Kako sam preživjela kineski logor za Ujgure

Muškarac s kojim sam razgovarala na telefon rekao mi je da radi za naftnu kompaniju, “zapravo, u računovodstvu”. Glas mi je bio nepoznat. Na početku, nisam razumjela u vezi čega me zove. Bio je novembar 2016. godine, a ja sam bila na neplaćenom odsustvu iz te firme od trenutka kad sam napustila Kinu i preselila se u Francusku, što je bilo prije deset godina. Veza se gubila; jedva sam ga čula.

“Morate se vratiti u Karamay da potpišete dokumente o vašem skorom penzionisanju, gospođo Haitiwaji”, kazao mi je. Karamay je grad u zapadnoj kineskoj provinciji Xinjiangu gdje sam za tu naftnu kompaniju radila više od dvadeset godina.

“U tom slučaju, dala bih punomoć”, rekla sam. “Moj prijatelj u Karamayu završava moje administrativne obaveze umjesto mene. Zašto bih se vraćala zbog neke papirologije? Da pređem toliki put zbog nečeg tako nebitnog? Zašto sada?”

Nije mi mogao odgovoriti. Jednostavno je rekao da će me ponovno nazvati nakon dva dana kad provjeri postoji li mogućnost da me zastupa moj prijatelj.

Moj suprug Kerim, napustio je Xinjiang 2002. godine tražeći posao. Prvo je pokušao u Kazahstanu, ali se nakon godinu dana vratio razočaran. Onda je pokušao u Norveškoj. A nakon toga u Francuskoj, gdje je podnio zahtjev za sticanje azila. Kad se tu bude smjestio, plan je bio da mu se pridružimo naše dvije djevojčice i ja.

Kerim je oduvijek znao da će napustiti Xinjiang. Ta ideja mu je bila privlačna čak i prije nego što smo se zaposlili u naftnoj kompaniji. Upoznali smo se kao studenti u Urumqi, najvećem gradu u provinciji Xinjiang, a posao smo počeli tražiti čim smo diplomirali. Bila je to 1988. godina. U oglasima za posao na koje smo nailazili po novinama, često je sitnim slovima: bilo napisano: ne zapošljavamo Ujgure. To mu se urezalo u pamćenje. Dok sam ja pokušavala zanemarivati dokaze o diskriminaciji koja nas je pratila na svakom koraku, za Kerima je to postala opsesija.

Nakon diplomiranja, ponuđen nam je posao inžinjera u naftnoj kompaniji u Karamayu. Imali smo sreće. Ali onda se desio događaj s crvenom kovertom. Prilikom proslave lunarne nove godine, kada je šef dijelio novogodišnje bonuse, crvene koverte koje su primali radnici Ujguri bile su tanje nego koverte koje su primale naše kolege, pripadnici dominantne etničke skupine u Kini – Han Kinezi. Ubrzo nakon toga, svi Ujguri su prebačeni iz centralnog ureda u prigradske dijelove. Mala grupa njih se protivila, ali meni je bilo svejedno. Nekoliko mjeseci kasnije, kada se otvorilo radno mjesto za jednu malo višu funkciju, Kerim se prijavio. Imao je potrebne kvalifikacije i dovoljno radnog iskustva. Nije bilo razloga da ne bude primljen. Ali na to mjesto je zaposlena osoba, Han Kinez, koja nije imala ni inžinjersku diplomu. Jedne noći 2000. godine, Kerim se vratio kući i rekao da je dao otkaz. “Dosta je bilo”, rekao je.

Iskustvo mog muža mi je bilo vrlo dobro poznato. Od 1955. godine, kada je komunistička Kina pripojila Xinjiang kao “autonomnu regiju”, na nas Ujgure se gledalo kao na trn u oku Kine. Xinjiang je strateški koridor previše značajan za kinesku vladajuću Komunističku partiju da bi sebi dozvolila da nad njim izgubi kontrolu. Ova stranka je previše uložila u “Novi put svile”, projekat insfrastrukture osmišljen da bude veza između Kine i Evrope preko Srednje Azije, gdje naš region predstavlja važnu os. Xinjiang je izuzetno važan za veliki plan predsjednika Xi Jinpinga – a to je miroljubivi Xinjiang, otvoren za poslovanje, očišćen od separatističkih tendencija i unutarnjih etničkih tenzija. Kraće rečeno, Xinjiang bez Ujgura.

Moje kćerke i ja smo u maju 2006. godine pobjegle u Francusku da se pridružimo mom mužu, malo prije nego što je u Xinjiangu zavladala nezapamćena represija. Moje kćerke koje su u to vrijeme imale 13 i 8 godina, dobile su status izbjeglica, kao i njihov otac. Podnoseći zahtjev za azil, moj suprug je posve raskrstio s prošlošću. Sticanje francuskog pasoša u suštini je značilo da više nema kinesko državljanstvo. Za mene je mogućnost da vratim pasoš podrazumijevala grozne posljedice: više se nikad ne bih mogla vratiti u Xinjiang. Kako bih se ikad mogla oprostiti od mojih korijena i mojih najmilijih koji su tamo ostali – mojih roditelja, moje braće i sestara, njihove djece? Zamišljala sam majku, godine prolaze, ona je sve starija, i na kraju umire sama u svom selu u području sjevernih planina. Odreći se kineskog državljanstva za mene je značilo odreći se majke. Nisam se mogla natjerati da to učinim. Umjesto da se odreknem državljanstva odlučila sam da podnesem zahtjev za dobijanje boravišne dozvole koja se obnavlja svakih 10 godina.

Nakon ovog telefonskog razgovora, u tišini naše dnevne sobe u našem stanu u Boulogneu, po glavi mi se motalo bezbroj pitanja. Zašto je taj čovjek želio da se vratim u Karamay? Da li je to bio neki trik da bi me policija podvrgla ispitivanju? Ništa slično se nikada nije desilo drugim Ujgurima koje sam poznavala u Francuskoj.

Ponovno me nazvao za dva dana. “Ne možete dati punomoć, gospođo Haitiwaji. U Karamay morate doći lično.” Pristala sam. Na kraju krajeva, radilo se samo o par dokumenata.

“Dobro. Doći ću u Karamay čim budem mogla”, rekla sam.

Kada sam prekinula vezu, niz leđa su mi prošli trnci. Strašno sam se bojala povratka u Xinjiang. Kerim je dao sve od sebe da me dva dana razuvjerava, ali ja sam imala loš osjećaj u vezi s povratkom. U ovo doba godine, u gradu Karamayu vladala je strašna zima. Naleti ledenog vjetra zavijali su duž avenija, između prodavnica, kuća i stambenih zgrada. Nekoliko dobro umotanih prilika hrabro se suprostavljalo ovakvom vremenu, krećući se brže od sjene, ali generalno na ulicama nije bilo žive duše. No, ono čega sam se najviše plašila bile su još striktnije mjere koje su se odnosile na Xinjiang. Ko god bi izašao iz kuće mogao je biti uhapšen bez ikakvog razloga.

To nije bilo ništa novo, ali despotizam je bio sve prisutniji nakon pobune u gradu Urumqi 2009. godine – eksploziji nasilja između Ujgura i Han Kineza u tom gradu koje je okončano s 197 mrtvih. Ovaj događaj predstavljao je prekretnicu u novijoj povijesti ovog regiona. Kasnije je kineska Komunistička partija za ove strašne događaje krivila cijelu etničku skupinu, opravdavajući svoju represivnu politiku tvrdnjama da su porodice Ujgura bile leglo radikalnog islama i separatizma.

U ljeto 2016. godine u dugogodišnju borbu između naše etničke skupine i Komunističke partije uključio se jedan bitan novi akter. Chen Quanguo koji je stekao svoju reputaciju na osnovu uvođenja drakonskih mjera i sigurnosnog nadzora na Tibetu, postavljen je na čelo provincije Xinjiang. Njegovim dolaskom na tu poziciju, drastično je eskalirala repesija protiv Ujgura. Na hiljade su poslane u “škole” izgrađene skoro preko noći usred pustinje. Ovo su bili logori poznati pod krilaticom “transformacija putem obrazovanja”. Tamo su slali zatočenike na ispiranje mozga ili nešto još gore.

Nisam željela da se vratim, ali sam bez obzira na to odlučila da je Kerim u pravu: nema razloga da brinem. Putovanje će trajati samo nekoliko sedmica. “Definitivno će te zvati na ispitivanje, ali nemoj paničiti. To je potpuno normalno”, uvjeravao me je.

***

Nekoliko dana kasnije, 30. novembra 2016. godine, ujutro, moj avion je sletio u Kinu i ja sam se uputila u ured naftne kompanije u Karamayu da potpišem tražene dokumente vezane za moje skoro penzionisanje. U uredu, sa čijih zidova se ljuštila boja, su sjedili računovođa, Han Kinez ljutitog glasa i njegova sekretarica, pogrbljeni iza ekrana.

Sljedeća faza odigrala se u policijskoj stanici u Kunlunu, udaljenom 10 minuta vožnje od glavnog ureda kompanije. Na putu do tamo, pripremala sam odgovore na pitanja koja sam mislila da će mi postavljati. Pokušala sam se psihički pripremiti. Nakon što sam svoje stvari ostavila na ulazu, uveli su me u usku, hladnu prostoriju: sobu za saslušanja. Prvi put sam se našla u takvoj prostoriji. Između moje stolice i stolice dvojice policajaca nalazio se stol. Čuo se tihi šum grijalice, loše obrisana bijela tabla za prezentacije, blijedo svjetlo: to je bio prizor koji sam ugledala. Razgovarali smo o razlozima mog odlaska u Francusku, mom zaposlenju u pekari i kafeteriji u poslovnom dijelu Pariza, La Défense.

A onda jedan od policajaca izvadio fotografiju i gurnuo mi je pod nos. Od te fotografije mi se sledila krv u žilama. Bilo je to lice koje poznajem kao i svoje vlastito – debeli obraščići, tanak nos. Na slici je bla moja kćerka Gulhumar. Pozirala je ispred Place du Trocadéro u Parizu, u crnom kaputu koji sam joj ja kupila. Na fotografiji se smiješi, a u ruci joj je minijaturna zastava Istočnog Turkestana, zastava koju je kineska vlada zabranila. Za Ujgure, ta zastava je simbol pokreta nezavisnosti ovog regiona. Fotografija je nastala prilikom demonstracija koje je organizovao francuski dio Svjetskog kongresa Ujgura, koji predstavlja Ujgure u egzilu i zagovara okončanje kineske represije u Xinjiangu.

Bez obzira da li vas zanima politika ili ste apolitični, takva okupljanja u Francuskoj su prije svega šansa da se Ujguri koji žive u Francuskoj okupe – poput rođendana, Bajrama i proljetnog festivala Nowruza. Možete protestirati protiv represije u Xinjiangu, ali također se možete, kao što je to uradila Gulhumar, sresti s prijateljima da čujete najnovije vijesti od drugih Ujgura koji žive u egzilu. U to vrijeme, Kerim je često išao na ta okupljanja. Djevojčice su išle jednom ili dva puta. Ja nisam otišla niti jednom. Ne zanima me politika. Od mog odlaska iz Xinjianga, sve me je manje zanimala.

Policajac je iznenada lupio šakom o stol.
“Poznajete je, zar ne?”
“Da. To je moja kćerka.”
“Vaša kćerka je terorista!”
“Nije. Ne znam zašto je bila na tim demostracijama.”

Uporno sam ponavljala: “Ne znam, ne znam šta je tamo radila, kunem se da nije radila ništa loše! Moja kćerka nije terorista! Ni moj muž nije terorista!”

Ne sjećam se daljeg toka ispitivanja. Jedino čega se sjećam su ta fotografija, njihova agresivna pitanja i moji uzaludni odgovori. Ne znam koliko je to dugo trajalo. Sjećam se kad je bilo gotovo da sam iritirano upitala: “Mogu li sad ići? Jesmo li završili?” A onda mi je jedan od njih dvojice rekao: “Ne, Gulbahar Haitiwaji, nismo završili.”

***

“Na desno! Na lijevo! Na mjestu voljno!” Bilo nas je 40 u sobi, sve žene, u plavim pidžamama. Prostorija je bila učionica pravougaonog oblika bez posebnih obilježja. Velika metalna ploča, izbušena sitnim rupama kroz koje je prolazilo svjetlo, skrivala je vanjski svijet od naših pogleda. Tokom jedanaest sati svakog dana, svijet se sastojao samo od ove sobe. Po linoleumu su škripale naše papuče. Dva vojnika, Han Kineza, neumorno su gledala na sat dok smo mi marširale s jednog kraja sobe na drugi. Ovo se zvalo “fizičko vaspitanje”. Zapravo radilo se vojnoj obuci.

Naša iscrpljena tijela su se usklađenim tempom kretala kroz prostor, naprijed i nazad, s jedne strane na drugu, iz jednog ćoška u drugi. Kada bi vojnik izdao naredbu “Na mjestu voljno!” na mandarinskom, naša zatvorenička regimenta bi stala. Naredio nam je da stojimo mirno. Ovo bi potrajalo pola sata, vrlo često cijeli sat ili čak i duže. Kada je trajalo tako dugo, cijele noge bi nam utrnule. Naša tijela, još uvijek topla i nemirna, borila su se da ostanu nepomična u vrućini i sparini. Mogli smo namirisati vlastiti smrdljivi dah. Bile smo zadihane kao životinje. Ponekad bi neka od nas pala u nesvjest. Ukoliko nije dolazila sebi, stražar bi je podigao na noge i šamarao da dođe sebi. Ukoliko bi ponovno pala u nesvjest, izvukao bi je iz sobe i više je nikad ne bismo vidjele. Nikad. Isprva me je to šokiralo, ali sada sam se već bila navikla. Na sve se može naviknuti, pa i na horor.

Bio je juni 2017. godine, a ja sam tu bila tri dana. Nakon skoro pet mjeseci po zatvorima policije u Karamayu, između saslušanja i povremenih mučenja – u jednoj fazi su me lancima vezali za krevet na 20 dana kao kaznu, iako nikada nisam saznala za šta sam bila kažnjena – rečeno mi je da ću ići u “školu”. Nikada nisam čula za ove misteriozne škole ni za kurseve koji su se u tim školama pohađali. Rečeno mi je da ih je vlasti izgradile da bi “ispravile” Ujgure. Žena s kojom sam dijelila zatvorsku ćeliju rekla je da će to biti nešto poput obične škole, samo što će učitelji biti Han Kinezi. Rekla je da ćemo kada završimo tu školu moći slobodno ići kući.

Ova “škola” je bila u Baijiantanu, u predgrađu Karamaya. Nakon što sam izašla iz zatvorske ćelije to su bile jedine informacije do kojih sam došla, zahvaljujući znaku koji je ostao zaglavljen u suhom jarku nad kojim je lelujalo nekoliko praznih plastičnih vrećica. Ova obuka bi navodno trebala trajati dvije sedmice. Nakon toga bi počela teoretska nastava. Nisam znala kako ću to izdržati. Nisam znala kako me već nisu slomili? Baijiantan je bio ničija zemlja na kojoj su se nalazile tri zgrade, svaka veličine omanjeg aerodroma. Iza bodljikave žice, prostirala se pustinja sve dokle pogled seže.

Prvog dana, stražari, žene, odvele su me do spavaonice pune kreveta, drvenih daski označenih brojevima. Tu je već bila jedna žena: Nadira, krevet broj 8. Ja sam dobila krevet broj 9.

Nadira mi je pokazala spavaonicu kroz koju se širio snažan mirisi svježe farbe: kanta koja služi kao toalet, koju je gnjevno šutnula; prozor vječito zatvoren metalnom pločom, dvije kamere koje se okreću naprijed-nazad smještene na plafonu u uglovima prostorije. I to je bilo to. Bez madraca. Bez namještaja. Bez toalet papira. Bez čaršafa. Bez umivaonika. Samo nas dvije u mraku, uz zvuk zatvaranja teških ćelijskih vrata.

Ovo nije bila škola. Bio je to logor za prevaspitavanje, s vojnim pravilima i jasnom željom da nas slomi. Naređeno nam je da šutimo, ali s obzirom da smo fizički bili dovedene do samog ruba izdržljivosti, više svakako nismo imale želju da pričamo. Vremenom su naši razgovori potpuno prestali. Dane nam je prekidao samo pisak pištaljke koji je označavao vrijeme za buđenje, vrijeme za ručak i vrijeme za spavanje. Stražari su nas uvijek držali na oku, nije bilo moguće izbjeći njihov strogi nadzor, nije bilo moguće ništa prošaputati, obrisati usta ili zijevnuti iz straha da bi nas mogli optužiti da se molimo. Odbijanje hrane bilo je protiv pravila, a hranu smo prihvatali iz straha da bi nas mogli optužiti da smo “islamski teroristi”. Nadzornici su tvrdili da je hrana koju su nam davali halal.

Noću sam iscrpljena padala u krevet, kao obamrla. Izgubila sam svaki osjećaj za vrijeme. Nije bilo sata. Pogađala sam koje je doba dana po tome koliko je bilo toplo ili hladno. Strašno sam se bojala stražara. Svjetlo dana nismo vidjeli od trenutka kad smo došli – svi prozori su bili zatvorenim tim prokletim metalnim pločama. Pustinja nas je okruživala sve dokle pogled seže. Iako je jedan od policajaca obećao da ću dobiti telefon, nisam ga dobila. Ko je znao da me drže ovdje? Da li su obavijestili moju sestru, ili Kerima i Gulhumar? Bila je to noćna mora samo na javi. Pod budnim okom sigurnosnih kamera, nisam mogla razgovarati s ostalim zatočenicama. Bila sam umorna, strašno umorna. Više nisam mogla ni razmišljati.

Logor je bio ogroman lavirint kroz koji su nas stražari vodili u grupama, po spavaonicama. Da bismo došli do tuševa, kupatila, učionice ili menze, stražari su nas provodili kroz niz nepreglednih hodnika osvijetljenih fluorescentnim svjetlima. Privatnosti nije bilo, ni za trenutak. Na oba kraja hodnika, automatska sigurnosna vrata zatvarala su labirint poput zračnih komora. Jedno je bilo sigurno: ovdje je sve bilo novo. Miris boje s besprijekornih zidova stalno nas je podsjećao na to. Činilo se da smo smješteni u prostorije neke fabrike, ali ja tada još nisam pretpostavljala o kako velikom prostoru se radi.

Sam broj stražara i drugih zatočenica s kojima smo se mimoilazili ukazivao je na to da je ovaj logor bio ogroman. Svaki dan sam viđala nova lica, nalik zombijima, s ogromnim podočnjacima. Do kraja prvog dana bilo nas je sedam u našoj ćeliji, a nakon tri dana bilo nas je dvanaest. Malo matematike: izbrojala sam 16 grupa u isto toliko ćelija, uključujući i moju, svaka s 12 kreveta, punih… znači da je Baijiantanu bilio skoro 200 zatočenica. Dvije stotine žena koje su odvojili od njihovih porodica. Dvije stotine života zatočenih do daljnjeg. A logor se i dalje punio.

Novopridošle zatočenice biste prepoznavali po izbezumljenim izrazima lica. Još uvijek su vam pokušavale uhvatiti pogled u hodniku. One koje su tu bili duže gledale su u pod. Prebacivale su se iz jedne prostorije u drugu u sabijenim redovima, poput robota. Reagovale su na naredbu “mirno!” ne trepnuvši, kad god bi im to naredio zvuk pištaljke. Dobri Bože, šta su im uradili da postanu takve?

***

Mislila sam da će nam teoretska nastava biti lakša u odnosu na fizičku obuku, ali nastava je bila još gora. Nastavnica nas je uvijek motrila i šamarala nas kad god bi joj se za to pružila prilika. Jednog dana, jedna od učenica u mom razredu, žena šezdesetih godina, zatvorila je oči, sigurno od iscrpljenosti ili straha. Nastavnica je snažno ošamarila. “Misliš da ne vidim kako se moliš? Bit ćeš kažnjena!” Stražari su je silom izvukli iz prostorije. Nakon sad vremena vratila s nečim što je napisala: samokritikom. Nastavnica je natjerala da nam to naglas pročita. Pročitala je, pepeljastog lica, a onda ponovno sjela. Njen jedini prijestup je bio što je nakratko zatvorila oči.

Nakon nekoliko dana, shvatila sam šta znači “ispiranje mozga”. Svakog jutra, u našu učionicu u kojoj niko nije progovarao došla bi instruktorica – Ujgurka. Žena, koja je bila iste etničke pripadnosti kao i mi, učila nas je kako da budemo Kineskinje. Tretirala nas je kao tvrdoglave građane koje partija mora prevaspitati. Pitala sam se šta ona misli o svemu ovome. Da li uopšte misli? Odakle je? Kako je tu završila? Da li je i ona prvo bila na prevaspitanju prije nego što je ovdje počela raditi kao instruktorica?

Na njen znak, sve bismo istovremeno ustale. “Lao shi hao!” Ovaj pozdrav značio je početak nastave koja je trajala 11 sati svaki dan. Izgovarali smo jednu vrstu zakletve Kini: “Hvala ti, naša divna zemljo. Zahvalni smo našoj partiji. Zahvalni smo našem dragom predsjedniku Xiju Jinpingu.” Uvečer smo završavali sličnom verzijom zakletve: “Želim da se moja divna zemlja razvija i da ima svijetlu budućnost. Želim da pripadnici svih naroda stvore jednu veliku kinesku naciju. Nek nam predsjednik Xija Jinpinga bude živ i zdrav! Živio predsjednik Xi Jinping!”

Prikovane za stolice, lekcije smo ponavljale poput papagaja. Učili su nas o veličanstvenoj povijesti Kine – pročišćenu verziju, u kojoj nema zlostavljanja. Na naslovnoj strani priručnika koji su nam podijelili pisalo je “Program prevaspitanja”. U priručniku su bile samo priče o moćnim dinastijama i njihovim veličanstvenim osvajanjima i o velikim uspjesima Komunističke partije. Teme su bile daleko više ispolitizirane i pristrasnije predstavljene od tema koje su se obrađivale na predavanjima po kineskim univerzitetima. Tokom prvih dana, to mi je bilo smiješno. Da li stvarno misle da će nas slomiti s nekoliko stranica propagande?

Međutim, kako je vrijeme odmicalo, sve više me obuzimao umor, kao stari neprijatelj. Bila sam iscrpljena, a moja čvrsta namjera da se oduprem stavljena je na čekanje – zastalno. Pokušavala sam da se ne predam, ali škola me je gazila poput valjka. Gazila je pravo preko naših bolnih tijela. Dakle, to je bilo ispiranje mozga – ponavljanje istih idiotskih fraza tokom cijelog dana. A kao da to nije bilo dovoljno, morali smo učiti još jedan sat uvečer, nakon večere i prije odlaska u krevet. Preslišavali smo se ponovo izgovarajući naše bezbroj puta ponovljene lekcije. Svakog petka imali smo usmeno i pismeno odgovaranje. Jedna za drugom, pod budnim okom vođa logora, deklamovale smo komunističke fraze koje smo bile primorane naučiti.

Tako je naše kratkotrajno pamćenje postajalo naš najveći saveznik, ali i naš najgori neprijatelj. Omogućavalo nam je da zapamtimo i izdeklamujemo gomilu povijesnih podataka i zakletvi o lojalnosti, kako bi izbjegle javno ponižavanje koje nam je pripremala instruktorica.  Ali, to je istovremeno oslabilo našu sposobnost da kritički razmišljamo. Oduzelo nam je sjećanja i misli koje su naša spona s životom. Nakon izvjesnog vremena više nisam mogla u sjećanje jasno prizvati lica Kerima i mojih kćeri. Iscrpljivali su nas sve dok nismo postali ništa drugo nego glupe životinje. Niko nam nije rekao koliko dugo će to trajati.

***

Kako uopšte započeti priču o onome što sam preživjela u Xinjiangu? Kako reći mojim najmilijim da sam bila u nemilosti nasilnih policajaca, Ujgura kao i ja, koji su zbog statusa njihove policijske uniforme mogli s nama raditi šta su htjeli, s našim tijelima i dušama? O muškarcima i ženama kojima je toliko temeljito ispran mozak da su postali roboti bez ljudskosti koji revnosno izvršavaju naredbe, a te sitne birokrate su dio sistema gdje oni koji ne osuđuju druge i sami bivaju osuđeni i oni koji ne kažnjavaju druge i sami bivaju kažnjeni. Uvjereni da smo mi neprijatelj kojeg treba poraziti – izdajnici i teroristi – oduzeli su nam slobodu. Zatočili su nas kao životinje, negdje daleko od ostatka svijeta, izvan vremena: u logore.

U logorima gdje se provodila “transformacija putem obrazovanja”, život i smrt ne znače isto što i na drugim mjestima. Stotinu puta sam pomislila, kada bi nas noću budio bat stražarskih koraka, da je na nas došao red da nas vode na pogubljenje. Kad mi je nečija ruka makazama zlokobno kružila oko lubanje, a neke druge ruke hvatale čuperke kose koji su mi padali na ramena, zatvarala sam suzama zamagljene oči, misleći da mi se bliži kraj, da me pripremaju za stratište, električnu stolicu, utapanje. Smrt je vrebala iza svakog ugla. Kad su me medicinske sestre uhvatile za ruku da me “vakcinišu”, pomislila sam da me pokušavaju otrovati. Zapravo su nas sterilizirali. Tada sam shvatila logorske metode, strategiju koju su provodili: nije im bio cilj da nas hladnokrvno ubiju, nego da osiguraju naš postepeni nestanak. Tako spor da to niko ne bi ni primijetio.

Naređeno nam je da negiramo ko smo. Da popljujemo našu tradiciju i naša vjerovanja. Da kritikujemo naš jezik. Da vrijeđamo naš narod. Žene poput mene koje su izašle iz logora nisu više one nekadašnje osobe. Mi smo tek sjene, naše su duše mrtve. Tjerali su me da povjerujem da su moji najmiliji, moj suprug i moja kćerka, teroristi. Bila sam toliko daleko, toliko usamljena, toliko iscrpljena i otuđena od svih oko mene, da sam skoro povjerovala u to. Osudila sam “zločine” svog supruga Kerima i svojih kćerki, Gulhumar i Gulnigar. Preklinjala sam Komunističku partiju da mi oproste zločine koje ni vi ni ja nismo počinili. Žalim zbog svega što sam rekla da vas osramotim. Danas sam živa i želim reći istinu. Ne znam hoćete li me prihvatiti, ne znam hoćete li mi oprostiti.

Kako vam uopšte pričati o onom što se ovdje dogodilo?

***

U logoru u Baijiantanu su me držali dvije godine. Tokom tog perioda, svi oko mene – policajci koji su dolazili da saslušavaju zatočenice, a zatim i stražari, instruktori i odgajatelji – pokušavali su me ubijediti u ogromnu laž bez koje Kina ne bi mogla opravdati svoj projekat prevaspitanja: da su Ujguri teroristi i da sam, prema tome, ja, Gulbahar, kao Ujgurka koja je u Francuskoj živjela u egzilu 10 godina, isto tako terorista. Nakon što se na mene jedan za drugim neprestano obrušavao talas za talasom propagande, kako su prolazili mjeseci, počela sam djelomično gubiti razum. Neki dijelovi moje duše raspali su se na sitne komadiće i odlomili se. Nikad ih neću moći vratiti.

Tokom nasilnih policijskih saslušanja, puzala sam pod udarcima – toliko sam puzala da sam čak davala lažna priznanja. Uspjeli su da me uvjere da što prije priznam svoje zločine, veće su šanse da će me prije pustiti. Iscrpljena, konačno sam popustila. Nisam imala drugog izbora. Niko se ne može vječno boriti protiv sebe. Bez obzira koliko se neumorno opireš ispiranju mozga, ono ipak odradi svoj podmuklu zadaću. Napuste te svaka želja i volja za borbom. Šta ti drugo preostaje? Sporo i bolno pripremanje za smrt, ili predaja. Ako ideš na predaju, ako se pretvaraš da gubiš psihološku bitku protiv policije, onda ćeš, usprkos svemu, zadržati neke krhotine lucidnosti koje te još podsjećaju na to ko si.

Nisam vjerovala ni u jednu jedinu riječ koju sam im govorila. Jednostavno sam dala sve od sebe da budem dobra glumica.

Nakon kraćeg suđenja, 2. augusta 2019. godine, održanog pred tek nekoliko ljudi, sudija iz Karamaya donio je presudu da nisam kriva. Jedva da sam čula što je govorio. Presudu sam saslušala kao da nema nikakve veze sa mnom. Razmišljala sam o svakom trenutku u kom sam tvrdila da sam nevina, o svim noćima koje sam provela vrteći se u krevetu, bijesna što mi niko ne vjeruje. I razmišljala sam o svim trenucima u kojima sam priznavala sve za što su me optuživali, o svim tim mojom lažnim priznanjima, o svim tim lažima.

Osudili su me na sedam godina prevaspitanja. Fizički su me mučili, a mentalno su me doveli na sam rub ludila. A sad, nakon što su još jednom razmotrili moj predmet, sudija je donio presudu da sam zapravo nevina. Bila sam slobodna.

Neka imena u tekstu su izmijenjena. Preveo Edward Gauvin. Ovo je priređeni odlomak iz knjige Rescapée du Goulag Chinois (Žena koja je preživjela kineski Gulag) koju su napisale Gulbahar Haitiwaji i Rozenn Morgat, a objavljena je u izdanju Editions des Equateurs.

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa