Spol i sport – ko je u prednosti?

Kako se približavamo početku Ljetnih olimpijskih igara u Tokiju, 23. jula – nakon što su zbog pandemije prošle godine ove igre odgođene na godinu dana – seksizam u sportu opet postaje aktuelna tema. U februaru je predsjednik Olimpijskog organizacijskog odbora Yoshiro Mori dao ostavku nakon izjave da smatra da žene previše pričaju; u martu je kreativni direktor Igara Hiroshi Sasaki odstupio s funkcije nakon što je dao ponižavajuće komentare na račun žene koja je celebrity u Japanu.

U martu je na Instagramu postala viralna i fotografija koja pokazuje opremu koja je stavljena na raspolaganje za trening muških i ženskih košarkaških timova Nacionalnog saveza sportskih udruženja (NCAA), a autorica posta i mnogi koji su ostavili svoje komentare ispod ove fotografije rekli su da je razlika skandalozna jer je oprema ostavljena za trening ženskog košarkaškog tima bila minimalna i nedovoljna (op. prev. muškom timu je na raspolaganje stavljena cijela teretana sa svim spravama, a ženskom je ostavljeno samo nekoliko lakših tegova i prostirke za jogu).

Dovoljno je samo prelistati komentare na društvenim mrežama da bi se pročitale tvrdnje da nije bio u pitanju seksizam, jer, tvrde komentatori, muškarci su bolji sportisti i njihova sportska takmičenja osiguravaju bolju zaradu nego ženska. Ovaj financijski argument je čudan i prilično neuvjerljiv, s obzirom na to da je Ženska košarkaška liga NCAA u prvoj diviziji osigurala gotovo milijardu dolara prihoda u periodu od 2018. do 2019. godine. Kao antropolog koji se bavi temama iz obasti biologije, posebno frustrirajućim smatram stereotip – „da su muškarci bolji sportisti“ – koji se tako često pojavljuje u toliko različitih oblika.

Razlike u sportskim uspjesima mogu biti posljedica faktora iz četiri generalne kategorije: anatomske (fizičke karakteristike poput visine), fiziološke (funkcionalni faktori poput sposobnosti tijela da mišićima dostavlja oksigen), psihološke i socioekonomske (poput mogućnosti nabavke opreme i pristupa iskusnim trenerima). U okviru svake od ovih kategorija postoje mnogi mitovi i zablude na osnovu kojih se muškarcima pripisuju velike prednosti.

Tu sam da pobijem te mitove i pogrešne predstave.

Kratka digresija: U biološkom smislu, spol se može definirati na nekoliko načina (na osnovu spolnih žlijezda, unutarnjih i vanjskih genitalija, hromozoma ili hormona). Nijedan od ovih elemenata ne predstavlja dosljedno jasnu i čvrstu granicu između muškog i ženskog spola; zapravo, svaki od njih predstavlja niz varijacija. Binarna šema kategorizacije spolova lažna je dihotomija: dihotomija koja se pogrešno shvaća i prisvaja na načine koji mogu biti štetni. Ovo je podjela u čijim okvirima i ja moram raditi jer većina istraživanja kojim su obuhvaćeni sportaši – ako ne i sva – spolnu pripadnost smatraju binarnim svojstvom.

Međutim, postoje neke stvarne, nekontroverzne prosječne razlike između grupa koje su obično kategorizirane kao žene i muškarci. A one koje daju prednost ženama, umjesto muškarcimaa, obično su manje poznate.

Anatomski, u prosjeku, muškarci imaju veće srce, veća pluća, manje tjelesnih masnoća i veću  mišićnu masu od žena. Uz izuzetak tjelesnih masnoća (koje su povezane s reprodukcijom), mnoge od ovih anatomskih razlika zasnovane su činjenici da su muškarci obično krupniji od žena. Kod mišićavih muškaraca, mišićna masa obično je više koncentrirana u gornjem dijelu tijela, dok žene često imaju veću mišićnu masu u donjem dijelu tijela. Ove razlike ponekad muškarcima osiguravaju prednost, posebno u sportovima koji se oslanjaju na snagu ili krupniju konstituciju, poput ragbija. Ali, nije sve u konstituciji.

Važno je da se snaga žena i muškaraca s istom mišićnom masom značajno ne razlikuje. Nadalje, čini se da nema razlike između žena i muškaraca u pogledu sposobnosti aktiviranja mišića, poznate kao neuromuskularno pokretanje. Ovo se poklapa sa sve većim brojem istraživanja koja pokazuju da ne postoje značajne neurološke razlike između žena i muškaraca.

Uz veća srca i pluća, muškarci imaju i veći broj crvenih krvnih zrnaca (povezanih s proizvodnjom testosterona), što može biti njihova prednost u pogledu snadbijevanja tijela kisikom – posebno u sportovima u kojima je važna izdržljivost kao što su trčanje ili vožnja bicikla. Ipak, čini se da je metabolizam žena generalno sposobniji da osigura izdržljivost.

Istraživanja pokazuju da su žene bolje upravljaju glukozom – jednostavnim šećerom koji ljudsko tijelo koristi za osiguranje energije – i njenim skladištenjem u mišićima, gdje se može iskoristiti vrlo brzo kada tijelu treba osigurati izdržljivosti. Žene također imaju više adiponektina (hormona koji regulira metabolizam masnoća) i veću koncentraciju masnih kiselina i intramuskularnih triglicerida. Svi ovi faktori mogu poboljšati upotrebu glukoze i sposobnost sagorijevanja masnoća tokom bavljenja sportom za koji je potrebna izdržljivost i mogu odgoditi fenomen „udaranja u zid“ – tačke u kojoj sportisti osjećaju da su dosegli svoj maksimum i da ne mogu dalje.

Anatomski, žene obično imaju veći udio mišićnih vlakana sa „sporom kontrakcijom“: ta vlakna su slabije jačine, ali se teže umaraju. Za razliku od njih, muškarci u prosjeku imaju više „brzih“ vlakana koja mogu osigurati brzo i moćno manifestiranje snage, ali brže dovode i do umaranja. (Iako se u jednoj studiji provedenoj na dizačima tegova pokazalo da žene su imale više “brzih” mišićnih vlakana od muškaraca, što ukazuje na to da su trening i drugi faktori važniji od spola kada se radi o sastavu mišića.) Vlakna sporije kontrakcije povezana su s većom izdržljivosti, poput trčanja na duge staze, dok su “brza vlakna” više povezana sa sportovima snage, poput sprinta i dizanja tegova.

Pored većeg broja mišićnih vlakana spore kontrakcije, čini se da su žene sveukupno izdržljivije kada su suočene sa stalnim naporima i stresom – bez obzira da li je ta izdržljivost uzrokovana fizičkim ili psihološkim faktorima. Dvije analize promjene brzine tokom maratonskih trka, naprimjer, pokazale su da su žene mogle održavati ujednačeniji tempo od muškaraca. A studija koja je ispitivala servis tenisera otkrila je da su se muškarci neprekidno „gušili“ u situacijama kada su bili izloženi velikom pritisku i to mnogo češće nego žene.

To je, naravno, suprotno ideji da su muškarci bolji u „stoičkom izdržavanju“. Ipak, situacija je daleko složenija: nedavne studije, naprimjer, ukazuju na to da muškarci i žene bol osjećaju na različit način. Nije jasno kako bi to moglo utjecati na sportske uspjehe.

Mnogi će vjerojatno spremno naglasiti da muškarci i dalje uspješniji od žena u maratonskim sportovima. To je istina, ali se i tu stanje mijenja. Žene sada redovno završavaju ultramaratone prije muškaraca: poput Jasmin Paris, koja je 2019. pobijedila na utrci u Montaneu – epskoj utrci koja traje sedam dana tokom koje se prelazi više od 420 kilometara od Engleske do Škotske – a u vrijeme kada je trčala tu utrku imala je i malu bebu koju je još uvijek dojila. Budući da će sve veći broj žena sudjelovati u ovim ultramaratonskim utrkama, vjerovatno ćemo vidjeti da će žene sve češće biti uspješnije od muškaraca.

Postoji poguban i uporan mit o testosteronu za koji se tvrdi da je isključivo muški hormon, dok je estrogen isključivo ženski i da je testosteron tajna sportskog uspjeha.

Sve ovo nije tačno.

Prvo, i ženama i muškarcima su za pravilno funkcioniranje potrebna oba hormona. Kada žene ovuliraju, testosteron igra presudnu ulogu, baš kao što je estradiol (prevladavajući oblik estrogena) presudan kod muškaraca za stvaranje sperme. Drugo, iako je tačno da žene obično imaju više estrogena, a muškarci više testosterona, postoji mnogo pojedinačnih varijacija i preklapanja u ovim hormonalnim referentnim vrijednostima – posebno među sportistima. Studija kojom je obuhvaćeno skoro 700 elitnih sportista pokazala je da oko 5 posto žena ima nivo testosterona u okviru tipičnih muških vrijednosti, a oko 2 posto muškaraca u okviru tipičnih ženskih vrijednosti.

Testosteron, kao i svi hormoni u tijelu, utiče na nekoliko procesa. Iako je tačno da velike doze testosterona mogu dovesti do povećanja mišićne mase, veza između prirodnog nivoa testosterona i mišićne mase nije konzistentna. Štaviše, još uvijek nisu nađeni dokazi koji bi nedvosmisleno povezali prirodni nivo testosterona s boljim sportskim uspjehom.

S druge strane, estrogen ima ključnu ulogu u većoj sportskoj izdržljivosti, vjerovatno zbog uloge koju ima u metabolizmu glukoze. Jedno istraživanje je pokazalo da mišići muškaraca koji treniraju sportove u kojim je potrebna veća izdržljivost imaju znatno više receptora estrogena od mišića umjereno aktivnih muškaraca.

Uprkos svemu ovome, međunarodni sportski propisi, koje primjenjuje Međunarodni olimpijski komitet, na osnovu nivoa testosterona određuju da li sportašice u nekim disciplinama mogu da se natječu u ženskoj konkurenciji u toj sportskoj disciplini. Ovim propisima se pretpostavlja da nivo testosterona uvijek donosi prednost u sportu, a ove organizacije primjenjuju ovo pravilo samo na nekolicinu sportova, poput utrka na srednje pruge, gdje testosteron možda uopće ne predstavlja prednost.

Na osnovu toga stvari se karikiraju na nekoliko nivoa jer se ženama zabranjuje natjecanje (na osnovu ovog upitnog tumačenja naučnih saznanja), ili se moraju podvrgnuti potencijalno štetnom medicinskom tretmanu kako bi smanjile svoj prirodni nivo testosterona, što može imati višestruke negativne efekte.

Moguće je da je sve ovo što sam vam upravo navela o razlikama između žena i muškaraca netačno.

Zašto? Žene su izuzetno slabo zastupljene u proučavanju fiziologije sportskih treninga i natjecanja – i kao naučnice koje provode istraživanja, ali isto tako i kao ispitanice tokom istraživanja.

Zbog ovog nedostatka zastupljenosti, znamo relativno malo o tome šta bi za žene mogao biti najbolji trening i koja je ishrana za njih najpogodnija, a još manje znamo o tome koja su njihova sportska ograničenja. Nadalje, znamo vrlo malo o tome kako menstrualni ciklus (za žene reproduktivne dobi) utječe na sportske rezultate jer postojeće studije ne obuhvataju dovoljan broj ispitanica, nema tačnih mjerenja razine hormona i ne uzima se u obzir korištenje hormonalne kontracepcije.

Postojeće preporuke u pogledu prakse koja najbolje odgovara ženama obično spadaju u kategoriju „smanjite ih i obojite u ružičasto“, što je uobičajena taktika u marketingu (pa čak i medicini) „prilagođavanja“ proizvoda ženama tako što ih se jednostavno smanji (naprimjer određivanje manjih doza) i promijeni im se boja. Žene se obično tretiraju kao mali muškarci. Ovo je neobjektivan način tretiranja žena koji nije odraz stvarnosti.

Postoje istinske razlike, iako uz veliki broj varijacija, između žena i muškaraca. To, u prosjeku, muškarcima može osigurati prednost u sportovima koji se baziraju na snazi, a ženama u sportovima izdržljivosti.

Mnoge razlike za koje smo mislili da postoje nisu stvarne razlike, dok se biološke razlike često nedovoljno proučavaju ili se ignoriraju. Ukoliko želimo sport bez seksizma, ovakvi stavovi se moraju mijenjati, a mora se ozbiljnije raditi i na proučavanju treninga i načina ishrane sportašica širom svijeta.

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija