Loše namjere, još gore vijesti, i Julian Assange
Staroengleska riječ evanđelje je složenica koja znači “dobre vijesti”. A nedostajalo nam je upravo dobrih vijesti uoči ovog perioda blagdana i novogodišnih praznika. Kad god se osjetim shrvan zbog nedostatka dobrih vijesti, sjetim se da su medijski naslovi koji govore o lošim pojavama u društvu, malverzacijama, pa čak i patnjama, samo znak da mediji rade svoj posao. Mislim da se niko ne želi ujutro probuditi i pročitati “Sve je super!” dok ispija čaj “pojačan” s malo novogodišnjeg punča– a čak i da to želimo, znamo da bi takav naslov bio samo pokazatelj svega onoga što mediji prešućuju.
Nastupanjem perioda u kojem se proslavljaju blagdani i novogodišnji praznici, postajem opsjednut nekom čudnom vjerskom čežnjom – kažem čudnom, jer ne vjerujem baš, ni u Boga, ni u vlast, ni u institucije općenito. Pokušavam svoju vjeru polagati u ljude i u principe, ali to zna rezultirati ne tako plodnim godinama koje ne gase moju duhovnu žeđ. Mogu na neki način to svoje uzbuđenje pripisati ritualima koje nam je donio covid – ritualnoj dezinfekciji i nošenju maske, pokajničkoj izolaciji, razmišljanjima o tome “šta je smisao svega?” koja proizlaze iz suočavanja s vlastitom nemoći i hirovitošću bolesti — ali uvjerljiviji razlog mogao bi ležati u činjenici da sam postao roditelj: religija kao zamjena za tradiciju u općem smislu, pa onda sebi postavljam pitanje šta ja to ostavljam svom djetetu? Kakvo intelektualno i emocionalno nasljeđe?
Uz “dobre vijesti” istovremeno razmišljam o frazi “loše namjere” koja me uvijek podsjeća na jednu šalu Thomasa Pychona, gdje sve loše (eng. bad) postaje njemačko lječilište: Bad Kissingen, Bad Kreuznach, Baden-Baden… Bad karma.
Fraza “loše namjere” mi je bila poznata uglavnom u njenom pravnom obliku, ali primjećujem da se sve češće primjenjuje i na politiku kada se govori o Bushu i Obami: republikanci su uvijek “pregovarali imajući loše namjere” ili su “djelovali iz loše namjere”, a nakon toga su stvari postale samo još gore – ova fraza je postala još češće korištena kad je Trump preuzeo predsjednički dužnost. Stoga sam se iznenadio kad sam ustanovio da korijeni fraze “loša namjera” ili “zlonamjerno” sežu daleko dublje od našeg običajnog prava: male fides je fraza iz latinskog jezika. Upotreba ove fraze, a njeno istraživanje je bilo fascinantno, prvobitno je bila doslovna: korištena je za opisivanje osobe koja prakticira pogrešnu religiju. A onda je njena upotreba krenula ka stilu kojem je u svojoj poeziji pribjegavao Walt Whitman — ali prije Whitmanovog stila — ka kontradikciji. Osoba za koju se govorilo da “prakticira pogrešnu religiju” bila je podvojena: imala je dva srca, ili dva uma, ili više njih. U tom smislu, čak bi se i za Isusa moglo reći da je bio u toj kategoriji, s obzirom da je polučovjek i polubog.
Duboko me je dojmila velikodušnost ove rane definicije: tu postoji saosjećanje – saosjećanje s tom “podijeljenošću koja djeluje nauštrb sebe same” – što je značenje koje se potpuno izgubilo u savremenom smislu, gdje nešto što se radi iz “loše namjere” znači namjernu malverzaciju. Ovo je, bar za mene, jedno uvjerljivo istorijsko značenje koje treba dešifrirati: kako je fraza koja je manje-više značila “nesvjesno lagati samom sebi” počela značiti “svjesno lagati drugima”.
Sigurno svi imamo najdraže (i najmrže) primjere ove dvoličnosti (ili čak i većeg broja lica od samo dva) – ovo stanje koje je tek kasnije postalo praksa – ali za mene je u ovoj kategoriji loših namjera najgori oblik uvijek bio birokratski legalizam koji mi je i najpoznatiji. Možda bi to bolje mogao opisati kao one situacije u kojima su pravo i pravda međusobno suprotstavljeni.
Siguran sam da i vi dobro znate taj fenomen: predstavnik fonda zdravstvenog osiguranja ili službenik iz firme za osiguranje motornih vozila koji tvrdi da su mu “ruke vezane”, policajac ili vojnik koji se nimalo ironično prisjeća nekih od najgorih dešavanja prošlog stoljeća a koja su se odnosila na provođenje zakona, a onda slegne ramenima i kaže: “Takva su bila naređenja, druže moj!”, ili čak i oni koji u TV emisijama izjavljuju da “zviždači” mogu biti zaštićeni, samo ukoliko bi se htjeli prepustiti “odgovarajućim kanalima,” što je šifra za stajanje na tačno utvrđenom dijelu odskočne daske koja se nalazi iznad bazena na kom stoji znak opasnosti jer u njemu plivaju pirane.
Isus je tražio oprost za one koji su ga razapeli, govoreći: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine” ali oni koji loše namjere dovode do nepodnošljivosti, frazu za traženje oprosta koriste u obrnutom smislu: oni su potpuno svjesni što čine, ali ne odustaju od činjenja. Pitam se mogu li sami sebi oprostiti.
Ovaj Božić bi vrlo lako mogao biti posljednji koji će osnivač Wikileaksa Julian Assange provesti izvan američkog pritvora. Britanski Visoki sud je 10. decembra donio presudu o izručenju Assangea Sjedinjenim Američkim Državama, gdje će biti procesuiran, u skladu s Zakonom o špijunaži i to zbog objavljivanja istinitih informacija. Jasno mi je da su optužbe protiv Assangea neutemeljene i opasne, ali ne u jednakoj mjeri – neutemeljene su u dijelu Assangeovog slučaja koji se tiče njega lično, a opasne su za sve. Nastojeći procesuirati Assangea, američke vlasti namjeravaju proširiti svoj suverenitet na globalnu pozornicu i strane medije obavezati da poštuju američke zakone o tajnosti. Time će američke vlasti napraviti presedan koji će omogućiti krivično gonjenje svih medijskih organizacija širom svijeta – svih novinara u svakoj zemlji – koje se oslanjaju na povjerljive dokumente kako bi izvještavali o, naprimjer, američkim ratnim zločinima ili američkom programu bespilotnih letjelica, ili bilo kojim drugim aktivnostima vlasti ili vojnih ili obavještajnih snaga koje bi State Department, ili CIA, ili NSA, radije držali pod ključem u mraku u kom čuvaju povjerljive informacije, daleko od očiju javnosti, pa čak i od nadzora Kongresa.
Slažem se sa svojim prijateljima (i pravnicima) iz Američkog saveza za zaštitu građanskih sloboda (ACLU): optužnica američkih vlasti protiv Assangea predstavlja kriminaliziranje istraživačkog novinarstva. I slažem se s bezbroj prijatelja (i pravnika) širom svijeta da je suština ovakve kriminalizacije sadržana u jednom okrutnom i neobičnom paradoksu: naime, činjenica je da se mnoge aktivnosti koje bi američke vlasti radije prešutjele provode na teritoriji stranih zemalja, čije će novinare sada biti moguće pozvati na odgovornost pred američkim pravosudnim sistemom. A raznorazne autoritarne vođe širom svijeta iskoristit će ovaj presedan. Kakav će biti odgovor State Departmenta kada Republika Iran zatraži izručenje novinara New York Timesa zbog kršenja iranskih zakona o tajnosti informacija? Kako će Velika Britanija odgovoriti kada Viktor Orban ili Recep Erdogan zatraže izručenje novinara Guardiana? Ne radi se o tome da li bi SAD ili Velika Britanija ikada pristale da ispune takve zahtjeve – naravno da ne bi – nego da ne bi imali nikakvu principijelnu osnovu da takve zahtjeve odbiju.
SAD pokušava klasificirati Assangeovo ponašanje na drugačiji način nego što klasificira uobičajeno ponašanje novinara, karakterizirajući Assangeovo ponašanje kao “zavjeru”. Ali, šta to u ovom kontekstu uopće znači? Znači li to podstaknuti nekoga da otkrije informacije (što svakodnevno rade urednici koji rade za stare partnere Wikileaksa – New York Times i Guardian)? Ili to znači dati na raspolaganje alate i tehnike za otkrivanje tih informacija (što se, u zavisnosti od korištenih alata i tehnika, također može tumačiti kao tipičan dio uredničkog posla)? Kompletno istraživačko novinarstvo u oblasti nacionalne sigurnosti može se proglasiti zavjerom: cijela poenta takvih istraživačkih napora leži u tome da novinari uvjeravaju svoje izvore da prekrše zakon u interesu javnosti. Insistiranje da Assange na neki način “nije novinar” ne umanjuje značaj ovog presedana u okviru kojeg se aktivnosti za koje je Assange optužen ne razlikuju od onih aktivnosti kojima se rutinski bave naši novinari, a radi se o ljudima koji su za svoj rad u oblasti istraživačkog novinarstva dobili najviša priznanja.
Ako ste prošle sedmice slušali loše vijesti, sigurno ste naišli na verziju upravo ovog pitanja: je li Assange nešto što se može označiti kao X ili je novinar? Ova nepoznanica X ovdje može značiti bilo šta: haker-aktivist, terorist, čovjek-gušter. Nije važno koju imenicu stavite umjesto ove nepoznanice jer je cijelo to nastojanje potpuno besmisleno.
Ova vrsta iskrenog, lakovjernog, samodopadnog i likujućeg pitanja samo je najnoviji, uočibožićni primjer loše namjere, “riječju i djelom”, koje postavljaju profesionalni novinari čije su namjere najlošije upravo onda kad izvještavaju o drugim medijima ili ih osuđuju.
Zataškavanje, zadržavanje informacija, manipuliranje značenjem informacija, negiranje značenja informacija— samo su neki od načina na koje su se neki novinari, a ne samo američki novinari, urotili, da, urotili se kako bi osudili Assangea u odsustvu i, u širem smislu, osudili svoju vlastitu profesiju — osudili sami sebe. Ili možda ne trebam nazivati “novinarima” automate prekrivene gelom za kosu na Foxu ili Billa Mahera jer koliko često su ti ljudi radili zahtjevan i naporan posao obrađivanja izvora informacija, ili zaštite identiteta izvora informacija, ili ostvarivanja sigurne komunikacije s izvorom informacija, ili sigurnog pohranjivanja osjetljivih materijala dobijenih od izvora informacija? Sve to čini samu suštinu dobrog novinarstva, a ipak su baš to aktivnosti koje je američka vlada upravo pokušala redefinirati kao djela koja sadrže elemente gnusne zločinačke zavjere.
Mediji su prepuni dvoličnih likova – dvoličnih srcem, ali i načinom razmišljanja. A previše njih je bez protivljenja prihvatilo odlučnost američkih vlasti u namjeri da ono što bi trebalo biti najuzvišenija svrha postojanja svakog medija – otkrivanje istine, usprkos pokušajima da se istina prikrije – odjednom dovedu u pitanje i vrlo vjerojatno učine i protuzakonitim.
Vrijeme je Božića i novogodišnjih praznika. Osjetite li ovu hladnoću u zraku? Ako se dopusti daljnji progon Assangea, ta hladnoća će postati ledeni talas.
Dobro se utoplite.