Francuski filozof i egzistencijalista Jean-Paul Sartre, jedan od najpoznatijih ateista 20. stoljeća, ostavio je po strani svoje nevjerništvo – barem privremeno – u decembru 1940. godine. Bilo je to u vrijeme kada je bio ratni zarobljenik u njemačkom koncentracionom logoru, a sve se desilo zbog jedne božićne predstave, prve drame koju je napisao. Nakon što je regrutovan u francusku vojsku u septembru 1939. godine, Sartrea su prilikom povlačenja njegove čete u junu 1940. godine zarobili Nijemci, te je zatočen u logoru Stalag 12 D u Trieru.
Da bi ostao intelektualno nadahnut, Sartre je održao niz predavanja zarobljenicima s kojima je i sam bio zatočen, a većina su bili svećenici. Govorio im je o autentičnosti, slobodi i nadi. Svojim inspirativnim govorima potpuno ih je opčinio.
Paul Feller, u to vrijeme jezuitski sjemeništarac, bio je toliko dirnut da je nakon što je zaređen po završetku Drugog svjetskog rata, ostatak života posvetio životu i radu sa siromašnima. Sartre je za svećenike napisao predstavu kako bi je oni izveli na Badnjak 1940. godine. Predstava pod nazivom Bariona ili Sinovi groma bila je predstava s božićnim jaslicama, ali drugačija nego tradicionalne predstave na tu temu. Naime, Bariona, poglavar siromašnog sela, protivi se povećanju poreza koje nameće Rim i naređuje da se u njegovom selu više ne smije roditi ni jedno dijete.
No, kada čuje za rođenje Mesije koji će postati čovjek mira, razbjesni se zbog toga što je želio vođu koji bi s vlasti srušio rimske okupatore. Bariona kreće u Betlehem da ubije dijete. Međutim, kad stigne u štalu, biva sasvim zatečen izrazom Josipova lica i mijenja plan. Umjesto da ubije Isusa, Bariona odlazi u smrt, okupljajući svoje ljude kako bi vodio beznadežno tešku bitku protiv Herodovih vojnika koji namjeravaju ubiti novorođeno dijete.
Najznačajniji trenutak u predstavi je kada Sartre pokušava da pronikne u Marijin način razmišljanja. Daje nam iznimno nježan prikaz njenog odnosa sa Isusom:
“I nijedna druga žena nije na taj način imala Boga samo za sebe. Majušni Bog kojeg može uzeti u naručje i prekriti ga poljupcima, Bog toplog tijela koji se smiješi i diše, Bog kojeg se može dotaknuti, Bog koji je živ. Da sam slikar, izabrao bih trenutak poput ovog da naslikam Mariju. Pokušao bih uhvatiti atmosferu odvažnosti prepune ljubavi i trenutak nježne sramežljivosti s kojom pruža prst da dodirne mekanu dječiju kožu ovog Boga-djeteta čiju toplu težinu osjeća u krilu i koji joj se smiješi.”
Čudo života
Ovo nije onaj isti Sartre, nihilista, koji je samo dvije godine ranije, 1938., objavio roman Mučnina. Ovo je drugačiji Sartre, osoba koju su dotakli čudo života kroz nadu novog rođenja i istinska briga Marije: “Gleda ga i kaže: ‘Ovaj Bog je moje dijete, ovo božansko tijelo je moje tijelo. On je dio mene, ima moje oči i usta su mu istog oblika kao moja… On je moj Bog i liči na mene!’”
Ovo su riječi osobe koje se s toliko mašte unijela u vjeru kršćana koji su bili zarobljeni zajedno s njim da se čini da je i on vjernik poput njih. Ovakvo Sartreovo pozitivno gledanje na Božić je bilo u tolikoj mjeri nesvojstveno njegovim stavovima da je godinama kasnije njegova partnerica Simone de Beauvoir tvrdila da on nikada nije napisao ovu predstavu, nakon čega je Sartre bio primoran potvrditi da je on doista njen autor. Sartre je objasnio da ova predstava nije nagovijestila nikakvu bitnu promjenu u njegovim ateističkim stavovima nego je smatrao kako je to bio primjeren način da se tokom tog Božića 1940. godine potakne osjećaj jedinstva među zatvorenicima.
Kao vjernik, zahvalan sam Sartreu, nevjerniku, što je opisao tajnu Isusova rođenja i njegovog utjelovljenja prikazujući ga kroz Marijine oči, i što je to uradio na jedan nov i živopisan način. Dok proslavljamo ovogodišnji Božić, želio bih da i mi doživimo nešto od čuda i jednostavnosti djeteta Krista.