Mladi u žrvnju tehnologije

Mobiteli imaju sve važniju ulogu u životu ljudi, od spavaće sobe do supermarketa, od učionice do automobila. Ljudi se ovim kompjuterima koje lako mogu držati u ruci koriste za obavljanje skoro svih vrsta zadataka i imaju akutni osjećaj tjeskobe ako njihovi telefoni iz nekog razloga ne rade. Ponekad, kad su primorani da se odvoje od telefona, čuju fantomsko zvonjenje ili imaju osjećaj tegobe.

Jedna tinejdžerka iz Washingtona, rekla nam je da je za gubitak telefona bio kao da je dobila laringitis; drugi tinejdžer je to uporedio s lomljenjem noge. Kao što je navela jedna djevojka, opisujući užasne reakcije koje je imala zbog puknutog ekrana svog mobitela: “Kao da sam izgubila člana porodice.”

Naši telefoni postali su suštinski dio onoga što nas čini onim što jesmo.

Kao antropolozi koji su vidjeli ove promjene ponašanja kod drugih, a i sami smo ih iskusili na vlastitoj koži, započeli smo tokom 2016. godine jedno sveobuhvatno istraživanje o tome kako mobilni telefoni utječu na naš život – a posebno na život srednjoškolaca, njihovih roditelja i nastavnika. Do sada smo obavili skoro 160 intervjua za “biografiju mobilnih telefona”, 76 anketa, 19 posmatranja ponašanja u studentskim menzama, organizirali 12 fokus grupa i proveli 36 posmatranja ponašanja učenika u učionicama u tri javne obrazovne ustanove u Washingtonu.

Naš rad otkrio je duboku proturječnost u odnosu koji ljudi imaju prema svojim mobitelima, čak i u vrijeme kad oni postaju sastavni dio naše svakodnevice. Zahvaljujući različitim aspektima tehnologije, ona na kompleksan način ostvaruje interakciju s našim identitetima i našim odnosima. Mobiteli paradoksalno ublažavaju neke socioekonomske podjele u društvu, ali istovremeno jačaju druge, te tako stvaraju nove oblike nejednakosti. Naše druženje s telefonima je komplicirano: istovremeno ih i volimo i mrzimo.

Tehnologiju – bilo da je to kamena sjekira, fotografija ili radio – antropolozi shvataju kao nešto što nije samo stvar, već utjelovljenje promjenjivih odnosa između ljudi i ideja. Korisnici novih tehnologija već dugo veličaju svaku novu tehnologiju, ali se i plaše promjena koje ona donosi. U slučaju mobilnih telefona, ta promjena zadire prilično duboko i dešava se dosta brzo.

U ranim danima interneta neki naučnici su smatrali da internet ima oslobađajuća svojstva i pruža ljudima šansu da istraže razne vrste mogućnosti. Danas mnogi stručnjaci s ushićenjem gledaju na 5G, novu mobilnu tehnologiju koja omogućava prenos većeg broja podataka pri većim brzinama. Međutim, sposobnost ovog skupa tehnologija koje se međusobno ukrštaju da poveže ljude dosta je složena.

Neki sociolozi imaju vrlo mračna stajališta o mobilnim telefonima. Sociologinja Sherry Turkle je 2011. godine iznijela tvrdnju nas mobiteli čine „usamljenim u gomili ljudi“. Psiholog Jean M. Twenge je 2017. godine prezentirao teške optužbe na račun mlađe „i-generacije“, nazivajući je generacijom kojoj sve odvlači pažnju i koja ima slabiji osjećaj empatije prema drugima. Dokumentarni film The Social Dilemma iz 2020. promovirao je distopijski pogled na ove tehnologije iz ugla dizajnera sistema društvenih mreža.

Iako ovakve izjave sve češće podstiču razne sumnje u vezi sa tehnologijom, ove tvrdnje se često zasnivaju na posebnoj ideologiji utemeljenoj na pretpostavci da je interakcija uživo, licem u lice, idealan način komunikacije. Ono što se tu ponekad ne prepoznaje je da mobilni telefoni i društvene mreže korisnicima nude nove načine interakcije i međusobne komunikacije. Moguće je da nemate kontakt s vašim prvim komšijama, a da istovremeno održavate kontakte s ljudima koji su lokacijski negdje puno dalje.

Već je provedeno dosta anketa o upotrebi telefona i obrascima koji se pri tome formiraju, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama. (Istraživački centar Pew identificira generalne trendove u vezi sa korištenjem mobilnih telefona; Laboratorija Stanford Screenomics prikuplja velike količine podataka o klikovima.) Takve metode daju korisne podatke, ali nisu prikladne za utvrđivanje postojanja proturječnosti: u anketi je teško dobiti iznijansirane odgovore. Etnografija više ulazi u srž ljudskih osjećaja i postupaka.

Naprimjer, u knjizi Mobile Secrets (Mobilne tajne) iz 2017. godine, etnografkinja Julie Soleil Archambault pokazuje kako žene u gradu Inhambane, Mozambik, koriste mobilne telefone kako bi redefinirale intimnost i izbjegle roditeljski autoritet. Knjiga Phone & Spear (Telefon i koplje) 2019. umjetničkog kolektiva Miyarrka Media pokazuje kako je mobilni telefon pružio narodu Yolngu iz područja Arnhem u Australiji novi način da iskaže svoju pripadnost koju obilježavaju tradicionalnim totemima jer sada prave zasljepljujuće digitalne montaže.

Ovakve priče ne idu u prilog skepticima koji nove tehnologije doživljavaju kao okidače propasti lokalnih kultura. To se također poklapa s rezultatima naših istraživanja srednjoškolaca u Washingtonu.

U našem istraživanju, tinejdžerka Maggie Hankins protivila se stereotipnim negativnim stavovima, kako je to rekla u videu o svom stažiranju u Nacionalnom prirodoslovnom muzeju Instituta Smithsonian, gdje je pomagala u prikupljanju utisaka o izložbi pod nazivom Mobiteli: Nevidljive veze (kustos izložbe je jedan on koautora ovog članka, Bell), o globalnoj ekologiji, infrastrukturi i korištenju mobilnih telefona u različitim kulturama.

Distopijski stavovi “ne odražavaju moje lično iskustvo s mobilinim telefonom”, izjavila je ona. „Koristim ga kada sam iscrpljena i pod stresom zbog škole i posla. Prelazim sa slanja poruka prijateljici u Bugarskoj, da je pitam kako je, na čestitanje rođendana jednom drugom prijatelju, pa nastavljam da satima tražim onaj restoran gdje služe odličan Pad Thai koji obožavam.”

„Mobiteli su lična stvar. Bez obzira mrzite li svoj telefon ili ga volite, vaš telefon vas zbunjuje, osjećate nešto”, kaže Maggie. “I koliko god to zvučalo čudno, imate neke osjećaje prema svom telefonu.”

Mobiteli su preoblikovali doseg i obim naše komunikacije, čime se dovodi u pitanje ono na što smo navikli i što smo spremni tolerirati – uključujući i naše pojmove privatnosti i našu spemnost da toleriramo njeno ugrožavanje. Ta tolerancija se razlikuje od osobe do osobe i od generacije do generacije.

Uzmimo za primjer iskustvo 15-godišnje Helen (pseudonim), učenice škole u Washingtonu s kojom smo razgovarali 2016. godine. Njena škola je vrlo fleksibilna kada su telefoni u pitanju i telefoni su dozvoljeni na mnogim časovima i na hodnicima. No, Helenini roditelji su skinuli vrata s njene sobe što je bila njihova reakcija na njeno ponašanje jer su smatrali da se prekomjerno koristi mobitelom, a djelimično je razlog bio i to što je njena majka osjećala da nije dio Heleninog svijeta.

Iako se Helen osjećala povrijeđenom ovom majčinom kaznom, također je prezirala moć koju je njen mobitel imao nad njom. Željela je da roditelji ponovo postave vrata na njenoj sobi kako bi imala slobodu da u sobi radi šta želi, ali također je željela da ne bude pod stalnim pritiskom da mora u svako doba dana i noći pratiti šta se dešava na društvenim mrežama.

Helenino gotovo neprekidno korištenje telefona rezultat je, kako je rekla, straha da će nešto propustiti. To je, naprimjer, natjeralo da preko Snapchata prati koliko je dana neprekidno razmjenjivala poruke i održavala komunikaciju s prijateljem. Osjećaj obaveze koji je imala prema zahtjevima prijatelja da stalno budu u kontaktu putem mobitela često je bio protivan osjećaju odgovornosti prema majčinom svijetu koji podrazumijeva direktnu komunikaciju licem u lice.

Općenito je prihvaćeno da čovječanstvo treba težiti ka smanjenju “digitalnih podjela” – svih podjela između ljudi koji imaju pristup komunikacijskoj tehnologiji i onih koji taj pristup nemaju. To obično znači da je potrebno osigurati da svi imaju pristup internetu.

Međutim, naše etnografsko istraživanje je istaklo neke neočekivane načine putem kojih digitalni uređaji jačaju društvene podjele. Iako su praktično svi učesnici obuhvaćenim našim studijama imali pristup mobilnim telefonima i internetu, ove tehnologije u kombinaciji s drugim socioekonomskim faktorima, produbljivale su društvene podjele.

Naprimjer, u našoj studiji primijetili smo da dok su gotovo svi studenti u našoj studiji provedenoj u Washingtonu imali telefone, samo neki su imali laptope. Generalno, čak i studenti iz siromašnijih porodica u našoj studiji imali su pristup internetu, ali njihov primarni uređaj nije odgovarao zadatku koji su imali: pisanje eseja na telefonu često jednostavno ne ide kako treba.

Pored toga, škole obuhvaćene našim istraživanjem koje su pohađali učenici slabijeg imovinskog stanja bile su daleko restriktivnije u vezi upotrebe telefona, dok su bogatije i privilegovanije škole bile popustljivije. Iako je najelitnija škola u Washingtonu naglašavala individualnu odgovornost učenika za korištenje mobilnih telefona i dozvolila je učenicima da ih koriste za vrijeme odmora između predavanja, naprimjer, škola koju su pohađali učenici slabijeg imovinskog stanja u našoj studiji onemogućava korištenje telefona na početku nastave blokiranjem mreže i dozvoljava njihovo korištenje tek po završetku svih predavanja.

Direktor ove škole je to ovako objasnio: “Ova djeca u školu dolaze s nekom trumom ” – mislio je na česte probleme s policijom, zloupotrebu opojnih droga, nasilje u porodici i siromaštvo. Dok je elitna škola pretpostavljala da se njihovi učenici mogu nositi sa svim pritiscima i problemima koji bi mogli biti posljedica korištenja telefona, škola u koju idu učenici slabijeg imovinskog stanja zauzela stav koji oni smatraju načinom da pokažu brižnost i odgovornosti za ugroženije učenike. Iako je to u suštini dobronamjerna politika, ona može dovesti do stvaranja novog jaza između bogatih i siromašnih učenika.

Kako čovječanstvo može naučiti da koegzistira s ovim uređajima?

Nije prvi put da su se pojavile tenzije ove vrste. Zapravo, društva su se proturječno odnosila prema novim tehnologijama sve od štamparske mašine, koja je bila hvaljena jer je omogućavala širenje informacija, a istovremeno su je se ljudi bojali jer je značila uništavanje autoriteta i kontrole nad tim informacijama. Čovječanstvo je raspravljalo o prednostima i nedostacima vozova, automobila, radija i televizije, tradicionalnih telefona i walkmena. Svaki novi oblik tehnologije je doživljavan i kao sredstvo oslobođenja i kao sredstvo uništenja.

Ako nas istorija može ičemu naučiti u vezi s moralnom panikom koju izazivaju tehnologije, to je da se one obično ne pokažu onakvim kakvim smo očekivali. Ali, na putu ka budućnosti koja nas čeka trebali bismo biti svjesni i dobrog i lošeg.

Koliko god da su zavodljiva distopijska i utopijska gledanja na tehnologiju, moramo im se oduprijeti. Trebamo dublje posegnuti za jednim od glavnih obilježja antropologije i raditi ono što etnografija radi najbolje: pokušati razumjeti životnu stvarnost tehnologije. Kao što se pokazalo tokom naših istraživanja, to znači da trebamo ozbiljno shvatiti naš proturječan odnos prema tehnologiji.

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija