Posmatran iz blizine, čovjek koji u narednim sedmicama želi dovesti do raspada zemlju na granici Evropske unije pravi je div. Visok preko 1,90 metara, korpulentan, sa stiskom ruke poput stege: „Drago mi je“, kaže Milorad Dodik, srpski član u tročlanom Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.
Susret s Dodikom odvija se u četvrtak popodne u Banjaluci, sjedištu vlasti u Republici Srpskoj. Za svega nekoliko dana u ovdašnjem parlamentu počet će niz glasanja koja bi na kraju mogla dovesti do toga da se dio zemlje većinski naseljen Srbima faktički odvoji od države. Dodik želi da Republika Srpska bude autonomna. Ova administrativna tvorevina od 1,2 miliona stanovnika, nešto veća od njemačke pokrajine Hessen, dio je države Bosne i Hercegovine.
No, šta tjera Dodika da se igra vatrom u zemlji koja nosi ožiljke rata i u kojoj danas preovladavaju siromaštvo i bijeg u inostranstvo? Kakav je to čovjek koji državu na čijem se čelu nalazi, uz jednog predstavnika Bošnjaka muslimana i Hrvata katolika, ponižava govoreći da je monstrum? Imaju li njegove trenutne aktivnosti možda nešto sa strahom od gubitka vlasti koji mu prijeti na izborima sljedeće godine, a koji može imati pravni epilog zbog sumnje u korupciju?
„Protiv mene se ne vodi nijedan slučaj na sudu“, kaže Dodik, „ali ono zbog čega postoji opozicija je da izmišlja neke priče protiv mene“. U svakom slučaju on ne želi biti kriv za novi rat, kaže. Zatim gleda kroz prozor: njegov kabinet nalazi se na 16. spratu zgrade vlade u Banjaluci iz kojeg se pruža pogled na grad. Dodik je najmoćniji čovjek u dijelu Bosne i Hercegovine s većinskim srpskim stanovništvom. Nešto kasnije servira nam rakiju koju je sam ispekao u čašama sa stopicom. Kaže: „Ne vjerujem u mogućnost nekog novog političkog konflikta. Mi ga u svakom slučaju nećemo početi, mi se politički borimo za svoje ciljeve.“ Ipak, ovo ne zvuči umirujuće.
Da li je jedna država u srcu kontinenta u opasnosti da se raspadne nakon što su ratovi na području bivše Jugoslavije od 1991. već odnijeli gotovo 130.000 ljudskih života i u kojima su milioni ljudi izgubili dom? Još nije dotle došlo, usprkos svim pokušajima Dodika da se otcijepi. Ali situacija je ozbiljna – jer se principi mirne koegzistencije Bošnjaka, Srba i Hrvata, utemeljeni Dejtonskim mirovnim sporazumom iz 1995, podrivaju s raznih strana.
Bosna i Hercegovina još uvijek je etnički izmiješana, ali je ponajprije jedno: kompleksna država. Od kraja rata u njoj postoje dva gotovo identično velika „entiteta“, srpski i bošnjačko-hrvatski dio zemlje, a uz to i Distrikt Brčko na hrvatskoj granici, kao posebna administrativna jedinica. Ovo sve nadvisuju državne institucije, ukoliko ih ne bojkotira neka od bivših strana u ratu: državno predsjedništvo, vlada, pravosudni sistem, vojska. Na entitetskom nivou uz sve rečeno dolaze i institucije koje troše mnogo novaca: deset kantona s napuhanom administracijom samo u jednom dijelu zemlje, 180 ministara u cijeloj zemlji.
Trenutni konflikt rasplamsao se nakon što je u julu odlazeći visoki predstavnik međunarodne zajednice Valentin Inzko donio zakon kojim se kažnjava negiranje genocida i ratnih zločina. Nakon toga srpski lider Dodik postepeno je blokirao sve državne institucije. Po njegovoj želji, od početka novembra će se u Banjaluci između ostaloga donijeti i odluka da Republika Srpska oformi svoju vojsku – opasan poduhvat.
Dodik je svoj nacionalni naboj demonstrirao već u nedjelju snažnom gestom u palači državnog predsjedništva – doveo je harmonikaša koji je uz čaše rakije zabavljao svoga vođu i njegove partijske kolege uz srpske narodne pjesme, usred grada s muslimanskom većinom.
U Sarajevu je usljed neprestanog granatiranja i snajperske vatre srpskih snaga od 1992. do 1996. život izgubilo više od 10.000 ljudi, od toga 1.600 djece. Željko Komšić, koji obavlja funkciju drugog člana Predsjedništva, zajedno s Dodikom, o njemu kaže: „Dok se ovaj čovjek ne urazumi i ne uzme pravu terapiju, ovo ludilo će potrajati“. Ono što Komšić prešućuje: i najjača hrvatska partija HDZ ljulja u savezu s Dodikom temelje ove zemlje. Bosanski Hrvati pri tome imaju hrvatske pasoše i privilegirani su u odnosu na ostatak stanovništva.
Meddžida Kreso, bivša predsjednica Suda BiH, kaže da se stidi zbog Dodika. Naglašava da je Dodik „savremeni Kaligula“ uspostavljajući paralelu s rimskim carem kojemu je bilo sve dopušteno, pa čak i da omiljenog konja proglasi konzulom. Situacija je sada slična onoj prije izbijanja rata 1992, upozorava opozicioni lider Elmedin Konaković. Glasine o jakom naoružavanju policije u dijelu zemlje pod srpskom kontrolom, posebno dugim cijevima, kruže već odavno. S druge strane, sada se vatrom igra i na bosanskoj strani: „Municija u Konjicu i Goraždu, haubice u Travniku, RPG-ovi u Hadžićima“, tvitao je prije nekoliko dana konzul BiH u Frankfurtu na Majni, a zatim i zaprijetio da 100.000 Bosanaca ima ratno iskustvo i da su spremni za borbu.
Tragovi od granata na blokovima zgrada u sarajevskom naselju Dobrinja i danas podsjećaju da su se ovdje vodile najžešće borbe na evropskom tlu od završetka Drugog svjetskog rata. Od 1995. ovuda prolazi demarkacijska linija između Republike Srpske i bošnjačko-hrvatske Federacije BiH. Na obje strane stoje identične zgrade, na balkonima cvjetaju identični geraniji, samo su ulični brojevi čas zelene, čas plave boje. Bivša kasarna iz koje je komandirano gotovo četverogodišnjom opsadom Sarajeva nalazi se svega nekoliko minuta autom odavde.
Je li Evropa spremna za slučaj da na ovoj osjetljivoj sastavnici ponovo izbije oružani sukob? Ili su ovo samo već viđene prijetnje i pokazivanje mišića? Pitali smo u kampu u Butmiru, sjedištu misije EUFOR-a u Bosni i Hercegovini, u kojem je stacionirano 600 vojnikinja i vojnika iz 19 zemalja. Od 2004. ova misija osigurava mir u zemlji.
„Našoj misiji je uspjelo da osigura vrijeme za postizanje trajnih političkih rješenja“, kaže austrijski general-major Alexander Platzer. Njegova izjava zvuči prilično diplomatski. Komandant ovih snaga sjedi u glavnome štabu u kožnoj fotelji ispod slike načinjene u stilu Andyja Warhola. Slika pokazuje logo EUFOR-a naglašen neonskim bojama.
„Dodik je malo lud, ali nije glup“
Platzer izvještava da su napetosti u posljednje vrijeme porasle. O oružanom sukobu, pak, za sada ne govori niko. Oba helikoptera u kampu angažiraju se uglavnom za potrebe vojnih vježbi. Posljednji hitan slučaj bio je ubod ose koji je doveo do alergijskog šoka jednog vojnika. No, eskalaciju ovdje ne isključuje niko, dodaje Platzer.
EUFOR u BiH izvršava misiju po odluci Vijeća sigurnosti UN-a, u novembru bi se mandat misije trebao produžiti. Iz diplomatskih izvora saznaje se, međutim, da bi Rusija mogla glasati protiv. Platzer ovakav scenarij ne smatra realnim. „I Rusija vidi prednosti u neutralnoj misiji u odnosu na nešto novo što bi se ovdje tek trebalo stvoriti.“
Kako na cijelu ovu stvar gleda Ured visokog predstavnika međunarodne zajednice u Sarajevu, civilni pandan vojnog komandanta? Ured na obali Miljacke je baš u ovim osjetljivim danima prazan jer Nijemac Christian Schmidt, koji se od augusta nalazi na ovoj poziciji, obilazi Francusku i Belgiju. Pozvali smo ga telefonom u hotel u blizini pariškog Quay d’Orsaya. Schmidt nam kaže da trenutno ne može biti u Sarajevu jer pregovara o produženju misije EUFOR-a u Bosni i Hercegovini.
Kako ocjenjuje situaciju u regionu? Čak i kada se po strani ostavi „uobičajena retorika“, postoji povod za „ozbiljnu zabrinutost“, kaže Schmidt. U posljednje vrijeme izrečene su i dogodile se stvari koje bi mogle odjeknuti daleko van granica BiH. „Uspostavljena međunarodna mirovna struktura počinje se ljuljati.“ Zbog toga će visoki predstavnik jasno dati do znanja da se Republika Srpska ne može tek tako odvojiti.
Schmidt nije samo posmatrač. Raspolaže ovlaštenjima, tzv. Bonskim ovlastima, koje mu dozvoljavaju da se uplete u političke prilike u zemlji. Zbog čega jednostavno ne smijeni Milorada Dodika kao srpskog člana Predsjedništva BiH? Njegove ovlasti su kao „dobar ugovor koji ostaje u ladici dok god sve teče kako treba“, kaže Schmidt, koji je nekada bio ministar poljoprivrede i državni sekretar za odbranu. Bonske ovlasti zamišljene su kao krajnji instrument u njegovim rukama.
Schmidtovo postavljanje na mjesto visokog predstavnika nije prošlo bez otpora i odužilo se, između ostaloga, i jer se Milorad Dodik, uz podršku Vladimira Putina, okrenuo protiv ovog kandidata. U razgovoru za Der Spiegel srpski lider kaže da dok god Vijeće sigurnosti UN-a ne odobri njegovo imenovanje, Schmidt je ovdje „privatna osoba“ i kao takav dobrodošao. Ovo je otvorena uvreda za Nijemca koja, pak, nije potpuno neopravdana. „Merkel više nije znala kuda sa Schmidtom pa je nekome na pamet pala ova pozicija“, kaže Dodik.
Dodik lično nema ništa protiv Schmidta, ali želi ukinuti njegov ured. Interes EU i SAD-a za Bosnu i Hercegovinu svakako se smanjio tako da se želja Rusije gotovo čini logičnom: uklanjanjem visokog predstavnika dobilo bi se više manevarskog prostora za djelovanje u regionu.
Još nekoliko pitanja za Dodika: Je li istina da su se srpski mladići iz BiH obučavali u ruskim vojnim kampovima i jesu li ruski kozaci marširali u Republici Srpskoj? I zašto redovno prije izbora u Bosnu i Hercegovinu avionom dolazi ruski oligarh Konstantin Malofejev? Dodik, kojeg je Putin više puta primio u Kremlju, ovoga popodneva inače raspoložen za priču, odjednom je zašutio. Sve su to glasine, kaže.
Bosna i Hercegovina bila je i još uvijek je Gordijev čvor Evrope. Ovdje u Sarajevu katastrofalnu spiralu Prvoga svjetskog rata pokrenuo je Srbin svojim ubojitim pucnjevima na austrijskoga prijestolonasljednika. Ovdje su 1992. eskalirale napetosti među različitim etničkim grupama i pretvorile se u najveću klanicu od 1945. I najprije ovdje će se odlučiti hoće li region u unutrašnjosti Evrope, u kojem je šest zemalja ostalo bez jasne perspektive ulaska u EU, ostati miran.
Ključni igrač u regionu je Aleksandar Vučić. Predsjednik Srbije, čije sjedište je u Beogradu, četiri sata vožnje od Banjaluke, upravlja zemljom od sedam miliona ljudi. Vučića je kao faktora stabilnosti cijenila odlazeća kancelarka Angela Merkel. On je u stanju da rafinirano podstakne sukobe, a onda da ih tobože smiruje. Poigrava se i u drugim krajevima Balkana u kojima žive Srbi neodlučnošću EU koja neposredno prije Samita o Zapadnom Balkanu početkom oktobra čak nije ni bila sigurna hoće li zadržati status kandidata za zemlje poput Srbije, BiH ili Zapadne Makedonije.
Malo je vjerovatno da Srbija i njen tradicionalni saveznik Rusija imaju interes u nezavisnoj Republici Srpskoj. Ali piroman Dodik im u pregovorima s Briselom i Washingtonom služi kao dokaz da su potrebni kao garanti mira. Dok ekspert za Balkan Janusz Bugajski iz Fondacije Jamestown u Washingtonu u dva od tri scenarija budućnosti Bosne mogućom smatra oružanu eskalaciju, u zemlji postoji jasna većina onih koji se nadaju pobjedi razuma. Čak su i u Banjaluci početkom oktobra demonstrirale hiljade ljudi protiv Dodika, a sve zbog njegove korupcije. I u Sarajevu se mnogi protive davanju prevelike pažnje ratnim huškačima.
Jedan od njih je i Edin Forto. Srećemo ga u utorak ujutro. Nad prijestolnicom se nadvila magla. Oko zgrade državnog predsjedništva, u kojoj je Dodik organizirao feštu uz harmoniku i rakiju, još uvijek je mirno. Forto, 49-godišnjak, radi odmah pored – kao premijer Vlade Kantona Sarajevo.
U hodniku zgrade obješena je karta koja prikazuje Sarajevo okruženo topovima. Forto, čovjek koji bi najrađe govorio o budućnosti bez nacionalnih narativa, okružen je historijom. Živio je u SAD-u i vratio se u Bosnu gdje se od tada svjesno ne želi izjasniti kao pripadnik nijedne etničke skupine. Ko, kao on, u izbornom formularu zaokruži opciju „ostali“, ne može se kandidirati za mjesto člana Predsjedništva, kaže nam ovo usput. Ovo zvuči kao anegdota, ali jasno pokazuje nepromijenjenu nacionalističku strukturu vladajuće političke klase. Forto ističe da barem u svome kantonu želi ukinuti etničke kvote i boriti se protiv korupcije.
No, čak i on trenutnu situaciju ocjenjuje ozbiljnom. „Dodik se svako malo poigravao secesijom kako bi dobio na izborima. Ovaj put bi svoje planove zaista mogao provesti u djelo.“ Forto ističe da Dodik, o kome se govori i previše, očigledno ne vidi nikakvu drugu mogućnost kako bi se održao na vlasti. „Ovo je njegova igra kraja.“ Ipak, Forto ne vjeruje u mogućnost predstojećeg rata. Dodik je doduše „malo lud, ali nije glup. Neće ovdje dovesti nikakve ruske vojnike, a svojih ljudi nema dovoljno“.
Na kraju razgovora Dodik nam kaže: dok god je na vlasti, borit će se protiv toga da o sudbini Srba odlučuje neko drugi. Srpski lider doslovno poručuje: „Neodgovorne odluke koje su donijeli stranci koji nisu legitimirani na izborima“, a koji namjeravaju stvoriti „muslimansku državu Bosnu i Hercegovinu“ naići će na otpor.