Kozak Rovero: Književnost u XXI vijeku

Kada je Bob Dylan dobio Nobelovu nagradu za književnost, odlučila sam pročitati svih sedam tomova Proustovog ciklusa U potrazi za izgubljenim vremenom, kao mali omaž vremenima kada su književnost i knjiga smatrane vrhunskom manifestacijom ljudskog stvaralaštva. Prijatelje koji su se u velikom broju začudili mojoj poziciji obavijestila sam da se radi o osobnom izboru: tekst u formatu knjige za samotni užitak, sretni i plodni brak koji je zauvijek promijenio svijet nakon Gutenbergovog izuma.

Ne nipodaštavajući Dylana, ipak bih voljela da su Margaret Atwood, Antonio Muñoz Molina ili Amos Oz dobili najglasovitiju književnu nagradu na planeti. Nisam smetnula s uma staru spregu između poezije i muzike, prepoznatljivu u uglazbljenoj pjesmi, poetskom žanru sveprisutnom u savremenom dobu; ali znano mi je i koliko je teško utvrditi mjerodavane kriterije koji legitimiraju ili ne određeni diskurs kao književni. U striktnim okvirima, Dylan je pjesnik koji pjeva ili, ako vam je draže, muzičar koji piše poeziju. Štaviše, njegova sposobnost da dopre do toliko različitih generacija ukazuje da je muzički put američkog nobelovca najispravniji što se tiče oslobađanja književnosti od elitističkih mana koje joj se tako često pripisuju. Odluka Švedske akademije poklonila je pažnju kvaliteti i značaju Dylanovog opusa u odnosu na pjesničku tradiciju njegove domovine, tako da im izgleda nije manjkalo razloga.

Ipak, i dalje mislim da je Akademija posolila more nagradivši nekog tako poznatog u njegovom specifičnom miljeu, muzičkom, na štetu autor(ic)a književnosti stvarane isključivo za čitanje. Teške knjige, naravno, imaju svoje prirodno mjesto u Nobelovoj nagradi za književnost. U tom smislu, lovorike dodijeljene Dylanu postavile su presedan: zašto ih ne bi primili i Chico Buarque de Holanda, Rubén Blades ili Joan Manuel Serrat? Vince Gilligan, kreator genijalne televizijske serije Breaking Bad, mogao bi biti dobar kandidat za oblast pripovijedanja. U XXI vijeku transmedijske naracije ne služe samo svijetu biznisa nego i literarnim težnjama: osebujni razvoj univerzuma Georgea R. R. Martina i J. K. Rowling mogao bi eventualno zainteresirati švedski žiri.

Kazaće mi se da su ovi autori udaljeniji od Boba Dylana od književnosti kakva odgovara današnjim shvatanjima. Doduše, književni stil Dylanovih pjesama izgleda mi superiorno prema pisanju J. K. Rowling, ali rat protiv elita koji je obilježio našu epohu ne prašta nikome, pa čak ni naučnicima koji su pobijedili kovid-19 razvivši vakcinu. Rowling je bliža opštem senzibilitetu, željnog pop epike i mitologije koja obnavlja heroizam shodno društvenim idealima ove epohe, povezanim s prihvatanjem i promocijom različitosti.

Sadašnjost i budućnost književnosti su nesumnjivo u sprezi sa transmedijskim univerzumima i, naravno, s putevima kojima će krenuti izdavački svijet razvijajući posao i preuzimajući inicijativu u promociji određenih vrijednosti. Više se ne radi o dihotomiji iz XX vijeka između velike književnosti i bestselera, s izdavačima koji nisu zgrtali novac, ali su se se oslanjali na ono što je Pierre Bourdieu nazivao “kulturnim kapitalom”: prestiž, garancija kvalitete, autori koje promoviraju specijalizirana kritika i univerziteti. Radi se o tome da je ta branša i dalje isplativa i da privatni i državni izdavači vide neki smisao u objavljivanju književnosti kao verbalne umjetnosti koja preispituje vlastitu prirodu i prkosi težnjama za masovnom popularnošću. Podsjetimo da je njen kulturalni i obrazovni prestiž oslabio, kao što sam to izložila u Dvadesetom vijeku: epici pisca, prethodnom članku iz ove serije. Uz to, digitalne tehnologije omogućile su fenomene poput fandoma i jutjubera, koji privlače mladu publiku koja ne koristi tradicionalne kanale izdavača.

Danas više nego ikad treba odbraniti značaj recenzije i preporuke ne samo u kontekstu štampanih i digitalnih medija već i društvenih mreža. Znati kako se koriste mreže je ključno. Više se ne zadovoljavamo, kao nekad, domaćim novinskim dodacima posvećenim kulturi i možda ponekim inostranim; povećala se raspoloživost publikacija na raznim jezicima. Obrazovni izazovi su veći zato što se povjerenje u kanon drastično smanjilo. Homer i Shakespeare itekako su prisutni u aktuelnoj audiovizuelnoj kulturi, međutim baš briga ljubitelje pop kulture za srodstvo između Marvelovog univerzuma ili Igre prijestolja i tih izvora iz prošlosti. Navedene autore neće čitati, možda čak ni na filozofskom fakultetu.

Okruženi naracijama najrazličijih formata, mi, spisateljice i pisci, suočavamo se sa strašnim izazovom boreći se da dopremo do onog segmenta publike koji će se možda zanimati za roman, pripovijetku, esej, poeziju. Mislili smo da će nas digitalna tehnologija osloboditi zarobljenosti unutar skučenih granica naše nacije, ali nije bilo tako; nacionalna publika je i dalje ključ za sticanje popularnosti, što mi, spisateljice i pisci iz Venecuele, jako dobro znamo, budući da smo u cijelosti ili djelomično izgubili konekciju sa čitateljstvom naše zemlje, i unutar i izvan domovine. Čitaoci književnosti tvrdoglavo preferiraju štampani format i odlazak u knjižare; ko od nas nije u tom krugu – ne postoji. Španija je i dalje ključna zemlja za književnost na Cervantesovom jeziku i najbolje što može da se desi nekom ko piše romane jeste da ga objavi neki transnacionalni izdavač.

U svakom slučaju, mladi nastavljaju da hrle ka književnom stvaralaštvu. Upravo postojanje novih pisaca i spisateljica, uprkos opadanju prestiža književnosti i sve manjem broju čitalaca beletristike koja se nadovezuje na svoje velike eksponente iz prošlosti, svjedoči o najčvršćem bastionu verbalne umjetnosti kojoj je stalo da čitaocima postavlja izazove, a ne da im ugađa. Izdavači koji se zapute u tom pravcu moraće koračati pazeći jednim okom na zaradu, a drugim na književne uzdanice; neizbježno, adaptacije za film, strip ili televizijske serije osiguravaće opstanak. Nastaviće da cvjetaju izdavači uskog interesa, specijalizirani, na primjer, za poeziju. Što se tiče sajmova, moraćemo se naviknuti da dijelimo prostor s jutjuberima i mladim autorima koji malo čitaju, ali imaju izoštren osjećaj za ukus savremenikâ.

U svakom slučaju, ne vrijedi njegovati pesimizam; bolje je nastaviti sa čitanjem i pisanjem.

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija
Kako pomoći Ujgurima
Afganistan – istine i laži
Bolničke covid statistike
Fotograf za besmrtnost
#MeToo kod Medicija
Gurnah: Pisanje i mjesto
Snowden: Sve je super!
Online ili offline fanatici?
Butler: Rat je reket
Izazovi Edwarda O. Wilsona
Laviana: Zavesti urednika
Luque: Možemo biti optimisti
Vera Rubin i tamna materija