Pet činjenica o filmovima Claire Denis

Još 1988. njeno prvo, poluautobiografsko ostvarenje Čokolada (Chocolat) ostavilo je snažan dojam u zvaničnoj konkurenciji Kanskog festivala. Claire Denis smo u dva navrata sretali u Cannesu u kategorijama Izvjestan pogled i Petnaest dana autorâ, ali tek ove godine ona je prvi put ponovila učešće u službenom natjecanju. Režiserka se vratila na Croisette s trilerom Zvijezde u podne (Stars at Noon), snimljenim u Srednjoj Americi, u kojem se pojavljuje Robert Pattinson, već prisutan u njenom prethodnom, naučnofantastičnom filmu High Life (2018).

Nakon što je radila za Télé-Niger i francuski državni radiotelevizijski servis ORTF, Claire Denis polaže ispit za Visoku filmsku školu (IDHEC). Po završetku studija, kratkim filmom Petnaesti maj (Le 15 mai) privlači pažnju producenata i režisera. Vrata francuske kinematografije se odškrinjuju za mladu ženu čiji će talenat procvjetati u okruženju najvećih imena. Dugo godina će obavljati funkciju asistenta režije, iz bojazni da ne ostane bez slobode ako svim srcem stane iza kamere.

1988. pravi iskorak i nameće se dramom Čokolada, inspirisanom njenim djetinjstvom u Africi. Trideset četiri godine kasnije, Claire Denis nastavlja da hrani francusku sedmu umjetnost smjelim djelima, gdje dijalog ustupa mjesto nasilju i senzualnosti tijela koja dolaze s raznih meridijana.

Opus obilježen djetinjstvom u Africi

Iako se rodila u Francuskoj koncem četrdesetih, Claire Denis će prve korake napraviti na afričkom tlu. Imaće dvije godine kada njena majka i otac, civilni administrator u francuskim kolonijama u Africi, odluče da se vrate na “crni kontinent”, kako se arhaičnim rječnikom tog doba nazivala subsaharska Afrika. “Premda je spadao među koloniste, otac nam je objašnjavao da je nezavisnost dobra stvar za afričke zemlje”, povjerila se u intervjuu za Inrocks 1994.

Od Kameruna, Somalije, preko Burkine Faso do Džibutija, Claire Denis pohađa mješovite škole na kontinentu, odnoseći sa sobom, prilikom svake seobe, bezbrojne uspomene u svojoj đačkoj torbi. Po povratku u Francusku, kao tinejdžerka, osjetiće šok: tuđa u zemlji porijekla, a iskorijenjena iz zemlje koja joj je pružila drugi dom. “Imala sam utisak da sam u tom trenu izgubila sve što je bilo važno za mene”, pojasnila je u pomenutom intervjuu.

Nekoliko godina kasnije na putovanju po Africi, sineastkinja, koja je tamo ipak provela djetinjstvo, opet se osjeća tuđom. Taj sentiment poslužiće kao nadahnuće za njen prvijenac Čokolada, uvršten u službeno takmičenje na Kanskom festivalu i nominovan za Cezara. Claire Denis će umočiti pero u sopstvena sjećanja kako bi ispričala priču o mladoj Francuskinji koja odluči da se vrati u Kamerun, zemlju svog odrastanja, i obiđe porodicu. U filmu je Francein otac, kojeg tumači François Cluzet, zapovjednik te kolonije uoči proglašenja njene nezavisnosti.

U narednim filmovima, režiserka nastavlja da rafinira tu privrženost i pripadnost Africi. U dokumentarcu Man No Run ovjekovječuje prvu francusku turneju kamerunskog benda Têtes brûlées. Njen najpopularniji film Dobar posao (Beau travail) daje portret Legije stranaca stacionirane u Džibutiju, zemlji gdje je takođe živjela. Predstavljen na venecijanskoj Mostri 2009, Bijeli materijal (White Material), koji dovodi na veliko platno par Isabelle Huppert-Christopher Lambert, takođe je snimljen u Kamerunu.

Jacques Rivette, Wim Wenders, Jim Jarmusch: upliv velikana

Stekavši diplomu na IDHEC-u, Claire Denis započinje karijeru kao asistent režije. Nakon Roberta Enrica, pod svoje okrilje uzima je ni manje ni više nego Jacques Rivette. Iz tog iskustva, Claire Denis će izvući dva zlatna pravila koja će uticati na njeno filmsko stvaralaštvo: “Nemoj izdati svoje likove” i sačuvaj “moralnu perspektivu” prema vlastitom radu. “Pobudio je u meni vrlo duboke želje, naklonost prema moralu […]. Upravo ta moralna perspektiva, ništa drugo, rađa želju za pravljenjem filmova”, izjaviće za Inrocks. Uticaj Jacquesa Rivettea je toliki da mu 1990. posvećuje dokumentarac Jacques Rivette, bdjelac (Jacques Rivette, le veilleur).

Promjena podneblja: nekoliko godina kasnije, Wim Wenders je poziva da zaviri u njegovu kameru dok budu radili na filmu Pariz, Teksas. Zacijelo zato što je  njeno “ime bilo prvo na spisku koji su mu uručili”, kazuje režiserka. “To snimanje osvijestilo me je o tome da moram ozbiljno prionuti na pisanje jer, suprotno od Wima, nikad ne bih mogla iskonstruisati film improvizujući iz dana u dan. Meni je potrebna stega, zaokružena cjelina prije snimanja, čak i ako ću tokom snimanja povratiti izvjesnu slobodu u odnosu na taj gotov proizvod oličen u scenariju”, dodaje. Snimanje Pariz, Teksasa paradoksalno će donijeti određenu strogost i smisao za organizaciju budućoj režiserki, koja kaže da je nesposobna živjeti “u neizvjesnosti sutrašnjice”. U Wendersovoj sjeni, Claire Denis pronalazi i nadahnuće za Čokoladu, svoj prvi dugometražni film.

Šegrtovanje kod velikih majstora završava se snimanjem Pod udarom zakona Jima Jarmuscha. Taj film je bio “važan zato što me je ispunio željom da imam vlastitu produkcijsku kuću kako bih koproducirala svoje filmove i bila malo nezavisnija. Divila sam se toj slobodi američke nezavisne kinematografije koja je uspijevala da živi na margini sistema”, prisjeća se. Odjavna špica Jarsmuschovog ostvarenja biće posljednja u kojoj uz njeno ime stoji oznaka “asistent režije”.

Tijelo u svim njegovim stanjima

U srcu filmova Claire Denis su tijela. Do te mjere da znaju zauzeti više mjesta od samih dijaloga. Kao u Trouble Every Day, gdje Béatrice Dalle igra skoro nijemu ulogu vampirice opsjednute tijelima i mišlju da ih rastrga. Da bi povećala mučninu kod gledalaca, Claire Denis snima, s najvećom prisnošću, nelagodu vlastitih likova.

Živa riječ se ponovo povlači pred gestama u Petkom naveče (Venderedi soir), gdje Valérie Lemercier dobija prvu dramsku ulogu. Režiserkina kamera hvata rađanje jedne ljubavi kroz poglede, milovanja i uzdahe koji nadilaze daleku buku grada. Automobil u kojem se dvoje likova nalazi postaje skučena čahura koja tijelima nameće neugodnu blizinu.

Isti postupak susrećemo u High Lifeu, naučnofantastičnom filmu u kojem osuđenici na smrt ublažavaju svoju kaznu postajući pokusni kunići u svemirskoj misiji. “Radili smo u specifičnoj scenografiji: izričito sam zatražila od snimatelja Yoricka Le Sauxa da zidovi ne budu pokretni. Bili smo stiješenjeni, kao u podmornici. Čula sam disanje. Osjetila tjelesne mirise, memlu, fluide. Sve je bilo tu”, precizira Claire Denis.

Snima tijela u njihovoj raznolikosti. Ponekad bijela, često crna. “Što se tiče crnaca, mora da sam nesvjesno imala ideju da su ih uvijek snimali kao pijune, statiste, haremske robinje. Vjerovatno sam željela da im povratim veličanstvenost, da ih opet prikažem u njihovom ponosu i ljepoti”, ističe u istom intervjuu za Inrocks. “Po pitanju crnaca, nisam militantna u kinematografiji i nemam želju da se specijaliziram za njihov vizuelni aspekt, ali francusko društvo je danas raznobojno: ne vidim zašto bi nam se stalno nametale priče u kojima se pojavljuju isključivo bijelci.”

Zajednica muškaraca

“Volim pisati priče o muškarcima ne zato što želim njima dominirati, nego zato što volim da ih posmatram i zamišljam. Muškarac pripada drugom svijetu i ta muškost me zanima”, priznala je Claire Denis u intervjuu za British Film Institute. Njeni scenariji su često smješteni u izrazito muške univerzume. To je naročito slučaj s filmom Fućka mu se za smrt (S'en fout la mort), koji prati Daha i Jocelyna, dvojicu imigranata iz Benina i s Antila, koji spajaju kraj s krajem organizujući borbe pijetlova, u prilično muškom miljeu.                       

U Dobrom poslu, Claire Denis snima muškarce različitog porijekla i iz raznih podneblja. Oni su Francuzi, Magrebljani, Kinezi i svi pripadaju istoj francuskoj Legiji stranaca. Claire Denis nas uranja u svakodnevicu tih muškaraca, čiji životni tempo određuju pranje veša, treninzi i borbe. U ovom filmu koji pršti od testosterona, režiserka uspijeva da izbjegne zamku hipermuškosti. Primjer: tokom borbenih vježbi, legionari izgledaju kao da plešu. Nije slučajno da je te scene osmislio koreograf  Bernardo Montet. Blizina tijela zrači erotikom i senzualnošću koje ublažavaju žestinu vježbi.

Na pitanje Le Mondea kakvo je mjesto muškaraca u njenom stvaralaštvu, sineastkinja odgovara: “Danas se od žena traži da prave filmove o životu žena, da su društveno svjesne… Mene baš briga zato što mislim da je film ipak otvoren. Zato što se obraća drugima. Nije potrebno služiti nekoj ideji, film mora biti slobodan. Slobodan i da bude nepravedan, glup, nasilan i vrlo nježan.”

Prodor stvarnosti

Poput spužve, Claire Denis se natapa stvarnošću koju pretače u svoja djela. “Svi moji filmovi počinju fikcionalnim elementima. U startu postoji jedan kondicional, okidač fikcije i moguće priče, ali koji se mora opskrbiti stvarima koje poznajem, koje sam čitala, opipljivim, povezanim s mojim osjećanjima, mojim životnim iskustvom”, izjavila je 2020. u intervjuu za La Tribune de Genève. Za Ne mogu da spavam (J'ai pas sommeil) inspiriše se intervjuom koji je dala majka serijskog ubice Thierryja Paulina.

Što se tiče Trideset pet čašica ruma (35 Rhums), ekipa je snimila pojedine scene u stanu mašinovođe pariške brze željeznice, pošto je to profesija glavnog junaka Lionela. A kad je riječ o dugometražnim filmovima čiji su scenariji udaljeniji (naizgled) od naše svakodnevice, režiserka nalazi nadahnuće u svojim strahovima, u proživljenom, kao i u vlastitom okruženju.

Vrijedi li to čak i za SF film High Life? “Svakako, pun je ličnih elemenata, možda čak i više nego drugi moji filmovi”, potvrđuje u razgovoru za La Tribune de Genève. “Na primjer, ideja kazne, užas koji me obuzima kad zamišljam pogubljenje, odjel osuđenika na smrt – sve to odavno nosim u sebi. Ili misao o muškarcu koji je primoran da prihvati očinstvo uslijed odsustva ili smrti majke. Toga je bilo u mojoj porodici. Film se hrani nama.”

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija
Kako pomoći Ujgurima
Afganistan – istine i laži
Bolničke covid statistike
Fotograf za besmrtnost
#MeToo kod Medicija
Gurnah: Pisanje i mjesto
Snowden: Sve je super!
Online ili offline fanatici?
Butler: Rat je reket
Izazovi Edwarda O. Wilsona
Laviana: Zavesti urednika