Beard: Vlast iznova promišljati, s manje muškog naboja

O neumornoj i veoma srdačnoj Mary Beard (Much Wenlock, grofovija Shropshire, Ujedinjeno Kraljevstvo, 1955) neko je zapisao da bi Rimljani, da su je imali u svojim redovima, “do dana današnjeg sačuvali svoje carstvo”. To možda i nije pretjerivanje, s obzirom na njenu nevjerovatnu aktivnost u učionicama, medijima i na društvenim mrežama, gdje je spopadaju mnogobrojni trolovi. Engleska istoričarka, profesorica klasičnih nauka na Cambridgeu i jedan od najvećih stručnjaka za grčko-rimsku antiku, ovjenčana 2016. Nagradom Princeze od Asturije za komunikaciju i humanistiku, objavila je knjigu Žene i moć. Manifest, u kojoj otkriva koliko su snažno u zapadnoj kulturi ulančani “mehanizmi koji ušutkavaju žene i odbijaju da ih shvate ozbiljno, izolujući ih od centara moći”.

Javljajući se iz Cambridgea, objašnjava za naš magazin da se radi o djelu koje je vrlo usko povezano s izvjesnim predavanjima koja drži na univerzitetu i “s nekim mojim akademskim člancima, gdje minuciozno istražujem spregu između antičkog i modernog svijeta”. “Nije mi cilj”, pojašnjava, “da iznova ističem koliko je klasični svijet značajan, već da skrenem pažnju na različite načine na koje smo naslijedili Antiku: naša kultura ima hiljade godina iskustva s ušutkivanjem žena.”

El Cultural: Mislite li da pokret #MeToo može utjecati na čitanje vaše knjige?

Beard: Vjerujte mi, knjiga je bila u planu odavno, ali je slučaj htio da bude objavljena u vrijeme kada je publika jako senzibilizirana i posebno zainteresirana za proučavanje onog što iznosim. Nadam se da sam uspjela unijeti u aktualnu debatu bitne elemente koji se odnose na istorijski kontekst.

El Cultural: Zašto je tako teško pronaći pozitivne ženske uzore u istoriji?

Beard: Zato što smo stoljećima trpjele diskriminaciju. Međutim, to ne znači da se izvanredne žene nisu pojavljivale u prošlosti (čak i onoj najdaljoj), ali njihovo prisustvo u javnom životu je bilo nikakvo. Jako malo znamo o njihovom stvarnom životu, a veoma je teško pretvoriti u uzor nekog o kome skoro ništa ne znamo. Uostalom, mnoge fikcionalne žene antike bile su antiuzori.

Stvorene da prevare

El Cultural: Ipak, Ujedinjeno Kraljevstvo je u svoju istoriju ubrojalo Elizabetu I i kraljicu Viktoriju. Da li su i one igrale mušku ulogu? Zar činjenica da su bile žene nije učinila njihova kraljevstva drugačijim?

Beard: Nemoguće je znati do koje mjere je muška uloga bila dominantna, niti da li su žene donijele neku drugačiju, žensku verziju vladanja. Uopšte uzev, u istoriji i sadašnjici vidimo žene čija se moć oblikuje na izrazito muški način.

El Cultural: Poput premijerke Therese May. Mislite li da bi njeno ponašanje i sud koji njene odluke zaslužuju bili drugačiji da je muškarac?

Beard: To je trik pitanje. Bojim se da ćemo u budućnosti, iz retrospektive, posmatrati gospođu May i vidjeti je kao ženu stvorenu da prevari… kako bi muškarci mogli uskočiti i spasiti stvar. U svakom slučaju, još uvijek je prerano da to kažemo

El Cultural: Zašto je veza između glasa žena i javne sfere tako puna nelagode?

Beard: Stoljeća diskriminacije nad ženama dio su odgovora. Mislim da je nemoguće ustanoviti gdje, kako i zašto je sve počelo, ali, ma koliko daleko odete u prošlost, utvrdićete da uvijek postoji korelacija između muških glasova i djelovanja na jednoj strani i političkog i društvenog autoriteta na drugoj, dok se ženski glasovi uvijek povezuju sa suprotnim vrijednostima, slabošću i potčinjenošću.

El Cultural: Raspolažemo li danas sredstvima da promijenimo stvari?

Beard: Nije to tako lako kako se čini. Prije trideset godina mislila sam da se rješenje sastoji u promjenama praktične naravi, poput ujednačavanja plata, otvaranja vrtića na radnim mjestima ili uvođenja satnice koja je u skladu s porodičnim životom. Sve to je važno, ali ne predstavlja kompletan odgovor zato što moramo preobraziti neka od najdublje ukorijenjenih uvjerenja u našem duhu. Zbog čega, na primjer, i dalje mislimo da je vrlo pozitivno reći da je muškarac ambiciozan, dok zvuči negativno ako isto kažemo za ženu? Mislim da će se stvari početi zaista mijenjati kada budemo smatrali komplimentom ako za neku ženu kažemo da je ambiciozna.

El Cultural: Otkrivate u svojoj knjizi da su još od Odiseje žene (spisateljice, naučnice, političarke) bile primoravane da šute pred muškarcima. Kakva je situacija u današnjem akademskom svijetu? Mijenja li se išta?

Beard: Da, mislim da se stvari mijenjaju, ali vrlo sporo. Muškarci i dalje govore više od žena i pridaje im se veći značaj na seminarima, kongresima, katedrama i u publikacijama, dok je nama ženama još uvijek veoma komplikovano postići da se čuje i naše mišljenje.

El Cultural: Sjećate li se da li su se na početku vaše profesionalne karijere kolege prema vama odnosile patronizirajuće ili pokroviteljski?

Beard: Kad sam bila student, naravno. Dobro sam upoznala jedan vrlo kulturan, ali nepobjediv oblik diskriminacije. A ipak, općenito davali su mi veliku podršku i muškarci i žene, iako su u hijerarhiji muškarci nadmoćno preovladavali. Tada na Cambridgeu nije bilo ni deset posto žena, a danas ih ima skoro pedeset posto, što je istorijski preokret. No, promjene su još uvijek spore u pojedinim domenima. I dalje nam je potrebno više profesorica.

#MeToo u akademskom svijetu 

El Cultural: Da li je akademskom svijetu potreban njegov vlastiti #MeToo?

Beard: Da, na izvjestan način, ali sa zadrškom. Duboko se divim uspjesima koje su postigle promotorke #MeToo pokreta, ali ja se zapravo zanimam za budućnost, ne za prošlost – kako promijeniti način na koji se osobe ponašaju jedna prema drugoj. Neprilično ponašanje će uvijek postojati, ali cilj je da ono ne bude sistematsko, već rijetko. Ne bismo trebali previše gledati ka zločinima iz prošlosti, već se pobrinuti da se ne ponove.

El Cultural: Kakvu ulogu može igrati jedna istoričarka u debati koja je neizbježno politička? Zar se ne umorite slušajući kako vam govore: “Jezik za zube!”?

Beard: Da, istina je da sam se sita naslušala kako traže da ušutimo, kako nas ignorišu u debatama o političkim i društvenim pitanjima… ali mislim da se mi, žene koje se bavimo humanistikom, naukom, moramo aktivno uključiti. Svi, ne samo profesionalni političari, imamo obavezu da djelujemo. Ne mislim samo na to da se “informišemo”, nego i da nemamo pravo da se ”iskopčamo” iz problema.

El Cultural: Vjerujete li da smo sada bliže tome da promijenimo strukture moći kako bismo dale glas zahtjevima žena?

Beard: To je krupno pitanje u pravom smislu riječi i jednostavan odgovor ne postoji. Mislim da moramo prestati trpati u isti koš moć i slavu. Naš izazov je da iznova promislimo autoritet s manje posesivnosti i muškosti nego što je uobičajeno (imamo običaj reći da neko ima ”vlast u rukama”, kao da je u pitanju oružje).

Kao primjer tog pretjerano muškog koncepta moći, ova istoričarka govori čak o odjeći koju nose mnoge političarke, ali radije ne želi dijeliti kritike zato što, kako kaže, “moraš prihvatiti bilo šta što ti može pomoći da skupiš koji poen u datoj partiji”. Problem  je, ističe, ono što implicira ta odjeća ili pretjerano ozbiljan ton koje neke od njih biraju, “zato što to pokazuje da je većina žena koje se bave politikom prihvatila nešto više od muškog stila. I to me navodi na razmišljanje da mi žene trebamo raditi stvari na drugačiji način. Bit je u podizanju svijesti.”

Rat trolova

Mary Beard ne zazire ni od jednog pitanja, ma kakvu polemiku ono izazvalo. Tako je, tokom predizborne kampanje u SAD-u, osudila predstavljanje Trumpa kao Perseja s mačem u jednoj ruci i glavom Hillary Clinton/Meduze u drugoj. Sada priznaje da ju je najviše užasavalo kad “je vidjela da sliku tako brutalnu kao što je odrubljivanje glave pristaše predsjedničkog kandidata bez problema nose na tako običnim predmetima kao što su šolje, majice i kese”.

To nije bio njen prvi okršaj sa raspojasanim trolovima na društvenim mrežama: često je zasipana uvredama na Twitteru zbog fizičkog izgleda, koji toliko odudara od konvencionalnih televizijskih zvijezda, ili zbog svojih stavova. Zadnji (tačnije, predzadnji put) digla se prašina kad se usudila braniti rasnu raznolikost Rimskog carstva.

El Cultural: Šta biste poručili ženama koje trolovi uznemiravaju na društvenim mrežama?

Beard: Najvažnije je da ljudi pronađu vlastiti način kako da s uživanjem upravljaju tim mrežama na najpodesniji mogući način koji će ih najviše ispuniti. Ne postoji jedan jedini način reagovanja. Lično, više mi prija kad odgovaram stalno (i što ljubaznije mogu). Neki prijatelji su mi objasnili da je trolove najbolje blokirati i ne odgovarati na njihove uvrede. Pokušala sam to, barem nakratko, ali osjetila sam da se na taj način predajem, da je to još jedan način ušutkivanja žena. Zbog toga, barem što se mene tiče, radije ću odgovoriti kada osjetim da me na mrežama maltretiraju.

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija
Kako pomoći Ujgurima
Afganistan – istine i laži
Bolničke covid statistike
Fotograf za besmrtnost
#MeToo kod Medicija
Gurnah: Pisanje i mjesto
Snowden: Sve je super!
Online ili offline fanatici?
Butler: Rat je reket
Izazovi Edwarda O. Wilsona
Laviana: Zavesti urednika