DNR (Donjeck). “Zastupnici Vijeća Hersonske oblasti u VIII sazivu nikada neće prihvatiti pokušaje da se ustanovi ‘narodna republika’ na teritoriji Hersonske oblasti, te da se dio Ukrajine pripoji.” Zastupnik u regionalnom vijeću Jurij Sobolevski objasnio je kako su, budući da je ruska vojska okupirala zgradu regionalnog parlamenta, glasali preko Zooma. Samo je pedeset poslanika od njih ukupno šezdeset četiri bilo u stanju da se konektuje. Četrdeset četiri ih je glasalo protiv HPR-a.
Na napuštenim administrativnim zdanjima vijore se ruske zastave.
Policijski sat počinje u 20:00 i završava u 6:00.
U redovima pred bankomatima čeka se i po dva sata.
Trolejbusi voze besplatno.
U gradu nema ni nafte ni plina, ostao je samo dizel.
Trećeg dana okupacije, ruska televizija je počela s emitovanjem u Hersonskoj oblasti. Ko ima televizijsku konekciju preko antene, i dalje može hvatati ukrajinske kanale. Lokalne medijske kuće praktično su prekinule s radom. Građani sada dobijaju informacije preko raznih nezavisnih kanala na Telegramu.
U Hersonu nema policije.
Načelnik policijske uprave napustio je grad u prvim danima rata. Drugim policijskim službenicima poručeno je da obuku civilnu odjeću i samostalno napuste područje.
Sigurnosni organi opštine i samoorganizovani dobrovoljci obavljaju policijske dužnosti.
Blokada
U suštini, grad je pod blokadom. Ruska vojska kontroliše sve izlaze iz grada.
Najveći problem za civile su medikamenti. U apotekama nema lijekova za srce i tlak. L-tiroksin, spasonosni lijek za pacijente čija štitna žlijezda dobro ne funkcioniše, takođe je nestao s polica. Nećete ga naći nigdje u Ukrajini. Inzulin je nabavljen krijumčarskim putevima i razdijeljen bolnicama. Na prozorima apoteka okačene su liste nedostajućih lijekova, po četrdeset-pedeset artikala. Većina ih se uzima redovno, svakog dana.
Nema lijekova za kemoterapiju.
Nema antipsihotikâ.
Da bi se došlo do hrane, potrebno je odvojiti dva-tri sata.
Svaki dan oni kojima treba humanitarna pomoć okupljaju se kod željezničke stanice. Paketi stižu iz Rusije – ukrajinska pomoć nije dozvoljena u gradu. Red danas izgleda kratak: već je oglašeno da do sutra neće biti nikakve pomoći. Tridesetak ljudi je odlučilo da ostane, za svaki slučaj. Tu su još od šest ujutro.
Mrtvi
Što se tiče ubijenih, gradski službenici kažu da ima oko tri stotine tijela unutar gradske teritorije. Načelnica Ureda Hersonske oblasti Natalija Filenko vjeruje da je cifra tačna. Međutim, u cijelom regionu stradalih je mnogo više. Informacije o žrtvama nisu dostupne. Shodno “ratnim okolnostima”, ministarstvo zdravstva pojednostavilo je proceduru za pristup tijelima koja se prikupe. Sada je moguće preuzeti tijelo za pokop samo s potvrdom o smrti, koju može izdati svaki doktor, bez potrebe za vještačenjem mrtvozornika. Zbog rata, ljudi sami sahranjuju mrtve tamo gdje mogu.
Protestovanje
Demonstracije protiv rata odvijaju se svakodnevno, oko podneva, na Trgu slobode.
Najveći prosvjedi dešavaju se u nedjelju.
Narod se okuplja preko puta vijećnice Hersonske oblasti, blizu kina Ukrajina. Prisutno je 500 prosvjednika, čiji broj nastavlja da raste.
Sve vrvi od ukrajinskih zastava, koje im služe kao glavni simbol. Ljudi ih drže u rukama, podižu prema nebu, omotavaju ih oko ramena. Žene upliću plave i žute vrpce u kosu.
Na asfaltu je prostrta slika cvjetnog polja. Sveštenik drži ikonu svetog Vladimira. Stariji par razvlači transparent iz kućne radinosti. Djeca pišu na posteru: “Ne prodajemo domovinu za heljdu”. Iz dvaju zvučnika prolama se kroz masu: “Jedna, jedinstvena, slobodna Ukrajina!”
Ljudi pjevaju himnu s desnom rukom položenom na srcu.
Prosvjednici ugledaju ruske vojnike kako s druge strane ulice hapse mladića u smeđoj jakni.
“Hej, pustite ga!”
Narod preskače barikade i pretrčava ulicu. Bojna kola s oznakom “Z” izlaze kroz kapije oblasnog vijeća na ulicu. Dio mase se odvaja da zapriječi put tim vozilima, koja krenu nazad. Ljudi se zaustavljaju kod “ježeva”. Udaljeni su oko osamdeset metara od vojnika. Niko ne prelazi imaginarnu crtu.
Kao odgovor, vojnici puštaju himnu Sovjetskog Saveza na sav glas.
I prosvjednici se snalaze za zvučnik. Ukrajinska himna počinje da se ori.