Još jedan slučaj "trebalo bi".
Rezultati glasanja za novog rektora na Univerzitetu u Tel Avivu pokazali su da se glasalo po rodnoj osnovi, ali samo su ženske članice odbora optužene za rodnu pristranost.
Nekada je sve bilo jasno: većina muškaraca bili su „jednostavno muški šovinisti”, dobre žene „nisu feministice, ali… ”, a šačica loših žena bile su „ekstremne i agresivne” feministice. A rezultat? Jedanaest od dvanaest dosadašnjih izraelskih premijera bili su muškarci, više od 80% profesora su muškarci, i tako dalje.
Dakle, kako smo samo sretni što živimo u doba u kojem su dobronamjerni građani promijenili pravila, a svi su feministi! Ali evo u čemu je stvar: to zapravo ne funkcionira na taj način.
Prvo, činjenice. Tri ženske članice odbora za izbor čiji je zadatak odabrati rektora Univerziteta u Tel Avivu preporučile su kandidatkinju. Četiri muškarca u odboru preporučila su muškarca i oni su pobijedili zahvaljujući činjenici da su u većini.
Krajem prošlog mjeseca, potvrđen je muški kandidat, a za njegovo imenovanje glasalo je samo 63% univerzitetskog Senata.
Na prvi pogled, ovo je priča o neuspjehu da se izabere rektorica na čelo Univerziteta u Tel Avivu, nakon očigledno demokratskog procesa. U stvarnosti, međutim, na sceni je stari obrazac blokiranja žena što ga provodi jedan dio izraelskog društva koji za sebe smatra da je prosvijetljen.
Sastanak Senata gdje se odobrava ili odbija kandidat kojeg je predložio odbor savršeno odražava novi muški feminizam. (Nikoga nećemo prozvati, ali prema tvrdnjama prvonavedene autorice ovog članka, sve što je ovdje napisano predstavlja upravo suštinu onoga o čemu se govorilo na tom sastanku).
Svi koji su prisustvovali ovom sastanku izjavili su da podržavaju feminizam: petnaesti put od ukupno šesnaest puta, na čelu Univerziteta će biti muškarac. Pa sad pokušajte shvatiti kakva je stvarna razlika između starog muškog šovinizma i novog feminizma. U suštini, ovaj novi „muški feminizam” sada predstavlja pristup koji znači šovinizam odmah, a feminizam malo kasnije.
Da počnemo s ovim „malo kasnije”. Na sastanku su se mogle čuti nebrojene izjave muških kolega o njihovom iskrenom opredjeljenju za feminizam. No, nekako se ova opredjeljenja uvijek ograničavaju na njihove dobre namjere. Kad su ih pozvali da unaprijede položaj žena, pa… našli su način da tu opciju odbiju.
Najčešće ponavljana riječ u pozivima na feminističko djelovanje bila je „trebalo bi“ – idealan glagolski oblik za nove feministe jer se njime ne kaže ko će ukinuti diskriminaciju. Onog ko ga koristi sigurno ne obavezuje da poduzme bilo kakvu radnju, već jednostavno preporuči radnju koju treba poduzeti tamo neko, nekada. Kako to već biva, sada nije pravo vrijeme (i ovdje vrijedi napomenuti da će sljedeća prilika za biranje novog rektora vjerovatno biti tek za nekoliko godina). I još su nas naružili riječima: „Zašto jednostavno ne prihvatite poziciju predsjednika?”
Glasati protiv odluke odbora i predsjednika ne bi bilo ništa drugo nego „rušenje sistema”, izjavili su ljubitelji demokratije u Senatu.
Počašćeni smo i nekim čisto muškim objašnjenjima: da biste dobili na lutriji, morate kupiti listić. Pa, kupili smo puno listića: većina studenata na svim nivoima (diplomantskom, magistarskom i doktorskom) su žene.
Možda je to zato što samo manjina ispunjava osnovne zahtjeve (žene čine samo 18% redovnih profesora)? Ili je to možda zato što je bilo jasno da je ovaj put pozicija rektora bila namijenjena za kolegu iz naučnih disciplina – oblasti u kojima nema baš previše žena?
I zašto su žene tu baš toliko u manjini? Samo naprijed, pitajte. Emotivne žene reagiraju citirajući istraživanja vodećih naučnih časopisa koja ukazuju na nesvjesne predrasude prema ženama u akademskoj zajednici, a takve predrasude prema ženama podjednako imaju oba spola.
Argumente zasnovane na kvalifikacijama i kvalitetima ženskog kandidata, koje su iznosili i muškarci i žene, ocjenjivač (muški) je ležerno odbacio. Preferirao je svoj „sveukupni dojam” – zasnovan na iskustvu. Ah! Opet taj „sveukupni dojam”, koji ponovo uvodi međusobno uvezane „isključivo muške klubove” i ugrožava žene i manjine.
Taj pristup može se poraziti samo politikom afirmativnog djelovanja u korist žena i manjina, umjesto trenutnog preferencijalnog sistema koji favorizira bijelce-muškarce. Ovdje se ne radi o imenovanju žene čije su kvalifikacije lošije da bi se njenim imenovanjem napravila usluga ženama, kako nam je rečeno. Ovdje se radi, kako je to jednom rekla nedavno preminula sutkinja Vrhovnog suda SAD-a Ruth Bader Ginsburg, o afirmativnom djelovanju putem uklanjanja prepreka koje ženama stoje na putu.
Drugo, kaže stari šovinizam: bolje dvostruki standard nego jednak standard za žene i muškarce. Kada su određeni članovi odbora glasali za muškog kandidata, jednoglasno su ga izabrali na osnovu njegovih kvaliteta. Moguće je da je slučajnost to što su sva četvorica muškarci. Kad su tri ženske članice jednoglasno glasale za žensku kandidatkinju, njihovo glasanje mora da je bilo pod uticajem rodne pristranosti. One su insistirale da su glasale na osnovu brojnih kvaliteta kandidatkinje i da je nisu privilegirale na osnovu njenog spola. Bezuspješno. Prema definiciji, žene su pristrane. Muškarci su objektivni.
Ove nove „feministe, ali…” je možda lijepo slušati kad pričaju, ali što se tiče napretka žena – tog napretka nema.
Jedina svijetla tačka na sastanku Senata bio je osjećaj da se nešto dogodilo, nešto što je izgledalo neizbježno. Putem ovog do sada nezabilježenog i obećavajućeg poteza, mnogi profesori i profesorice izrazili su svoje protivljenje ovakvom feminizmu koji počiva na frazi „trebalo bi“. Više od trećine odlučilo se da prekine tradiciju i da glasa za odbijanje preporuke odbora (28% protiv i 9% suzdržanih).
Naravno, mora se prihvatiti mišljenje većine. Muškarcima na funkcijama predsjednika, generalnog direktora i rektora Univerziteta želimo puno uspjeha. Ipak, evo prijedloga. Da smo mi na funkcijama predsjednika ili izabranog rektora Univerziteta, odmah bismo izjavile da se nećemo kandidirati za drugi mandat. Ukoliko sada ne možemo imati ženu na funkciji predsjednika ili rektora Univerziteta, hajdemo bar osigurati da će za nekoliko godina na te funkcije doći žene. Da vidimo kako ćete se svi vi muški feministi nositi s tom idejom.