S povlačenjem američkih trupa ponovo analiziramo ovaj “dobri rat”
Američke vojne trupe su se prije nekoliko dana povukle iz zračne baze Bagram, sjeverno od Kabula, u tajnoj operaciji. O njoj nisu obaviješteni ni njihovi lokalni afganistanski saveznici. Amerikanci su navodno iza sebe ostavili na stotine energetskih napitaka, gotovih jela i bukvalno tone smeća, što je na društvenim mrežama izazvalo bijes među Afganistancima.
Kako se američki “najduži rat” bliži svom kraju, mnoge međunarodne novinske kuće izvještavale su o Bagramu ne spominjući pri tome mračnu prošlost ove zračne baze. To je dio revizionističke istorije koja zanemaruje postojanje ogromnog aparata za mučenja, njegove civilne žrtve i korupciju obilježenu nasiljem koje su prouzrokovale dvije decenije američkog prisustva u Afganistanu.
Još od vremena Bushove administracije, Bagram je funkcionirao kao centralno čvorište američkog rata u Afganistanu. Bagram se početkom 2000-ih pretvorio u mali amerikanizirani grad. Nakon provođenja brutalnih operacija u afganistanskim selima, američke trupe su išle da nešto pojedu u KFC-u i Burger Kingu. Zatvorenici, od kojih su mnogi bili nevini ili su beskrajno držani u pritvoru bez podizanja optužnice, mučeni su i ubijani na samo nekoliko koraka od ovih fast food restorana. Kompleks Bagram obuhvatao je nekoliko zloglasnih zatvora, takozvanih crnih lokacija, brutalnih mjesta koja su bila tipski primjeri ovog rata predvođenog Amerikancima. Upravo na ovakvim mjestima, mlade Afganistance brutalno su ubijali američki isljednici. Dilawar Yaqoubi, 22-godišnji taksista iz jugoistočne provincije Khost, otet je i pretučen nasmrt u decembru 2002.
Sve u svemu, čini se da je sadašnje izvještavanje o Afganistanu déjà vu pojednostavljenog izvještavanja o situaciji u ovoj zemlji s početka 2000-ih. Mnogi novinari iz zapadnih zemalja nagrnuli su u Afganistan kako bi u što krećem roku osigurali što više sadržaja. Zbog nepoznavanja lokalnih jezika, potpunog neznanja u pogledu običaja i kulture ove regije, te nesposobnosti da shvate geopolitičku situaciju ove zemlje i regije u kojoj se ona nalazi, novinari koji su često previše lijeni da bi se bavili stvarnim temama, udahnjuju novi život starim, rasističkim i orijentalističkim klišeima. Nakon 20 godina rata u kojem je koalicija predvođena SAD-om sasvim jasno doživjela neuspjeh, ovi klišei ne bi trebali dominirati medijskim izvještajima o Afganistanu.
Bagram nije jedini primjer ovakvog nepoznavanja stanja. Uzmimo naprimjer nedavni izvještaj CBC Newsa koji se fokusirao na probleme kanadskih vojnika. Novinar Murray Brewster opisao je okrug Panjwayi u južnoj provinciji Kandahar služeći se terminima “divlji” i “ljutit” – formulacijama koje su se koristile u britanskim kolonijalnim izvještajima iz 19. stoljeća. Brewster nije čak ni spomenuo da ova regija nije samo neka vrsta talibanskog “rasadnika”. To je ujedno i lokacija gdje su se desili neki od najstrašnijih ratnih zločina zapadnih zemalja u posljednjih 20 godina. Najpoznatiji je masakr u Kandaharu, u kojem je u martu 2012. godine američki vojnik Robert Bales ubio najmanje 17 civila, uključujući i žene i djecu. Ta brutalna ubistva je priznao 2013. godine i osuđen je na doživotnu zatvorsku kaznu bez mogućnosti da mu se ova kazna preinači u uvjetnu (Trump je razmatrao mogućnost njegovog pomilovanja u posljednjim danima svog predsjedničkog mandata). No, mnogi detalji ovog masakra i danas su nepoznati. U početku su mnogi svjedoci – Afganistanci tvrdili da Bales nije bio jedini ubica i da je nekoliko vojnika, uključujući i helikopter, napalo dva međusobno prilično udaljena sela. Afganistanska komisija, koju je imenovao tadašnji predsjednik Hamid Karzai, došla je do sličnog zaključka. Međutim, Bales je prikazan kao vuk samotnjak i traumatizirani psihopata, a on je jedina osoba koja je za ova ubistva krivično odgovarala.
Kroz objektiv Brewstera i drugih, koji stvari posmatraju selektivno, ova zlodjela nisu nešto posebno. Preveliki broj novinara i analitičara iz zapadnih zemalja omalovažava i neosetljiv je na patnje ljudi u ovoj zemlji koju su okupirale SAD. Oni se isključivo fokusiraju na nasilje “drugih” – talibana ili ISIS-a ili na one koje općenito nazivaju “teroristima” – istovremeno zanemarujući krvoproliće i nasilje uzrokovano okupacijom zapadnih zemalja. Kako SAD mogu tvrditi da su moralno superiornije od terorista protiv kojih se, kako tvrde, bore, pri čemu kažu da se navodno vode odredbama međunarodnog prava kojima se definira nasilje?
Ovo je možda način na koji mediji mogu prikazati američke zračne napade kao nešto “pozitivno” i “potrebno” protiv talibanskog napredovanja. No, ustvari, američki avioni, uključujući i proslavljene i „precizne“ predatorske bespilotne letjelice – dronove, su u posljednje dvije decenije ubili na hiljade nevinih Afganistanaca. Pravi ciljevi Amerike ostaju nedokučivi. Osnivač talibana Mullah Mohammad Omar umro je prirodnom smrću 2013. godine. Jalaluddin Haqqani, još jedan talibanski vođa, preminuo je 2018. godine. Vođu Al-Qaede Osamu bin Ladena je u Pakistanu ubio tim marinaca u maju 2011. godine. Njegov zamjenik, Ayman Al-Zawahiri, možda je još uvijek živ. Ovi ljudi se nisu krili u zabačenim afganistanskim selima koja su Amerikanci bombardovali. Prema dosadašnjim izvještajima, Omar je živio blizu američke zračne baze u provinciji Zabul, dok bin Laden uopće nije bio u Afganistanu, a posljednje godine svog života proveo je u Abbottabadu, dobro zaštićenom gradu vojnog garnizona u Pakistanu.
Tokom cijelog ovog perioda o žrtvama američkog zračnog rata u Afganistanu se još uvijek ne govori. Oni su ljudi bez lica, bez imena i jedva da se za njih i zna izvan navodno tačnih “procjena” o broju žrtava, a o tačnosti tih procjena dovoljno govori činjenica da ih objavljuje Washington. Prije nekoliko mjeseci posjetio sam mladića čiji je otac, taksista, ubijen 2014. godine zajedno sa četvoricom putnika koje je prevozio. Ubio ih je američki dron, koji je bio lociran u provinciji Khost. Sin ovog taksiste još uvijek ima traume od ovog napada i bio je sretan što se američke trupe napokon povlače. S razlogom. “Ubili su mnogo ljudi”, rekao mi je. “Nije im ovdje mjesto.”
Ono što je počelo kao operacija protiv terorizma vodilo je do jačanja uloge pohlepnih gospodara rata, korumpiranih političara i narko-lordova i do potpune saradnje s njima. Mnogi od njih još uvijek dominiraju afganistanskom politikom. Tokom 2009. godine otkriveno je da je Ahmad Wali Karzai, jedan od najzloglasnijih narkobosova na jugu Afganistana i polubrat tadašnjeg predsjednika Hamida Karzaija, godinama bio na platnom spisku CIA-e. Ahmada Karzaija je u julu 2011. godine ubio šef njegove službe osiguranja. General Abdul Raziq Achakzai, poznati šef policije i još jedan važan američki saveznik u toj istoj regiji, optužen je za mučenja, otmice i masovna ubistva, dok je istovremeno bio uključen i u unosan posao trgovine drogom, čiji je obim od američke invazije neprekidno rastao. Achakzai je ubijen 2018. godine.
Drugi sumnjivi moćnici su još živi i bliski su političkim krugovima. Assadullaha Khaleda, sadašnjeg afganistanog ministra odbrane, Human Rights Watch i druge institucije za zaštitu ljudskih prava optužuju za slične zločine. U vrijeme dok je bio guverner i načelnik afganistanske obavještajne službe, Nacionalne direkcije za sigurnost (NDS), Khaled je u svom domu imao privatne tamnice koje su služile za mučenje. On je 2019. godine optužen i za ubistvo tri zaposlenika Ujedinjenih naroda, te otmice i seksualno zlostavljanje maloljetnih osoba. Potpredsjednik Amrullah Salehonce također je vodio NDS, a bio je odgovoran za bezbrojna kršenja ljudskih prava u ranoj fazi „rata protiv terorizma“. Abdula Rashida Dostuma, jednog od najozloglašenijih gospodara rata u Afganistanu, predsjednik Ashraf Ghani lično je prošle godine unaprijedio u maršala. U prvim danima rata protiv terorizma, Dostum i njegova milicija počinili su neke od najbrutalnijih zločina u modernoj afganistanskoj istoriji, poput masakra u Dasht-e Laili, gdje su hiljade talibanskih ratnih zarobljenika i civila ubijene u pustinji sjeverno od Kabula.
To su neke od osoba sa kojima su sarađivale zapadne zemlje. Svi oni su također omogućili postojanje ogromne korupcije. Pokrali su milijarde dolara pomoći i uložili ih u svoje vile u Kabulu i u luksuzne nekretnine u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Formirali su privatne vojske kako bi još više kršili ljudska prava. Amerikanci i njihovi saveznici su saučesnici u svim tim zločinima. Oni su ih aktivno podržavali i smatrali su ih neophodnim za daljnje vođenje rata protiv terorizma.
Amerika nije izgradila ni jednu demokratsku instituciju u Afganistanu. Umjesto građenja demokratskih institucija, u političkom životu zemlje došlo je do nezapamćenog bogaćenja pojedinaca i sve veće korupcije. Posljednji demokratski izbori, kao i svi izbori koje je održala navodno demokratska republika, bili su potpuna lakrdija. Političke vođe nisu izabrali afganistanski birači nego ih je zapravo birao Washington.
I nakon 20 godina neuspjeha, mnogim zapadnim posmatračima je još uvijek draže da zatvaraju oči pred ovom realnošću.